Pregled posta

DREVNE MAPE I ALTERNATIVNA POVIJEST

„Svaka geografska mapa reflektira stanje ljudske znanosti za respektivnu epohu njezine kompilacije. Mape očito postaju bolje kako se razvijaju znanstvene ideje, što znači da u cjelini, kvantiteta pogrešnih geografskih podataka smanjuje se, sa više korektnim podacima, koji ih zamjenjuju.“ Ovo je zapisao Anatolij Fomenko u svojoj knjizi „History: Fiction or Science“.
Tako bi u principu trebalo biti, velim ja, ali nije... Zvuči nevjerojatno, ali neke mape stare stotinama godina odražavaju suvremeno znanje, iz 20. i 21. stoljeća.
Dana 6. srpnja 1960. godine potpukovnik Harold Ohlmeyer šalje dopis profesoru Charlesu Hapgood-u. Njime ga zapovjednik 8. izviđačke tehničke eskadrile zračne baze u Westover-u, Massachussetts obavještava da je proučena mapa admirala Piri Reisa iz 1513. godine, te da nalazi kako su prihvatljive profesorove pretpostavke, da donji dio mape zaista može predstavljati dijelove kopna Antarktike [kontinenta otkrivenog tek 1820. godine]. Štoviše (veli u nastavku dopis), „geografski detalji u donjem dijelu mape slažu se u značajnoj mjeri sa rezultatima seizmičkog profila, koju je nad ledenom kapom izradila švedsko-britanska ekspedicija 1949. godine“. Što onda indicira - da je obala bila mapirana prije nego li je bila prekrivena ledom, veli potpukovnik Ohlmeyer. Na kraju on pomalo rezignirano zaključuje da [u bazi] nemaju pojma na koji se način mogu pomiriti podaci na mapi sa geografskim znanjem iz 1513. godine.

Ovo šturo priopćenje bilo je profesoru dovoljno. Ako je Antarktika bila mapirana prije no što je bila prekrivena ledom, originalna kartografija mora potjecati iz jednog pradavnog vremena. Prema nekim procjenama, Antarktik je bio zadnji puta bez ledenog pokrova prije otprilike šest tisuća godina. Podaci na samoj mapi kazuju da je admiral Piri Reis bio samo kompilator i da je kopirao iz više izvornih mapa. Neke od njih bile su mape njegovih suvremenika (poput Columba), dok su neke potjecale iz 4. stoljeća pr.n.e. ili ranije. Profesor Charles Hapgood došao je nešto kasnije do zaključka da su te mape iz četvrtog stoljeća bile utemeljene na još starijim izvorima, a i ti sami izvori, na originalima iz pradavne prošlosti. Bilo kako bilo, mapa predstavlja neoboriv dokaz da je Zemlja bila opsežno kartografirana prije 4.000 g. pr.n.e., od strane znanstvenika nepoznate i još neotkrivene civilizacije, koja je posjedovala visok stupanj tehnološkog razvoja.
Prema Hapgoodovoj prepostavci, mapa admirala Piri Reisa morala je potjecati iz knjižnice u Aleksandriji, odakle je bila prebačena u Konstantinopol. U svoje doba, Piri Reis bio je dobro poznata ličnost. (Čak i nova kronologija mora priznati da su historijski podaci o događajima i ličnostima iz 16. stoljeća prilično vjerodostojni.) Admiral je tako sudjelovao u mnogim pomorskim bitkama turske mornarice, sredinom 16. stoljeća. Bio je i autor pomorskog priručnika, pod nazivom „Kitabi Bahriye“. No, pavši u nemilost vladara, bio je pogubljen, negdje godine 1554. Njegova mapa bila je pronađena, naslikana na gazelinoj koži, u knjižnici stare carske palače u Konstantinopolu (Istambulu), relativno nedavno, 1929. godine. Znači, točno dvadeset godina prije no što je Antarktik bio, pomoću sonara i radara, snimljen iz zraka, te nepobitno utvrđena linija kopnene obale, koja se krila ispod debelog ledenog pokrova. Ili stručno rečeno, kada je po prvi puta bila utvrđena subglacijalna topografija Antarktika, od strane britansko-švedskog tima za rekognisciranje.
Admiral Piri Reis ipak nije bio jedini kartograf sa mapama, koje su sadržavale 'anomalije' takvog tipa. Na prijelazu iz 1959/60 Charles Hapgood bio je proveo nekoliko tjedana u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, udubljen u proučavanje doslovce stotina srednjevjekovnih mapa i karata. Bio je fasciniran neočekivanim otkrićem - da postoji niz karata koje prikazuju južni kontinent. Naročito mu je bila privukla pažnju mapa svijeta Oronteusa Finaeusa iz 1531. U trenutku je shvatio da pred sobom ima istinski autentičnu mapu, stvarne Antarktike. Lanci planina, rijeke koje od njih teku k moru... Obale su morale biti bez ledenog pokrova, kada je originalna mapa bila nacrtana, zaključio je.

