My spiritual exercises
subota, 27.08.2016.
Tko su 'Holivudski kraljevi' - Apendiks
Između Edwarda V i Kyle Maclachlana postoji astrološka podudarnost Sunčevog (Edward V Ribe; K. MacLachlan Mjesec u Ribama) i Mjesečevog znaka. Također postoji numerološka podudarnost između datuma rođenja Edwarda V (11. novembar), te imena Kyle (11) i prezimena MacLachlan (11). Između Henry VII i Martina Fry-a postoji slična astrološka podudarnost – Henry VII ima Mjesec u Ribama, Fry ima Sunčev znak u Ribama.
Između Davida Lynch-a i Richard-a III postoji podudarnost u danu i mjesecu rođenja, pošto daju istu numerološku vrijednost (3). Između Richarda III i Charlie Sheen-a postoji ista numerološka podudarnost u danu i mjesecu rođenja (također 3). Istu numerološku vrijednost imaju Edward IV (3) i Richard III. Charlie Sheen ima 3 kao dan rođenja (3. septembar).
EDWARD V [11]– SCORPIO/ PISCES---NOVEMBER 11, 1470
KYLE MACLACHLAN [4]– PISCES/LEO---FEBRUARY 22, 1959
---
HENRY VII [8]– AQUARIUS/PISCES---FEBRUARY 6, 1457
MARTIN FRY [10]– PISCES/SCORPIO---MARCH 9, 1958
EDWARD IV [3]– TAURUS/SAGITTARIUS---MAY 7, 1442
DAVID LYNCH [6]– AQUARIUS/VIRGO---JANUARY 20, 1946
---
RICHARD III [3]– LIBRA/LEO ---OCTOBER 11, 1485
CHALRIE SHEEN [8]– VIRGO/SAGITTARIUS ---SEPTEMBER 3, 1965
utorak, 23.08.2016.
TKO SU 'HOLIVUDSKI KRALJEVI'
Re-inkarnacija je tema koja nailazi na podijeljena mišljenja na Zapadu, pa je vjerovatno više onih, koji u nju ne vjeruju, nego 'vjernika'. Jedna interesantna tema, pa čak, za one skeptične, (kao više dosjetka ili šala) za moguće špekulacije.
Ideja mi je sinula sada nedavno, kad ide repriza „Twin Peaks-a“, u epizodi gdje se pojavljuju karte sa likovima iz serije. Na jednoj je bio glavni glumac, Kyle McLachlan. Ustanovio sam određenu sličnost sa mladim kraljem Edvardom V, no istovremeno sam zapazio i frapantnu sličnost režisera Davida Lyncha sa njegovim ocem, Edvardom V.
Razmišljajući o sličnosti nekih drugih glumaca, zapazio sam isto tako frapantnu sličnost Charlija Sheena sa posljednjim kraljem dinastije York, Richardom III. Interesantno je da je njegova najveća ljubav – glumica Richards (ako se ne varam, hrvatskog porijekla).
I konačno jedan pjevač, a to je Martin Fry. Za njega sam odranije razmišljao kako može biti inkarnacija Henrika VII, oca 'muzikalnog kralja' Henrika VIII, čiju sam pjesmu 'Pastime with a Good Company', naveo u jednom od prethodnih postova. Jedna od pjesama Martina Fry-ja i grupe ABC je „King Without a Crown“; možemo na Youtube-u vidjeti video, u kojem glumi, naravno, kralja. U pjesmi jedan stih ide „where once I was a king...“U nekoliko scena vide se holivudski brijegovi, sa velikim natpisom „Hollywood“.
ponedjeljak, 22.08.2016.
ATLETE, TURISTIČKI VODIČI I ARHITEKTI (ZAŠTO SU OPSTALE ANTIČKE GRAĐEVINE?)
Rimski pisac Vitruvius žalio se kako čuveni atlete na Olimpijskim i drugim igrama, koji pobijede u pojedinim disciplinama, imaju sve moguće počasti, te osigurane godišnje prihode do kraja života. Čudio se kako takve slične počasti ne mogu dobiti autori, čija su djela namijenjena za sva vremena, i za sve nacije. Što svijetu znači, ako je Milo iz Krotona (kao i drugi olimpijski pobjednici) nepobjediv? Ništa, oni su jednostavno za života bili poznati među svojim zemljacima, i to je sve. Za razliku od njih, doktrine Pitagore, Demokrita, Platona i Aristotela, požnjeli su svježe i bogate plodove, ne samo za njihove nacije, već za sve njih, veli ovaj pisac.
Turisti koji razgledavaju očuvane antičke rimske građevine, ponekad zapitkuju turističke vodiče, kako je moguće da se održao ovaj pr. amfiteatar, gat, rezervoar itd. tako dugo vremena, bez nekih većih oštećenja. Na ovo pitanje vodiči najčešće nemaju precizan odgovor.
