My spiritual exercises
subota, 24.11.2018.
RANO KRŠĆANSTVO PREMA D. ICKE-u I D. BROWNU
Kada je David Icke pisao peto poglavlje svoje knjige „The Biggest Secret“, u kojem je istraživao odakle potječu Evanđelja, posegnuo je rukom za knjigom na polici, i jedna omanja knjižica mu je ispala na pod. U toj je knjižici bila riječ o unutarnjem prstenu, najekskluzivnijem klubu u povijesti,koji je znao za „Veliku tajnu“. U tom krugu bili su religijski, politički i literarni lideri, koji su znali istinu o Isusu, ali nisu dali nikome drugom da sazna za nju. Ono što ga je iznenadilo, bilo je da je knjiga došla do istih zaključaka kao i on sam. Evanđelja su bila pronalazak namijenjen da stvori novu zatvor-religiju. Ta knjiga imenuje familiju i druge osobe, koji su bili pisali Novi zavjet, kao i kodove koje su koristili, kako bi 'potpisali' svoje autorstvo.
Prvi odlomak knjižice sažima njena otkrića: „Novi zavjet, Crkva i kršćanstvo, bili su kreacija familije Kalpurnija Pizona, koji su bili rimski aristokrati. Novi zavjet i likovi u njemu – Isus, svi Josipi, sve Marije, svi učenici, apostoli, Pavao, Ivan Krstitelj – svi su fikcijski. Pizoni su stvarali priču i likove; oni su povezali priču sa specifičnim vremenom i mjestom u povijesti; i oni su bili povezani sa nekim perifernim stvarnim ljudima, kao što su Herod, Gamalijel, rimski prokuratri itd. Ali Isus i svi involvirani sa njime bili su kreirani (to jest fikcijski!) karakteri.“
Pizoni su bili familija sa obiteljskim stablom, od kojeg potječu državnici, konzuli, pjesnici i povjesničari, i kao takvi definitivno su mogli biti inicijati mreže tajnih društava Rimskog imperija. Familija Pizon je tvrdila da potječe od Kalpija, koji je bio sin Nume Pompilija, osnivača Rima.
Lucije Kalpurnije Pizon, glava familije, bio je oženjen za praunuku Heroda Velikog. Pizon je bio autor prve verzije Markovog evanđelja, oko 60. godine n.e. Nakon Neronovog progona kršćana 65. godine Pizoni iščezavaju iz rimske povijesti, a ponovno se pojavljuju 138. godine, kada Pizonov unuk Antonin Pio postaje carem. No, od ovog vremena familija je poznata kao Antonini, a ne Pizoni. Za vrijeme od 73 godine između smrti Pizona i pojave Antonina Pija, položeni su temelji kršćanstva. Pizonov sin Anej bio je nakon očeve smrti guverner Sirije. Ovo mu je dalo zapovjedništvo nad rimskom vojskom u Judeji. Bio je involviran u Judejskoj pobuni godine 66., koju je ugušio Vespazijan, te postao tri godine kasnije carem.
Anej Kalpurnije Pizon napisao je potom tri Evanđelja slijedećim redom: Matejevo evanđelje (70-75. godine), proširenog Marka (75-80.) i sa pomoći Plinija mlađeg, proširenog Luku (85-90.) Evanđelje po Ivanu napisao je Anejev sin Just 105. godine. Isus je bio kompozitni lik i priče uključuju elemente priče o Josipu u Egiptu i o drugim likovima Starog zavjeta, plus neke spise Esena i karakteristike raznih poganskih božanstava. (David Icke veli da ovo potvrđuje njegova dotadašnja saznanja.)
Nekoliko Josipa u priči su svi kreacija Pizona i dio njegova koda. Postoje mnoge sličnosti Isusove priče i lika iz Starog zavjeta imenom Josip; Isus je imao 12 učenika, Josip 12ero braće; Josip je bio prodan za 20 srebrenjaka, Isus za 30 srebrenjaka; brat Juda predlaže prodaju Josipa, Juda prodaje Isusa; Josip je u Egiptu, gdje su prvorođenci ubijani, Isus i obitelj bježe u Egipat da izbjegnu pokolj male djece.
Pizon koristi svoja četiri sina kao učenike: Ivan (Julije), Jakov (Just), Šimun-Petar (Prokul) i Aleksandar (Andrija). Julije, Just i Prokul će kasnije napisati neke od tekstova Novog zavjeta. Pizon čini da Isus ispuni jedan broj proročanstava Starog zavjeta, osobita ona Izajina. Pizoni su također napravili izmjene i dopune nekih starozavjetnih tekstova, kao i napisali većinu od 14 starozavjetnih knjiga, poznatih kao apokrifi.
