Macht kaputt, was euch kaputt macht iliti u slobodnom prijevodu, sjebite ono što vas jebe, bila je jedna od glavnih parola pobunjenika krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kako su samo bili naivni. Meni je četvrtak po novom rasporedu neradan nastavni dan. Pogađate, neću vas sve stići odmah komentirati, trebam u šest biti u školi, a do škole putujem barem sat vremena. Kiša, koja neprestano sipi, postaje mi polako dosadnija i od generacije koja sad ide u drugi razred moje škole :P...

Prošla je još jedna obljetnica. Doživjeli smo čak jedno iznenađenje, jednu curu većina nas nije prepoznala. Izgleda odlično, živi i radi u Austriji, u školi se je nije baš primjećivalo. Mi ostali smo se udebljali i izgledamo lošije. Od silne hrane najviše su mi pasali punjeni šampinjoni na žaru. Fotografije imam ali su loše. Čovjek je fokusirao osobe u sredini i one su ispale dobro, a ostali užas. Toliko loše još ne izgleda nitko, ne mogu vjerovati, fotograf je profesionalac. Nije bilo hula hula, gledale su se obiteljske fotke i tako to. Šesto eura plaća jednokrevetni stan bivši učenik u Trstu, gdje ujedno živi i radi. Na "after party" u poznati riječki pub nisam išao. Moglo je i gore...

Jučer sam pozvan na desetogodišnjicu mature svog razreda sutra u osam navečer. Pozvala me nije ni predsjednica, ni itko iz bivše razredne hijerarhije, nego učenica koje sam se jedva sjetio. Dolazak je već potvrdilo dvadesetak učenika. Čudan je to bio razred, muškarci apsolutno fizički najjači u školi, dok su cure vodile svoje lukave ratove za stjecanje premoći. Ja sam bio potpuno subjektivan, najviše sam se družio s dvije suprotstavljene cure. Jednu, koja ima već dvoje djece i s kojom se, istina vrlo rijetko, čujem mobitelom, nazvao sam jučer. Moj poziv joj je bio prvi glas o okupljanju...

Puklo je nešto kad sam lupio auto, koji mi je oduzeo prednost na pješačkom prelazu. Ne znam još što se moglo tako glasno čuti, pijem iz plastičnih boca novosadsko MB. Tip je zaustavio auto, izašao, ja sam izvadio ključeve, isturio vrhove, stisnuo šaku. Igrom slučajnosti nitko od nas dvoje nije poginuo ni završio na hitnoj. Njegov razum je prevladao.
Danas sam mislio pisati o skakačici uvis. Vjerujem da će znati naplatiti duševne boli kad već ne skače. Meni su ti slučajevi već dosadni. Ne želim ograničene posjetitelje bloga, pa joj ne navodim ime. Više brinem za sebe nego za nju.

Ne mogu vjerovati koji težak dan. Ustajanje u ranu zoru, ne mogu ući u dnevni boravak, jer nedavno promjenjeni tepison to ne dopušta. Slijedi rezanje tog novog ponosa stana, glavobolja prije podneva. U školi sam potpuno hladan, jedino takav ne mogu eksplodirati, užas božji. Popodne spominjati neću, tip na krovu moje zgrade je navodno spajao neke fuge...

Ništa se ne događa, nitko ništa ne poduzima, no future situacija, već jednom doživljena, prije procvata punk pokreta. Tko će sad vrisnuti, koliko dugo društvo može nagrizati techno folk virusi. Zaudara sve, od cool blog heroina do svakodnevnog odlaska na posao/u školu/faks javnim prometalima. Što se muzike tiče, današnja generacija sluša uglavnom smeće moje generacije ili techno i folk, što već napomenuh. Jadna horvatska provincija, i Europa doduše proživljava krizu identiteta, al u Berlinu, osjetih to i ovog ljeta, vrijeme ne miruje. Zadnji put je London proključao, sad se možda probude Berlin ili Pariz. Čujem da u Parizu masovno uživaju u "teškoj" hrani i duhanu ;). Možda zdrava birokratska Europa ipak popuši.

Na otocima su obično neatraktivna mjesta bez mora. Zadnje rupe na svirali, utočišta par umirovljenika. Za taj Dobrinj sam kao rođeni Krčanin par puta čuo, nisam imao pojma gdje se nalazi. Ovaj vikend sam ga pronašao. Mjesto ima svoj centar za kulturu i trenutno izložbu grafika ni manje ni više nego Friedensreicha Hundertwassera (140 grafika iz privatne zbirke). Zgrada u kojoj je smještena izložba je arhitektonsko ludilo, strava, totalni mrak na tri kata. Dobro, grafike nisu originali, štancane su u od 100-3000 primjeraka, al izbor je svjetski. Taj njegov noćni vlak me još jednom rasturio. Tko nije upoznao Hundertwasserovu umjetnost, idealna prilika za upoznavanje. Dobrinj, kulturni centar Hrvatske :))))...

