My spiritual exercises
ponedjeljak, 22.08.2016.
ATLETE, TURISTIČKI VODIČI I ARHITEKTI (ZAŠTO SU OPSTALE ANTIČKE GRAĐEVINE?)
Rimski pisac Vitruvius žalio se kako čuveni atlete na Olimpijskim i drugim igrama, koji pobijede u pojedinim disciplinama, imaju sve moguće počasti, te osigurane godišnje prihode do kraja života. Čudio se kako takve slične počasti ne mogu dobiti autori, čija su djela namijenjena za sva vremena, i za sve nacije. Što svijetu znači, ako je Milo iz Krotona (kao i drugi olimpijski pobjednici) nepobjediv? Ništa, oni su jednostavno za života bili poznati među svojim zemljacima, i to je sve. Za razliku od njih, doktrine Pitagore, Demokrita, Platona i Aristotela, požnjeli su svježe i bogate plodove, ne samo za njihove nacije, već za sve njih, veli ovaj pisac.
Turisti koji razgledavaju očuvane antičke rimske građevine, ponekad zapitkuju turističke vodiče, kako je moguće da se održao ovaj pr. amfiteatar, gat, rezervoar itd. tako dugo vremena, bez nekih većih oštećenja. Na ovo pitanje vodiči najčešće nemaju precizan odgovor.
Vjerujem, da bi na naprijed postavljeno pitanje, mogli dobiti odgovor, iz knjige – upravo citiranog rimskog pisca Vitruviusa, odnosno njegovog djela „De architectura libris decem“, iz I stoljeća prije nove ere. Zato, krenimo u istraživanje ove knjige. Nećemo prekopati svih 365 stranica, već ćemo se osvrnuti samo na ona poglavlja knjige II, koja govore o pojedinim materijalima, kao i načinu gradnje zidova.
[Inače, čini mi se da zapravo ni građevinski inženjeri (čak i arhitekti?) možda ne cijene dovoljno ovu knjigu, ako nisu bar malo produhovljeni, jer se u njoj spominju neke stvari iz alkemije ('priča o 4 elementa') i astrologije, što neki malo ograničeni u razmišljanju, odbacuju kao praznovjerje.]
Dakle, prvo da vidimo što možemo naći u poglavlju naslovljenom „PIJESAK“.
Prvi uvjet koji mora imati, pijesak, da bi bio umiješan u žbuku, je njegova čistoća. Najbolji je onaj, koji pucketa, kada se trlja među dlanovima. Savjet: bacite nešto pijeska na bijelo platno. Ukoliko na njemu ostane prljavština, nakon što se otrese, takav pijesak nije dobar.
Pijesak iz nalazišta na kopnu, bolji je od riječnog i morskog. Ovaj drugi ima manu, što se sporo suši; zidovi se ne mogu graditi bez prekida, već je potrebno činiti pauze, za vrijeme gradnje. Zidovi građeni pomoću takovog pijeska ne mogu nositi svodove. K tome, kada se morski pijesak koristi za zidove, a ovi se kasnije oblažu štukom, doći će do osipavanja kristala soli, što će narušiti onda površinu zida. Sve ove nabrojane mane nema pijesak, iz kopnenih nalazišta (ili rudnika). No, napominje Vitruvius, ovaj pijesak se ne smije držati predugo izložen klimatskim uticajima, jer će doći do njegove dezintegracije.
Takav pijesak ipak ima manu, jer nije pogodan za štukaturu – doći će u toku sušenja do pucanja, zbog jačine miksture. Riječni pijesak, zbog finoće neupotrebljiv za spojeve u zidovima, solidan je u štukaturi, i to kada se valjano obradi, instrumentima za poliranje.