Vjerujem, da bi na naprijed postavljeno pitanje, mogli dobiti odgovor, iz knjige – upravo citiranog rimskog pisca Vitruviusa, odnosno njegovog djela „De architectura libris decem“, iz I stoljeća prije nove ere. Zato, krenimo u istraživanje ove knjige. Nećemo prekopati svih 365 stranica, već ćemo se osvrnuti samo na ona poglavlja knjige II, koja govore o pojedinim materijalima, kao i načinu gradnje zidova.
[Inače, čini mi se da zapravo ni građevinski inženjeri (čak i arhitekti?) možda ne cijene dovoljno ovu knjigu, ako nisu bar malo produhovljeni, jer se u njoj spominju neke stvari iz alkemije ('priča o 4 elementa') i astrologije, što neki malo ograničeni u razmišljanju, odbacuju kao praznovjerje.]
Dakle, prvo da vidimo što možemo naći u poglavlju naslovljenom „PIJESAK“.
Prvi uvjet koji mora imati, pijesak, da bi bio umiješan u žbuku, je njegova čistoća. Najbolji je onaj, koji pucketa, kada se trlja među dlanovima. Savjet: bacite nešto pijeska na bijelo platno. Ukoliko na njemu ostane prljavština, nakon što se otrese, takav pijesak nije dobar.
Pijesak iz nalazišta na kopnu, bolji je od riječnog i morskog. Ovaj drugi ima manu, što se sporo suši; zidovi se ne mogu graditi bez prekida, već je potrebno činiti pauze, za vrijeme gradnje. Zidovi građeni pomoću takovog pijeska ne mogu nositi svodove. K tome, kada se morski pijesak koristi za zidove, a ovi se kasnije oblažu štukom, doći će do osipavanja kristala soli, što će narušiti onda površinu zida. Sve ove nabrojane mane nema pijesak, iz kopnenih nalazišta (ili rudnika). No, napominje Vitruvius, ovaj pijesak se ne smije držati predugo izložen klimatskim uticajima, jer će doći do njegove dezintegracije.
Takav pijesak ipak ima manu, jer nije pogodan za štukaturu – doći će u toku sušenja do pucanja, zbog jačine miksture. Riječni pijesak, zbog finoće neupotrebljiv za spojeve u zidovima, solidan je u štukaturi, i to kada se valjano obradi, instrumentima za poliranje.
Sada možemo prijeći na poglavlje o VAPNU. [Naravno, za one koji to ne znaju, stari Rimljani nisu znali za portland cement, koji je izum novog vijeka.] Što se tiče vapna, mora se prvo imati na umu, da je jedino dobro ono, dobiveno od bijelog kamena. Gust, sitno-zrnat tvrdi kamen dobar je za strukturalne dijelove, mekši porozni kamen za štukaturu. Nakon gašenja vapna, zamijesite žbuku (ukoliko koristite pijesak iz kopnenog nalazišta, tj. rudnika) u omjeru 3 dijela pijesak i 1 dio vapno. Ukoliko koristite riječni pijesak, tada je omjer 2 dijela pijesak i 1 dio vapno. [ovo znam i iz ličnog iskustva, op.a.] Dakle, ovo su pravilni omjeri za spravljanje miksture. Još jedna mala napomena Vitruviusa: kod upotrebe riječnog ili morskog pijeska, adicija trećeg dijela od pečene cigle, samljevene, pa potom prosijane, učiniti će da vaša žbuka bude bolje kvalitete.
Sada se ubacuje priča o 4 elementa [oni koji ne vjeruju u alkemiju neka ne preskoče ove slijedeće redove]. Stijene, kao i sva druga tijela, sačinjena su od 4 elementa. One, koje sadrže veće proporcije 'zraka' su mekše. Koje sadrže veće proporcije 'vode', žilave od vlage; veće proporcije 'zemlje', tvrde, te one, koje sadrže veći udio 'vatre', krhke. Stoga, ako se kamen vapnenac , bez da se peče, samo samelje, pa pomiješa sa pijeskom, masa se neće stvrdnuti, neće prianjati. No, ako se kamen prvo ubaci u peć (za sušenje), on gubi svoje prvobitno svojstvo čvrstoće, izložen visokoj temperaturi, tako se njegova jačina oslabljuje, te on postaje porozan. Vlaga i zrak u strukturi kamena spaljeni su i nestali, ostao je samo talog topline u njemu. Ako se takav kamen umoči u vodu, vlagu, prije no što voda može osjetiti uticaj vatre, pronaći će put do otvorenih pora. Tada će kamen postati vruć, a kasnije, kada se ohladi, vrućina se odbija od vapnene strukture.
