morska iz dubina
utorak, 14.05.2024.
Zid strave, a nije Berlinski (2/5)
Kad je mama umrla iskoristila sam sve šta se iskoristit dalo. Nešto bolovanja, stari godišnji, novi godišnji i svo to vrijeme sam provodila u Vali sa Starim držeći ga pod kontrolom da mi nakon ekstremno teškog perioda s mamom ne sklizne. Bili smo sami, posve sami. I doslovno nigdje nikoga i ničega.
Privatizacija, na već prepoznatljiv način na našim prostorima, urušila je moju firmu, jednu od najjačih u jugoistočnom dijelu Europe i staru preko sto dvadeset godina. Gotovo svi zaposlenici su postali tehnološki višak. Moji predmeti su, preko noći, završili u poznatom odvjetničkom uredu u Zagrebu.
Ipak, u Vali sam našla smiraj i nikakvo žaljenje zbog kraja profesionalnog dijela mog života i prijevremene mirovine. ON je još radio ali i dolazio kad god je mogao, željno iščekujući svoju punu mirovinu i preseljenje u raj.
Stari je inače spavao u prizemlju, u apartmanu kojeg je decenijama dijelio s mamom. Ja sam bila na katu, u velikom stanu. Tu smo zapravo stalno boravili. Tu je bio epicentar cijelog zdanja. Proljeće, ljeto i jesen uglavnom smo cjelodnevno provodili na teraci. Devet metara od mora. S pogledom na jedva zamislivu ljepotu. Kad bi mu se prispavalo, Stari bi samo kliznuo na spavanac u svoje odaje.
Tu noć sam prvi put čula da iz zida sobe, uz uzglavlje mog kreveta, dolazi neki zvuk. Nisam mogla odredit kakav, ali bio je neugodan. Upalila sam lampu, pa veliko svjetlo i pregledala cijeli zid na kojeg je Stari davnih godina precizno postavio drvenu oblogu zvanu brodski pod kao zaštitu od vlage. Nigdje rupe ni rupice nije bilo. Nigdje ničega. Al jasno sam čula nešto. Na tren kao hihotanje, pa nešto nedefinirano na jakoj frekvenciji, pa čudno ovako, onako...čula sam zaista i čula sam stvarno. Nisam umislila.
...nastavlja se...
