My spiritual exercises
ponedjeljak, 29.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (VII)
KAKO MJESEC UTIČE NA MORSKE MIJENE?
Za one koje si ne mogu predočiti sliku odnosa veličina Sunca, Zemlje i Mjeseca, evo jedne aproksimativne usporedbe. Zamislimo jedan mali grad, kružnog oblika, promjera 6 km. U njegovom centru, na glavnom gradskom trgu je velika svijetleća kugla; ima promjer od 20 metara. Na periferiji, dakle na daljini od 3 km od ogromne kugle je košarkaška lopta. Vrti se oko svoje osi u smjeru obrnutom od kazaljke na satu oko svoje osi, a također i oko kugle. Lopta je naravno Zemlja. Oko lopte, na daljini od oko 8 metara, rotira teniska loptica, u smjeru istom kao i Zemlja, obrnutom od kazaljke na satu. Ona rotira oko 'ekvatora' (uz odstupanje od 5° sjeverno i 5° južno) lopte. I kugli u centru i teniskoj loptici treba oko mjesec dana da napravi puni krug oko centra grada.
Mjesec je dakle malen u odnosu i na Zemlju, ne Samo na Sunce, s kojim dijeli približno jednaku veličinu na nebu. No, što se tiče plime (i oseke) Mjesec pokazuje 2,34 puta jače djelovanje negoli tristo puta veće Sunce.
Prema definiciji Opće enciklopedije JLZ morske mijene predstavljaju periodično osciliranje masa morske vode pod uticajem gravitacije Mjeseca i Sunca. Čitajući članak 'Mjesec' u spomenutoj enciklopediji, nailazim na dvije, rekao bih nesukladne tvrdnje o privlačnoj sili Mjeseca.
1) Privlačna sila Mjeseca uzrokuje na Zemlji morske mijene (plimu i oseku)
2) Privlačna sila Mjeseca je preslaba da trajno zadrži čestice atmosfere koje se kreću velikim brzinama
Iskreno govoreći, malo mi je teško prihvatiti, da Mjesec može djelovati na 400 hiljada km udaljenu planetu i podizati razinu morske vode do 20 m, a nije u stanju zadržati čestice u svojoj vlastitoj atmosferi.
Isto je tako teško vjerovati, da Mjesec, koji ne samo što praktički nema atmosferu, nema ni magnetosferu, i uza sve to uspijeva djelovati na Zemljina mora i oceane snagom većom od Sunčeve.
Postavimo si pitanje: djeluje li Mjesec na Zemlju nekom mehaničkom silom 'na daljinu' zvanom gravitacija, ili možda nečim drugim? Ukoliko je Solarni sistem doista električni (ili EM) sistem, ne djeluje li možda Mjesec nekom silom takve ili slične prirode?
Definicija gravitacije je jednostavna – uzajamno privlačenje masa. Masa Zemlje privlači masu Mjeseca i vice versa. Samo privlačenje i ništa više? Ni Newtonova klasična teorija gravitacije, niti Einsteinova relativistička teorija gravitacije ne govore o nekakvoj 'protivsili'.
Dakle, u Općoj enciklopediji nisam našao o toj protivsili ništa, a ni u mojoj 'Enciclopedia universale', što je malo iznenađujuće, jer je ipak novijeg datuma. Isto je tako iznenađujuće da je ono što sam našao, iz Vojne enciklopedije, iz prve polovine 70tih. Doduše samo kratko, tek dvije rečenice, ali opet na neki način indikativno:
„U vezi sa problemima aeronautike ili astronautike javlja se i termin elektrogravitacija i antigravitacija. Elektrogravitacija je teorijsko i praktično ispitivanje prirode gravitacionih polja i njihove veze sa elektromagnetskim i drugim pojavama, kao i same antigravitacije, koja u suštini znači otklanjanje dejstva antigravitacije.“ (članak 'Gravitacija', voj. sl. I kl. Đorđe Nikolić)
Da se vratim na morske mijene. (Jasno da je ovaj citat maločas naveden u suprotnosti sa teorijom po kojoj morske mijene uzrokuje mehanička sila gravitacije i centrifugalna sila rotacije Zemlje.) No, da spomenemo prvo još neke fakte u vezi morskih mijena.