Posljedica ovog je da kada se vapnenac izvadi iz peći, ne može biti tako težak, kao kada je bio ubačen. Njegov volumen je i dalje isti, no utvrđuje se da je izgubio trećinu svoje težine, budući da je voda isparila. Na taj način, njegove pore se otvaraju, tekstura postaje rahla, odlično se miješa sa pijeskom, dva materijala postaju koherentni kako se suše, te se ujedinjuju sa oblutkom (šljunkom), i tvore solidnu strukturu.
Vitruvius također spominje jednu vrst kamena vulkanskog porijekla, koji se može naći jedino u okolici Napulja (Napoli). Taj se kamen zove 'POZZOLANA', služi kao vezivno tkivo u građevinarstvu, i njemu također posvećuje pisac jedno poglavlje.
Postoji jedna vrst praha, koja od sasvim prirodnih uzroka proizvodi zapanjujuće rezltate, veli Vitruvius. Može se naći u mjestu Baiae (Napoli) te u blizini Vezuva. Ova supstanca, pomiješana sa vapnom i šljunkom, ne samo da daje čvrstinu zgradama, nego čak i gatovima, koji su konstruirani na moru; oni štoviše postaju još čvršći, pod vodom. Razlog ovome je čini se da je zemlja na obroncima planina u blizini vruća i prepuna izvora vruće vode. Do ovoga ne bi dolazilo, kada ispod njih ne bi bile vruće vatre užarenog sumpora ili stipse ili asfalta. Vatra se podiže uvis, te vrućina kroz pukotine čini zemlju laganom i tufa [vrsta krede] koja se tamo nalazi spužvasta je i ne sadrži vlagu.
Stoga, kada se ove tri supstance (sve načinjene na bazi vatre) pomiješaju i povežu, voda koja im se naknadno pridoda, čini koherentnima, vlaga brzo otvrdnjuje, tako da se pretvaraju u masu koja je otporna na morske valove i snagu vode.
Vitruvius primjećuje da budući (prema starim kazivanjima) u navedenim područjima jednom davno harale su vatrene stihije, došlo je do izuzimanja vlage iz tufe i zemlje. Dakle - snagom te vatre, - jednako kao što je slučaj sa vapnom u peći.
Stoga, zaključuje rimski pisac, kada se razne, nejednake tvari podvrgnu djelovanju vatre i reduciraju na isto stanje, dešava se (kasnije, kada su u toplom i suhom stanju), kada se iznenada zasite vodom, jedno 'vrenje', jedno 'pjenušanje' topline, latentno u svim njihovima tijelima, što ih čini da se čvrsto sjedine, te brzo poprime odlike solidne mase.
Vitruvius napominje da sama činjenica da neko područje obiluje izvorima vruće vode ne mora istovremeno značiti da obiluje materijalom pogodnim za gradnju. Tamo gdje su brda sačinjena od mekih stijena, snaga vatre spaliti će mekane i delikatne dijelove, dok će ostati tvrdi dijelovi stijena. Shodno tome , u Kampaniji (Campania) spaljivanje zemlje ostavlja za sobom pepeo, dok u Toskani (Toscana) sagorijevanjem stijena nastaje karbunkularni pijesak. I jedan i drugi su odlični za zidove, no jedan je bolji za zgrade na kopnu, dok je drugi pogodniji za gatove na moru, koji su u slanoj vodi.
A sad nešto i o poglavlju pod naslovom „KAMEN“. Kamen se nalazi u prirodi u mekom, srednjem i tvrdom stanju, te se shodno tim kvalitetama doprema iz raznih kamenoloma.
Mekani kamen ima tu prednost što se može lako obrađivati, čim je dopremljen iz kamenoloma. Kada je takav kamen pokriven, onda se ponaša dobro; no u situacijama kada je na otvorenom i eksponiran raznim vremenskim uticajima, mraz i inje načiniti će ga mrvljivim, tako da će se tokom vremena raspasti. Na morskoj obali sol će ga razjesti, te će doći tkom vremena do njegova rastvaranja. Ova vrsta kamena ne podnaša dobro ni velike vrućine. No, zato travertinski [travertin – vapnena sadra] kamen izdržati će kako pod teretom, tako i sve vrste vremenskih uticaja. No, neće se moći oduprijeti vatri – doći će do lomljenja i pucanja kamena. Objašnjenje je 'alkemijsko': „Do ovog dolazi zato, jer u njegovoj prirodnoj strukturi ima malo vlage i zemlje, a veliki udio [elemenata] zraka i vatre. Stoga, ne samo da nema vodenog i zemljanog elementa, već, kada vatra istjeruje zrak iz njega djelovanjem sile topline, penetrira u najunutarnjije dijelove i zauzima prazan prostor u pukotinama, te kamen gori istom silinom, kao i sami djelići vatre.“
Vitruvius također hvali kamen iz anicijskih kamenoloma u Tarkviniji (Viterbo). Ovaj kamen ima brojne dobre kvalitete, veli on. Ne samo razni vremenski uticaji mu ne mogu ništa, nego čak ni vatra. Razlog što je tako trajne kvalitete, jest, po mišljenju rimskog pisca, što ima malo [elemenata] zraka i vatre u svojoj prirodnoj kompoziciji, umjerenu količinu vlage (vode), te veliki udio [elementa] zemlje.Dakle, on je guste teksture i solidan, pa mu shodno tome ne mogu naškoditi ni vrijeme, ni vatra. Kao primjer navodi monumente u blizini grada Ferento (danas Ferentino). Velike statue, manji kipovi, cvjetovi, te lišće akantusa. Stari kao što već jesu [već u to doba, dakle I st. pr.n.e.), veli Vitruvuis, izgledaju svježe, kao da su upravo bili zgotovljeni. Kada bi samo ovi kamenolomi bili blizu Rimu, sve bi naše zgrade mogle biti sagrađene od proizvoda ovih (kamenoklesarskih) radionica, žali rimski pisac. [Ferentino je nešto manje od 100 km udaljen od Rima].