Sada možemo prijeći na poglavlje o VAPNU. [Naravno, za one koji to ne znaju, stari Rimljani nisu znali za portland cement, koji je izum novog vijeka.] Što se tiče vapna, mora se prvo imati na umu, da je jedino dobro ono, dobiveno od bijelog kamena. Gust, sitno-zrnat tvrdi kamen dobar je za strukturalne dijelove, mekši porozni kamen za štukaturu. Nakon gašenja vapna, zamijesite žbuku (ukoliko koristite pijesak iz kopnenog nalazišta, tj. rudnika) u omjeru 3 dijela pijesak i 1 dio vapno. Ukoliko koristite riječni pijesak, tada je omjer 2 dijela pijesak i 1 dio vapno. [ovo znam i iz ličnog iskustva, op.a.] Dakle, ovo su pravilni omjeri za spravljanje miksture. Još jedna mala napomena Vitruviusa: kod upotrebe riječnog ili morskog pijeska, adicija trećeg dijela od pečene cigle, samljevene, pa potom prosijane, učiniti će da vaša žbuka bude bolje kvalitete.
Sada se ubacuje priča o 4 elementa [oni koji ne vjeruju u alkemiju neka ne preskoče ove slijedeće redove]. Stijene, kao i sva druga tijela, sačinjena su od 4 elementa. One, koje sadrže veće proporcije 'zraka' su mekše. Koje sadrže veće proporcije 'vode', žilave od vlage; veće proporcije 'zemlje', tvrde, te one, koje sadrže veći udio 'vatre', krhke. Stoga, ako se kamen vapnenac , bez da se peče, samo samelje, pa pomiješa sa pijeskom, masa se neće stvrdnuti, neće prianjati. No, ako se kamen prvo ubaci u peć (za sušenje), on gubi svoje prvobitno svojstvo čvrstoće, izložen visokoj temperaturi, tako se njegova jačina oslabljuje, te on postaje porozan. Vlaga i zrak u strukturi kamena spaljeni su i nestali, ostao je samo talog topline u njemu. Ako se takav kamen umoči u vodu, vlagu, prije no što voda može osjetiti uticaj vatre, pronaći će put do otvorenih pora. Tada će kamen postati vruć, a kasnije, kada se ohladi, vrućina se odbija od vapnene strukture.
Posljedica ovog je da kada se vapnenac izvadi iz peći, ne može biti tako težak, kao kada je bio ubačen. Njegov volumen je i dalje isti, no utvrđuje se da je izgubio trećinu svoje težine, budući da je voda isparila. Na taj način, njegove pore se otvaraju, tekstura postaje rahla, odlično se miješa sa pijeskom, dva materijala postaju koherentni kako se suše, te se ujedinjuju sa oblutkom (šljunkom), i tvore solidnu strukturu.
Vitruvius također spominje jednu vrst kamena vulkanskog porijekla, koji se može naći jedino u okolici Napulja (Napoli). Taj se kamen zove 'POZZOLANA', služi kao vezivno tkivo u građevinarstvu, i njemu također posvećuje pisac jedno poglavlje.
Postoji jedna vrst praha, koja od sasvim prirodnih uzroka proizvodi zapanjujuće rezltate, veli Vitruvius. Može se naći u mjestu Baiae (Napoli) te u blizini Vezuva. Ova supstanca, pomiješana sa vapnom i šljunkom, ne samo da daje čvrstinu zgradama, nego čak i gatovima, koji su konstruirani na moru; oni štoviše postaju još čvršći, pod vodom. Razlog ovome je čini se da je zemlja na obroncima planina u blizini vruća i prepuna izvora vruće vode. Do ovoga ne bi dolazilo, kada ispod njih ne bi bile vruće vatre užarenog sumpora ili stipse ili asfalta. Vatra se podiže uvis, te vrućina kroz pukotine čini zemlju laganom i tufa [vrsta krede] koja se tamo nalazi spužvasta je i ne sadrži vlagu.
Stoga, kada se ove tri supstance (sve načinjene na bazi vatre) pomiješaju i povežu, voda koja im se naknadno pridoda, čini koherentnima, vlaga brzo otvrdnjuje, tako da se pretvaraju u masu koja je otporna na morske valove i snagu vode.
Vitruvius primjećuje da budući (prema starim kazivanjima) u navedenim područjima jednom davno harale su vatrene stihije, došlo je do izuzimanja vlage iz tufe i zemlje. Dakle - snagom te vatre, - jednako kao što je slučaj sa vapnom u peći.
