morska iz dubina
petak, 17.05.2024.
Zid strave a nije Berlinski (5/5)
Noć je bila jezovita. Ni google translate ne poznaje taj jezik. Ne mogu prevest na što je ličilo to neartikulirano žuborenje u zidu.
Tri dana kasnije, ormare i kantunale smo izbacili u hodnik. Krevet na bok, fotelje na teracu. Iskreno, oduvijek sam htjela maknut to drvo sa zida. Sad ću ga se napokon riješit.
ON se pak naoružao alatom i zatvorio u sobu. Trajalo je satima. Čula sam lupanje, pilanje, razbijanje, sočno beštimanje. Taj zid, dimenzija 5x3 metra je bio veliki zalogaj. Žmarci su me prolazili jer nisam ni u primisli slutila koju tajnu nosi.
Kad se poslije par sati sve stišalo, izišao je iz sobe. Majica i lice su mu bili natopljeni znojem i bilo je ogrebotina od frcanja drveta. Faca mu je bila mračna, iskrivljena, zagonetna. Par minuta nije izustio ni riječi. Stari i ja smo sjedili ko ukopani na teraci i čekali presudu jednom misteriju. ON je u ruci je držao crnu kesu od škovaca, zagropanu na vrhu i spusto je na pod. Evo, tu su zlotvori!
A u njoj, ni manje ni više nego 42 šišmiša koji su, nakon šta je Stari zacimentao rupu, naprosto uginuli bez kisika. Koji su tih par godina našli svoje stanište i leglo u zidu sobe, odnosno u međuprostoru između zida i brodske oplate. Kako su uopće mogli ulazit u tako ekstremno preskučen prostor, kako su premošćivali horizontalne letve, kako, kako i kako ostaje misterij. Par godina su pilili moje živce dok sam se uopće ustručavala ikome reć da mi je zid preživ i prenestašan za jedan obični zid.
Stari je rekao, kriv sam. Mislio sam da sam u rupu stavio mrežicu. A nisam.
Kriv sam i ja jer ti nisam baš od prve vjerovao, zagudio je u molu i ovaj moj.
A ja sam se nadovezala, slušajte vas dva najobičnija šišmiša, krivi ste dok ste živi!!!
Šta da kažem, iskreno mi je bilo žao šišmiša. Pogriješili su adresu. Vala je, doduše, bila najprije njihovo stanište, a onda se nastanilo pučanstvo pa im je preuzelo i stanište i kućište. Tako mi to sustavno radimo po cijelom svijetu i planetu. Mičemo viškove.
Navečer su se mušketiri angažirali, upalili vatru i stavili gradele. Stari se digao za stolom, podigao zdravicu i rekao, nismo u Berlinu ali zid je pao.
Kraj
četvrtak, 16.05.2024.
Zid strave, a nije Berlinski (4/5)
Nastavilo se to i slijedećih noći, tjedana, mjeseci. Često je zvuk mijenjao mjesto, smjer. Izluđivalo me.
Onda se ON napokon doselio. Mirovina mu je donijela blaženi mir i samo učvrstila bezgraničnu ljubav prema Vali. Povremeno bi noću čuo zvukove i šuškanje u zidu. Samo bi konstatirao da čuje i nastavio spavat. Uopće se nije zamarao šta i odakle. Dan mu je bio prepun teškog hedonizma koji mu se ukorijenio u svaku poru. Njega ni dizalica Veli Jože ne bi mogla izvući iz mora. Šta te briga šta šuška, govorio je. Spavaj, tako ti svega. Čak ni moj, nikad prežaljeni Roki, koji mi je redovito spavao u krilu ili pod nogama nikad nije ni trznuo na šum iz zida. Okolnosti mi baš i nisu išle na ruku.
Onda sam jedno jutro nazvala tetu i rekla joj da već duže vrijeme povremeno čujem čudne šumove u zidu svoje sobe. Za Gospu blaženu, rekla je. Treba zvat svećenika. To ni u redu.
E, da, teta moja draga, samo mi je još svećenik trebao zagorčat život. Ni pod razno!
Noćni zvukovi, šumovi i grebanja su postajali toliko intenzivni da se ni ON više nije mogao
oglušiti. Budilo ga noću. Palili smo svjetla, ali nikad baš ništa vidili nismo. Kuckali smo, tapšali po oplati al zaustavili nismo.
Tog jutra, čim je zora svanula izišla sam, krajnje neispavana i počela obilazit kuću. Pregledavala sam svaki centimetar svih vanjskih zidova i onda, u jednom trenu, arhimedovski uzviknula, eureka!
