My spiritual exercises
subota, 24.11.2018.
TKO JE BIO (PSEUDO) DIONIZIJE AREOPAGIT?
„A neki ljudi pristaše uzanj i povjerovaše; među kojima bješe i Dionizije Areopagit...“ Navodni obraćenik sv. Pavla bio je i neki Dionizije, član vrhovnog suda u staroj Ateni. Tom Dioniziju bila su u srednjem vijeku pripisana djela „Nebeska hijerarhija“, „Mistična teologija“ „O božanskim imenima“ i „Pisma“. Interesantno, do dana današnjeg nije razotkriven identitet stvarnog pisca spomenutih djela. I dalje se pretpostavlja se da je to mogao biti neki neoplatonist iz 5. stoljeća.
Povijest ranog kršćanstva je obavijena velom misterije, i ne zna se točno kako je nastao Novi zavjet. Oficijelna verzija je sigurno pogrešna. Ovdje imamo jedan primjer kako su djela ranog kršćanstva bila pripisivana raznim autorima. Dionizije Areopagit zapravo nije izuzetak, on je prije pravilo, pa čak i model kako se stvarala pseudo-epigrafija pisaca iz navodnog prvog milenija, kako kršćanskih, tako i poganskih djela.
Bilo je pokušaja da se objasni autorstvo Novog zavjeta pomoću članova navodne rimske patricijske familije Pizon. Tako je stanoviti Abelard Reuchlin pokušao u djelu „The True Authorship of the New Testament“(1979). Ovo djelo ima i nastavak, „Piso's Further Writings“. Na Reuchlinova djela mnogi su nasjeli, misleći da je to definitivno objašnjenje stvarnog nastanka Novog zavjeta (među ostalim i David Icke). Ipak, Reuchlin je bio i u nečemu u pravu, jer je kao pseudo-epigrafska naveo djela Aristotela, Plutarha, Klaudija Ptolomeja, Diogena Laercija i drugih. (Prisjetimo se i Dana Browna i njegovog tumačenja ranog kršćanstva u knjizi „Da Vincijev kod“. Koliko je samo polemika bilo između Crkve i Brownovih pristaša, a ispostavlja se da ni jedni, ni drugi na koncu nisu bili u pravu.)
Ima u Wikipedijinom članku „Pseudo-epigraphy“ jedna zanimljiva rečenica: „There is a tendency not to use the word pseudoepigrapha when describing works later then about 300 AD when refering to biblical matters.“ Dakle, jednostavno, da se ne koristi riječ „pseudo“, kada se referira na autore od 4. stoljeća na dalje.
No da se vratimo na lik Dionizija Areopagita. U raznim enciklopedijskim člancima može se pronaći podatak da je njegove radove, izvorno na grčkom, prvi na Zapadu preveo Eriugena, filozof iz 9. stoljeća. Navodno mu je zadatak prevođenja povjerio franački kralj Karlo Ćelavi, kod kojeg je boravio na dvoru. U predgovoru knjige sabranih djela Ps. Dionizija Areopagita, edicije Patristički tekstovi, rimske katoličke izdavačke kuće „Citta' nuova“ iz 1986., taj se Eriugena, inače jedan od najvećih filozofa ranog srednjeg vijeka – uopće ni ne spominje.
Dionizija Areopagita u svojim djelima spominje čitav niz filozofa i teologa; slovio je kao vrlo utjecajan crkveni otac. (I sam izraz „crkveni otac“ zvuči mi malo čudno.) Prelistao sam neke svoje knjige, tako primjerice Ivan Damascenski (8. stoljeće) zove ga „blaženi Dionizije“, Hugo a St. Victore (12. stoljeće) samo „Dionizije“, Meister Eckhart (13-14. stoljeće) „sveti Dionizije“, Johannes Tauler (14. stoljeće) također „sveti Dionizije“, dok ga Nikola Kuzanski (15. stoljeće) naziva – „veliki Dionizije“. Dakle, prvo je blaženi, potom samo biskup Dionizije, pa onda sveti, i na kraju – veliki.
Abelard, francuski filozof iz 12. stoljeća, imao je zbog Dionizija problema, prema njegovu pisanju u djelu „Povijest nevolja“. Bio je naime redovnik, u pariškoj opatiji Saint-Denis (sveti Dionizije). Evo citata:
„Kad sam naime jednog dana čitao slučajno sam naišao na izjavu Bede kojom u tumačenju Djela apostolskih tvrdi da je Dionizije Areopagit bio vjerojatnije biskup Korinćana nego Atenjana. Očito to nije bilo po volji njima koji se hvastaju da je onaj Areopagit, čija djela pokazuju da je bio atenski biskup, bio upravo njihov Dionizije.“ [Prema tradiciji, on je bio prvi biskup u Ateni. U srednjem vijeku počeo se s njime zamjenjivati Dionizije iz 3. stoljeća, prvi biskup pariški.] Redovnike je to bilo veoma razljutilo, te su bijesno tvrdili da je Beda veoma lažljiv pisac i da kao vjerodostojnog svjedoka imaju svog opata Huldoina. [Taj je opat u djelu „Vita sancti Dionysii“ pogrešno dokazivao da su Dionizije Areopagit iz 1. stoljeća i Dionizije iz 3. stoljeća ista osoba.]
Hugo a St. Victore naziva Dionizija Areopagita biskupom Korinćana, isto kao i Abelard, dakle slijedeći Bedu. (Za Bedino djelo 'Chronicon' ili 'De sex mundi aetatibus' Opća enciklopedija tvrdi da je bilo model „za mnoge srednjevjekovne kronike“.)
Kako je uopće crkveni otac Dionizije Areopagit dobio prefiks – „pseudo“? Prema već spomenutom predgovoru za sabrana djela ps. Dionizija Areopagita, rimske izdavačke kuće „djelima Lorenza Valla-e i Erazma počela se na odlučan način odbacivati legenda o Dioniziju Areopagitu“. Bilo je to u vrijeme renesanse, no ipak navodi da su autentičnost djela zastupali primjerice Marsilio Ficino i Pico della Mirandola, te niz francuskih pisaca. (Kao posljednji branitelj autentičnosti djela Dionizija Areopagita spominje se stanoviti Bulhak, čija je knjiga „Authenticite des oeuvres de saint Denys l' Areopagite“ iz 20. stoljeća, točnije iz 1938. godine.)
Prvi su sa dovoljnom približnošću precizirali kronologiju, dospjevši do rezultata koji se mogu smatrati definitivnima, H. Koch i J. Stiglmayr, veli Salvatore Lilla, pisac predgovora navedenih Dionizijevih sabranih djela. Bilo je to tek krajem 19. stoljeća. I tu se po prvi puta javlja prefiks „pseudo“, u eseju H. Kocha iz 1895. godine „Proclus als Quelle des Pseudo-Dyonysius Areopagita vom Bősen“.
Ti su članci, odnosno eseji nepobitno dokazali da dio četvrtog poglavlja Dionizijeve knjige „De divinis nominibus“ (posvećen problemu prirode i izvora zla) ovisi o „De malorum subsistentia“ grčkog filozofa Prokla. Pošto je on živio u 5. stoljeću, (pseudo)Dionizije je morao biti njegov suvremenik, ili pak živjeti koje desetljeće poslije njega.
U uvodu u Proklovo djelo „Osnove teologije“ u izdanju Oxford university press 1963. E.R. Dodds tvrdi: „Istinski 'slobodna' misao nije bila ništa više uobičajena u poganskog pisca petog stoljeća poslije Krista, negoli u njegovih kršćanskih suvremenika.“ Ova tvrdnja navodi na misao, da su poganska i kršćanska djela ne samo nastajala usporedno, već možda i da su isti pisci pisali i jedna i druga djela, atribuirajući ih potom nepostojećim antičkim autorima. Dodds u istom tom uvodu veli:“Utjecaj koji je Proklo izvršio na ranu srednjevjekovnu misao možemo nazvati slučajnim, u tom smislu što teško da bi se osjetio da nije bilo rada nepoznatog čudaka koji je u vrijeme prvog naraštaja po Proklovoj smrti došao na ideju da zaodjene njegovu filozofiju u kršćansko ruho izdajući je za djelo jednog obraćenika sv. Pavla.“ U nastavku veli da je „prijevara u službenim krugovima prošla potpuno i zapanjujuće uspješno.“ 'Dionizije' je tokom vremena stekao autoritet, a Prokla su smatrali njegovim poganskim oponašateljem... Možemo se upitati, da li je pseudo-Dionizije jedan izuzetak u moru autentičnih antičkih pisaca, ili je postojao niz takvih, uz čija bi imena trebalo stajati „Pseudo“.
Da stvarni autor djela Dionizija Areopagita nije slučajno neoprezno citirao Prokla te tako stvorio jedan anakronizam, vjerojatno bi i dan-danas pisali njegovo ime bez prefiksa – „Pseudo“.