No, s obzirom na kvalitetu kamena iz obližnjih kamenoloma (Grotta Rossa, Palla i dr.) iz kojih se vadi kamen za gradnju rimskih kuća, potrebno je slijedeće. Kamen se treba vaditi iz kamenoloma dvije godine prije gradnje, ne u zimsko doba, već u ljeto. Onda mora odstajati dvije godina, na otvorenom, izložen vremenskim uticajima. Kamen oštećen ovim uticajem onda koristi za temelje. Ostali kamen, tj. onaj koji je ostao neoštećen, znači da je prošao test prirode, te da će izdržati u dijelovima građevina koje su iznad zemlje. Ova mjera predostrožnosti odnosi se ne samo na kamen većih dimenzija, već isto tako na šljunak, koji se koristi u zidovima.
Dakle, još je preostalo poglavlje „METODE IZGRADNJE ZIDOVA“. Da vidimo koje će tu tajne Vitruvius razotkriti.
Postoje dva stila gradnje, „opus reticulatum“ i „opus incertum“. Reticulatum izgleda bolje, no njegova konstrukcija je takova, da su veliki izgledi da dođe do pucanja, jer se podloge i strukture pružaju u svim pravcima. Incertum ne izgleda atraktivno, no njegov neobrađen kamen za popunu zidova je u toku i položen, i jači je od prvospomenutog.
Obje vrste moraju biti građene od najmanjeg kamena, tako da zidovi, temeljito ispunjeni žbukom (napravljenom od vapna i pijeska) mogu držati za jedno duže vremensko razdoblje. Pošto je kamenje koje se koristi meko i porozno, on je pogodno da izuzme vlagu iz žbuke, te tako da da dođe do sušenja. Treba paziti da ne bude previše pijeska i vapna, jer će, čim porozni kamen isisa vlagu, doći do razdvajanja pijeska i vapna, a kamen neće više prianjati za njih, pa će zid postati ruševan.
Onaj tko želi izbjeći takovu nesreću, mora postupiti na slijedeći način. Morao bi ostaviti nešto praznog prostora između fasade i zida, koji bi morao biti dvije stope širok. Ovaj zid mora biti od crvenog kamena većih dimenzija, ili pečene cigle ili vulkanskog kamena, u tokovima, i onda ga treba spojiti sa pročeljem pomoću željeznih ili olovnih klamfa. Tako će ovaj građevinski rad biti dovoljno jak da potraje vječno, veli Vitruvius.
Rimski pisac napominje da se ne smije prezirati metod konstrukcije koji su primjenjivali Grci. Oni ne koriste strukture mekanog kamenja za popunjavanje zidova, obrađenog izvana, već, onda kada napuste upotrebu kamena većih dimenzija, tada u tokovima slažu vulkanski ili neki drugi tvrdi kamen, i, kao kod gradnje ciglom, vežu uspravne spojeve naizmjeničnom promjenom smjera kamena koji slažu u tokovima. Na ovaj način dostižu perfekciju, koja će potrajati vječno. Postoje dvije vrste takovih struktura, i nazivaju se „isodomom“ i „pseudoisodomom“.
Isodomum se naziva tako, kada su svi tokovi jednake visine; pseudoisodomum, kad redovi tokova nisu posloženi tako, da budu jednake visine. Obje vrste su jake: prva, zato što je kamen guste teksture i solidan, i nije u stanju isisati vlagu iz žbuke, već drži stanje vlage za duži vremenski period; druga, zato jer podloge kamena, budući položene glatko i ravno, sprečavaju da žbuka otpada, i, pošto su vezane kroz cijelu širinu zida, trajati će veoma dugo.
