My spiritual exercises
petak, 02.11.2018.
KROMO-KEMIJA I FILOZOFIJA
Dva poglavlja koja su osobito bitna u Babbitovoj knjizi „Principles of Light and Color“ su ona, koja govore o kemiji boja, i o filozofiji boja (5. i 8. poglavlje).
KROMO-KEMIJA
Potencijal svih tvari može se manifestirati u njihovim bojama. Kako bi ustanovili točno reflektivni i refrakcijski karakter boja neke tvari, služi nam prizma, ili spektroskop. Kada se sunčevo svjetlo, ili bijeli plamen propuste kroz prizmu, ono se dijeli na seriju boja, koje tvore spektar. On se proteže od crvene do ljubičaste, te šalje nevidljive zrake sile daleko izvan ovih točaka, grublje frekvencije infra-crvenih zraka se nalaze na toplinskom kraju spektra, dok su ultra-ljubičaste na hladnom kraju. Različiti oblici energije, kao što su toplina, svjetlo i elektricitet imaju kulminaciju na različitim dijelovima spektra. Toplina ima svoj vrhunac u nevidljivom dijelu spektra, koji Babbitt naziva 'thermel', u području, infra-crvenog zračenja. Što se tiče svjetla, ono ima svoju kulminaciju u žutom, dok elektricitet ima kulminirajući točku u ljubičasto-indigo dijelu spektra.
Ima jedno pravilo, koje važi za kromatske boje spektra, a to je: „Tijela, kada su hladna apsorbiraju istu vrstu zraka, koju reflektiraju, kada su zagrijana.“ Spektar jednog elementa pokazuje boje koje taj element odbija ili reflektira kada je pod kemijskom kombinacijom, ili drugim intenzivnim djelovanjem, zato jer se spektar može dobiti samo kada je supstanca luminozna, pomoću topline, kao u sagorijevanju, koje je proces kemijskog djelovanja ili pak u stanju usijanosti. Potencija supstance, determinirana njezinim bojama, je posve različita u hladnom ne-kemijskom stanju, od onog, koji se pokazuje u spektru, ili kada je kemijski kombinirana.
Gas hidrogen ima kao preovladavajuću boju plameno-crvenu. Plavetnilo neba dolazi od pare u atmosferi, čija su dva atoma hidrogena, uz jedan kisika, konstituirajući sastojci. Prema principima kemijskog afiniteta, hidrogen mora oblikovati 'oblažući' atom, atom koji daje boju pari, dok su boje kisika nevidljive, pošto su 'zatvorene' u atomu hidrogena. Zašto onda nebo nije crveno, u skladu sa spektrom hidrogena? Zato jer crveni element sunčeve svjetlosti, kada udara na hidrogen u vodenoj pari, mora biti odbijen, prije nego stigne do nas, dok samo afinitetna boja crvene, to jest plava, može biti emitirana našim očima.
Supstance koje u njihovom uobičajenom ili ne-kombiniranom stanju imaju predominaciju bijele ili svijetlo-sive učestvuju najviše u električnom stanju, dok one, koje je pod istim okolnostima jesu crne ili tamno-sive imaju višak termalnog stanja.
Kada su termalne zrake odbijajuće toliko, da postaju vidljivima, njihove odgovarajuće električne boje su općenito apsorpcijske i shodno tome nevidljive, i obrnuto. Plavo staklo će apsorbirati više topline i postati toplije na dodir od žutog stakla, iako je plava hladna boja, a crna supstanca će apsorbirati još i više, a bijela jest najhladnija od svih.
Crni ili tamni elementi predstavljaju, kada su kombinirani u njihovom spektru, bilo preovladavanje termalnih boja, od njihova pripadanja ultra-ljubičastog stupnja crne u spektru, ili električnih boja, od pripadanja infra-crvenog stupnja crne, ili kao nadomještanje obaju termalnih i električnih boja od obuhvaćanja obaju stupnjeva crne. Njihova najuobičajenija potencija jest ona topline.