RANO KRŠĆANSTVO PREMA D. ICKE-u I D. BROWNU
Kada je David Icke pisao peto poglavlje svoje knjige „The Biggest Secret“, u kojem je istraživao odakle potječu Evanđelja, posegnuo je rukom za knjigom na polici, i jedna omanja knjižica mu je ispala na pod. U toj je knjižici bila riječ o unutarnjem prstenu, najekskluzivnijem klubu u povijesti,koji je znao za „Veliku tajnu“. U tom krugu bili su religijski, politički i literarni lideri, koji su znali istinu o Isusu, ali nisu dali nikome drugom da sazna za nju. Ono što ga je iznenadilo, bilo je da je knjiga došla do istih zaključaka kao i on sam. Evanđelja su bila pronalazak namijenjen da stvori novu zatvor-religiju. Ta knjiga imenuje familiju i druge osobe, koji su bili pisali Novi zavjet, kao i kodove koje su koristili, kako bi 'potpisali' svoje autorstvo.
Prvi odlomak knjižice sažima njena otkrića: „Novi zavjet, Crkva i kršćanstvo, bili su kreacija familije Kalpurnija Pizona, koji su bili rimski aristokrati. Novi zavjet i likovi u njemu – Isus, svi Josipi, sve Marije, svi učenici, apostoli, Pavao, Ivan Krstitelj – svi su fikcijski. Pizoni su stvarali priču i likove; oni su povezali priču sa specifičnim vremenom i mjestom u povijesti; i oni su bili povezani sa nekim perifernim stvarnim ljudima, kao što su Herod, Gamalijel, rimski prokuratri itd. Ali Isus i svi involvirani sa njime bili su kreirani (to jest fikcijski!) karakteri.“
Pizoni su bili familija sa obiteljskim stablom, od kojeg potječu državnici, konzuli, pjesnici i povjesničari, i kao takvi definitivno su mogli biti inicijati mreže tajnih društava Rimskog imperija. Familija Pizon je tvrdila da potječe od Kalpija, koji je bio sin Nume Pompilija, osnivača Rima.
Lucije Kalpurnije Pizon, glava familije, bio je oženjen za praunuku Heroda Velikog. Pizon je bio autor prve verzije Markovog evanđelja, oko 60. godine n.e. Nakon Neronovog progona kršćana 65. godine Pizoni iščezavaju iz rimske povijesti, a ponovno se pojavljuju 138. godine, kada Pizonov unuk Antonin Pio postaje carem. No, od ovog vremena familija je poznata kao Antonini, a ne Pizoni. Za vrijeme od 73 godine između smrti Pizona i pojave Antonina Pija, položeni su temelji kršćanstva. Pizonov sin Anej bio je nakon očeve smrti guverner Sirije. Ovo mu je dalo zapovjedništvo nad rimskom vojskom u Judeji. Bio je involviran u Judejskoj pobuni godine 66., koju je ugušio Vespazijan, te postao tri godine kasnije carem.
Anej Kalpurnije Pizon napisao je potom tri Evanđelja slijedećim redom: Matejevo evanđelje (70-75. godine), proširenog Marka (75-80.) i sa pomoći Plinija mlađeg, proširenog Luku (85-90.) Evanđelje po Ivanu napisao je Anejev sin Just 105. godine. Isus je bio kompozitni lik i priče uključuju elemente priče o Josipu u Egiptu i o drugim likovima Starog zavjeta, plus neke spise Esena i karakteristike raznih poganskih božanstava. (David Icke veli da ovo potvrđuje njegova dotadašnja saznanja.)
Nekoliko Josipa u priči su svi kreacija Pizona i dio njegova koda. Postoje mnoge sličnosti Isusove priče i lika iz Starog zavjeta imenom Josip; Isus je imao 12 učenika, Josip 12ero braće; Josip je bio prodan za 20 srebrenjaka, Isus za 30 srebrenjaka; brat Juda predlaže prodaju Josipa, Juda prodaje Isusa; Josip je u Egiptu, gdje su prvorođenci ubijani, Isus i obitelj bježe u Egipat da izbjegnu pokolj male djece.
Pizon koristi svoja četiri sina kao učenike: Ivan (Julije), Jakov (Just), Šimun-Petar (Prokul) i Aleksandar (Andrija). Julije, Just i Prokul će kasnije napisati neke od tekstova Novog zavjeta. Pizon čini da Isus ispuni jedan broj proročanstava Starog zavjeta, osobita ona Izajina. Pizoni su također napravili izmjene i dopune nekih starozavjetnih tekstova, kao i napisali većinu od 14 starozavjetnih knjiga, poznatih kao apokrifi.
Još jedno 'očitovanje' Aneja Pizona bio je Flavije Josip. Razlog zbog kojeg Pizon, kao Josip, te muž njegove praunuke Plinije mlađi ne spominju Isusa u njihovim oficijelnim djelima jest taj što u to vrijeme jednostavno ne bi imalo dovoljan kredibilitet. Postojanje Isusa samo je protokom vremena bilo prihvaćeno kao „činjenica“. Rimski aristokrat Josip, Anej Kalpurnije Pizon, zajedno sa sinovima i Plinijem mlađim, napisali su Evanđelja i ostatak Novog zavjeta. Ova ista skupina, pod raznim pseudonimima bili su ujedno i rani crkveni „oci“. Onaj koji je ovo rimsko iznašašće pretvorio u veliku zatvor-religiju bio je pripadnik Babilonskog bratstva, kao i Pizoni, i zvao se Konstantin Veliki. Car Konstantin je bio, zajedno sa Pizonima i Plinijem, kreator onog, što će postati poznato kao kršćanstvo.
Josip iz Arimateje, biblijski Isusov ujak, navodno je putovao u Frnacusku, kako bi proširio riječ. Vatikanski knjižničar kardinal Baronije veli da je Josip prvo stigao u Marseilles 35. godine n.e., a potom otišao u Britaniju. Marija Magdalena i Isusovo potomstvo navodno su također pošli prema jugu Francuske, nakon Isusova raspeća. Ovo je temelj priče o svetom Gralu, koja tvrdi da su Isusove krvne linije začele dinastiju Merovinga u Francuskoj.
O ovome govori i Dan Brown u svojoj knjizi „Da Vincijev kod“. Sjećamo se kako je dolazilo prije 15ak godina do polemika između kršćana, i pristalica Brownove verzije i viđenja kršćanstva u svome bestseleru. Dvije stvari koje su ključne u romanu, i koje su kršćanima bile sporne jesu uloga cara Konstantina u transformaciji kršćanske religije, te uloga lika iz Evanđelja Marije Magdalene, za koju se veli da je bila Isusova družica, odnosno supruga.
Dakle, car Konstantin je u 4. stoljeću preobratio pogane, koji su obožavali Sunce, u kršćane. Spojivši poganske simbole, datume i rituale sa kršćanskom tradicijom, stvorio je neku vrst hibridne religije, prihvatljive objema stranama. Car je morao ojačati novu kršćansku tradiciju i stoga je održao čuveno ekumensko okupljanje poznato pod imenom Nicejski sabor. Na tom skupu se raspravljalo i glasalo o datumu Uskrsa, ulozi biskupa, raspodjeli sakramenata i najvažnije, o božanskom statusu Isusa. Sve do tog momenta, Isusovi sljedbenici smatrali su ga (samo) smrtnim prorokom. Na tom Nicejskom saboru bilo je službeno predloženo, a potom izglasano proglašenje Isusa za 'Sina Božjeg'.
Uspostavljanje božanskog statusa Isusa bilo je ključno za dalje ujedinjavanje Rimskog imperija i za stvaranje novog uporišta moći Vatikana. Službenim prihvaćanjem Isusa kao Božjeg sina Konstantin je pretvorio Isusa u božanstvo koje je postojalo izvan granica svijeta čovjeka, entitet čija je moć iznad svega. Ovo ne samo da je onemogućilo dalje pogansko ugrožavanje kršćanstva, nego su i sljedbenici Krista mogli da se iskupe jedino preko uspostavljenog svetog posrednika – Rimske katoličke crkve.
Krist kao Mesija bio je ključan za funkcioniranje Crkve i države. Rana Crkva je doslovno ukrala Isusa od njegovih prvobitnih sljedbenika, otimajući njegovu ljudsku poruku, ogrnuvši je neprobojnim plaštom božanstva i upotrijebivši je u cilju proširenja vlastite moći. Kada je Konstantin podigao Isusa na viši stupanj gotovo četiri stoljeća nakon njegove smrti, već je postojalo na tisuće dokumenata koji su bilježili život Isusa kao smrtnog čovjeka. Konstantin je znao da će mu biti potreban hrabar potez kojim bi preinačio povijest. Naručio je i financirao pisanje nove Biblije, iz koje su izostavljena sva ona evanđelja koja su govorila o Kristovim ljudskim odlikama, a u koju su ubačena evanđelja koja su ga činila božanstvom. Svatko, tko bi se opredijelio za zabranjena evanđelja umjesto za Konstantinovu verziju, bio je proglašen heretikom.