U toku dana svako mjesto na Zemlji ima u principu dvije visoke vode – zenitnu i nadirnu, te dvije niske, koje za Ľ dana odstupaju od visokih. To je tzv. poludnevni tip morskih mijena. Postoji i jednodnevni, kada nastupa samo po jedna visoka i niska voda. Visinska razlika između nivoa visoke i niske vode je amplituda. Za Sunčev plimotvorni val uzima se solarni danu trajanju od 24.00 sata, a za Mjesečev lunarni od 24.50 sati.
Matematička analiza potvrđuje 'zakon gravitacije' (da je plimotvorna sila proporcionalna masi nebeskog tijela, a obrnuto proporcionalna kubu njegove udaljenosti). Međutim, valja napomenuti, radi se samo o matematičkoj aproksimaciji, kao što je to bilo već napomenuto u jednom od prošlih nastavaka.
U toku sinodskog Mjeseca (29,5 dana; vrijeme između ponavljanja Mjesečevih faza) mijenja se međusobni položaj Sunca, Mjeseca i Zemlje. Za vrijeme sizigija (mlad i pun Mjesec) plimni valovi Sunca i Mjeseca se zbrajaju pa nastaju najviše visoke i najniže niske vode; to su žive mijene. Za vrijeme kvadratura (prva i zadnja četvrt Mjeseca) nastaju najniže visoke i najviše niske vode; nazivaju se mrtve morske mijene. (Vojna enciklopedija, članak 'Morske mijene', kap. fregate Anton Simović)
Bilo bi svakako interesantno pogledati koja su to mjesta na Zemlji sa najvećim amplitudama morskih mijena. Oscilacije razine vode uslijed morskih mijena na obalama oceana često prelaze 5 metara. U Tihom oceanu najveću amplitudu od 12 m bilježe Cookova uvala (na čijoj se obali nalazi glavni grad Aljaske Anchorage) te Penžinska uvala u ruskom Ohotskom moru; 12,9 m. Na sjevernoj australskoj obali, u zalivu Collier, Indijski ocean bilježi rekordnu amplitudu od također 12 metara. Što se tiče Atlantskog oceana, na njegovoj kanadskoj obali ustanovljena je najveća oscilacija na planeti, čak 18 metara, u zalivu Fundy. Veoma velike amplitude morskih mijena srećemo i na suprotnoj strani, obalama Francuske i Engleske. Južnije su amplitude znatno manje. Moguće je da je tome uzrok tzv. Južnoatlantska magnetska anomalija, odnosno područje Van Allenovog pojasa koje je najbliže Zemlji.
Gledajući shematske crteže planete, koji prate tekstove u vezi morskih mijena, neupućena osoba može pomisliti da su one znatno veće nego što su u stvarnosti. Zapravo, kada bi te promjene pokušali ucrtati čak i na divovskim nekim crtežima, recimo sa kružnicom dijametra 10 m, one bi i dalje bile nevidljive, jer i najveće amplitude iznose tek 0,0002 % promjera Zemlje. (Jasno za ribare Fundy Bay-a one su ogromne, jer brodice koje recimo u 12 sati normalno privežu za mol, gledaju 6 sati kasnije u ponoru, nasukane na morskom dnu.)
Vratimo se još jednom na gravitaciju. Historijski gledano, Newton jasno nije prvi nadošao na ideju uzajamnog privlačenja masa. Na tu su pojavu još u antičko doba ukazivali Platon, Lukrecije, Plutarh, dok je Klaudije Ptolomej u II vijeku nove ere smatrao da postoji neka sila koja planete primorava da se održavaju u svojim orbitama. Po meni, nije sporno da ta sila postoji, nazivali je gravitacijskom, ili nekako drugačije. Nije očito na prvi pogled da postoji neka 'protivsila', no po logici stvari samog univerzuma, bipolarnog u svojoj biti, ona bi morala postojati.