Evidentno je da su crne supstance vrlo prijemljive za razvijanje neke vrste topline, od njihova termizma, kao primjerice ugljik (ugljeni štapić), koji razvija toplinu plamena i usijanost, jod, crni kantaridin, itd., koji razvijaju vrstu topline koja izgara u mesu, te crni papar, crni senf, crni helebore, klinčić, itd. koji izazivaju izgarajući osjet okusa. Naravno, crveni princip je još direktniji i pozitivnija manifestacija topline, kao što je crvenilo u gorućem ugljenu, crvenilo cayenne papra itd.
Elementi koji sadrže više srednje i manje pozitivne stupnjeve nijansi, kao što je željezo, sa svojom željezno-sivom, olovo sa svojom olovno-sivom itd. , općenito imaju obje, termalne i električne boje razvijene u spektru.
SPEKTAR ELEMENATA SA POZITIVNIM BOJAMA. Određeni elementi u njihovim normalnim kombinacijama pokazuju pozitivne ili kromatske boje. Ove boje pripadaju termalnoj grupi, među elementima nema pozitivnih električnih boja. Ovi elementi uključuju zlato (žuta), bakar (crveno-narančasta), selen (crvenkasto-smeđa), sumpor (blijedo-žuta), klor (zelenkasto-žuta, ili vrlo žuto-zelena), titanij (crvenkasta), i brom (crvena tekućina).
SPEKTAR TRANSPARENTNIH SUPSTANCI. Pošto se transparentne supstance afinitetno vežu i emitiraju razne stupnjeve boja, i termalne i električne, one predstavljaju skoro jednake iznose za obje, termalne i električne boje u njihovim spektrima, u cjelini električna snaga ima prevagu. Da li su transparentne, ovisi od činjenice da li se kombiniraju sa kako termalnim, tako i električnim potencijama. Slijedeće tvari, koje su transparentne, mogu se nadodati kao dokaz:
1. Voda je najmoćnije pojedinačno otapalo u prirodi.
2. Najmoćnije kiseline kao što su sulfidna (ulje vitriola), dušična, octena, hidroklorična (muriatična), cijanovodična (prusična) itd.
3. Alkoholi i lijekovi-eteri uključujući kloroform itd.
4. Najmoćniji gasovi kao što su kisik, hidrogen itd.
5. Nevidljive potencije koje prožimaju sve, kao što su gravito-eter, psihični eter itd.
TRANSPARENTNI FLUIDI. Mada obiluju i u električnim i termalnim potencijama, imaju, kao općenito pravilo, prevagu električkoga karaktera. Ovo dolazi od činjenice da transparentne supstance kao takve mogu biti polarizirane u različitim pravcima pomoću svjetla, i kako bi se omogućila ova polarizacija, aksijalni ili električni princip atoma mora djelovati. Faraday je pokazao kako kisik stoji na čelu elektro-negativnih supstanci, i elektro-negativne, kao što smo već vidjeli, su samo još jedno ime za one, koje u kemijskoj kombinaciji su zaista električne. Dušik i hidrogen su također svrstani kao elektro-negativni, mada je potonji smješten do elektro-pozitivnog i ima najveći intenzitet u termalnom dijelu. Elektro-negativni elementi, u kojima su atomi posebno snažni u aksijalnom ili električnom principu počinju sa najjačim: kisik, sumpor, dušik, klor, jod, fluor, fosfor, selen, arsen, krom, molibden, tungsten, bor, ugljik, antimon, telurij, kolumbij, titanij, silikon, osmij, hidrogen.
Elektro-pozitivni elementi, u kojima su atomi u prosjeku više sa širokim otvorom, više osposobljeni za 'oblaganje' drugih, manje električnih i više termalnih, počinju sa najjačim: cezij, rubidij, kalij, natrij, litij, barij, stroncij, kalcij, magnezij, berilij, itrij, aluminij, cirkonij, mangan, cink, kadmij, željezo, nikal, kobalt, cerij, olovo, kositar, bizmit, uranij, bakar, srebro, živa, paladij, platina, rodij, iridij, zlato.