Stoga, zaključuje rimski pisac, kada se razne, nejednake tvari podvrgnu djelovanju vatre i reduciraju na isto stanje, dešava se (kasnije, kada su u toplom i suhom stanju), kada se iznenada zasite vodom, jedno 'vrenje', jedno 'pjenušanje' topline, latentno u svim njihovima tijelima, što ih čini da se čvrsto sjedine, te brzo poprime odlike solidne mase.
Vitruvius napominje da sama činjenica da neko područje obiluje izvorima vruće vode ne mora istovremeno značiti da obiluje materijalom pogodnim za gradnju. Tamo gdje su brda sačinjena od mekih stijena, snaga vatre spaliti će mekane i delikatne dijelove, dok će ostati tvrdi dijelovi stijena. Shodno tome , u Kampaniji (Campania) spaljivanje zemlje ostavlja za sobom pepeo, dok u Toskani (Toscana) sagorijevanjem stijena nastaje karbunkularni pijesak. I jedan i drugi su odlični za zidove, no jedan je bolji za zgrade na kopnu, dok je drugi pogodniji za gatove na moru, koji su u slanoj vodi.
A sad nešto i o poglavlju pod naslovom „KAMEN“. Kamen se nalazi u prirodi u mekom, srednjem i tvrdom stanju, te se shodno tim kvalitetama doprema iz raznih kamenoloma.
Mekani kamen ima tu prednost što se može lako obrađivati, čim je dopremljen iz kamenoloma. Kada je takav kamen pokriven, onda se ponaša dobro; no u situacijama kada je na otvorenom i eksponiran raznim vremenskim uticajima, mraz i inje načiniti će ga mrvljivim, tako da će se tokom vremena raspasti. Na morskoj obali sol će ga razjesti, te će doći tkom vremena do njegova rastvaranja. Ova vrsta kamena ne podnaša dobro ni velike vrućine. No, zato travertinski [travertin – vapnena sadra] kamen izdržati će kako pod teretom, tako i sve vrste vremenskih uticaja. No, neće se moći oduprijeti vatri – doći će do lomljenja i pucanja kamena. Objašnjenje je 'alkemijsko': „Do ovog dolazi zato, jer u njegovoj prirodnoj strukturi ima malo vlage i zemlje, a veliki udio [elemenata] zraka i vatre. Stoga, ne samo da nema vodenog i zemljanog elementa, već, kada vatra istjeruje zrak iz njega djelovanjem sile topline, penetrira u najunutarnjije dijelove i zauzima prazan prostor u pukotinama, te kamen gori istom silinom, kao i sami djelići vatre.“
Vitruvius također hvali kamen iz anicijskih kamenoloma u Tarkviniji (Viterbo). Ovaj kamen ima brojne dobre kvalitete, veli on. Ne samo razni vremenski uticaji mu ne mogu ništa, nego čak ni vatra. Razlog što je tako trajne kvalitete, jest, po mišljenju rimskog pisca, što ima malo [elemenata] zraka i vatre u svojoj prirodnoj kompoziciji, umjerenu količinu vlage (vode), te veliki udio [elementa] zemlje.Dakle, on je guste teksture i solidan, pa mu shodno tome ne mogu naškoditi ni vrijeme, ni vatra. Kao primjer navodi monumente u blizini grada Ferento (danas Ferentino). Velike statue, manji kipovi, cvjetovi, te lišće akantusa. Stari kao što već jesu [već u to doba, dakle I st. pr.n.e.), veli Vitruvuis, izgledaju svježe, kao da su upravo bili zgotovljeni. Kada bi samo ovi kamenolomi bili blizu Rimu, sve bi naše zgrade mogle biti sagrađene od proizvoda ovih (kamenoklesarskih) radionica, žali rimski pisac. [Ferentino je nešto manje od 100 km udaljen od Rima].
No, s obzirom na kvalitetu kamena iz obližnjih kamenoloma (Grotta Rossa, Palla i dr.) iz kojih se vadi kamen za gradnju rimskih kuća, potrebno je slijedeće. Kamen se treba vaditi iz kamenoloma dvije godine prije gradnje, ne u zimsko doba, već u ljeto. Onda mora odstajati dvije godina, na otvorenom, izložen vremenskim uticajima. Kamen oštećen ovim uticajem onda koristi za temelje. Ostali kamen, tj. onaj koji je ostao neoštećen, znači da je prošao test prirode, te da će izdržati u dijelovima građevina koje su iznad zemlje. Ova mjera predostrožnosti odnosi se ne samo na kamen većih dimenzija, već isto tako na šljunak, koji se koristi u zidovima.