Nosivi zid naše sobe protezao se od prizemlja, prvog kata, drugog kata i potkrovlja. Pri samom vrhu vanjskog zida naše sobe bila je okrugla rupa veličine zaokruženog hvata palca i kažiprsta na koju se granama naslanjalo veliko stablo česmine. Stari je to ostavio za ventilaciju, ali, ispostavilo se, zaboravio stavit mrežicu. S unutarnje pak strane zida je bio brodski pod. Između zida i brodskog poda postojala je konstrukcija niza horizontalnih letvi na koje su se postavile vertikalne obloge drva. Dakle, između zida i obloge je bila minimalna šupljina. Maksimalno do dva centimetra.
Stari me napokon doživio pa se ko munja popeo na visoke skale i rupu zacimentao. Šta god da je bilo bez kisika neće dugo izdržati.
..nastavlja se..
srijeda, 15.05.2024.
Zid strave a nije Berlinski (3/5)
Strah je bio nešto čega se u Vali već zarana pod hitno trebalo riješit. U predfazi gradnje kuće bila sam s mamom i tatom u šatoru. Postavljenim posred guste borove šume. Uokolo ni žive duše. Kad su noću odlazili bacat parangale ostajala bi često sama. Čak je i improvizirani WC bio u šumi. Jedini izvor svjetla bila mi je baterija pod kušinom.
Prvotne strahove sam se sramila priznat. Ni moji rođaci-djeca, kad su dolazili, nikad ih nisu pokazivali pa mi se činilo neprimjerenim govorit da me strah mraka, samoće, šume, mora. Nikad, baš nikad se nisu spominjale zmije, pauci, škorpioni, razne bube, sve gmizavo i sve leteće kao neka opasnost. Morski psi baš nikada. Naprosto je bilo prisutno prihvaćanje okruženja takvog kakvo je. Tako sam nekako, posred te divljine, prihvatila prirodu i sve šta nosi kao svoj primarni dom i odrastala bez straha i stalnog opreza.
To šuškanje u zidu mi je ipak izazivalo neku vrstu nelagode i nepoznanice. Za mrklih noći bez mjesečine, za nevremena i grmljavine, kad je redovito nestajalo struje, prostor bi osvjetljavala samo lelujavom šterikom. Zvuk je dolazio od meni nevidljivog i to me držalo u tenziji. Ne stalno i ne svaku noć. Ni u jednom trenu mi nije palo na pamet premjestit se u jednu od preostalih osam soba u kući.
Ma koliko ja bila jedno zaista prizemljeno stvorenje, zid mi nije dao mira. Noću bi palila svjetlo, izlazila na teracu, gledala vanjski zid sobe da se slučajno ne penje jedna od stotine mačaka, poljski miš ili bilo šta. Nikad ništa. A zvuk je šetao tim zidom gore, dolje, lijevo, desno. Pa bi stao.
S druge strane, kako uopće ikome reć da čujem zvukove iz zida? Postoji li čeljade koje mi ne bi reklo da sam skrenula i pomahnitala u toj divljini? Pa sam izabrala šutnju. Starom sam to, ipak, spomenula u više navrata ali me on uopće nije doživljavao. Svaki put bi odmahnuo rukom. Njemu je to mirisalo na nešto onostrano u mojoj glavi, a sve onostrano mu je bilo strano. Bio je više puta u sobi u pokušaju čuti to šta ja čujem. Ali, onako nagluh ne bi čuo ni da su bili bubnjevi uživo.
Kad bi ON došao na dan dva, ko za vraga se ne bi čulo ništa. Tako me ni taj moj nije zarezivao zaozbiljno ni dva posto.
..nastavlja se...
utorak, 14.05.2024.
Zid strave, a nije Berlinski (2/5)
Kad je mama umrla iskoristila sam sve šta se iskoristit dalo. Nešto bolovanja, stari godišnji, novi godišnji i svo to vrijeme sam provodila u Vali sa Starim držeći ga pod kontrolom da mi nakon ekstremno teškog perioda s mamom ne sklizne. Bili smo sami, posve sami. I doslovno nigdje nikoga i ničega.
Privatizacija, na već prepoznatljiv način na našim prostorima, urušila je moju firmu, jednu od najjačih u jugoistočnom dijelu Europe i staru preko sto dvadeset godina. Gotovo svi zaposlenici su postali tehnološki višak. Moji predmeti su, preko noći, završili u poznatom odvjetničkom uredu u Zagrebu.