TRANSPARENTNE KRUTE TVARI. To su takve, koje su bile polarizirane i kristalizirane pomoću električnih snaga, takve moći, da ih naprave, kao općenito pravilo, izuzetno tvrdim, kao u slučaju dijamanta, stakla, kristalne stijene, čistijih vrsta kremena itd. Smrznuta voda, koja se u svojoj mekšoj i prozirnoj formi pojavljuje kao snijeg; kada je tvrđa i intenzivnije polarizirana kao led, postaje transparentna. Finiji kolor-elektriciteti, takvi koji se slobodno prostiru kroz transparentne supstance, uzrokuju veću tvrdoću od grubljih stupnjeva elektriciteta koji su slabi, i koji penetriraju neprozirne supstance.
KROMATSKA REPULZIJA. Sve supstance dok su pod kemijskim utjecajem, odbijaju susjedne supstance koje imaju isti stupanj boje, i teže tome da ih stimuliraju na veću aktivnost.
Nervni i cerebralni stimulanti sastoje se od finih ekspanzivnih i repulzivnih principa žute kao vodećeg principa koji ponekad djeluje jako na mozak, kao opijum (žuti prah). Dr Edward Newberry iz New Yorka već je 1831. posvjedočio da žuto stimulira nervno djelovanje, ružičasta nutritivni sistem itd., i da boja zidova, tepiha, roletni itd. morala bi biti prilagođena delikatnim i neuravnoteženim osobama.
Melloni tvrdi kako sva tijela posjeduju kemijski raspored boja. „Ako obojimo dasku u sedam prizmatskih boja, ili, što je još bolje, sedam komada tkanine, istih boja kao i zrake, te primimo njihov spektar, naći ćemo da sve zrake padaju na njihovu vlastitu boju, tako da je boja svake znatno pojačana. Ako dobijemo spektralnu sliku na crvenoj pozadini, sve će zrake pretrpjeti oslabljenje intenziteta, osim crvene, koja će biti pojačana. Ako se naprotiv dobije na plavoj pozadini, plava zraka će postati intenzivnija, dok će ostale biti, u različitim stupnjevima, oslabljene.
Dokaz da boje stimuliraju i intenziviraju druge boje jest činjenica da supstance koje su skrivene od sunčevih zraka postaju mutne i neutralne u njihovim principima boje, kao što je slučaj sa zemljom, ili sa objektima duboko u moru, gdje svjetlo ne može prodrijeti. „Prof. Forbes i g. Couch, obojica su primijetili da su biljke i životinje blizu površine mora obojene žarkim bojama, no one postepeno gube sjaj kako silazimo dolje, sve dok životinje najdonje zone nalazimo gotovo bezbojnima.“
Pošto smo ustanovili da u terapeutici repulzije boja, kao one povezane sa sirovijim elementima lijekova, možemo usvojiti iste potencije u finijim, sigurnijim i više prodirnim formama, u elementima sunčevog svjetla, - provlačenjem svjetla kroz crveno staklo za zagrijavanje arterijske krvi, kroz žuto svjetlo za oživljavanje nerava, kroz tamnocrveno staklo za oživljavanje venozne krvi itd.
KROMATSKA ATRAKCIJA. Sve supstance pod punom kemijskom akcijom teže k atrakciji, ili kombiniranju u harmoničnu uniju, onim elementima čije boje formiraju kemijski afinitet sa njihovim vlastitim, ili barem potiču kemijsko djelovanje koje je manje kompletno, kako bi sjedinili njihove termalne principe sa električnim principima supstanci u njihovoj blizini, ili obrnuto. Kemijski afinitet sačinjavaju termel i plavo-zelena, isto tako i crvena i plava, crveno-narančasta i indigo-plava, narančasta i indigo, žuto-narančasta i ljubičasto-indigo, žuta i ljubičasta, te žuto-zelena i tamno-ljubičasta.