Riječ „heretik“ vodi porijeklo iz tog perioda. Latinska riječ 'haereticus' značila je 'izbor'. Oni koji su birali originalnu historiju Isusa bili su prvi heretici.
Što se tiče Marije Magdalena, ona nije bila bludnica, kakvom je prikazuje (Konstantinova) nova verzija Biblije. Ta nesrećna zabluda je naslijeđe smišljenog blaćenja od strane Crkve. Crkva je morala obeščastiti Mariju Magdalenu kao bi prikrila njenu opasnu tajnu – njenu ulogu Svetog grala.
Rana Crkva morala je uvjeriti svijet da je smrtni prorok Isus zapravo božansko biće. Stoga je svako evanđelje koje je opisivalo zemaljske aspekte Isusovog života bilo izostavljeno iz nove verzije Biblije. Na nesreću ranih redaktora, jedna naročito uznemirujuća tema stalno se ponavljala u evanđeljima – Marija Magdalena. Točnije, njen brak sa Isusom Krstom. To je stvar povijesnih podataka.
Da Vinci je sasvim sigurno bio svjestan te činjenice. Njegova „Tajna večera“ praktično viče promatraču – Isus i Magdalena su par! Tko gleda Leonardovu sliku može primijetiti da su Isus i Magdalena odjeveni tako, kao da je jedno odraz drugoga u ogledalu. Dakle, u odjeći su obrnutih boja – Isus je nosio crvenu haljinu i plavi ogrtač, a Magdalena plavu haljinu i crveni ogrtač. Također, na slici se može primijetiti kako su Isus i njegova nevjesta spojeni u kuku i da se naginju na suprotne strane, kao da obilježavaju jasno porubljen prazan prostor između njih. Oblik „V“ moguće je vidjeti u središtu slike, simbol Grala, kaleža i ženine maternice. Iz Leonardove kompozicije isplivava još jedan očigledan oblik, oblik slova „M“. Ono može značiti Matrimonio (Vjenčanje) ili pak Marija Magdalena.
Brojna djela povezana sa Gralom sadrže skrivena slova M – bilo kao vodene žigove, sloj boje u podlozi, ili kompozicijske aluzije. Najupadljivije je M ono, na oltaru Gospe od Pariza u Londonu, koji je dizajnirao bivši veliki meštar Sionskog priorata Jean Cocteau.
Viđenje Isusa kao oženjenog čovjeka ima daleko više smisla od naše standardne biblijske predodžbe o Isusu kao neženji. Isus je bio Židov, a društvena pravila tog vremena doslovno su zabranjivala Židovima da ostanu neoženjeni. Prema židovskim običajima, celibat je bio osuđivan,a obveza svakog židovskog oca bila je da pronađe odgovarajuću ženu za svoga sina. Da Isus nije bio oženjen, barem jedno biblijsko evanđelje bi to spomenulo i pružilo neko objašnjenje.
Svici iz Nag Hamadija i sa Mrtvog mora predstavljaju najstarija biblijska svjedočanstva. Ono što kršćane može uznemiriti jest činjenica, da se ne podudaraju sa evanđeljima u Bibliji. Primjerice, u Evanđelju po Filipu može se pročitati da je „družica Spasitelja je Marija Magdalena“, te da ju je Krist volio više od svih drugih apostola i često je ljubio u usta. Ostali apostoli su bili time uvrijeđeni, pa su shodno tome izražavali i svoje neodobravanje. Pitali su ga: „Zašto nju voliš više nego sve nas?“ Ukoliko netko misli da mu je Marija Magdalena bila samo prijateljica, nisu u pravu – družica je u to vrijeme doslovno značila – supruga.
Crkva je imala snažnu motivaciju da izvede prikrivanje činjenice o Isusovom braku sa Marijom Magdalenom. Nikako ne bi mogli opstati kada bi javnost saznala za Kristovo potomstvo. Isusovo dijete bi potamnilo njegovu božansku prirodu a time i kršćansku crkvu, koja se proglasila za jedinog posrednika do kraljevstva nebeskog.
Marija Magdalena je postala poznata pod mnogim pseudonimima – Kalež, Sveti gral i Ruža. Ruža je povezana sa Venerinim petokrakim pentagramom i vodiljom, Ružom kompasa. Ruža je oduvijek bila simbol ženske seksualnosti. Marija Magdalena predstavlja maternicu, koja je nosila Isusovu kraljevsku lozu. Sionski priorat do današnjeg dana, još uvijek obožava Mariju Magdalenu kao boginju. Kao ružu, sveti Gral i Veliku majku. Potraga za svetim Gralom, shodno tome, predstavlja potragu čiji je cilj da se poklonite pred kostima Marije Magdalene. (Kao što je to učinio glavni junak profesor Langdon, na kraju knjige.)
četvrtak, 15.11.2018.
ZAŠTO STARI RIMLJANI NISU OTKRILI AMERIKU?
Nedavno sam naišao na jedan internet forum, na kojem se raspravljalo o mogućnosti, da li su Stari Rimljani bili u stanju preploviti Atlantik i stići do Amerike. Jedan je sudionik ustvrdio da je bilo moguće prijeći Atlantik sa antičkom tehnologijom, što je dokazao Thor Heyerdahl još 1970. godine, prešavši ga koristeći staro-egipatsku tehnologiju. Drugi su pak tvrdili da Rimljani nisu imali dovoljno velike brodove, ili brodove posebno građene za plovidbu oceanom. Netko je primijetio, da ako već nisu otplovili preko oceana, mogli su bar oploviti Afriku, i doći do Indije, ili čak do Kine.
Ukoliko su stari Rimljani imali tehnologiju, razvijenu za podizanje monumentalnih zdanja kao što su amfiteatri, mislim, da su svakako morali imati i prevozna sredstva, dakle brodove, za prijevoz velikih kamenih blokova od kamenoloma do gradilišta. (Pretpostavljam da ogromne kamene blokove nisu prevozili zaprežnim kolima sa volovima od kilometrima udaljenih kamenoloma.) Nekako bi izgledalo nelogično, da Rimljani nisu imali dovoljno velike brodove.
Ovdje se naravno postavlja pitanje, da li su antički Rimljani uopće sagradili monumentalne objekte koji im se pripisuju, i da li su uopće postojali u naznačeno doba, odnosno u prvom mileniju? Jer, Anatolij Fomenko je nepobitno i vrlo stručno dokazao („History: Fiction or Science“), da su biografije znamenitih ljudi iz antike falsifikati, kao i njihova djela (Aristotel=Pseudo-Aristotel), baš kao i historijski događaji, koji su se u antici navodno zbili.
Otvaram enciklopedijski priručnik (o razvoju transportnih sredstava) „Od pješaka do rakete“. Radi se o vrlo dobrom priručniku, stručno pisanom i bogato ilustriranom. Pa ipak gledajući slike tih rimskih antičkih brodova, ne mogu a da si ne postavim neka, umjesna pitanja. Primjerice, gledam sliku rimske trireme iz 1. stoljeća, na str. 55. Odmah ispod je slika, odnosno crtež bizantskog dromona iz 9. stoljeća. Pa ta dva broda izgledaju gotovo isto! Isti oblik trupa broda, (samo) centralni jarbol, te krmena vesla za upravljanje brodom. Zar brodogradnja tokom osam stoljeća nije baš ni malo napredovala?
Pa onda otvaram i Vojnu enciklopediju, članak „Ratni brod“. U njemu se navodi da su antički Rimljani svoje ratne brodove dijelili po namjeni, na liburne, za duža djelovanja na moru, brodove za izviđanje i kurirsku službu, a po broju redova veslača na brod sa 1-6 redova. E, ovo posljednje mi je malo čudno. Možete li zamisliti brod sa 5-6 redova veslača? To bi onda značilo i brod sa 5-6 paluba. I bočnu visinu, po slobodnoj procjeni, ne manju od jedno dvadeset metara. U članku o Rimskoj imperiji, odnosno njenoj ratnoj mornarici, nalazim podatak da je rimska flota u pomorskim ratovima sa Kartagom bila pretežno sačinjena od brodova sa 5 redova veslača, tzv. 'quinqerema'. Kako je bilo moguće brodu sa tako visokim bokovima izvoditi abordaž, odnosno prelazak na protivnički, znatno niži brod? Vojna enciklopedija navodi 'leteći most', dužine 11 metara, koji je stajao na pramčanoj palubi rimskog broda. No, teško je zamisliti kako su se rimski mornari mogli spuštati niz takav strmi most, bez lomova i teških ozljeda. Navodno, nakon 250. godine pr.n.e. takav abordažni most misteriozno „naglo nestaje“.