Uostalom, još prije 2.500 godina Heraklit je tvrdio da se „stvari koje postoje dovode u sklad sukobom suprotnih strujanja“. Pitagora je prvi zastupao učenja o 4 elementa (vatra, voda, zemlja, zrak). Prema njemu, ova 4 elementa odlikuje svojstvo interakcije – međusobno se mijenjaju i prelaze jedan u drugi, da bi uspostavili jedan živi i razuman sferični kozmos. Mada mnogi smatraju da je ovo zastarjelo, ili pred-naučno shvaćanje svijeta i univerzuma, po meni je potrebno samo taj slikoviti, arhaični arhetip (prauzor) 4 elementa transponirati u moderni vokabular. Pa tako vatru možemo shvatiti kao atrakciju, magnetnu silu, plus pola. Vodu možemo 'prevesti' kao repulziju, antimagnetnu silu, minus pola. Zemlji bi mogli poistovjetiti sa kontrakcijom, centar-petalnom silom, minus pola. I konačno zrak sa ekspanzijom, centar-fugalnom silom i plus polom. Moje je mišljenje, da u Solarnom sistemu vlada zapravo interakcija 4 sile, po dvije pozitivnog i dvije negativnog predznaka.
Ono, što Zemlju drži u orbiti oko Sunca, nije neka apstraktna, jednosmjerna sila. To je jedno intrinzično međudjelovanje atraktivne sile Sunca (+), repulzivne sile Zemlje (-), kontraktilne sile Sunca (-) i ekspanzivne sile Zemlje (+).Ono što je Sunce u odnosu na Zemlju, to je Zemlja u odnosu na Mjesec. (Ovdje valja reći da tehnički, Mjesec ne rotira oko Zemlje, već se oba tijela kreću oko zajedničkog težišta zvanog baricentar, baš poput binarnih zvijezda, ili pak planeta, pr. Pluton i Haron.)
Ponovo se javljaju slični međuodnosi. Međuigra ovih sila sprečava da se planete razlete po galaksiji i svemiru, isto kao što sprečava da se ne uruše u Sunce, pa i samo Sunce, da se ne uruši u samog sebe i pretvori u patuljka.
Iste sile djeluju i u atomu. Naravno da nisu tako jake, jer inače atomi ne bi tako lako gubili svoje elektrone. Ipak, sile u jezgri su jake, jer inače ne bi mogle držati čestice istog predznaka (protone). Kontraktilna sila je naravno sinonim za nuklearnu silu, no nikad ne treba ispustiti iz vida činjenicu da je tu prvenstveno riječ o eteru, i njegovim raznoimenim, odnosno raznopolnim energijama.
No, vratimo se ponovo Mjesecu, jer nismo odgovorili na pitanje: zašto se plima pojavljuje, osim na strani izloženoj Mjesecu, također i na suprotnoj strani Zemljine kugle? Po meni (mogu biti i u krivu) ovaj fenomen je možda povezan sa pojavom tzv. magnetostrikcije. Prema Vojnoj enciklopediji, to je „osobina feromagnetskih tela da pod uticajem magnetskih polja neznatno menjaju dimenzije, izdužujući se ili skupljajući u ritmu promena magnetskog polja.“ (članak 'Magnetostrikcija', puk. Vladimir Podlesnik)
Znači, u ritmu magnetskih polja. Puk. Podlesnik (inače, također i redaktor JLZ, Zagreb) daje jednu zanimljivu informaciju. „Amplitude deformacije biće najveće kada se frekvencija periodički promenljivog polja poklapa sa vlastitom, mehaničkom rezonantnom frekvencijom feromagnetskog oscilatora.“ Frekvencija oscilatora inače ovisi o vrijednosti ugrađenih zavojnica, kondenzatora i otpornika. Ovi se dijelovi, jasno, mogu prispodobiti našoj planeti i njenoj ionosferi. Dakle, radi se o periodički promjenjivom polju, koje stvara Zermlja i Mjesec, kada se za vrijeme sizigija nalaze u jednoj liniji. Mjesec ne povlači Zemljinu površinu, hidrosferu i litosferu. Mjesec modificira Zemljino magnetsko polje, a to najviše dolazi do izražaja kada je u liniji sa Mjesecom. Pošto dolazi do interferencije suptilnih vibracija u eteru, do poklapanja po frekvenciji i fazi, uticaj je najjači za vrijeme punog i mladog Mjeseca. Što se više primiču kutnim odnosima kvadrature, to više 'izlaze iz faze', dakle rezultantnog maksimuma prema rezultantnom minimumu. Mjesec nema najjaču plimotvornu moć kada je u perigeju (najbliži Zemlji), već isključivo kada je u sizigiju. Tada eterske sile atrakcije i ekspanzije djeluju u najvećoj sinergiji, jer se poklapaju u frekvenciji i fazi.