Još jedno 'očitovanje' Aneja Pizona bio je Flavije Josip. Razlog zbog kojeg Pizon, kao Josip, te muž njegove praunuke Plinije mlađi ne spominju Isusa u njihovim oficijelnim djelima jest taj što u to vrijeme jednostavno ne bi imalo dovoljan kredibilitet. Postojanje Isusa samo je protokom vremena bilo prihvaćeno kao „činjenica“. Rimski aristokrat Josip, Anej Kalpurnije Pizon, zajedno sa sinovima i Plinijem mlađim, napisali su Evanđelja i ostatak Novog zavjeta. Ova ista skupina, pod raznim pseudonimima bili su ujedno i rani crkveni „oci“. Onaj koji je ovo rimsko iznašašće pretvorio u veliku zatvor-religiju bio je pripadnik Babilonskog bratstva, kao i Pizoni, i zvao se Konstantin Veliki. Car Konstantin je bio, zajedno sa Pizonima i Plinijem, kreator onog, što će postati poznato kao kršćanstvo.
Josip iz Arimateje, biblijski Isusov ujak, navodno je putovao u Frnacusku, kako bi proširio riječ. Vatikanski knjižničar kardinal Baronije veli da je Josip prvo stigao u Marseilles 35. godine n.e., a potom otišao u Britaniju. Marija Magdalena i Isusovo potomstvo navodno su također pošli prema jugu Francuske, nakon Isusova raspeća. Ovo je temelj priče o svetom Gralu, koja tvrdi da su Isusove krvne linije začele dinastiju Merovinga u Francuskoj.
O ovome govori i Dan Brown u svojoj knjizi „Da Vincijev kod“. Sjećamo se kako je dolazilo prije 15ak godina do polemika između kršćana, i pristalica Brownove verzije i viđenja kršćanstva u svome bestseleru. Dvije stvari koje su ključne u romanu, i koje su kršćanima bile sporne jesu uloga cara Konstantina u transformaciji kršćanske religije, te uloga lika iz Evanđelja Marije Magdalene, za koju se veli da je bila Isusova družica, odnosno supruga.
Dakle, car Konstantin je u 4. stoljeću preobratio pogane, koji su obožavali Sunce, u kršćane. Spojivši poganske simbole, datume i rituale sa kršćanskom tradicijom, stvorio je neku vrst hibridne religije, prihvatljive objema stranama. Car je morao ojačati novu kršćansku tradiciju i stoga je održao čuveno ekumensko okupljanje poznato pod imenom Nicejski sabor. Na tom skupu se raspravljalo i glasalo o datumu Uskrsa, ulozi biskupa, raspodjeli sakramenata i najvažnije, o božanskom statusu Isusa. Sve do tog momenta, Isusovi sljedbenici smatrali su ga (samo) smrtnim prorokom. Na tom Nicejskom saboru bilo je službeno predloženo, a potom izglasano proglašenje Isusa za 'Sina Božjeg'.
Uspostavljanje božanskog statusa Isusa bilo je ključno za dalje ujedinjavanje Rimskog imperija i za stvaranje novog uporišta moći Vatikana. Službenim prihvaćanjem Isusa kao Božjeg sina Konstantin je pretvorio Isusa u božanstvo koje je postojalo izvan granica svijeta čovjeka, entitet čija je moć iznad svega. Ovo ne samo da je onemogućilo dalje pogansko ugrožavanje kršćanstva, nego su i sljedbenici Krista mogli da se iskupe jedino preko uspostavljenog svetog posrednika – Rimske katoličke crkve.
Krist kao Mesija bio je ključan za funkcioniranje Crkve i države. Rana Crkva je doslovno ukrala Isusa od njegovih prvobitnih sljedbenika, otimajući njegovu ljudsku poruku, ogrnuvši je neprobojnim plaštom božanstva i upotrijebivši je u cilju proširenja vlastite moći. Kada je Konstantin podigao Isusa na viši stupanj gotovo četiri stoljeća nakon njegove smrti, već je postojalo na tisuće dokumenata koji su bilježili život Isusa kao smrtnog čovjeka. Konstantin je znao da će mu biti potreban hrabar potez kojim bi preinačio povijest. Naručio je i financirao pisanje nove Biblije, iz koje su izostavljena sva ona evanđelja koja su govorila o Kristovim ljudskim odlikama, a u koju su ubačena evanđelja koja su ga činila božanstvom. Svatko, tko bi se opredijelio za zabranjena evanđelja umjesto za Konstantinovu verziju, bio je proglašen heretikom.
Riječ „heretik“ vodi porijeklo iz tog perioda. Latinska riječ 'haereticus' značila je 'izbor'. Oni koji su birali originalnu historiju Isusa bili su prvi heretici.