KROMO-FILOZOFIJA
REFRAKCIJA. Foucault je pokazao pomoću svojih ingenioznih eksperimenata da svjetlo putuje sporije u vodi, nego li u zraku. Ako bi stoga, razlozi prethodno navedeni još uvijek mogli biti razmatrani sa sumnjom u pogledu prirode svjetla, sada više ne može biti upitno da valna teorija mora biti smatrana jedinom ispravnom teorijom svjetla.
Na slici 172. si predstavlja zraku svjetla koja prolazi kroz niz polariziranih atmosferskih atoma na komad stakla. Kod i atmosferski atomi, jasno ne ulaze u staklo već njihove spirale pogađaju ga ukoso, nalaze tvrđi i otporniji medij, koji udara etere koji teku kroz njega, savijajući ili refraktirajući ih dalje prema okomitoj liniji u smjeru ir. Dospjevši do r, atomi stakla puštaju luminozne etere na manje otporni medij zraka ponovno, čiji nizovi atoma bijući gipkiji nego oni stakla, njišu se naokolo kod r, tako da staza svjetla je naposlijetku točno paralelna sa općim smjerom, koje je nastavljalo od s prema i, u slučaju paralelnih obrisa refrakcijskog medija.
-
No, refrakcija inidividualnih boja kao što se vidi sa slike 173., u kojoj je 1 otvor, koji propušta solarnu
zraku, 2 je prizma, pomoću koje se refraktira, dok odvojene boje sa vidljivog spektra od crvene do ljubičaste, iznad i ispod, koje su nevidljive trans-ljubičaste i trans-crvene zrake kojih ima mnogo puta više, od onih vidljivih. Kako može biti da su sve boje tako potresene ustranu, crvena bijući najmanje slomljena, a ljubičasta najviše, od vidljivih zraka? Ovo se može vrlo lako razumijeti ako zapamtimo da spirale boja atmosferskih atoma kroz koje prolaze zrake svjetla, postaju sve finije i shodno tome elastičnije, kako idu od crvenog nagore prema ljubičastom.
Ako zapamtimo da broj vibracija koje proizvodi prosječni termel trebao bi se postaviti na 425,000,000,000,000, onda bi gornji termel morao imati dvostruko toliko, ili 850 biliona, pošto svaka oktava boja, poput oktave u muzici, mora biti načinjena dupliranjem broja vibracija one ispod. Ovo, u skladu sa najvišim sistemom i harmonijom koja upravlja svugdje u prirodi.
REFLEKSIJA SVJETLA. Sva refleksija svjetla je prouzročena kemijskom repulzijom. Pogreška znanstvenika jest što pretpostavljaju da sva samo-svjetleća tijela dobijaju snagu apsorbiranjem istih boja koje emitiraju, ne shvaćajući kako je žuti plamen repulzivan u odnosu na žuti princip, isto toliko, kao i žuti objekt koji je hladan, čak i intenzivnije, dok je isto jednako istinito u odnosu na sve ostale boje.
Oni priznaju princip da slično odbija, ali ovdje iznenada oni čine da sličnosti privlače i apsorbiraju jedne druge posve nasuprot principima kemijskog afiniteta. Kad god plamen izgleda crven, to mora biti iz razloga što crvena spirila zapaljenih atoma gasa odbija crvene etere našim očima, prije no ih emitira kroz njihove unutarnje kanale, toplina bijući posebno repulzivnom.
Sve opipljive supstance reflektiraju manje ili više zrake svjetla; tako, živa reflektira dvije trećine svih zraka koje udaraju na nju okomito, čak i voda reflektira 18, a staklo 25, od svakih 1.000, pod istim okolnostima. Ovo pokazuje da čak i takozvane transparentne supstance ne transmitiraju sve zrake. Kada svjetlo udara koso na supstancu, refleksija je daleko veća.