Bezobrazno je toplo i ljudi se kupaju. Imao sam priliku otići ali nisam. Dobio sam zadatak i moram biti dostupan. Radim nešto što nema smisla. Kad uđeš u nešto, teško je izaći. Ako izađeš počinje tvoj pad. Danas je netko u novom listu napisao, svi pokazatelji govore za revoluciju, jedini problem, nitko nije spreman za nju. Možda je baš tako.

Moj trag će ostat minimalan
Ne mogu se baš snaći
Kao umjetnik mislim
Za rat sam bio zreo
Znao sam da ga mora biti
Prevelika koncentracija idiota
Na malom prostoru
Nije me rat sjebao.

Čudna riječ komunikacija
U školi se to ne uči
Otuđenost, samoća
U idejnom smislu
Ako itko razumije
Ne jede mi se danas hamburger.

U Berlinu sam nedavno posjetio izložbu posvećenu ekspresionizmu. Švercao sam se iza jedne njemačke povjesničarke umjetnosti, odlično je objašnjavala slike koje mi se i nisu baš svidjele i mislio sam da sam konačno jednom zauvijek shvatio što je ekspresionizam.
Nedavno ovdje promatram sliku jedne suvremene umjetnice, kimam važno glavom i dobijem objašnjenje "najpogrešnije moguće bi ovu sliku bilo dovoditi u bilo kakvu vezu s ekspresionizmom."

Danas sam išao provjeriti na željeznički kolostaj, da li vlak do velegrada vozi direktno ili se presjeda na autobuse. Navodno izravno vozi, bez obzira na sve moguće rizike, opet ću putovati željeznicom. Kad razmišljam o kolodvorima i kolostajima u svijetu, zanimljivo je kako su drukčiji od gradova u kojima se nalaze. Salzburg, konzervativni stari grad, sa spomenicima palim njemačkim vojnicima iz oba svjetska rata, salzburški kolodvor je imao u večernjim satima zastrašujući izgled, pornografija, droga, raznorazni sumnjivi tipovi. Prilično liberalna Ljubljana, kolodvor noću zatvoren. Berlin, potpuno o.k., al Berlin je i inače posebna priča. Dobro kolodvor Zoo, stražnji dio, to je već dio turističkog imagea nakon poznate knjige, mora biti par jadnih narkića. U Münchenu je policija bila izuzetno pristojna, iako sam spavao u Che majici na podu, a sam München sam doživio kao grad prilično, recimo tako, ograničenih ljudi. Beogradski i zagrebački kolostaj neću spominjati, na beogradskom sam jednom slasno pojeo čevape nakon dugog boravka u Njemačkoj, na zagrebačkom uvijek popijem pivo prije povratnog vlaka.
Uvijek se sjetim kolodvora u relativno malom Kasselu, to je inače prilično hladan gradić, ljudi nisu previše susretljivi, kolodvor je centar društvenog života, disko i kino rade do kasno, nas troje je spavalo u vrećama na podu, ujutro su došla dva uniformirana tipa, probudili nas, pitali jesmo li dobro spavali i zaželjeli dobar novi dan.

Ne vjerujem previše ljudima. Nikad im nisam pretjerano vjerovao. Na poslu, u socijalnom kontaktu, sve češće promišljam i važem.Imam valjda par prijatelja/ica , al protokom godina postajem sve oprezniji. Nemam iluzija i već se pomalo bojim lika, koji je nastao iz mog bivšeg ja, onog dobrog. Mogao bi eksplodirati, nečim skandaloznim uzdrmati ustajalu baru svakodnevnih kompromisa, ali skandali se toleriraju samo mladim početnici(a)ma...Nemam prilagodbenih ideja. Podigao sam prag tolerancije, sve rjeđe zbilja slušam sugovornike. No future ! (nemam ni kose za punk frizuru ;)...Moje društvo u Berlinu, Torontu, Londonu, Parizu, Australiji, Kini, ja sizif suvremenog doba čekam promjene ovdje. Ni vremena za bijeg više baš nemam. Odvratan post, oduvijek sam prezirao one, koji se samosažaljevaju...

pregledavam knjige koje sam donio iz berlina i salzburga i razmišljam o novom razredništvu sutra. možda mi netko, sugestijom nekom, pomoći može ?! (prvi srednje)...

Amsterdam se usmrdio od nemijenjanja. Kad sam ga prije desetak godina otkrio, fasade i shopovi su bili skoro identični. Podsjeća me na Veneciju, turisti su isisali snagu iz njega. U Amsterdamu više nema baš opuštenih ljudi. najpoznatiji cofee shopovi poput "bulldoga" su živi užas, blamaže nad blamažama na glavnim trgovima. Bio gost ili ne moraš platiti wc. U drugom kafiću na najposjećenijem trgu moraš tri puta zvati konobara ne bi li ti donio čašu uz malu bocu heinekena, koju si uzgred platio 4 eura. Amsterdam samo na još par mjesta lijepo miriše. U vondelparku sam proveo lijepo popodne.
Prostitucija je legalizirana, prostitutke u crvenoj četvrti nose kvalitetno donje rublje.