Najpopularniji rimski brodovi bili su – liburne. Da li su antički Rimljani preuzeli vještinu građenja broda od ilirskog plemena Liburni, te po njima imenovali svoje brodove? Ne djeluje baš uvjerljivo. U članku „Liburna“ iz iste enciklopedije navodi se da su opis tog broda dali rimski pisci Vegecije, Svetonije, Horacije, Tacit i Lukan. Međutim, „bez konstruktivnih detalja i dimenzija“. Pazi sad ovo: “Neki docniji pisci pominju liburnae rotatae, koje su umesto vesala imale na boku točkove pokretane konjskom ili volovskom zapregom.“ No, u nastavku se ipak veli: „Pretpostavlja se da su ove L. plod fantazije.“ Čini se da je Fomenko dobro naslovio svoju knjigu, i da su srednjevjekovni autori dobro dali mašti na volju, pišući svoja pseudo-epigrafska djela iz navodne „antike“.
Dakle, Stari Rimljani najvjerojatnije nisu otkrili Ameriku, iz prostog razloga što - nisu ni postojali. Ameriku su otkrili, ne Kolumbo i njegova ekipa krajem 15. stoljeća, nego Leif Erikson i drevni pomorci Vikinzi, koji su doplovili na svojim 'drakarima' početkom 11. stoljeća do istočne obale Kanade, odnosno New Foundlanda. A ti drakari nisu bili ništa bolji, ni veći, od navodnih rimskih liburna, čije crteže možemo vidjeti.
ponedjeljak, 12.11.2018.
DREVNE MAPE I ALTERNATIVNA POVIJEST
„Svaka geografska mapa reflektira stanje ljudske znanosti za respektivnu epohu njezine kompilacije. Mape očito postaju bolje kako se razvijaju znanstvene ideje, što znači da u cjelini, kvantiteta pogrešnih geografskih podataka smanjuje se, sa više korektnim podacima, koji ih zamjenjuju.“ Ovo je zapisao Anatolij Fomenko u svojoj knjizi „History: Fiction or Science“.
Tako bi u principu trebalo biti, velim ja, ali nije... Zvuči nevjerojatno, ali neke mape stare stotinama godina odražavaju suvremeno znanje, iz 20. i 21. stoljeća.
Dana 6. srpnja 1960. godine potpukovnik Harold Ohlmeyer šalje dopis profesoru Charlesu Hapgood-u. Njime ga zapovjednik 8. izviđačke tehničke eskadrile zračne baze u Westover-u, Massachussetts obavještava da je proučena mapa admirala Piri Reisa iz 1513. godine, te da nalazi kako su prihvatljive profesorove pretpostavke, da donji dio mape zaista može predstavljati dijelove kopna Antarktike [kontinenta otkrivenog tek 1820. godine]. Štoviše (veli u nastavku dopis), „geografski detalji u donjem dijelu mape slažu se u značajnoj mjeri sa rezultatima seizmičkog profila, koju je nad ledenom kapom izradila švedsko-britanska ekspedicija 1949. godine“. Što onda indicira - da je obala bila mapirana prije nego li je bila prekrivena ledom, veli potpukovnik Ohlmeyer. Na kraju on pomalo rezignirano zaključuje da [u bazi] nemaju pojma na koji se način mogu pomiriti podaci na mapi sa geografskim znanjem iz 1513. godine.
Ovo šturo priopćenje bilo je profesoru dovoljno. Ako je Antarktika bila mapirana prije no što je bila prekrivena ledom, originalna kartografija mora potjecati iz jednog pradavnog vremena. Prema nekim procjenama, Antarktik je bio zadnji puta bez ledenog pokrova prije otprilike šest tisuća godina. Podaci na samoj mapi kazuju da je admiral Piri Reis bio samo kompilator i da je kopirao iz više izvornih mapa. Neke od njih bile su mape njegovih suvremenika (poput Columba), dok su neke potjecale iz 4. stoljeća pr.n.e. ili ranije. Profesor Charles Hapgood došao je nešto kasnije do zaključka da su te mape iz četvrtog stoljeća bile utemeljene na još starijim izvorima, a i ti sami izvori, na originalima iz pradavne prošlosti. Bilo kako bilo, mapa predstavlja neoboriv dokaz da je Zemlja bila opsežno kartografirana prije 4.000 g. pr.n.e., od strane znanstvenika nepoznate i još neotkrivene civilizacije, koja je posjedovala visok stupanj tehnološkog razvoja.
Prema Hapgoodovoj prepostavci, mapa admirala Piri Reisa morala je potjecati iz knjižnice u Aleksandriji, odakle je bila prebačena u Konstantinopol. U svoje doba, Piri Reis bio je dobro poznata ličnost. (Čak i nova kronologija mora priznati da su historijski podaci o događajima i ličnostima iz 16. stoljeća prilično vjerodostojni.) Admiral je tako sudjelovao u mnogim pomorskim bitkama turske mornarice, sredinom 16. stoljeća. Bio je i autor pomorskog priručnika, pod nazivom „Kitabi Bahriye“. No, pavši u nemilost vladara, bio je pogubljen, negdje godine 1554. Njegova mapa bila je pronađena, naslikana na gazelinoj koži, u knjižnici stare carske palače u Konstantinopolu (Istambulu), relativno nedavno, 1929. godine. Znači, točno dvadeset godina prije no što je Antarktik bio, pomoću sonara i radara, snimljen iz zraka, te nepobitno utvrđena linija kopnene obale, koja se krila ispod debelog ledenog pokrova. Ili stručno rečeno, kada je po prvi puta bila utvrđena subglacijalna topografija Antarktika, od strane britansko-švedskog tima za rekognisciranje.
Admiral Piri Reis ipak nije bio jedini kartograf sa mapama, koje su sadržavale 'anomalije' takvog tipa. Na prijelazu iz 1959/60 Charles Hapgood bio je proveo nekoliko tjedana u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, udubljen u proučavanje doslovce stotina srednjevjekovnih mapa i karata. Bio je fasciniran neočekivanim otkrićem - da postoji niz karata koje prikazuju južni kontinent. Naročito mu je bila privukla pažnju mapa svijeta Oronteusa Finaeusa iz 1531. U trenutku je shvatio da pred sobom ima istinski autentičnu mapu, stvarne Antarktike. Lanci planina, rijeke koje od njih teku k moru... Obale su morale biti bez ledenog pokrova, kada je originalna mapa bila nacrtana, zaključio je.
Mapu je bio prosljedio dr Richardu Strachan-u sa Massachussetts Institute of Technology. Dr Strachan je utvrdio slijedeće: mapa je bila kopirana i sastavljena od nekoliko ranijih izvornih mapa; pokazivala je ne-glacijalne uvjete u obalnim predjelima Antarktika; opći profil terena, te vidljive fizičke značajke, slagale su se dobro sa mapama seizmičkog mjerenja subglacijalnih kopnenih površina Antarktika. Mapa Oronteja Fineja, zaključio je Hapgood, navodila je na iznenađujuću hipotezu, da je Antarktika bila ne samo posjećena, već možda i nastanjena ljudima, kada je u velikoj mjeri, ili bar većinom, bila bez ledenog pokrivača.
U 16. stoljeću najcjenjeniji kartograf bio je Gerard Kremer, poznatiji kao Merkator. Zanimljivo je, da je on uključio mapu Oronteusa Finaeusa u njegov Atlas iz 1569. godine. Njegovih osobnih nekoliko mapa također je prikazivalo Antarktik.
U 18. stoljeću, kada je Francuska bila centar kartografije, Philippe Buache, također je bio objavio mapu Antarktike, još uvijek mnogo prije njenog službenog otkrića. I njegova karta ide u red onih, koje su bile zasnovane na veoma drevnim izvornim kartama, možda od prije nekoliko tisuća godina. Isto tako, i njegova karta prikazuje južni kontinent, kako je izgledao u vrijeme kada nije bio zaleđen.
Ne treba nikako pretpostaviti da su u 19. stoljeću sve geografske karte prikazivale južni kontinent. Tako postoje ruske mape sa početka 19. stoljeća, na kojima Antarktik nije prikazan. Da se podsjetimo, na njega je prvi puta ljudska noga kročila tek 1821. godine, što je podatak koji neki povjesničari osporavaju (tvrde da je to bilo kasnije).
Da se vratimo na mapu admirala Piri Reisa, mapu koja sadržava još zanimljivih detalja: primjerice 1513. godine nije nikako mogla biti poznata činjenica da se na zapadnoj strani Južne Amerike proteže dugački planinski lanac – Ande. Mapa korektno prikazuje kako u njima izvire najveća rijeka Amazona, koja otud teče prema istočnoj obali kontinenta. Falklandsko otočje, mada otkriveno tek krajem 16. stoljeća, pojavljuje se na mapi admirala Piri Reisa. Dakle, otočje otkriveno skoro 40 godina nakon admiralove smrti.