Ipak, u Vali sam našla smiraj i nikakvo žaljenje zbog kraja profesionalnog dijela mog života i prijevremene mirovine. ON je još radio ali i dolazio kad god je mogao, željno iščekujući svoju punu mirovinu i preseljenje u raj.
Stari je inače spavao u prizemlju, u apartmanu kojeg je decenijama dijelio s mamom. Ja sam bila na katu, u velikom stanu. Tu smo zapravo stalno boravili. Tu je bio epicentar cijelog zdanja. Proljeće, ljeto i jesen uglavnom smo cjelodnevno provodili na teraci. Devet metara od mora. S pogledom na jedva zamislivu ljepotu. Kad bi mu se prispavalo, Stari bi samo kliznuo na spavanac u svoje odaje.
Tu noć sam prvi put čula da iz zida sobe, uz uzglavlje mog kreveta, dolazi neki zvuk. Nisam mogla odredit kakav, ali bio je neugodan. Upalila sam lampu, pa veliko svjetlo i pregledala cijeli zid na kojeg je Stari davnih godina precizno postavio drvenu oblogu zvanu brodski pod kao zaštitu od vlage. Nigdje rupe ni rupice nije bilo. Nigdje ničega. Al jasno sam čula nešto. Na tren kao hihotanje, pa nešto nedefinirano na jakoj frekvenciji, pa čudno ovako, onako...čula sam zaista i čula sam stvarno. Nisam umislila.
...nastavlja se...
ponedjeljak, 13.05.2024.
Zid strave, a nije Berlinski (1/5)
Stari nije bio građevinar. Ni vrtlar. Ni keramičar. Ni vodoinstalater. Ni električar. Bio je visoko obrazovani intelektualac kojem je samoukost bila pod kožom. Sam je gradio, ugrađivao, instalirao, ukrašavao, vrtlario. Sve je pretvorio u hobi.
I tako je kuća rasla koliko se od mirovine uspjelo uštedit. Ruke i radove nije trebalo plaćati jer je on bio meštar glavom i bradom. Mama je uskakala di god je mogla. A mogla je i htjela puno. Ako je za neke radove trebalo više ljudi, uskakala je rodbina. Susjeda, u prvim godinama, nije ni bilo.
Stari je bio spor ali do bola pedantan i precizan, Mama je pak bila na atomski pogon i stalno ga je požurivala. Kamene ploče, s urušenih pojata, stavljao je mjesecima po dvoru. Bridovi su morali odgovarat veličinom, bojom, nijansom, hrapavošću, glatkoćom i ko zna čime sve kako bi fuga, boje kamena, sve povezala u jednu cjelinu.
U par desetljeća naraslo je zdanje. Viseći vrtovi su mu bili posebna poslastica. A u njima, sve sadnice poredane u geometrijskom nizu. Po veličini, boji, sorti, dozrijevanju.
Gradio je Stari u vremenu bez ceste, struje, vode. Sav materijal je dovozio kaićem iz susjedne vale do koje je iz Blata bio makadamski put. I sve je prošlo preko njegovih ruku. Toliko truda, muke i upornosti je bio apsolutno njegov izbor života.
I tako, tu u Vali, ugrađivala sam dio po dio sebe. Ko puzzle. Od svojih najranijih dana. Najvećim dijelom okružena velebnom tišinom, beskrajem mora i neba, mirom i spokojem. Dubine plavetnila su me mamila. Možda sam zato morska iz dubina.
..nastavlja se...
nedjelja, 12.05.2024.
Ruke moje Franke
Te godine kad je Starija krenula u prvi razred, donijela sam odluku o preseljenju kod njegovih roditelja. Udobnost življenja u stanu mojih, koji su živili u Vali, zamijenili smo suživotom s ljudima poodmakle dobi koji su ipak bili baba i dida našoj djeci. Krenula sam od realnog promišljanja, može li ih itko više volit? Može li ih itko pazit bolje?
Suživot više generacija, kao i svaki, imao je svoje prednosti i mane. Prednosti su bile evidentne. Djecu nije trebalo budit zorom za jaslice i vrtić. Imale su uredne obroke, igru, brigu, skrb i nadasve ljubav.
Kad bih došla s posla sve bih dalje preuzimala i oslobađala ih svih poslova.
