Te neke godine, o prazniku rada, rekli su svi da će doć u Valu. Mama je taman dizala kruh ispod peke, ogroman, okrugao, u cijelom opsegu uhvatio boju i miris pepela, taman da ga tako hrustavog otkidamo rukom, nikako nožem. Moj Bože, koliko li nas se skupilo. Baba Ana, dida Rado, teta Maro i muž joj Vinko, moji najdraži rođaci Mera, Vinka, Tonči, pa Drago, Jakica, barbe Veljko i Jure, Braco sa ženom, pa još i još očeve rodbine, Lovre, Darinka, Ive veliki i Ive mali, Seka, Franko, Franica, Stipan i Pama....znam da ima još, al završit ću post nabrajanjem svih.:-)
Prizemlje kuće, još u bloketama, tek je bilo dignuto, a improvizirani stol, napravljen od paleta, poslužio je za sve šta je trebalo. Dan prije nalila se teraca pa se feštavao i praznik rada i prva u nizu kasnijih teraca. A ja, kroničar svog vremena, imala sam 10 godina.
Mama, slavuj, je uvijek započinjala pjesmu, a ostali su to prihvaćali s osmijehom i lakoćom mog otočkog postojanja. U trenu je stol bio pun. Svako je donio nešto, a Stari je taman s gradela skidao fete, na panulu uhvaćenog gofa i velika pijadela je jedva našla svoje mjesto./ Nekoliko tjedana kasnije šepurio se u Slobodnoj Dalmaciji s člankom i slikom uhvaćenog gofa od 42 kila/.
Pamtim tako sve rođendane, imendane, praznike...sve se slavilo u Vali. Mama je bila multipraktik. Ne rodilo šta ne bi pripremila i s osmijehom dočekivala tko god da se pojavio. I uvijek, baš uvijek nekako veselo, nasmijano, pjevno.
Gdje je nestao tako zarazni smijeh kojim sam bila okružena odrastajući te otočke dane? Kao da je nestao otpuhnut maslačkovim pahuljama. A nevažno o kojem danu, datumu ili prazniku je riječ. Kao da se sve stišalo i poguralo neke druge obrasce u prvi plan.
Možda umišljam. I dodajem sve godinama svojim.
A možda i ne.
Post je objavljen 01.05.2024. u 15:17 sati.