Gornji podaci mogu se naći u knjizi „Fingerprints of Gods“ Grahama Hancocka, gdje se nalaze u jednom malo širem kontekstu drevnih civilizacija, s naročitim naglaskom na one iz centralne i južne Amerike. Dakle, mapu admirala Piri Reisa i druge možemo smatrati na neki način fizičkim dokazom postojanja pred-sumerske civilizacije, sa visoko razvijenom kulturom...
S druge strane, i službena znanost i Anatolij Fomenko, čini se, nisu u pravu, bar što se tiče srednjevjekovnih mapa. Fomenko donosi u svojoj knjizi nekoliko karata svijeta, iz 15. i 16. stoljeća, od kojih ni u jednoj nije ucrtan kontinent Antarktik. No, on donosi i dvije karte navodnih antičkih autora (Fomenko piše „antički“ pod navodnim znacima) Ptolomeja i Macrobiusa. Ptolomej je, prema službenoj znanosti astronom iz 2. stoljeća n.e., a Macrobius pisac iz 5. stoljeća. Ptolomejeva karta izgleda bolje, „suvremenije“ od Makrobijeve; iako je navodno nastala nekoliko stoljeća ranije, ima ucrtane zemljopisne širine (od 0° do 90°) i dužine (od 0° do 180°). Prikazuje ipak samo sjevernu hemisferu. Makrobijeva karta, interesantno, prikazuje južni kontinent („Antipodum nobis incognita“), koji je pet puta veći od Afrike. (Antarktik je peti po veličini kontinent, veći je od Evrope i Australije, no i dvaput je manji od Afrike.) Fomenka i službenu znanost demantira također jedna mapa, koju sam spomenuo u svojoj knjizi „U piramidi na Marsu“; zanimljivo je da tu mapu ne spominju ni Hapgood, ni Hancock. Radi se o karti svijeta („Mappamondo“) iz Ville Farnese u mjestu Caprarola, a potječe iz 16. stoljeća. Na njoj se lijepo vidi i južni kontinent, koji će biti otkriven tek tri stoljeća kasnije. Zaključak je nedvojben: geografija je bila sve do modernog doba „tajni nauk“, dostupan samo tajnim društvima i eliti.
BRODSKI I ZEMLJIN MAGNETIZAM
Brodograditeljima i pomorcima dobro je poznata fizikalna pojava pod nazivom 'brodski magnetizam'. Radi se o skupu efekata magnetskog polja koje pokazuje brod kao cjelina, ili pak njegovi pojedini dijelovi. Brodsko magnetsko polje zapravo je rezultat čak triju vrsta djelovanja. Permanentno brodsko magnetsko polje nastaje pri gradnji broda, ili za vrijeme dužeg ležanja broda u istom kursu. Djeluje na tvrde brodske mase od željeza ili čelika. Subpermanentno brodsko magnetsko polje djeluje na polutvrdo željezo broda za vrijeme dužeg ležanja ili vožnje u istom kursu. I na kraju, inducirano brodsko magnetsko polje, koje djeluje na dijelove broda od mekog željeza. Brodske mase, praktički, pretvaraju se u magnete, čiji polaritet ovisi o kursu broda i magnetskoj širini. (Ista pojava javlja se i kod aviona, međutim u neznatnoj mjeri, budući da se zrakoplovi izrađuju od ne-magnetičnih materijala.)
Sva ova tri navedena polja nastaju pod utjecajem Zemljinog magnetskog polja, pa iz ove činjenice nije teško zaključiti da je Zemlja praktično jedan veliki magnet. Gore navedeni podaci služe za ilustraciju, koliko je zapravo snažno to Zemljino magnetsko polje. Sa negativnim efektima ove pojave već su se bili suočavali pomorci na starim drvenim brodovima, budući da su primjećivali da se kompas čudno ponaša, ukoliko je u blizini bilo kakve veće željezne mase – sidara, brodske artiljerije ili topovskih kugli, primjerice.
Sa uvođenjem željeza i čelika u gradnju brodova bilo se ustanovilo da ne samo da je smjer koji indicira kompas različit za svaki novi kurs broda, već da se i vjetrulja (ruža vjetrova) kompasa sa jednom iglom tako lagano stavlja u pokret, njišući se naprijed-nazad, da je očitavanje postajalo teško za vrijeme loših vremenskih uvjeta. Da bi se neugodni efekt brodskog magnetizma suzbio, bila je razvijena metoda tzv. kompenzacije kompasa. Ona se temeljila na općem principu da se efekti željeznih i čeličnih masa mogu izbalansirati magnetima i mekanim željezom, prikladno smještenim uz sam kompas. Brodski je kompas bio postavljen na stalak, uz koji su bili nadodati kompenzacijski uređaji.
Daniel Hazard u svojoj knjižici „Earth's Magnetism“ navodi da je godina 1600. značajna za povijest znanosti, a posebno magnetizma i elektriciteta, zato jer se u njoj pojavio rad Williama Gilberta „De magnete“. On je dao najkompletniji sažetak svojstava magnetskih tijela, koja su bila poznata u to doba. Što je posebno interesantno, po prvi puta se u njemu pojavila teorija, po kojoj je Zemlja sama jedan veliki magnet. Njegova ideja o našem planetu kao sferičnom magnetu bila je začetak razvoja buduće znanosti terestričkog magnetizma.
Gilbertova ideja o Zemlji kao velikom magnetu, međutim nije se mogla pomiriti sa prihvaćanjem teorije o užarenoj jezgri planeta (rastaljeno željezo), jer je poznato kako vrlo visoke temperature imaju de-magnetizirajući učinak. Neki su geofizičari pretpostavili da bi jezgra sastavljena željeza i nikla ipak mogla biti magnetizirana, s obzirom na enormni pritisak u njoj.
Kada je izgledalo da se koncepcija Zemlje kao permanentnog magneta neće održati pojavile su se pretpostavke da bi Zemljino magnetsko polje moglo biti izazvano električnim tokovima koji teku oko planeta, bilo pod površinom ili pak atmosferom – koncepcija Zemlje kao elektromagneta. Pojavile su se također ideje kako Zemljin magnetizam može biti prouzrokovan njenom rotacijam. Fizičar Samuel J. Barnett bio je pokazao kako komad željeza može biti magnetiziran pomoću rotacije.
Godine 1900. Sutherland je predložio kao mogući uzrok Zemljinog magntizma rotaciju elektrostatskog polja unutar planeta – pozitivni naboj jezgre i negativni Zemljine kore, ili vice versa. Sve se više vjerovalo da su gravitacija i terestrički magnetizam usko povezani, te da imaju zajedničko porijeklo.
Kako se ideja razvijala, tako se pojavila i pretpostavka da bi Zemljin magnetizam mogao biti prouzročen tokovima elektriciteta, raznim oblicima električnog pražnjenja koje dolazi od Sunca. Istrraživanja astronoma George Hale-a ukazivala su da Sunce posjeduje slično magnetsko polje, kao naš planet. Istraživači su naslutili vezu između solarnog i terestričkog magnetizma. Bilo je utvrđeno kako za 11-godišnji period sa početkom minimuma sunčevih pjega, bilježi se negativni polaritet u sjevernoj hemisferi i pozitivni u južnoj, što se u slijedećem 11-godišnjem periodu mijenja, odnosno obrće.
Ovo i druga istraživanja jasno ukazuju na to, da je Sunce uzrok dnevnih varijacija Zemljinog magnetizma. Pretpostavilo se da neke električne emanacije od Sunca prouzrokuju varijaciju ionizacije gornje atmosfere, što rezultira u njenoj vodljivosti i električnim tokovima koji teku oko Zemlje.
Hazard zaključuje kako studije svih vrsta promjena Zemljinog magnetizma ukazuju na Sunce kao konačni uzrok, sa promjenjivim električnim tokovima u Zemljinoj atmosferi, kao povezujućim faktorom. Zanimljivo je, kako sam, bez znanja o Hazardovom djelu, došao do sličnih zaključaka u serijalu „Sistem Sunce-Mjesec-Zemlja“ prije 4 godine.
Hazrdova knjižica „Earth's Electromagnetism“ je iz 1925. godine. Trinaest godina kasnije njemački fizičar Hans Bethe iznašao je teoriju, po kojoj se u središtu Sunca odvijaju nuklearni procesi, kod kojih se vodik pretvara u helij. I od tada su se sve manje čule teorije o Suncu i Zemlji kao povezanim električnim sustavima.
petak, 02.11.2018.
KROMO-KEMIJA I FILOZOFIJA
Dva poglavlja koja su osobito bitna u Babbitovoj knjizi „Principles of Light and Color“ su ona, koja govore o kemiji boja, i o filozofiji boja (5. i 8. poglavlje).