A svekrva bi onda zasjela na trosjed. Udobno se smjestila, uzela kukicu i plela do u beskonačnost. Stolnjaci, tabletići za kantunale, male stoliće, pijadele, podloške za čaše, okrugli, četvrtasti, trokutasti, pa kuverte za krevete i ne rodilo šta ne još. Pričala bi, gledala me u oči ili pratila serije na televiziju, a da pri tom ni pogleda ne bi svrnula na svoje ruke koje su nizale redove ko Singerica. Ruke su sve znale same.
Ovo je za Stariju, ovo je za Mlađu, ovo je za tebe, govorila je i heklala godinama. Nakupilo se toga, a ja s tim svim u vakum kese i ormar. Naprosto, nije bio đir.
Dva desetljeća nisu ugledala svjetlo dana. Sve do rim tim tagi dim. Sve do Baby lasagne.
Onda sam u zanosu navijanja izvadila mali tabletić. Zagledala se na tren u nevjerojatan niz preciznosti i sklada i onda me razvalila nježnost, zahvalnost i tuga šta u godinama, kad je i sekunda bila zauzeta i preokupirana, nisam našla vrijeme da mi bar išta od svog umijeća prenese.
Nije samo da je pjesma unijela nešto optimizma, pozitivne energije i dobre vibracije u naše živote, izvukla je i baštinu koju smo zatrpali, a zaslužuje svjetlo dana i uvide u ljepotu.
I zato, rim tim tagi dim:-)
srijeda, 08.05.2024.
Lito na mamin način
Posli doručka san pitala, mama, triba li šta pomoć.
Idi se kupat, sunčat i odmori ova dva dana šta si došla.
Fala ti, rekla san. I onda san je sveobuhvatila s obje ruke i cmoknila posrid čela.
Pod rukon san nosila debelu knjžurdu Financije i financijsko pravo. Tila sam dat još taj ispit u ljetni rok i ostavit samo Kazneno za deveti. Spustila san se par skala, privukla drveni kaić i skočila na provu. Dan je mirisa na uzavrelost. Ni dašak vitra nije bija na pomolu. Prostrla san šugaman, legla potrbuške i otvorila knjigu. Prva rečenica, pa opet prva, pa opet prva. Ništa nije ulazilo u glavu osin sunca koje je pržilo i umrtvilo svaku stanicu moga tila. Onda san stavila knjigu pod čelo i zakunjala. Teško je opisat šta je fjaka, ona teška litnja, kad se u izmaglici stope more i nebo i ne znaš di jedno počinje, a drugo završava. Zadnji gram snage me napustija. Koža je gorila, a ni zeru poticaja da se odkotrljan i razladin u moru. Samo bi spustila ruku uz bok kaića, poštrcala se i nastavila tonit u uzavrelost ništarenja.
Miči se sa sunca, vikala je mama s terace, a ja bi samo odmahnila rukon i dobacila, neka me, lipo mi je ovako. Za ručak san se popela ka krepana maška, pojila predivote iz kužine moje jedine, neponovljive i onda se opet sjurila u istu pozu. Savjest je nalagala nosit knjigu uza se, a volja ju je odbacivala ka zaraznu bolest. I tako bi dočekala zalazak sunca, crna ka uglješa. Tek onda bi uskočila u bonacu i točavala se dugo, dugo, spremna za stol kojeg samo mame znaju tako pripremit.
.
Mama, spavat ću na provi od kaića, rekla san. To san oduvik tila, nemoj se jidit.
Bit će ti ovako i onako i komarci i neudobno i iskrenit će te ako Valon prođe jahta i učini veliku maretu.... svašta je ona nabrajala u obranu sobe i udobnog kreveta.
A ja se, na spužvastoj prostirci, ugnijezdila u noći bez mjesečine. Očima uprtim u beskraj, obavijena tišinom milijardu zvijezda i ponekih padalica, duboko ukorijenjena u more poda mnom i beskraj nada mnom. Bila je to noć nespavanja. Noć upijanja bljeskavog mora prepunog planktona, titraja neba pod lanternom sazvijezđa i susreta, iskonskog susreta sa samom sobom. I nikad tako više. I nikad više mame.
petak, 03.05.2024.
Tad i nikad više
Bilo je apsurdno bit dil škoja, sustanar Vale, dite mora, a ne lovit ribu. Nespojivo. Stari me zarana naučija vezivat udice jer san često ostajala bez njih. Zapinjale su o morsko dno i bile bespovratno izgubjene. Znala san veslat za pod sviću, naticat parangale, čistit mriže, lovit na panulu, vatat lignje, za koje ribe odma nožen kidat krenu i ne odčetavat je jer bi ubod bija prebolan. Zapravo san za svoje male godine znala nevjerojatno puno o ribolovu. Naprosto san bila dil aktivnog lanca kojin smo se prehranjivali.
