My spiritual exercises
srijeda, 20.07.2016.
EVOLUCIJA IGRE
Za razliku od drugih igara loptom, za 'basket ball' zna se tačno kada je bila izumljena, kao i tko je bio njen inventor. Bio je to doktor James Naismith, profesor fiskulture na koledžu YMCA Training School Springfield američkoj saveznoj državi Massachessetts. Njegovi studenti, odnosno mladići koji su se pripremali da postanu učitelji fiskulture, dosađivali su se tokom duge i oštre zime, ne radeći ništa osim ritmičke tjelovježbe i gimnastike u maloj dvorani.
Tako se dr Naismith godine 1891. dosjetio novoj igri, kojom bi se ti studenti mogli baviti. Prva igra odigrana te godine znatno se razlikovala od košarke, koju danas poznajemo. Igralište je bilo upola manje nego današnje, a igrača u polju bilo je više, ukupno 9 u svakoj ekipi (zato, jer se razred sastojao od 18 studenata). Ta prva utakmica trajala je 2 x 15 minuta. Bila je završena nogometnim rezultatom, od 1:0. Jedini strijelac bio je stanoviti William Chase, šutom sa daljine od oko 8 metara. Ti prvi igrači koristili su nogometnu loptu, a prvobitni koš bila je odista košara, i to za – breskve. Sa donje je strane bila zatvorena, tako da se je košarkaški sudac, u prvih par godina morao pentrati na ljestve, i izvlačiti loptu, nakon svakog 'zgoditka'. Inače, bio je postavljen na visinu, na kojoj se i danas nalazi, 10 stopa (3,05 m) iznad poda.
U početku je dr Naismith imao svega 13 pravila nove igre, koje je pažljivo otipkao na dvije stranice. Neka od njih još uvijek vrijede, a neka ne. Što se tiče faulova, igrač je mogao napraviti samo jednu ličnu grešku. Druga je već, ovisno o procjeni suca, donosila 'klupu' igraču do slijedećeg zgoditka, ili pak isključenje do kraja igre, ukoliko je on procijenio da je riječ o namjernom i nesportskom faulu.
Kako je evolucija igre tekla, tako su se pojedini rekviziti za igru, te pravila također, mijenjali. Već naredne, 1892. godine, košare za breskve zamijenili su obruči od pletene žice, a od 1893. oni su se izrađvali od lijevanog željeza. Godine 1895. bile su uvedene table, da spriječe gledaoce sa balkona, da se miješaju u igru. One su najprvo bile od žice, no kako se ta tabla lako ulubljivala, bila je zamijenjena 1904. sa drvenom tablom. Već rano u razvoju košarke pojavile su se table od pleksiglasa, od 1909. godine. Godine 1916., kako bi se spriječilo igrače da se pentraju na zid dvorane prilikom polaganja lopte u koš, bio je stvoren jaz širok dvije stope, između table i zadnje linije igrališta.
Kao što je bilo rečeno, u početku su se 'basket ball' utakmice igrale sa nogometnom loptom; već 1894 pojavljuju se prve specijalizirane lopte (koje je proizvodila tvornica biciklističke opreme), a krajem 90tih godina i prve oficijelne lopte 'Spalding'. Prve lopte (spajane šavovima), zbog vrpci, kojima su bile vezivane, bile su teške za vođenje. Od 1929. pojavlju se lopte sa sakrivenim vrpcama, a od 1942. prve moderne lopte bez šavova, rađene po kalupu.
Izvorno, svaki se ubačaj u koš brojio jedan poen. Slobodna bacanja bila su uvedena u igru 1894. godine. (Linija bacanja se nalazila dalje, na oko 7 metara, no već naredne godine je približena na oko 5 metara od koša.) Dakle, u to vrijeme zgoditak postignut u polju, i sa linije slobodnih bacanja vrijedili su jednako – jedan poen. Zgoditak iz polja počeo se brojiti dva poena već zarana, odnosno od 1896. godine. Mnogo kasnije, 1961. godine, američka ABL liga uvela je i šut za tri poena, koji je NBA liga onda uvela tek kasnije, 1977. godine.
