„A neki ljudi pristaše uzanj i povjerovaše; među kojima bješe i Dionizije Areopagit...“ Navodni obraćenik sv. Pavla bio je i neki Dionizije, član vrhovnog suda u staroj Ateni. Tom Dioniziju bila su u srednjem vijeku pripisana djela „Nebeska hijerarhija“, „Mistična teologija“ „O božanskim imenima“ i „Pisma“. Interesantno, do dana današnjeg nije razotkriven identitet stvarnog pisca spomenutih djela. I dalje se pretpostavlja se da je to mogao biti neki neoplatonist iz 5. stoljeća.
Povijest ranog kršćanstva je obavijena velom misterije, i ne zna se točno kako je nastao Novi zavjet. Oficijelna verzija je sigurno pogrešna. Ovdje imamo jedan primjer kako su djela ranog kršćanstva bila pripisivana raznim autorima. Dionizije Areopagit zapravo nije izuzetak, on je prije pravilo, pa čak i model kako se stvarala pseudo-epigrafija pisaca iz navodnog prvog milenija, kako kršćanskih, tako i poganskih djela.
Bilo je pokušaja da se objasni autorstvo Novog zavjeta pomoću članova navodne rimske patricijske familije Pizon. Tako je stanoviti Abelard Reuchlin pokušao u djelu „The True Authorship of the New Testament“(1979). Ovo djelo ima i nastavak, „Piso's Further Writings“. Na Reuchlinova djela mnogi su nasjeli, misleći da je to definitivno objašnjenje stvarnog nastanka Novog zavjeta (među ostalim i David Icke). Ipak, Reuchlin je bio i u nečemu u pravu, jer je kao pseudo-epigrafska naveo djela Aristotela, Plutarha, Klaudija Ptolomeja, Diogena Laercija i drugih. (Prisjetimo se i Dana Browna i njegovog tumačenja ranog kršćanstva u knjizi „Da Vincijev kod“. Koliko je samo polemika bilo između Crkve i Brownovih pristaša, a ispostavlja se da ni jedni, ni drugi na koncu nisu bili u pravu.)
Ima u Wikipedijinom članku „Pseudo-epigraphy“ jedna zanimljiva rečenica: „There is a tendency not to use the word pseudoepigrapha when describing works later then about 300 AD when refering to biblical matters.“ Dakle, jednostavno, da se ne koristi riječ „pseudo“, kada se referira na autore od 4. stoljeća na dalje.
No da se vratimo na lik Dionizija Areopagita. U raznim enciklopedijskim člancima može se pronaći podatak da je njegove radove, izvorno na grčkom, prvi na Zapadu preveo Eriugena, filozof iz 9. stoljeća. Navodno mu je zadatak prevođenja povjerio franački kralj Karlo Ćelavi, kod kojeg je boravio na dvoru. U predgovoru knjige sabranih djela Ps. Dionizija Areopagita, edicije Patristički tekstovi, rimske katoličke izdavačke kuće „Citta' nuova“ iz 1986., taj se Eriugena, inače jedan od najvećih filozofa ranog srednjeg vijeka – uopće ni ne spominje.
Dionizija Areopagita u svojim djelima spominje čitav niz filozofa i teologa; slovio je kao vrlo utjecajan crkveni otac. (I sam izraz „crkveni otac“ zvuči mi malo čudno.) Prelistao sam neke svoje knjige, tako primjerice Ivan Damascenski (8. stoljeće) zove ga „blaženi Dionizije“, Hugo a St. Victore (12. stoljeće) samo „Dionizije“, Meister Eckhart (13-14. stoljeće) „sveti Dionizije“, Johannes Tauler (14. stoljeće) također „sveti Dionizije“, dok ga Nikola Kuzanski (15. stoljeće) naziva – „veliki Dionizije“. Dakle, prvo je blaženi, potom samo biskup Dionizije, pa onda sveti, i na kraju – veliki.