Što se tiče Marije Magdalena, ona nije bila bludnica, kakvom je prikazuje (Konstantinova) nova verzija Biblije. Ta nesrećna zabluda je naslijeđe smišljenog blaćenja od strane Crkve. Crkva je morala obeščastiti Mariju Magdalenu kao bi prikrila njenu opasnu tajnu – njenu ulogu Svetog grala.
Rana Crkva morala je uvjeriti svijet da je smrtni prorok Isus zapravo božansko biće. Stoga je svako evanđelje koje je opisivalo zemaljske aspekte Isusovog života bilo izostavljeno iz nove verzije Biblije. Na nesreću ranih redaktora, jedna naročito uznemirujuća tema stalno se ponavljala u evanđeljima – Marija Magdalena. Točnije, njen brak sa Isusom Krstom. To je stvar povijesnih podataka.
Da Vinci je sasvim sigurno bio svjestan te činjenice. Njegova „Tajna večera“ praktično viče promatraču – Isus i Magdalena su par! Tko gleda Leonardovu sliku može primijetiti da su Isus i Magdalena odjeveni tako, kao da je jedno odraz drugoga u ogledalu. Dakle, u odjeći su obrnutih boja – Isus je nosio crvenu haljinu i plavi ogrtač, a Magdalena plavu haljinu i crveni ogrtač. Također, na slici se može primijetiti kako su Isus i njegova nevjesta spojeni u kuku i da se naginju na suprotne strane, kao da obilježavaju jasno porubljen prazan prostor između njih. Oblik „V“ moguće je vidjeti u središtu slike, simbol Grala, kaleža i ženine maternice. Iz Leonardove kompozicije isplivava još jedan očigledan oblik, oblik slova „M“. Ono može značiti Matrimonio (Vjenčanje) ili pak Marija Magdalena.
Brojna djela povezana sa Gralom sadrže skrivena slova M – bilo kao vodene žigove, sloj boje u podlozi, ili kompozicijske aluzije. Najupadljivije je M ono, na oltaru Gospe od Pariza u Londonu, koji je dizajnirao bivši veliki meštar Sionskog priorata Jean Cocteau.
Viđenje Isusa kao oženjenog čovjeka ima daleko više smisla od naše standardne biblijske predodžbe o Isusu kao neženji. Isus je bio Židov, a društvena pravila tog vremena doslovno su zabranjivala Židovima da ostanu neoženjeni. Prema židovskim običajima, celibat je bio osuđivan,a obveza svakog židovskog oca bila je da pronađe odgovarajuću ženu za svoga sina. Da Isus nije bio oženjen, barem jedno biblijsko evanđelje bi to spomenulo i pružilo neko objašnjenje.
Svici iz Nag Hamadija i sa Mrtvog mora predstavljaju najstarija biblijska svjedočanstva. Ono što kršćane može uznemiriti jest činjenica, da se ne podudaraju sa evanđeljima u Bibliji. Primjerice, u Evanđelju po Filipu može se pročitati da je „družica Spasitelja je Marija Magdalena“, te da ju je Krist volio više od svih drugih apostola i često je ljubio u usta. Ostali apostoli su bili time uvrijeđeni, pa su shodno tome izražavali i svoje neodobravanje. Pitali su ga: „Zašto nju voliš više nego sve nas?“ Ukoliko netko misli da mu je Marija Magdalena bila samo prijateljica, nisu u pravu – družica je u to vrijeme doslovno značila – supruga.
Crkva je imala snažnu motivaciju da izvede prikrivanje činjenice o Isusovom braku sa Marijom Magdalenom. Nikako ne bi mogli opstati kada bi javnost saznala za Kristovo potomstvo. Isusovo dijete bi potamnilo njegovu božansku prirodu a time i kršćansku crkvu, koja se proglasila za jedinog posrednika do kraljevstva nebeskog.
Marija Magdalena je postala poznata pod mnogim pseudonimima – Kalež, Sveti gral i Ruža. Ruža je povezana sa Venerinim petokrakim pentagramom i vodiljom, Ružom kompasa. Ruža je oduvijek bila simbol ženske seksualnosti. Marija Magdalena predstavlja maternicu, koja je nosila Isusovu kraljevsku lozu. Sionski priorat do današnjeg dana, još uvijek obožava Mariju Magdalenu kao boginju. Kao ružu, sveti Gral i Veliku majku. Potraga za svetim Gralom, shodno tome, predstavlja potragu čiji je cilj da se poklonite pred kostima Marije Magdalene. (Kao što je to učinio glavni junak profesor Langdon, na kraju knjige.)