Kao što je već rečeno, prve su se utakmice igrale 2 x 15 minuta, međutim vrlo ubrzo efektivno vrijeme igre povećano je na 2 x 20 minuta. Pravila u slučaju poravnatog rezultata, odnosno remija, predviđala su da momčad koja prva postigne koš u nastavku igre, bude pobjednik.
Što se ličnih grešaka tiče, godine 1911. omogućena je diskvalifikacija igrača tek sa 4 faula, što je 1945. godine povećano na pet faulova. U početku igrač nad kojim je napravljen faul nije bio obavezan izvoditi 'penal' odnosno slobodno bacanje. Timovi su imali svoje specijalizirane igrače, (ili samo jednog) koji su slobodna bacanja izvodili. Ovo je postalo obavezno pravilo tek od 1924. godine.
Prvobitna pravila nisu predviđala, tačnije nisu dozvoljavala dribling, vođenje lopte. Ovo je uostalom bilo i teško, s obzirom na oblik i strukturu prvih lopti. Godine 1901. bilo je dozvoljeno jednom s loptom lupiti u pod, međutim onda se je loptu moralo dodati suigraču, a ne šutirati na koš. Kontinuirano vođenje, te potom šut na koš bilo je omogućeno tek od 1909. godine.
Do 1904. godine nisu bile obilježene vanjske linije košarkaškog igrališta, one su većinom predstavljali sami zidovi dvorana za košarku. Izvorna pravila u pogledu lopte, izvan igre, bila su katastrofalna, pošto se lopta dodjeljivala prvom igraču, koji bi loptu takao, nakon što izađe van terena. Ovo je dovodilo do guranja, udaranja laktovima, očajničkih skokova, i sve u svemu – totalne ludnice. Kada bi lopta završila u ložama (iznad, odnosno iza koševa) bilo je još i gore, jer su se svi igrači počeli odjednom pentrati po stepenicama, a u toj gužvi često je dolazilo i do pravih tuča. Često bi timovi podizali jednog igrača uvis da se popne u ložu, da se brže dođe do lopte. Tek je 1913. godine bilo uvedeno pravilo, po kojem je tim koji je zadnji takao loptu prije izlaska izvan granica igrališta, gubio loptu.
Centralna linija košarkaškog igrališta bila je uvedena tek 1932. godine. Prije toga, tim koji napada, imao je na raspolaganju cijelo igralište, što je stvorilo jednu taktiku, pri sigurnom vodstvu, da se lopta samo dodaje unaokolo, po cijelom terenu, te tako odugovlači igra. Ovo je često dovodilo do dosadnih utakmica, koje su se završavale sa malim brojem postignutih koševa. Od 1933. napadačkoj ekipi dato je svega 10 sekundi da napusti svoju polovicu terena, u koju se lopta više nije mogla vraćati. Kako bi se napadačke igrače osujetilo u namjeri da 'kampiraju' u reketu, 1936. je uvedeno pravilo '3 sekunde'.
Skok za loptu na centru nakon svakog zgoditka bio je eliminiran tek 1938. godine, što je znatno doprinijelo kontinuitetu igre.
Za ilustraciju naprijed navedenog, može se navesti da je u košarkaškom finalu Olimpijskih igara 1936 u Berlinu, SAD pobijedio Kanadu sa iznenađujuće malim rezultatom 19: 8, u utakmici igranoj napolju, na blatnjavom terenu. Dakle, košarka je zapravo dobila na dinamici tek nakon 2. svjetskog rata.
ponedjeljak, 11.07.2016.
SLOBODNA BACANJA I ASTROLOGIJA
Već je u više navrata bilo pokazano na stranicama ovog bloga da astrologija može protumačiti neke pojave, koje su drugačije neobjašnjive. U košarci, dinamičnoj sportskoj igri izumljenoj prije 125 godina, jedna od misterija je, kako neki od ponajboljih profesionalnih igrača, mogu ujedno biti i među najgorima, u izvođenju slobodnih bacanja. Čini mi se da egzaktan odgovor na ovo nemaju ni košarkaški treneri. Vidio sam mišljenja npr. da se radi o tome, da su ovi igrači prejaki, da previše snažno izvode bacanja sa linije, tako da se lopta često odbije natrag do igrača.