Rođak Tonči i ja smo non stop ronili. Vatali manje hobotnice rukama, rano zoron kosmače po grižama, lumpare jeli žive, a grce, one poveće, smo koristili za ješku na udicu. Lovili smo po cile dane. Minjali stacije nadajući se kako je svaka druga bolja. A ribe je bilo.
Često bi nas Stari iskrca na pusti škojić Lukovac i dok bi on panulava u lastovskon kanalu mi bi obašli sve, nalovili svega i čekali da nas u povratku pokupi.
E, to lito smo se nas dvoje natjecali ko će u taj dan ulovit više. I bit pobjednik lita. Sunce je pržilo, bili smo slani i sparušeni od soli. Svako malo bi skočili u more, rashladili se i nastavili.
I onda mi je zateglo krenu. Jako i snažno. Srce mi se uzdrčalo dok san potezala. Samo da mi ne utekne, mislila san. I tako san dovukla velikog pica na mrkentu. Posli je Stari reka da je u njemu očišćenon bija kil i kvarat. Al ja sam tu težinu i pobjedu lita zaboravila jer me morila druga briga. Dok san pokušavala izvuč udicu iz usta lovine, riba se trznila i udica mi se zavukla u meso palca. E, to je stvarno bolilo. Kako je tek bolilo vađenje udice i sve ono danima posli, priskačen. Da ne ispadnen neka cvilidreta.
Tek onda mi je došlo do srca. Kad mene ovako boli, kako li je tek jadnoj ribi. Ništa od uvjeravanja i razuvjeravanja nije pomoglo. Bila san odlučna. To je bilo moje zadnje lovljenje. Nikad više udica u moje ruke. Nikad više panula, lignjolov, naticanje parangala....nikad.
Al da, dvoličnost je usađena. Nisan lovila, al i dalje sam jela ono šta je Stari lovija.
I zapravo ne znan jel iko na svitu pojia toliko prvoklasne ribe, na sve moguće načine, ka šta san ja.
Teško da je.
srijeda, 01.05.2024.
Blagovanja
Te neke godine, o prazniku rada, rekli su svi da će doć u Valu. Mama je taman dizala kruh ispod peke, ogroman, okrugao, u cijelom opsegu uhvatio boju i miris pepela, taman da ga tako hrustavog otkidamo rukom, nikako nožem. Moj Bože, koliko li nas se skupilo. Baba Ana, dida Rado, teta Maro i muž joj Vinko, moji najdraži rođaci Mera, Vinka, Tonči, pa Drago, Jakica, barbe Veljko i Jure, Braco sa ženom, pa još i još očeve rodbine, Lovre, Darinka, Ive veliki i Ive mali, Seka, Franko, Franica, Stipan i Pama....znam da ima još, al završit ću post nabrajanjem svih.:-)
Prizemlje kuće, još u bloketama, tek je bilo dignuto, a improvizirani stol, napravljen od paleta, poslužio je za sve šta je trebalo. Dan prije nalila se teraca pa se feštavao i praznik rada i prva u nizu kasnijih teraca. A ja, kroničar svog vremena, imala sam 10 godina.
Mama, slavuj, je uvijek započinjala pjesmu, a ostali su to prihvaćali s osmijehom i lakoćom mog otočkog postojanja. U trenu je stol bio pun. Svako je donio nešto, a Stari je taman s gradela skidao fete, na panulu uhvaćenog gofa i velika pijadela je jedva našla svoje mjesto./ Nekoliko tjedana kasnije šepurio se u Slobodnoj Dalmaciji s člankom i slikom uhvaćenog gofa od 42 kila/.
Pamtim tako sve rođendane, imendane, praznike...sve se slavilo u Vali. Mama je bila multipraktik. Ne rodilo šta ne bi pripremila i s osmijehom dočekivala tko god da se pojavio. I uvijek, baš uvijek nekako veselo, nasmijano, pjevno.
Gdje je nestao tako zarazni smijeh kojim sam bila okružena odrastajući te otočke dane? Kao da je nestao otpuhnut maslačkovim pahuljama. A nevažno o kojem danu, datumu ili prazniku je riječ. Kao da se sve stišalo i poguralo neke druge obrasce u prvi plan.
Možda umišljam. I dodajem sve godinama svojim.
A možda i ne.