Postoji još jedan metod, koji Grci zovu „emlekton“. Kod njega se zgotovljuje fasada, no drugo kamenje se ostavlja u njegovom prirodnom stanju, te se onda povezuje sa naizmjeničnim vezivnim kamenjem. Grci slažu njihovo kamenje ravno, te ugrađuju svaki drugi kamen dužinom poprijeko, debljinom zida, dakle ne popunjavaju kršom prostor između, već konstruiraju debljinu njihovih zidova u jednoj solidnoj i neprekinutoj masi, od pročelja, prema interijeru. Nadalje, u pravilnim intervalima polažu pojedinačne kamene, koji idu cijelom debljinom zida. Ovo kamenje, tzv. diotonoi, sa svojom vezujućom snagom umnogome pridonose solidnosti zidova.
Onaj, tko bude gradio u skladu sa ovim uputama, potruditi će se da izabere metodu konstrukcije, i može računati, da će imati onda nešto, što će trajati, garantira Vitruvius, rimski pisac iz I st. pr.n.e
subota, 20.08.2016.
OLIMPIJSKE IGRE I ANTIČKI TURIZAM
Iako mnogi misle da je turizam relativno nova pojava, da je još koliko u 1960tima bio 'u pelenama', to nije tačno. Naime, turizam je kao pojava zabilježen još u drevna vremena, Egipta i Babilona. Čak je s vremena na vrijeme dobivao i masovni karakter, zbog određenog misticizma i blještavila tadašnjih političkih i religioznih doktrina.
Malo noviji primjer je antička Grčka, sa svojim znamenitim Olimpijskim igrama. Na Olimpijske igre putovali su članovi mnogih grčkih obitelji s grčkog teritorija, beu obzira što je zemlja bila podijeljena na veći broj gradova-država.
Drevne Olimpijske igre imale su na programu uglavnom atletske discipline: rvanje, trčanje, bacanje koplja i diska. No, paralelno sa sportskim, bile su održavane i kulturne manifestacije, koje su isto tako imale kompetitivan karakter – natjecanja je bilo i na polju poezije, drame i komedije, uz popratne muzičke priredbe.
Na Olimpijske igre su dolazili mnogobrojni posjetioci, što je zahtijevalo prihvat tisuća učesnika, no moralo je doći i do drugih aktivnosti, ne samo u mjestu održavanja igara, Olimpiji već i na širem području. Dakle, već u to drevno doba postojali su informacijski punktovi, organiziranje usputnih noćenja, za one iz udaljenijih mjesta, kao i onih u toku boravka, ishrane, zabave i drugih popratnih sadržaja.
Pobjednik pojedinog natjecanja smatrao se herojem i postao je najslavljeniji čovjek do idućih Olimpijskih igara.
Osim Olimpijskih igara bilo je i drugih pojava turističkih migracija, kao što su posjete proročištima (pr. u Delfe) i ljekovitim izvorima (pr. Epidaurum), a bilo je i drugih priredaba i manifestacija na moru i sl. Sve su one stvorile kod Grka veliku gostoljubivost, ali i sistem strogih zakona protiv izrabljivanja stranaca, okradanja putnika, nehigijenskih i nesolidnih ugostiteljskih objekata itd. Postojali su i devizni propisi, koji su regulirali unos i iznos valute od strane inozemnih posjetilaca itd.
Primjer Grčke ističe se kako bi se uočilo da savremeni turizam vuče, dakle, korijenje iz daleke prošlosti, bez obzira što naziv 'turizam' još nije bio u uporabi.
I u starom Rimu postojala su putovanja radi odmora i razonode. Takva su putovanja uticala na velike javne priredbe; one su pružale vrlo privlačne sadržaje za korisnike rekreacije – termalna kupališta, te privatna odmarališta i ljetnikovce. Neki su od tih sadržaja bili dostupni samo patricijima, no oni, u vezi javnih priredaba bili su dostupni i običnim rimskim građanima.
Izvori ljekovitih voda i termalna kupališta stvarali su važan motiv većih i češćih kretanja.
Briga o zdravlju i dobroj tjelesnoj kondiciji imala je vidnu ulogu u životu rimskih patricija. Kako je rimska država bila izričito vojnički organizirana, to je zdrav vojnik predstavljao garanciju sigurnosti.
(Kolonija u Puli bila osnovana 40-tih godina I st. pr. Krista, od isluženih legionara. Senat je upućivao dva činovnika koja su trebala provesti uobičajene postupke, poput posvećenja mjesta, određivanje opsega bedema, gradnja potrebnih vjerskih i javnih sadržaja. Ta dva činovnika bila su Gaj Kasije Longin i Lucije Kalpurnije Pizon, prvi je bio brat jednog od Cezarovih ubojica, a drugi Cezarov svekar .)