APSORPCIJA. Apsorpcija svjetla ili boje dešava se u svim supstancima, koje imaju poseban afinitet za ovo svjetlo, ili boju. Ovaj afinitet privlači zrake u samu supstancu, tako da prekrije njihovu boju, ali ne toliko jako, da bi one prošle skroz, i preko, kao u transparentnim supstancama. Jedan razlog, koji sprečava zrake da budu transmitirane skroz je bez sumnje, u mnogim slučajevima, prisutnost transverzalne polarizacije atoma, koje tvore protustruje, te one struje koje zaprečavaju, isto kao što transverzalni i amorfni uvjeti u elektricitetu sprečavaju dobru vodljivost. U supstancama koje su sive, poput običnog granita, dio zraka se apsorbira a dio reflektira, tako da se stvara kompromis između bijele i crne. Trebalo bi upamtiti da ono što izgleda kao ljubičasta nije uvijek sačinjeno od jedne ljubičaste zrake, nego je vrlo često u praksi jednostavno združenost plave sa manjom količinom crvene, isto kao što je srednje purpurna mješavina jednakih količina crvene i plave; drugim riječima plava i crvena su reflektirane a ostale boje apsorbirane.
Dok je apsorpcija boja uzrokovana kemijskim afinitetom, refleksija je prouzrokovana kemijskom repulzijom, ili moguće, ponekad, onim što bi mogli nazvati mehaničkom repulzijom, ili pukim elasticitetom atomske 'opruge'.
TRANSPARENTNOST. Kada supstanca ima jaki kemijski afinitet za sve kolor-etere, tako da pomoću njih budu polarizirani i poprečni u različitim smjerovima, može se reći da je ona transparentna. Ukoliko su boje djelimično apsorbirane i djelimično propuštene, tako da objekt izgleda mutno i nesavršeno na drugoj strani, ona je (napola) prozirna. Bilo je neupitno dokazano znanstvenim eksperimentima da ne možemo dobiti efekt svjetla kroz našu atmosferu bez usijanosti bezbrojnih čestica ili luminela koje lebde svuda oko nas. Solarni eteri i tek osvijetljeni gasovi ne mogu dati nam efekt svjetla prigodan za naš uobičajeni vid, bez zapaljenja nekih krutih čestica.
Prof. Tyndall veli: „Kada zraka svjetla prolazi kroz tijelo bez gubitaka, drugim riječima, kada su valovi transmitirani kroz eter koji okružuje atome tijela bez da osjetno daju gibanje samih atoma, tijelo jest transparentno. Ako je gibanje u ma kojem stupnju transferirano sa etera na atome, u toj je mjeri tijelo neprozirno.“ Pošto naši znastvenici imaju koncept samo ovog etera, a to je onaj stacionarni, oni moraju nužno stvoriti od njega tovarnog konja za mnoge teorije koje bi inače bile smatrane vrlo čudnima, ako bi se primijenile na nešto drugo. Tako bi svjetlo moralo sa svim bilionima valova u sekundi, rasprostirati se kroz eter, bez da pobude bilo kakvo djelovanje u atomima, preko kojih i oko kojih se kreće. Da li su atomi tako stupidno inertni kao takvi, i ipak dom sviju čudesnih kemijskih sila?
POLARIZIRANO SVJETLO. Svjetlo, kada prolazi određenim supstancama kao što je turmalin, ili kad se podvrgne običnoj jednostavnoj refrakciji u određenim supstancama, ili dvostrukim refrakcijama u drugima, ili refleksiji pod određenim kutom, prolazi kroz određenu promjenu njegovog karaktera koji se obično naziva polarizacija, to je termin koji nije baš prikladan, pošto svo svjetlo mora se širiti kroz polarizirane linije. U stvari, ono što podrazumijevamo pod polariziranim svjetlom, ili toplinom, uobičajenije se dešava u supstancama, kojih atomi imaju otpor u određenim smjerovima, polariziranim utjecajem svjetla. Veliki Newton opazio je da supstanca poput islandskog spara, od njegovih dvostrukih refrakcijskih snaga, ima dvije strane, s obzirom na to, da mora biti polarizirana, nešto kao magnet koji ima svoje dvostruke polove.