Što pokazuju astrološki aspekti? Usporedio sam natalne karte sedam ponajboljih, i sedam onih, koji su među najgorim izvođačima 'penala'. Što uopće tražiti, među planetama? (Pitam se da li je ijedan astrolog pokušao ovo objasniti.) Dakle, košarka ima tu specifičnost, da se gol u ne 'cilja' i gađa direktnim šutevima, kao (u pravilu) u drugim sportovima, već ide jednom parabolom, i gađa se više 'po osjećaju'. (U košarkaškom žargonu, 'osjećaj za koš'.) Što se tiče astrologije, planeta koja se odnosi na senzibilnost, ili senzitivnost bila bi Mjesec. Da vidimo koje to aspekte imaju najlošiji izvođači, sa 40-50 procenata uspješnosti, u odnosu na one ponajbolje, koji pogađaju više od 90 %. Stresni aspekti Mjeseca i Plutona, te Mjeseca i Saturna, među onima su koji se ističu. U nijednom slučaju najbolji izvođači nemaju ove aspekte. Samo u jednom slučaju, dakle samo jedan igrač u grupi najnepreciznijih, nema te aspekte, ali zato ima konjukciju Saturna i Urana, koja ima sličan učinak, ponajprije zato, jer prima povezane stresne aspekte od Sunca i Mjeseca. (Neki će prigovoriti da i par najboljih izvođača ima taj aspekt; da, ali on je znatno ublažen sa pozitivnim aspektima, koje ta konjukcija prima.) Jednostavno rečeno, kod igrača navedeni aspekti stvaraju prekomjernu tenziju, tj. napetost u mišićima, i on nije u stanju izvesti šut na pravi način, odnosno 'mekano' i 'sa osjećajem', kao oni uspješni u izvođenju slobodnih bacanja. Astrološki aspekti, odnosno tranziti, mogu pokazati i kada je najbolji period za postizanja rekordnih rezultata, odnosno, poboljšanje postojećih. To je vrijeme kada djeluju tranziti Jupitera i Urana, u harmoničnim aspektima sa natalnim Suncem i Venerom, uglavnom. Pod ovim aspektima najbolji izvođači su odradili svoje rekordne sezone, i sa preko 95 % uspjeha u slodobnim bacanjima.
Svjetski rekorder po broju uzastopnih zgoditaka u slobodnim bacanjima nije NBA profesionalac, već je jedan obični čovjek, koji je radio u mljekari, te jednog dana, već u svojim 50-tima, otkrio da može dati mnogo slobodnih bacanja zaredom. Kada je počeo vježbati, na svom travnjaku iza kuće, prvi mu je rekord bio već 200 zaredom, da bi 1996. postigao po svoj prilici nedostižan rekord od preko 5.200 slobodnih bacanja za redom. Da li je Ted St. Martin (tako se zvao), po mjerilima košarkaških trenera, pravilno izvodio bacanja? Koliko sam vidio na You Tube-u – ne, pogađao je sa raširenim laktovima, dakle s rukama u stavu poput odbojkaša. Dakle, 'pravilnost' u izvođenju nije u stavu i položaju ruku, već isključivo – u osjećaju za koš. Ne znam kakav horoskop ima Ted, ali mislim da svakako nema one navedene stresne aspekte Mjeseca sa Plutonom i Saturnom.
Sedamdesetih je godina najbolji izvođač slobodnih bacanja u NBA bio Rick Barry, sa svojim, danas već zaboravljenim stilom 'od ispod' ('underhand free throw') kakav je kod nas, u Jugi, imao Josif Farčić, iz Partizana, koliko se sjećam. Imao je procenat od oko 90 %. Bio je vrlo precizan jer je gađao mekano i sa 'osjećajem za koš'. I sa odlično aspektiranim Mjesecom, dodao bih.