Njegovanje zdravlja je dakle u Rimu bilo od velike važnosti, pa su Rimljani svuda gdje bi uspostavili svoju vlast uređivali kupalisšta i terme.
Mnoga kupališta u udaljenijim područjima rimske države ili okupacije građena su, doduše, u prvom redu radi kondicije rimskih legionara. Međutim, u brojnim slučajevima iz vojnog logora razvilo se postepeno veće naselje, odakle bi onda stanovnici, pripadnici viših klasa, odlazili na terme, na veće ili manje izlete ili na duže boravke radi rekreacije. Tu je vrlo često postojao organizirani prateći sadržaj, za smještaj, prehranu i razonodu (teatar, arena i sl.).
Ipak su glavne terme bile one na koje su odlazili rimski patriciji. Takve su npr. bile, još uvijek dobro uščuvane Posejdonove terme na otoku Ischia, kupališta na Pontskim otocima ili pak Baiae. Te su terme bile izgrađene za znatan broj posjetilaca, koji su tu duže boravili, a imale su i tehničke uređaje po funkciji slične današnjima.
Uz terme, valja spomenuti i drugi česti oblik promjene mjesta boravka radi rekreacije. U antičkom Rimu bio je raširen običaj da se grade Villae, tj. manje nastambe na ladanjuu, u prirodi. U savremenom turizmu, od drevne rimske vile vuku porijeklo vikend-kućice, turistička naselja i sl.
Najmasovniji način razonode u doba antičkog Rima bile su javne priredbe, koje su u početku bile imitacija grčkih manifestacija. S vremenom su prerasle u specifično rimske 'ciircensis', koje su dobile naziv po (cirkularnom) prostoru, na kojem su se održavale.
Circensis su u početku imale, dakle, karakter atletskih i sličnih takmičenja, dok su kasnije bile proširene gladijatorskim borbama i sl. Najveći centar takvih priredaba bio je u ranijem periodu znameniti Circus Maximus, čiju je ulogu kasnije, u vrijeme careva, preuzeo Colosseum, u to vrijeme najveće borilište i gledalište na svijetu; mogao je primiti 80 hiljada ljudi.
(Najveći takav objekt na ovim našim prostorima bio je amfiteatar u Puli; mogao je primiti 23 hiljade ljudi. Budući da je Pula u rimsko doba imala samo oko 5 hiljada stanovnika, može se vidjeti da je u grad dolazila rijeka turista, što iz bližih, što iz daljih mjesta Rimskog imperija.)
Dakle, igre nisu bile namjenjene isključivo domicilnom stanovništvu, već je postojao priljev posjetilaca iz drugih centara, pr. građana koji su bili u službi uprave provincija, vojnim uporištima, mornarici itd.
Osim pratećih djelatnosti u vezi sa smještajem i prehranom posjetilaca, uz te igre su često bile vezane i druge aktivnosti; razna 'zabavišta', lokali, kladionice, kockarnice, bordeli i tsl.
Kao i Grčka, tako je i Rim imao razvijeno gostoprimstvo i poštivanje gosta (hostis), a mnogi rimski propisi u vezi prometa stranaca, posjetilaca i putnika održali su se i u zakonodavstvima najnovijeg vremena, a bilo je i cesto-redarstvenih propisa.
Sva su ta kretanja bila osjetno olakšana organizacijom same vlasti na velikom području rimske države, zatim i sistemom pomorskih, a naročito cestovnih saobraćajnica, od kojih su neke ostale do danas osnovne trase važnih prometnih putova.
četvrtak, 18.08.2016.
Bobby i Siesta
U ljeto 1964., prije 52 godine,časopis "Studio" je bio objavio prvu muzičku top-listu, koja se temeljila ne a broju prodatih ploča, već na osnovu glasanja čitalaca. Na prvom mjestu prve top-liste u SFRJ našla se pjesma "Una lacrima sul viso" (Jeda suza na tvom licu) koju je pjevao nedavno spominjani talijanski pjevač Bobby Solo. Mnogima je ovo njegova najbolja pjesma uopće. Međutim, meni, još od 60-tih, najdraža je njegova pjesma "Siesta". U njoj on uvjerljivo podsjeća na Elvisa, od koju godinu ranije, kada je a repertoaru imao pjesme u Latino stilu. Kako ova pjesma nema svoj prijevod, odlučio sam da ga napravim, pa možete onda zamisliti i kako bi ta pjesma zvučala u izvedbi "kralja rocknroll-a".