Dakle, još je preostalo poglavlje „METODE IZGRADNJE ZIDOVA“. Da vidimo koje će tu tajne Vitruvius razotkriti.
Postoje dva stila gradnje, „opus reticulatum“ i „opus incertum“. Reticulatum izgleda bolje, no njegova konstrukcija je takova, da su veliki izgledi da dođe do pucanja, jer se podloge i strukture pružaju u svim pravcima. Incertum ne izgleda atraktivno, no njegov neobrađen kamen za popunu zidova je u toku i položen, i jači je od prvospomenutog.
Obje vrste moraju biti građene od najmanjeg kamena, tako da zidovi, temeljito ispunjeni žbukom (napravljenom od vapna i pijeska) mogu držati za jedno duže vremensko razdoblje. Pošto je kamenje koje se koristi meko i porozno, on je pogodno da izuzme vlagu iz žbuke, te tako da da dođe do sušenja. Treba paziti da ne bude previše pijeska i vapna, jer će, čim porozni kamen isisa vlagu, doći do razdvajanja pijeska i vapna, a kamen neće više prianjati za njih, pa će zid postati ruševan.
Onaj tko želi izbjeći takovu nesreću, mora postupiti na slijedeći način. Morao bi ostaviti nešto praznog prostora između fasade i zida, koji bi morao biti dvije stope širok. Ovaj zid mora biti od crvenog kamena većih dimenzija, ili pečene cigle ili vulkanskog kamena, u tokovima, i onda ga treba spojiti sa pročeljem pomoću željeznih ili olovnih klamfa. Tako će ovaj građevinski rad biti dovoljno jak da potraje vječno, veli Vitruvius.
Rimski pisac napominje da se ne smije prezirati metod konstrukcije koji su primjenjivali Grci. Oni ne koriste strukture mekanog kamenja za popunjavanje zidova, obrađenog izvana, već, onda kada napuste upotrebu kamena većih dimenzija, tada u tokovima slažu vulkanski ili neki drugi tvrdi kamen, i, kao kod gradnje ciglom, vežu uspravne spojeve naizmjeničnom promjenom smjera kamena koji slažu u tokovima. Na ovaj način dostižu perfekciju, koja će potrajati vječno. Postoje dvije vrste takovih struktura, i nazivaju se „isodomom“ i „pseudoisodomom“.
Isodomum se naziva tako, kada su svi tokovi jednake visine; pseudoisodomum, kad redovi tokova nisu posloženi tako, da budu jednake visine. Obje vrste su jake: prva, zato što je kamen guste teksture i solidan, i nije u stanju isisati vlagu iz žbuke, već drži stanje vlage za duži vremenski period; druga, zato jer podloge kamena, budući položene glatko i ravno, sprečavaju da žbuka otpada, i, pošto su vezane kroz cijelu širinu zida, trajati će veoma dugo.
Postoji još jedan metod, koji Grci zovu „emlekton“. Kod njega se zgotovljuje fasada, no drugo kamenje se ostavlja u njegovom prirodnom stanju, te se onda povezuje sa naizmjeničnim vezivnim kamenjem. Grci slažu njihovo kamenje ravno, te ugrađuju svaki drugi kamen dužinom poprijeko, debljinom zida, dakle ne popunjavaju kršom prostor između, već konstruiraju debljinu njihovih zidova u jednoj solidnoj i neprekinutoj masi, od pročelja, prema interijeru. Nadalje, u pravilnim intervalima polažu pojedinačne kamene, koji idu cijelom debljinom zida. Ovo kamenje, tzv. diotonoi, sa svojom vezujućom snagom umnogome pridonose solidnosti zidova.
Onaj, tko bude gradio u skladu sa ovim uputama, potruditi će se da izabere metodu konstrukcije, i može računati, da će imati onda nešto, što će trajati, garantira Vitruvius, rimski pisac iz I st. pr.n.e