KROMO-KEMIJA
Potencijal svih tvari može se manifestirati u njihovim bojama. Kako bi ustanovili točno reflektivni i refrakcijski karakter boja neke tvari, služi nam prizma, ili spektroskop. Kada se sunčevo svjetlo, ili bijeli plamen propuste kroz prizmu, ono se dijeli na seriju boja, koje tvore spektar. On se proteže od crvene do ljubičaste, te šalje nevidljive zrake sile daleko izvan ovih točaka, grublje frekvencije infra-crvenih zraka se nalaze na toplinskom kraju spektra, dok su ultra-ljubičaste na hladnom kraju. Različiti oblici energije, kao što su toplina, svjetlo i elektricitet imaju kulminaciju na različitim dijelovima spektra. Toplina ima svoj vrhunac u nevidljivom dijelu spektra, koji Babbitt naziva 'thermel', u području, infra-crvenog zračenja. Što se tiče svjetla, ono ima svoju kulminaciju u žutom, dok elektricitet ima kulminirajući točku u ljubičasto-indigo dijelu spektra.
Ima jedno pravilo, koje važi za kromatske boje spektra, a to je: „Tijela, kada su hladna apsorbiraju istu vrstu zraka, koju reflektiraju, kada su zagrijana.“ Spektar jednog elementa pokazuje boje koje taj element odbija ili reflektira kada je pod kemijskom kombinacijom, ili drugim intenzivnim djelovanjem, zato jer se spektar može dobiti samo kada je supstanca luminozna, pomoću topline, kao u sagorijevanju, koje je proces kemijskog djelovanja ili pak u stanju usijanosti. Potencija supstance, determinirana njezinim bojama, je posve različita u hladnom ne-kemijskom stanju, od onog, koji se pokazuje u spektru, ili kada je kemijski kombinirana.
Gas hidrogen ima kao preovladavajuću boju plameno-crvenu. Plavetnilo neba dolazi od pare u atmosferi, čija su dva atoma hidrogena, uz jedan kisika, konstituirajući sastojci. Prema principima kemijskog afiniteta, hidrogen mora oblikovati 'oblažući' atom, atom koji daje boju pari, dok su boje kisika nevidljive, pošto su 'zatvorene' u atomu hidrogena. Zašto onda nebo nije crveno, u skladu sa spektrom hidrogena? Zato jer crveni element sunčeve svjetlosti, kada udara na hidrogen u vodenoj pari, mora biti odbijen, prije nego stigne do nas, dok samo afinitetna boja crvene, to jest plava, može biti emitirana našim očima.
Supstance koje u njihovom uobičajenom ili ne-kombiniranom stanju imaju predominaciju bijele ili svijetlo-sive učestvuju najviše u električnom stanju, dok one, koje je pod istim okolnostima jesu crne ili tamno-sive imaju višak termalnog stanja.
Kada su termalne zrake odbijajuće toliko, da postaju vidljivima, njihove odgovarajuće električne boje su općenito apsorpcijske i shodno tome nevidljive, i obrnuto. Plavo staklo će apsorbirati više topline i postati toplije na dodir od žutog stakla, iako je plava hladna boja, a crna supstanca će apsorbirati još i više, a bijela jest najhladnija od svih.
Crni ili tamni elementi predstavljaju, kada su kombinirani u njihovom spektru, bilo preovladavanje termalnih boja, od njihova pripadanja ultra-ljubičastog stupnja crne u spektru, ili električnih boja, od pripadanja infra-crvenog stupnja crne, ili kao nadomještanje obaju termalnih i električnih boja od obuhvaćanja obaju stupnjeva crne. Njihova najuobičajenija potencija jest ona topline.
Evidentno je da su crne supstance vrlo prijemljive za razvijanje neke vrste topline, od njihova termizma, kao primjerice ugljik (ugljeni štapić), koji razvija toplinu plamena i usijanost, jod, crni kantaridin, itd., koji razvijaju vrstu topline koja izgara u mesu, te crni papar, crni senf, crni helebore, klinčić, itd. koji izazivaju izgarajući osjet okusa. Naravno, crveni princip je još direktniji i pozitivnija manifestacija topline, kao što je crvenilo u gorućem ugljenu, crvenilo cayenne papra itd.
Elementi koji sadrže više srednje i manje pozitivne stupnjeve nijansi, kao što je željezo, sa svojom željezno-sivom, olovo sa svojom olovno-sivom itd. , općenito imaju obje, termalne i električne boje razvijene u spektru.
SPEKTAR ELEMENATA SA POZITIVNIM BOJAMA. Određeni elementi u njihovim normalnim kombinacijama pokazuju pozitivne ili kromatske boje. Ove boje pripadaju termalnoj grupi, među elementima nema pozitivnih električnih boja. Ovi elementi uključuju zlato (žuta), bakar (crveno-narančasta), selen (crvenkasto-smeđa), sumpor (blijedo-žuta), klor (zelenkasto-žuta, ili vrlo žuto-zelena), titanij (crvenkasta), i brom (crvena tekućina).
SPEKTAR TRANSPARENTNIH SUPSTANCI. Pošto se transparentne supstance afinitetno vežu i emitiraju razne stupnjeve boja, i termalne i električne, one predstavljaju skoro jednake iznose za obje, termalne i električne boje u njihovim spektrima, u cjelini električna snaga ima prevagu. Da li su transparentne, ovisi od činjenice da li se kombiniraju sa kako termalnim, tako i električnim potencijama. Slijedeće tvari, koje su transparentne, mogu se nadodati kao dokaz:
1. Voda je najmoćnije pojedinačno otapalo u prirodi.
2. Najmoćnije kiseline kao što su sulfidna (ulje vitriola), dušična, octena, hidroklorična (muriatična), cijanovodična (prusična) itd.
3. Alkoholi i lijekovi-eteri uključujući kloroform itd.
4. Najmoćniji gasovi kao što su kisik, hidrogen itd.
5. Nevidljive potencije koje prožimaju sve, kao što su gravito-eter, psihični eter itd.
TRANSPARENTNI FLUIDI. Mada obiluju i u električnim i termalnim potencijama, imaju, kao općenito pravilo, prevagu električkoga karaktera. Ovo dolazi od činjenice da transparentne supstance kao takve mogu biti polarizirane u različitim pravcima pomoću svjetla, i kako bi se omogućila ova polarizacija, aksijalni ili električni princip atoma mora djelovati. Faraday je pokazao kako kisik stoji na čelu elektro-negativnih supstanci, i elektro-negativne, kao što smo već vidjeli, su samo još jedno ime za one, koje u kemijskoj kombinaciji su zaista električne. Dušik i hidrogen su također svrstani kao elektro-negativni, mada je potonji smješten do elektro-pozitivnog i ima najveći intenzitet u termalnom dijelu. Elektro-negativni elementi, u kojima su atomi posebno snažni u aksijalnom ili električnom principu počinju sa najjačim: kisik, sumpor, dušik, klor, jod, fluor, fosfor, selen, arsen, krom, molibden, tungsten, bor, ugljik, antimon, telurij, kolumbij, titanij, silikon, osmij, hidrogen.
Elektro-pozitivni elementi, u kojima su atomi u prosjeku više sa širokim otvorom, više osposobljeni za 'oblaganje' drugih, manje električnih i više termalnih, počinju sa najjačim: cezij, rubidij, kalij, natrij, litij, barij, stroncij, kalcij, magnezij, berilij, itrij, aluminij, cirkonij, mangan, cink, kadmij, željezo, nikal, kobalt, cerij, olovo, kositar, bizmit, uranij, bakar, srebro, živa, paladij, platina, rodij, iridij, zlato.
TRANSPARENTNE KRUTE TVARI. To su takve, koje su bile polarizirane i kristalizirane pomoću električnih snaga, takve moći, da ih naprave, kao općenito pravilo, izuzetno tvrdim, kao u slučaju dijamanta, stakla, kristalne stijene, čistijih vrsta kremena itd. Smrznuta voda, koja se u svojoj mekšoj i prozirnoj formi pojavljuje kao snijeg; kada je tvrđa i intenzivnije polarizirana kao led, postaje transparentna. Finiji kolor-elektriciteti, takvi koji se slobodno prostiru kroz transparentne supstance, uzrokuju veću tvrdoću od grubljih stupnjeva elektriciteta koji su slabi, i koji penetriraju neprozirne supstance.
KROMATSKA REPULZIJA. Sve supstance dok su pod kemijskim utjecajem, odbijaju susjedne supstance koje imaju isti stupanj boje, i teže tome da ih stimuliraju na veću aktivnost.
Nervni i cerebralni stimulanti sastoje se od finih ekspanzivnih i repulzivnih principa žute kao vodećeg principa koji ponekad djeluje jako na mozak, kao opijum (žuti prah). Dr Edward Newberry iz New Yorka već je 1831. posvjedočio da žuto stimulira nervno djelovanje, ružičasta nutritivni sistem itd., i da boja zidova, tepiha, roletni itd. morala bi biti prilagođena delikatnim i neuravnoteženim osobama.