Spomenut ću ukratko dvije ili tri vrste polarizacije.
Polarizacija svjetla s jednostavnom refrakcijom i refleksijom ilustrirana je na slici 172., na kojoj je svežanj staklenih ploča koje bi moralo imati 16 ili više pločica, si jest ne-polarizirana zraka sa kutom upadanja, koja pada na staklo u točki i pod kutem od 56° 45'.
Svjetlo od usijanih tijela, kao što je vruće željezo itd. je polarizirano pod određenim uglom, no svjetla plamena su ne-polarizirana, a pošto je i sunčeva svjetlost ne-polarizirana, Arago je zaključio da zrake koje primamo moraju emanirati prvenstveno od luminoznih ili gasova poput plamena solarne atmosfere koji kriju još svjetliju usijanu površinu Sunca. Sve zrake koje reflektiraju pod uglom od 53° (53° 11') od vode, ili 56ľ° od stakla, ili 57° od kristala stijene, ili 68° od dijamanta, su polarizirane.
Dvostruka refrakcija. Svjetlo koje prolazi kroz određene supstance oblikuje dvostruku sliku, ili onu koja je refraktirana u dva sasvim različita smjera i na različitim ravnima. Tako, slika 177. predstavlja romboedrični kristal islandskog spara, na koji svjetlo pada ukoso, te čini dvostruku sliku objekata viđenih kroz njega. Za dvije linije svjetla koje tvore ove dvije slike ponekad se veli da su dvostruko polarizirane, no one su bez sumnje pometene u divergentne linije atoma, dio zraka ide u jednu
-
liniju koja je u stanju saviti se prema uobičajenom zakonu refrakcije, dok su druge atomske linije rigidne i uzrokuju da se svjetlo savija u njihovom vlastitom pravcu. Svjetlo koje je bilo dvostruko refraktirano prolaskom kroz jednog od ovih kristala, postaje tako modificirano ili lišeno nekog elementa sile, tako da velimo da je polarizirano.
VALNA TEORIJA. Već smo vidjeli u drugom poglavlju i drugdje da je posve nedostatna valna teorija svjetla da objasni mnoge fenomene svjetla i boje. Da se svjetlo rasprostire kroz kozmički eter i zemljinu atmosferu posve je evidentno, i da oboje, i eter i atmosfera moraju biti subjektom mnogih talasanja prolazeći od kometa, svjetova, nebulozne materije i meteoroloških uvjeta, isto kao što je voda subjekt valova kada plovilo prolazi kroz nju, također je i to evidentno; ali kakve ima to veze sa pitanjem da li je svjetlo supstanca, ili nije? Fenomen interferencije, isto kao i drugi fenomeni, mogu se dešavati od ovih atmosferskih valova, i također, moguće, od spiralnih valova fluidnog etera kako on izvire iz linije atoma.
Ako su različite boje uzrokovane jednostavno valovima različite veličine i frekvencije, kao što to naši teoretičari pretpostavljaju, kako to da su neki valovi topli i pobuđujući i šireći kao crvena, dok su drugi hladni i skupljajući poput plave? Koja sila pod kapom nebeskom ili na zemlji može formulirati valove točne veličine i brzine da tvori crvenu, i koja da tvori ljubičastu, ili bezbroj drugih nijansi i tonova koji moraju imati njihov egzaktni proces i njihove egzaktne veličine da bi se održali milionima milja, koje tvore njihovu stazu u svemiru? Etersko-atomskim zakonom možemo vidjeti kako određenu veličinu spiralnih kanala za kolor regulira boja, sa takvim brojem vibracija koje mogu biti nastavljene od udaljenih zvijezda do naše zemlje. Ukoliko polarizirane linije postanu razbijene djelovanjem atmosferskih valova, one bivaju formirane ponovno brzinom munje, tako da je svjetlo neprekinuto.