Siesta
In my small town
when sun rise up
beating down the houses
All the people
close their eyes
when they close the shutters
When it's time to have a siesta
It's fiesta for me
To sleep I never go
I'd rather take a stroll
but only with my love
In my small town
when sun rise up
beating down the houses
we kiss each other on the street
as if mid of the night is
White hot air burns and trembles
but when she speak to me
I feel so freshened up
I feel like I could fly
I'm feeling ten feet high
She endows me cherries, lilacs
stolen at gates
as she puts the crowns of kisses
around my head
Like a king and queen we walk
We go through the town and talk
but, no
the people, they don't knooow...
srijeda, 17.08.2016.
KRALJEV HIT OD PRIJE 500 GODINA
Rani srednji vijek u Evropi 'poznavao' je vladare (i crkvene poglavare), koji nisu znali čitati ni pisati. No, u doba renesanse vladari su već nastojali ne samo biti pismeni, već svojom univerzalnom obrazovanošću biti uzorima intelektualcima toga doba.
Renesansa u Engleskoj se poistovjećuje sa vladavinom dinastije Tudor. Prvi vladar iz ove kraljevske kuće bio je Henrik VII (1457-1509), čovjek koji je uživao u društvu evropskih intelektualaca onoga doba, poput holandskog humanista Erasmusa ili talijanskog intelektualca Baldesara Castiglione-a. Osobna kulturalna nastojanja kralja Henrika VII vide se iz činjenice, da je svojoj djeci omogućio vrhunsko obrazivanje u nizu područja, pa tako i na polju umjetnosti, a posebno muzike.
Erasmus je posvjedočio kako je Henrik VIII (1491-1547; naslijedivši na prijestolu oca nakon što je stariji brat Arthur umro) vladao sa nekoliko stranih jezika (španjolski, latinski, francuski i talijanski), napisao jednu teološku raspravu ('Assertio Septem Sacramentorum'), te da je dobro poznavao matematiku i muziku, zaključivši, vjerovatno sa malim pretjerivanjem, da je kralj bio 'univerzalni genij'.
Jedna stvar koja je sigurna, jest da je imao neosporni talent za muziku. (Moguće da ga je naslijedio od oca, koji je također volio muziku.) Bio mu je dodijeljen vlastiti dvorski svirač, koji ga je podučavao. Henrik VIII je već kao mlad čovjek savladao sviranje na lutnji, orguljama i cimbalu. Kasnije, demonstrirao je svoja glazbena postignuća kroz komponiranje himni, balada, te dviju misa. Njegovi gosti na dvoru bili su čuveni renesansni muzičari Benedict de Opitiis, Richard Sampson, Ambrose Lupo, te venecijanski orguljaš Dionisio Memo.
Kralj je imao na dvoru veliku zbirku instrumenata . Osim što je dobro svirao, mogao je i čitati note, te dobro pjevati. Bio je dobro obrazovani muzičar, autor, izvođač i pjesnik. Njegovo najpoznatije muzičko djelo je pjesma „Pastime with Good Company“ (Zahvaljujući YouTube-u, možemo i čuti, kako zvuči ova kraljeva pjesma, također i u izvedbi grupe Jethro Tull iz XX st.). Ova je pjesma bila popularna ne samo na dvoru, već se i raširila zemljom, postavši nacionalnim hitom. Note i tekst ove pjesme, zajedno sa drugima (napisao je ukupno 33 pjesme) čuvaju se u British Library. Henrikova kći, kraljica Elizabeta I bila je također odlična sviračica orgulja.
Henrik VIII inače se također isticao u sportu, posebno u viteškim turnirima, lovu i tenisu.
utorak, 09.08.2016.
Bobby i Tito
Kada sam prošle godine pisao o talijanskim pjesmama na britanskoj top-listi, moram priznati da nisam znao da je i poznata rock grupa (čiji su članovi bili Jimmy Page, Eric Clapton i Jeff Beck, između ostalih) The Yardbirds imala u svom ranom repertoaru pjesme talijanskih autora. „Questa volta“ je pjesma kojju potpisuju Roberto 'Bobby Solo' Satti i tekstopisac Giulio 'Mogol' Rapetti, te Gianni "Dinamo" Marchetti. Također im se našla u ranom repertoaru pjesma „Paf bum“ čiji je izvođač talijanski kantautor Lucio Dalla, a autori Gian Piero Reverberi, te Sergio Bardotti.
Među pjesmama koje su nastale 60tih, a bile su hitovi (i) u narednim decenijama, za koje sam početkom godine naveo prilično iscrpnu listu, trebala se naći i pjesma „Oye Como Va“. Autor je jedan od ponajboljih autora na području latino jazz-a Tito Puente, Amerikanac portorikanskog porijekla. On se sa ovom kompozicijom nije našao na top listi, već ju je proslavio nekih sedam godina kasnije poznati gitarist Carlos Santana.
četvrtak, 04.08.2016.