Melloni tvrdi kako sva tijela posjeduju kemijski raspored boja. „Ako obojimo dasku u sedam prizmatskih boja, ili, što je još bolje, sedam komada tkanine, istih boja kao i zrake, te primimo njihov spektar, naći ćemo da sve zrake padaju na njihovu vlastitu boju, tako da je boja svake znatno pojačana. Ako dobijemo spektralnu sliku na crvenoj pozadini, sve će zrake pretrpjeti oslabljenje intenziteta, osim crvene, koja će biti pojačana. Ako se naprotiv dobije na plavoj pozadini, plava zraka će postati intenzivnija, dok će ostale biti, u različitim stupnjevima, oslabljene.
Dokaz da boje stimuliraju i intenziviraju druge boje jest činjenica da supstance koje su skrivene od sunčevih zraka postaju mutne i neutralne u njihovim principima boje, kao što je slučaj sa zemljom, ili sa objektima duboko u moru, gdje svjetlo ne može prodrijeti. „Prof. Forbes i g. Couch, obojica su primijetili da su biljke i životinje blizu površine mora obojene žarkim bojama, no one postepeno gube sjaj kako silazimo dolje, sve dok životinje najdonje zone nalazimo gotovo bezbojnima.“
Pošto smo ustanovili da u terapeutici repulzije boja, kao one povezane sa sirovijim elementima lijekova, možemo usvojiti iste potencije u finijim, sigurnijim i više prodirnim formama, u elementima sunčevog svjetla, - provlačenjem svjetla kroz crveno staklo za zagrijavanje arterijske krvi, kroz žuto svjetlo za oživljavanje nerava, kroz tamnocrveno staklo za oživljavanje venozne krvi itd.
KROMATSKA ATRAKCIJA. Sve supstance pod punom kemijskom akcijom teže k atrakciji, ili kombiniranju u harmoničnu uniju, onim elementima čije boje formiraju kemijski afinitet sa njihovim vlastitim, ili barem potiču kemijsko djelovanje koje je manje kompletno, kako bi sjedinili njihove termalne principe sa električnim principima supstanci u njihovoj blizini, ili obrnuto. Kemijski afinitet sačinjavaju termel i plavo-zelena, isto tako i crvena i plava, crveno-narančasta i indigo-plava, narančasta i indigo, žuto-narančasta i ljubičasto-indigo, žuta i ljubičasta, te žuto-zelena i tamno-ljubičasta.
KROMO-FILOZOFIJA
REFRAKCIJA. Foucault je pokazao pomoću svojih ingenioznih eksperimenata da svjetlo putuje sporije u vodi, nego li u zraku. Ako bi stoga, razlozi prethodno navedeni još uvijek mogli biti razmatrani sa sumnjom u pogledu prirode svjetla, sada više ne može biti upitno da valna teorija mora biti smatrana jedinom ispravnom teorijom svjetla.
Na slici 172. si predstavlja zraku svjetla koja prolazi kroz niz polariziranih atmosferskih atoma na komad stakla. Kod i atmosferski atomi, jasno ne ulaze u staklo već njihove spirale pogađaju ga ukoso, nalaze tvrđi i otporniji medij, koji udara etere koji teku kroz njega, savijajući ili refraktirajući ih dalje prema okomitoj liniji u smjeru ir. Dospjevši do r, atomi stakla puštaju luminozne etere na manje otporni medij zraka ponovno, čiji nizovi atoma bijući gipkiji nego oni stakla, njišu se naokolo kod r, tako da staza svjetla je naposlijetku točno paralelna sa općim smjerom, koje je nastavljalo od s prema i, u slučaju paralelnih obrisa refrakcijskog medija.
-
No, refrakcija inidividualnih boja kao što se vidi sa slike 173., u kojoj je 1 otvor, koji propušta solarnu
zraku, 2 je prizma, pomoću koje se refraktira, dok odvojene boje sa vidljivog spektra od crvene do ljubičaste, iznad i ispod, koje su nevidljive trans-ljubičaste i trans-crvene zrake kojih ima mnogo puta više, od onih vidljivih. Kako može biti da su sve boje tako potresene ustranu, crvena bijući najmanje slomljena, a ljubičasta najviše, od vidljivih zraka? Ovo se može vrlo lako razumijeti ako zapamtimo da spirale boja atmosferskih atoma kroz koje prolaze zrake svjetla, postaju sve finije i shodno tome elastičnije, kako idu od crvenog nagore prema ljubičastom.
Ako zapamtimo da broj vibracija koje proizvodi prosječni termel trebao bi se postaviti na 425,000,000,000,000, onda bi gornji termel morao imati dvostruko toliko, ili 850 biliona, pošto svaka oktava boja, poput oktave u muzici, mora biti načinjena dupliranjem broja vibracija one ispod. Ovo, u skladu sa najvišim sistemom i harmonijom koja upravlja svugdje u prirodi.
REFLEKSIJA SVJETLA. Sva refleksija svjetla je prouzročena kemijskom repulzijom. Pogreška znanstvenika jest što pretpostavljaju da sva samo-svjetleća tijela dobijaju snagu apsorbiranjem istih boja koje emitiraju, ne shvaćajući kako je žuti plamen repulzivan u odnosu na žuti princip, isto toliko, kao i žuti objekt koji je hladan, čak i intenzivnije, dok je isto jednako istinito u odnosu na sve ostale boje.
Oni priznaju princip da slično odbija, ali ovdje iznenada oni čine da sličnosti privlače i apsorbiraju jedne druge posve nasuprot principima kemijskog afiniteta. Kad god plamen izgleda crven, to mora biti iz razloga što crvena spirila zapaljenih atoma gasa odbija crvene etere našim očima, prije no ih emitira kroz njihove unutarnje kanale, toplina bijući posebno repulzivnom.
Sve opipljive supstance reflektiraju manje ili više zrake svjetla; tako, živa reflektira dvije trećine svih zraka koje udaraju na nju okomito, čak i voda reflektira 18, a staklo 25, od svakih 1.000, pod istim okolnostima. Ovo pokazuje da čak i takozvane transparentne supstance ne transmitiraju sve zrake. Kada svjetlo udara koso na supstancu, refleksija je daleko veća.
APSORPCIJA. Apsorpcija svjetla ili boje dešava se u svim supstancima, koje imaju poseban afinitet za ovo svjetlo, ili boju. Ovaj afinitet privlači zrake u samu supstancu, tako da prekrije njihovu boju, ali ne toliko jako, da bi one prošle skroz, i preko, kao u transparentnim supstancama. Jedan razlog, koji sprečava zrake da budu transmitirane skroz je bez sumnje, u mnogim slučajevima, prisutnost transverzalne polarizacije atoma, koje tvore protustruje, te one struje koje zaprečavaju, isto kao što transverzalni i amorfni uvjeti u elektricitetu sprečavaju dobru vodljivost. U supstancama koje su sive, poput običnog granita, dio zraka se apsorbira a dio reflektira, tako da se stvara kompromis između bijele i crne. Trebalo bi upamtiti da ono što izgleda kao ljubičasta nije uvijek sačinjeno od jedne ljubičaste zrake, nego je vrlo često u praksi jednostavno združenost plave sa manjom količinom crvene, isto kao što je srednje purpurna mješavina jednakih količina crvene i plave; drugim riječima plava i crvena su reflektirane a ostale boje apsorbirane.
Dok je apsorpcija boja uzrokovana kemijskim afinitetom, refleksija je prouzrokovana kemijskom repulzijom, ili moguće, ponekad, onim što bi mogli nazvati mehaničkom repulzijom, ili pukim elasticitetom atomske 'opruge'.
TRANSPARENTNOST. Kada supstanca ima jaki kemijski afinitet za sve kolor-etere, tako da pomoću njih budu polarizirani i poprečni u različitim smjerovima, može se reći da je ona transparentna. Ukoliko su boje djelimično apsorbirane i djelimično propuštene, tako da objekt izgleda mutno i nesavršeno na drugoj strani, ona je (napola) prozirna. Bilo je neupitno dokazano znanstvenim eksperimentima da ne možemo dobiti efekt svjetla kroz našu atmosferu bez usijanosti bezbrojnih čestica ili luminela koje lebde svuda oko nas. Solarni eteri i tek osvijetljeni gasovi ne mogu dati nam efekt svjetla prigodan za naš uobičajeni vid, bez zapaljenja nekih krutih čestica.