Mapu je bio prosljedio dr Richardu Strachan-u sa Massachussetts Institute of Technology. Dr Strachan je utvrdio slijedeće: mapa je bila kopirana i sastavljena od nekoliko ranijih izvornih mapa; pokazivala je ne-glacijalne uvjete u obalnim predjelima Antarktika; opći profil terena, te vidljive fizičke značajke, slagale su se dobro sa mapama seizmičkog mjerenja subglacijalnih kopnenih površina Antarktika. Mapa Oronteja Fineja, zaključio je Hapgood, navodila je na iznenađujuću hipotezu, da je Antarktika bila ne samo posjećena, već možda i nastanjena ljudima, kada je u velikoj mjeri, ili bar većinom, bila bez ledenog pokrivača.
U 16. stoljeću najcjenjeniji kartograf bio je Gerard Kremer, poznatiji kao Merkator. Zanimljivo je, da je on uključio mapu Oronteusa Finaeusa u njegov Atlas iz 1569. godine. Njegovih osobnih nekoliko mapa također je prikazivalo Antarktik.
U 18. stoljeću, kada je Francuska bila centar kartografije, Philippe Buache, također je bio objavio mapu Antarktike, još uvijek mnogo prije njenog službenog otkrića. I njegova karta ide u red onih, koje su bile zasnovane na veoma drevnim izvornim kartama, možda od prije nekoliko tisuća godina. Isto tako, i njegova karta prikazuje južni kontinent, kako je izgledao u vrijeme kada nije bio zaleđen.
Ne treba nikako pretpostaviti da su u 19. stoljeću sve geografske karte prikazivale južni kontinent. Tako postoje ruske mape sa početka 19. stoljeća, na kojima Antarktik nije prikazan. Da se podsjetimo, na njega je prvi puta ljudska noga kročila tek 1821. godine, što je podatak koji neki povjesničari osporavaju (tvrde da je to bilo kasnije).
Da se vratimo na mapu admirala Piri Reisa, mapu koja sadržava još zanimljivih detalja: primjerice 1513. godine nije nikako mogla biti poznata činjenica da se na zapadnoj strani Južne Amerike proteže dugački planinski lanac – Ande. Mapa korektno prikazuje kako u njima izvire najveća rijeka Amazona, koja otud teče prema istočnoj obali kontinenta. Falklandsko otočje, mada otkriveno tek krajem 16. stoljeća, pojavljuje se na mapi admirala Piri Reisa. Dakle, otočje otkriveno skoro 40 godina nakon admiralove smrti.
Gornji podaci mogu se naći u knjizi „Fingerprints of Gods“ Grahama Hancocka, gdje se nalaze u jednom malo širem kontekstu drevnih civilizacija, s naročitim naglaskom na one iz centralne i južne Amerike. Dakle, mapu admirala Piri Reisa i druge možemo smatrati na neki način fizičkim dokazom postojanja pred-sumerske civilizacije, sa visoko razvijenom kulturom...
S druge strane, i službena znanost i Anatolij Fomenko, čini se, nisu u pravu, bar što se tiče srednjevjekovnih mapa. Fomenko donosi u svojoj knjizi nekoliko karata svijeta, iz 15. i 16. stoljeća, od kojih ni u jednoj nije ucrtan kontinent Antarktik. No, on donosi i dvije karte navodnih antičkih autora (Fomenko piše „antički“ pod navodnim znacima) Ptolomeja i Macrobiusa. Ptolomej je, prema službenoj znanosti astronom iz 2. stoljeća n.e., a Macrobius pisac iz 5. stoljeća. Ptolomejeva karta izgleda bolje, „suvremenije“ od Makrobijeve; iako je navodno nastala nekoliko stoljeća ranije, ima ucrtane zemljopisne širine (od 0° do 90°) i dužine (od 0° do 180°). Prikazuje ipak samo sjevernu hemisferu. Makrobijeva karta, interesantno, prikazuje južni kontinent („Antipodum nobis incognita“), koji je pet puta veći od Afrike. (Antarktik je peti po veličini kontinent, veći je od Evrope i Australije, no i dvaput je manji od Afrike.) Fomenka i službenu znanost demantira također jedna mapa, koju sam spomenuo u svojoj knjizi „U piramidi na Marsu“; zanimljivo je da tu mapu ne spominju ni Hapgood, ni Hancock. Radi se o karti svijeta („Mappamondo“) iz Ville Farnese u mjestu Caprarola, a potječe iz 16. stoljeća. Na njoj se lijepo vidi i južni kontinent, koji će biti otkriven tek tri stoljeća kasnije. Zaključak je nedvojben: geografija je bila sve do modernog doba „tajni nauk“, dostupan samo tajnim društvima i eliti.
























Post je objavljen 12.11.2018. u 14:31 sati.