Pa ipak znanstvenici su natjerani da vjeruju kako zbog toga što protuvalovi nježnog karaktera mogu proći jedan kroz drugog, te zadržati znatnu razinu njihovog identiteta zakratko, tako mogu luminozni valovi etera poći sa sunčeve površine, te prolaziti neoštećeni kroz uzavrele vrtloge i oluje sunčeve atmosfere, koja je tisuću puta vatrenija od najluđih velikih valova oceana, konačno provaljujući neometenim mirom na našim zemaljskim obalama sa svakim efektom boje koji zauzima njegove egzaktne proporcije u solarnom spektru!
Moralo bi se shvatiti da nije u pitanju totalno valno djelovanje, ili pokreti gore dolje čak i zvucima, koji čine dojam na misao kao zvuk, već prije ritmički tok elektriciteta koji biva intenziviran u regularnim intervalima, kondenzacijom zraka. Ovaj elektricitet tvori sam život, ili duh, takorekuć, zračnih valova, i u slučaju telefona, može proći stotine milja žice, bez pratnje njegova zračnog tijela dok ne dospije do svoje destinacije, kada ponovno poprima njegovu atmosfersku odjeću, kao pomagač da dospije do uha tako snažno da pobudi ljudsku svijest.
Svjetlo također koristi zrak, ne u masama atoma, koje tvore vlaove, već u linijama pojedinih atoma, spirilama različitih veličina koje tvore njihove distinktivne principe snage u obliku boja. Kada valovi zvuka dospiju do uha, zrak se zaustavlja uglavnom na timpanumu, ali unutarnji električni eteri nastavljaju prolaziti membranoznim labirintom i scalom mediom, i tamo daju impresiju zvuka. Kada svjetlo dospijeva do oka, njegove vodeće zračne linije zaustavljaju se na rožnici, no luminozni eter unutar prolazi do retine, i tamo utiskuje slike vanjskog svijeta.
Pretpostavimo, radi argumenta, da bi trebao priznati kako svjetlo, toplina itd. su samo kondicije materije, puki ne-entiteti, što rezultira iz vibracija atoma ili talasanja etera: da li bi me moj dinamički prijatelj informirao o tome, što potiče ove vibracije, ova talasanja na djelovanje? Sve mora imati svoj razlog.
Vidjeli smo u petom poglavlju da su sve kemijske repulzije isto kao i atrakcije prouzročene tokovima etera u vezi sa atomima, ili radije prostiranjem finijih kroz grublje atome, i vidjeli smo u drugom poglavlju, da sve sile u znanom materijalnom svemiru moraju biti očitovane u svezi sa fluidnim silama, tako da ako priznamo valnu teoriju, moramo je kombinirati sa nekim vjetrovima sile koji klize kroz atmosferu i proizvode ova talasanja, te tako nas tjeraju da konačno priznamo kako u svim elektricitetima, bojama i drugim snagama, ima ono opipljivo nešto što tvori život tih snaga.
Ova gornja opaska čini evidentnim da ono što zovemo dinamičkom teorijom jest zapravo grublja i matrijalnija koncepcija sile nego li ono, što zovemo materijalnom teorijom, posebno nego li etersko-atomski zakon, kojeg zagovaram u ovom radu, koji kombinira istinu obiju strana u pitanju, - zašto su valovi samo materija, i što su sile koje izbacuju ove valove nego li materija, djelujući na jedan više sirov način od onih čudesno finih etera, koji, kao što smo vidjeli u mnoštvu činjenica, jure brzinom munje kroz spiralni okvir atoma, tako vješto uređeni, tako da izgledaju gotovo kao samo-djelujući i u obličju duha, atomi koji privlače i ubrzavaju etere, i eteri koji 'lože' atome.
---