Prof. Tyndall veli: „Kada zraka svjetla prolazi kroz tijelo bez gubitaka, drugim riječima, kada su valovi transmitirani kroz eter koji okružuje atome tijela bez da osjetno daju gibanje samih atoma, tijelo jest transparentno. Ako je gibanje u ma kojem stupnju transferirano sa etera na atome, u toj je mjeri tijelo neprozirno.“ Pošto naši znastvenici imaju koncept samo ovog etera, a to je onaj stacionarni, oni moraju nužno stvoriti od njega tovarnog konja za mnoge teorije koje bi inače bile smatrane vrlo čudnima, ako bi se primijenile na nešto drugo. Tako bi svjetlo moralo sa svim bilionima valova u sekundi, rasprostirati se kroz eter, bez da pobude bilo kakvo djelovanje u atomima, preko kojih i oko kojih se kreće. Da li su atomi tako stupidno inertni kao takvi, i ipak dom sviju čudesnih kemijskih sila?
POLARIZIRANO SVJETLO. Svjetlo, kada prolazi određenim supstancama kao što je turmalin, ili kad se podvrgne običnoj jednostavnoj refrakciji u određenim supstancama, ili dvostrukim refrakcijama u drugima, ili refleksiji pod određenim kutom, prolazi kroz određenu promjenu njegovog karaktera koji se obično naziva polarizacija, to je termin koji nije baš prikladan, pošto svo svjetlo mora se širiti kroz polarizirane linije. U stvari, ono što podrazumijevamo pod polariziranim svjetlom, ili toplinom, uobičajenije se dešava u supstancama, kojih atomi imaju otpor u određenim smjerovima, polariziranim utjecajem svjetla. Veliki Newton opazio je da supstanca poput islandskog spara, od njegovih dvostrukih refrakcijskih snaga, ima dvije strane, s obzirom na to, da mora biti polarizirana, nešto kao magnet koji ima svoje dvostruke polove.
Spomenut ću ukratko dvije ili tri vrste polarizacije.
Polarizacija svjetla s jednostavnom refrakcijom i refleksijom ilustrirana je na slici 172., na kojoj je svežanj staklenih ploča koje bi moralo imati 16 ili više pločica, si jest ne-polarizirana zraka sa kutom upadanja, koja pada na staklo u točki i pod kutem od 56° 45'.
Svjetlo od usijanih tijela, kao što je vruće željezo itd. je polarizirano pod određenim uglom, no svjetla plamena su ne-polarizirana, a pošto je i sunčeva svjetlost ne-polarizirana, Arago je zaključio da zrake koje primamo moraju emanirati prvenstveno od luminoznih ili gasova poput plamena solarne atmosfere koji kriju još svjetliju usijanu površinu Sunca. Sve zrake koje reflektiraju pod uglom od 53° (53° 11') od vode, ili 56ľ° od stakla, ili 57° od kristala stijene, ili 68° od dijamanta, su polarizirane.
Dvostruka refrakcija. Svjetlo koje prolazi kroz određene supstance oblikuje dvostruku sliku, ili onu koja je refraktirana u dva sasvim različita smjera i na različitim ravnima. Tako, slika 177. predstavlja romboedrični kristal islandskog spara, na koji svjetlo pada ukoso, te čini dvostruku sliku objekata viđenih kroz njega. Za dvije linije svjetla koje tvore ove dvije slike ponekad se veli da su dvostruko polarizirane, no one su bez sumnje pometene u divergentne linije atoma, dio zraka ide u jednu
-
liniju koja je u stanju saviti se prema uobičajenom zakonu refrakcije, dok su druge atomske linije rigidne i uzrokuju da se svjetlo savija u njihovom vlastitom pravcu. Svjetlo koje je bilo dvostruko refraktirano prolaskom kroz jednog od ovih kristala, postaje tako modificirano ili lišeno nekog elementa sile, tako da velimo da je polarizirano.
VALNA TEORIJA. Već smo vidjeli u drugom poglavlju i drugdje da je posve nedostatna valna teorija svjetla da objasni mnoge fenomene svjetla i boje. Da se svjetlo rasprostire kroz kozmički eter i zemljinu atmosferu posve je evidentno, i da oboje, i eter i atmosfera moraju biti subjektom mnogih talasanja prolazeći od kometa, svjetova, nebulozne materije i meteoroloških uvjeta, isto kao što je voda subjekt valova kada plovilo prolazi kroz nju, također je i to evidentno; ali kakve ima to veze sa pitanjem da li je svjetlo supstanca, ili nije? Fenomen interferencije, isto kao i drugi fenomeni, mogu se dešavati od ovih atmosferskih valova, i također, moguće, od spiralnih valova fluidnog etera kako on izvire iz linije atoma.
Ako su različite boje uzrokovane jednostavno valovima različite veličine i frekvencije, kao što to naši teoretičari pretpostavljaju, kako to da su neki valovi topli i pobuđujući i šireći kao crvena, dok su drugi hladni i skupljajući poput plave? Koja sila pod kapom nebeskom ili na zemlji može formulirati valove točne veličine i brzine da tvori crvenu, i koja da tvori ljubičastu, ili bezbroj drugih nijansi i tonova koji moraju imati njihov egzaktni proces i njihove egzaktne veličine da bi se održali milionima milja, koje tvore njihovu stazu u svemiru? Etersko-atomskim zakonom možemo vidjeti kako određenu veličinu spiralnih kanala za kolor regulira boja, sa takvim brojem vibracija koje mogu biti nastavljene od udaljenih zvijezda do naše zemlje. Ukoliko polarizirane linije postanu razbijene djelovanjem atmosferskih valova, one bivaju formirane ponovno brzinom munje, tako da je svjetlo neprekinuto.
Pa ipak znanstvenici su natjerani da vjeruju kako zbog toga što protuvalovi nježnog karaktera mogu proći jedan kroz drugog, te zadržati znatnu razinu njihovog identiteta zakratko, tako mogu luminozni valovi etera poći sa sunčeve površine, te prolaziti neoštećeni kroz uzavrele vrtloge i oluje sunčeve atmosfere, koja je tisuću puta vatrenija od najluđih velikih valova oceana, konačno provaljujući neometenim mirom na našim zemaljskim obalama sa svakim efektom boje koji zauzima njegove egzaktne proporcije u solarnom spektru!
Moralo bi se shvatiti da nije u pitanju totalno valno djelovanje, ili pokreti gore dolje čak i zvucima, koji čine dojam na misao kao zvuk, već prije ritmički tok elektriciteta koji biva intenziviran u regularnim intervalima, kondenzacijom zraka. Ovaj elektricitet tvori sam život, ili duh, takorekuć, zračnih valova, i u slučaju telefona, može proći stotine milja žice, bez pratnje njegova zračnog tijela dok ne dospije do svoje destinacije, kada ponovno poprima njegovu atmosfersku odjeću, kao pomagač da dospije do uha tako snažno da pobudi ljudsku svijest.
Svjetlo također koristi zrak, ne u masama atoma, koje tvore vlaove, već u linijama pojedinih atoma, spirilama različitih veličina koje tvore njihove distinktivne principe snage u obliku boja. Kada valovi zvuka dospiju do uha, zrak se zaustavlja uglavnom na timpanumu, ali unutarnji električni eteri nastavljaju prolaziti membranoznim labirintom i scalom mediom, i tamo daju impresiju zvuka. Kada svjetlo dospijeva do oka, njegove vodeće zračne linije zaustavljaju se na rožnici, no luminozni eter unutar prolazi do retine, i tamo utiskuje slike vanjskog svijeta.
Pretpostavimo, radi argumenta, da bi trebao priznati kako svjetlo, toplina itd. su samo kondicije materije, puki ne-entiteti, što rezultira iz vibracija atoma ili talasanja etera: da li bi me moj dinamički prijatelj informirao o tome, što potiče ove vibracije, ova talasanja na djelovanje? Sve mora imati svoj razlog.
Vidjeli smo u petom poglavlju da su sve kemijske repulzije isto kao i atrakcije prouzročene tokovima etera u vezi sa atomima, ili radije prostiranjem finijih kroz grublje atome, i vidjeli smo u drugom poglavlju, da sve sile u znanom materijalnom svemiru moraju biti očitovane u svezi sa fluidnim silama, tako da ako priznamo valnu teoriju, moramo je kombinirati sa nekim vjetrovima sile koji klize kroz atmosferu i proizvode ova talasanja, te tako nas tjeraju da konačno priznamo kako u svim elektricitetima, bojama i drugim snagama, ima ono opipljivo nešto što tvori život tih snaga.
Ova gornja opaska čini evidentnim da ono što zovemo dinamičkom teorijom jest zapravo grublja i matrijalnija koncepcija sile nego li ono, što zovemo materijalnom teorijom, posebno nego li etersko-atomski zakon, kojeg zagovaram u ovom radu, koji kombinira istinu obiju strana u pitanju, - zašto su valovi samo materija, i što su sile koje izbacuju ove valove nego li materija, djelujući na jedan više sirov način od onih čudesno finih etera, koji, kao što smo vidjeli u mnoštvu činjenica, jure brzinom munje kroz spiralni okvir atoma, tako vješto uređeni, tako da izgledaju gotovo kao samo-djelujući i u obličju duha, atomi koji privlače i ubrzavaju etere, i eteri koji 'lože' atome.
---