PRVI LET OKO ZEMLJE IZVAN SVEMIRSKOG BRODA
Godine 1966. američki astronaut Eugene Cernan, napustivši kabinu letjelice Gemini 9, za vrijeme njene rotacije u orbiti oko Zemlje, postao prvi čovjek ikada kojemu je uspjelo napraviti puni krug oko Zemlje van svemirskog broda. Bio je to sedmi let projekta 'Gemini' sa posadom, a ukupno 23. čovjekov let u svemir (ovo uključuje sve letove iznad 100 km visine). Originalna posada predviđena za let (Elliot See-Charles Bassett) poginula je u treningu u mlaznom avionu, tri mjeseca ranije. Stoga je bila izabrana nova dvočlana posada, komandni pilot Thomas Stafford i pilot Eugene Cernan. Na svoju misiju krenuli su 3. juna 1966. godine. (Astrološka zanimljivost – Sunce je bilo u znaku Blizanci [12° Gemini] tačno 9° daleko od Merkura, vladara znaka, na 21°) Kao rezervna posada bili su određeni su astronauti James Lovell i Edwin 'Buzz' Aldrin. Ovaj drugi, kao što je poznato, bio je drugi čovjek koji je stupio na Mjesečevu površinu.
Planirana aktivnost van svemirskog broda ('spacewalk') bila je jedan od nekoliko ciljeva letjelice Gemini 9. Visina orbite bila je ujednačena (između 272 i 274 km) sa malim razmakom između perigeja i apogeja, od svega 2 km. Vrijeme potrebno za jedan okretaj oko Zemlje iznosilo je 90 minuta.
Prvi objektiv misije bio je spajanje sa ciljanom letjelicom 'Agena', koja je bila lansirana dva tjedna ranije. Ovo astronauti nisu bili u mogućnosti realizirati, zbog grešaka u pripremanju lansiranja ciljanog svemirskog vozila. Kada se Gemini približio toj letjelici, komandni pilot Stafford je izvjestio da ona podsjeća na nekakvog aligatora, koji kruži svemirom (zbog koničnog 'nosa', čija se dva dijela nisu u potpunosti odvojila od trupa letjelice). Umjesto spajanja sa Agenom, vježbali su pristup letjelici, najprvo odozdo, a potom odozgo.
Aktivnost van letjelice odgođena je za treći dan leta. Pilot Cernan naišao je na prepreke od samog početka. Nakon povišavanja pritiska u skafanderu, on je postao tako krut, da se više nije uopće mogao savijati. Astronaut se morao mučiti, da se pokrene, u tvrdom i ukočenom svemirskom odijelu. Čim je izašao iz pilotske kabine, počeo se tumbati nekontrolirano, a 'pupčana vrpca', kojom je bio vezan za matični brod, počela se pokretati divlje (ne zaboravimo da je brzina broda veća od 20 hiljada km na sat, i bez obzira što nema otpora zraka, odnosno atmosfere). Pilot Cernan se našao zaista u problemima, teško kontrolirajući svoje pokrete. Nekako je, teškom mukom dospio do zadnjeg dijela letjelice, gdje je bila AMU (astronautska jedinica za manevriranje), predviđena za testiranje. Do ovoga nije došlo, jer dok je do nje bio dospio, srce je već brojilo 155 otkucaja u minuti. Kad je izvršio sve konekcije za AMU, te se oslobodio 'pupčane vrpce', bilo je već dostiglo 180 udaraca u minuti. Liječnička ekipa na Zemlji bojala se da ne dođe do kolapsa.
Dok se Cernan uslijed napora znojio, zamaglio mu se vizir, tako da ništa nije vidio. Uspio je tek malo nosom obrisati dio, da bar malo nešto vidi. Cernan je bio fizički iscrpljen, i tada mu je komandni pilot Stafford naredio, da se vrati u kabinu svemirskog broda, te napusti planirani zadatak sa AMU. Nakon što se vratio na svoje sjedalo, osjećao je tešku bol, zbog odijela pod velikim pritiskom. Ipak, na kraju se sve sretno završilo. Astronaut Eugene Cernan proveo je izvan svemirskog broda ukupno 128 minuta, dakle nešto više od dva sata. Problemi sa skafanderom u vezi hlađenja, bili su u narednim misijama izbjegnuti, tako da su astronauti na Apollo projektu koristili vodeno, umjesto zračno hlađenje.
Nakon 45. revolucije oko zemlje, posada je ispalila retro rakete, koje su letjelicu usporile, tako da je započela silazna putanja prema Zemlji. Slijetanje je bilo jako uspješno izvedeno, tako da su 'prizemljili', tačnije pljusnuli u Atlantski ocean, istočno od Bahama, samo 700 metara od predviđenog mjesta, tako da spasilački brod nije imao nikakvih problema, da ih pokupi.
Ovu je misiju inače podržavala brojna ekipa od preko 11 hiljada ljudi, 92 aviona i 15 brodova.