Abelard, francuski filozof iz 12. stoljeća, imao je zbog Dionizija problema, prema njegovu pisanju u djelu „Povijest nevolja“. Bio je naime redovnik, u pariškoj opatiji Saint-Denis (sveti Dionizije). Evo citata:
„Kad sam naime jednog dana čitao slučajno sam naišao na izjavu Bede kojom u tumačenju Djela apostolskih tvrdi da je Dionizije Areopagit bio vjerojatnije biskup Korinćana nego Atenjana. Očito to nije bilo po volji njima koji se hvastaju da je onaj Areopagit, čija djela pokazuju da je bio atenski biskup, bio upravo njihov Dionizije.“ [Prema tradiciji, on je bio prvi biskup u Ateni. U srednjem vijeku počeo se s njime zamjenjivati Dionizije iz 3. stoljeća, prvi biskup pariški.] Redovnike je to bilo veoma razljutilo, te su bijesno tvrdili da je Beda veoma lažljiv pisac i da kao vjerodostojnog svjedoka imaju svog opata Huldoina. [Taj je opat u djelu „Vita sancti Dionysii“ pogrešno dokazivao da su Dionizije Areopagit iz 1. stoljeća i Dionizije iz 3. stoljeća ista osoba.]
Hugo a St. Victore naziva Dionizija Areopagita biskupom Korinćana, isto kao i Abelard, dakle slijedeći Bedu. (Za Bedino djelo 'Chronicon' ili 'De sex mundi aetatibus' Opća enciklopedija tvrdi da je bilo model „za mnoge srednjevjekovne kronike“.)
Kako je uopće crkveni otac Dionizije Areopagit dobio prefiks – „pseudo“? Prema već spomenutom predgovoru za sabrana djela ps. Dionizija Areopagita, rimske izdavačke kuće „djelima Lorenza Valla-e i Erazma počela se na odlučan način odbacivati legenda o Dioniziju Areopagitu“. Bilo je to u vrijeme renesanse, no ipak navodi da su autentičnost djela zastupali primjerice Marsilio Ficino i Pico della Mirandola, te niz francuskih pisaca. (Kao posljednji branitelj autentičnosti djela Dionizija Areopagita spominje se stanoviti Bulhak, čija je knjiga „Authenticite des oeuvres de saint Denys l' Areopagite“ iz 20. stoljeća, točnije iz 1938. godine.)
Prvi su sa dovoljnom približnošću precizirali kronologiju, dospjevši do rezultata koji se mogu smatrati definitivnima, H. Koch i J. Stiglmayr, veli Salvatore Lilla, pisac predgovora navedenih Dionizijevih sabranih djela. Bilo je to tek krajem 19. stoljeća. I tu se po prvi puta javlja prefiks „pseudo“, u eseju H. Kocha iz 1895. godine „Proclus als Quelle des Pseudo-Dyonysius Areopagita vom Bősen“.
Ti su članci, odnosno eseji nepobitno dokazali da dio četvrtog poglavlja Dionizijeve knjige „De divinis nominibus“ (posvećen problemu prirode i izvora zla) ovisi o „De malorum subsistentia“ grčkog filozofa Prokla. Pošto je on živio u 5. stoljeću, (pseudo)Dionizije je morao biti njegov suvremenik, ili pak živjeti koje desetljeće poslije njega.
U uvodu u Proklovo djelo „Osnove teologije“ u izdanju Oxford university press 1963. E.R. Dodds tvrdi: „Istinski 'slobodna' misao nije bila ništa više uobičajena u poganskog pisca petog stoljeća poslije Krista, negoli u njegovih kršćanskih suvremenika.“ Ova tvrdnja navodi na misao, da su poganska i kršćanska djela ne samo nastajala usporedno, već možda i da su isti pisci pisali i jedna i druga djela, atribuirajući ih potom nepostojećim antičkim autorima. Dodds u istom tom uvodu veli:“Utjecaj koji je Proklo izvršio na ranu srednjevjekovnu misao možemo nazvati slučajnim, u tom smislu što teško da bi se osjetio da nije bilo rada nepoznatog čudaka koji je u vrijeme prvog naraštaja po Proklovoj smrti došao na ideju da zaodjene njegovu filozofiju u kršćansko ruho izdajući je za djelo jednog obraćenika sv. Pavla.“ U nastavku veli da je „prijevara u službenim krugovima prošla potpuno i zapanjujuće uspješno.“ 'Dionizije' je tokom vremena stekao autoritet, a Prokla su smatrali njegovim poganskim oponašateljem... Možemo se upitati, da li je pseudo-Dionizije jedan izuzetak u moru autentičnih antičkih pisaca, ili je postojao niz takvih, uz čija bi imena trebalo stajati „Pseudo“.
Da stvarni autor djela Dionizija Areopagita nije slučajno neoprezno citirao Prokla te tako stvorio jedan anakronizam, vjerojatno bi i dan-danas pisali njegovo ime bez prefiksa – „Pseudo“.
Post je objavljen 24.11.2018. u 09:48 sati.