Na kraju, možemo postaviti pitanje: Ako je Solarni sistem jedan električni (ili EM sistem), sastavljen od isto tako električkih dijelova, čiju pokretačku snagu čini gibanje etera, što je to što presudno utiče na njegovo inteligentno kretanje u sistemu? Na gibanje etera kod ljudskih bića mogu uticati um i osjeti/emocije. Možemo pretpostaviti da i Solarni sistem posjeduje iste kvalitete, pa i pojedina nebeska tijela. Kao što čovjek ima astralno i mentalno tijelo, imaju ga na suptilnijim razinama i nebeska tijela. Jer inače, kako možemo objasniti inteligentno gibanje etara? Jedino postojanjem astralne i mentalne razine. Eter je supstanca koja prožima cijeli univerzum. U isto vrijeme i statička supstanca i mobilna – giba se kroz prostor. Eter je fluid, u vječitoj vibraciji. No, na njegovo gibanje utiču nebeska tijela, njihova astralna energija prožeta umom, koja je ujedno i primarni uzrok, u smislu Aristotelovog 'nepokretnog pokretača'
ponedjeljak, 22.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (VI)
KAKO NASTAJU METEOROLOŠKI FENOMENI U ATMOSFERI: VJETAR, OBLACI, KIŠA, MUNJA
Vjetar ima dosta jednostavnu definiciju; prema Općoj enciklopediji JLZ, radi se jednostavno o strujanju zraka u atmosferi. No, što se tiče primarnog uzroka nastanka vjetra, nisam naišao na taj podatak. Vojna enciklopedija veli da „Vetar nastaje zbog razlike vazdušnog pritiska u horizontalnoj ravni, koja se javlja najčešće kao posledica zagrevanja Zemljine površine od Sunca.“ (članak 'Vetar', kap. fregate Vladimir Stipanović)
Moje je lično mišljenje da je nejednako zagrijavanje površine odista važno, isto kao i kod morskih struja nejednako zagrijavanje morske vode. Radi se o tome da vrlo važnu ulogu imao ugao upada Sunčevih zraka, koji je jasno najveći oko ekvatora, u tropskim širinama. No, ponovo se vraćamo na Zemlju kao el. kondenzator, koja energiju dobiva od isto tako ogromnog sfernog kondenzatora, između kojih se uspostavlja valovod alterirajuće struje. Zagrijavanjem atmosfere, potpuno analogno zagrijavanju velikih vodenih masa na Zemlji (hidrosfere), njene se zračne mase ponašaju po zakonima magnetofluidodinamike.
Kretanje zraka u odnosu na njegovu unutrašnju strukturu može biti laminarno ili turbulentno, veli u svojem članku kap. fregate Stipanović. (Laminarno je strujanje fluida u paralelnim slojevima, bez miješanja ili promjene smjera.) Turbulentno kretanje zraka velikom većinom prevladava. Predstavlja u suštini kaotično-uskomešano kretanje, pri čemu su putanje čestica zraka po obliku vrlo različite, i presijecaju se međusobno.
Slično ponašanje, u početku pravilno, a kasnije turbulentno, možemo pratiti kod ćelije sa fluidom. Kada se fluid zagrijava odozdo, on teži k oblikovanju cilindričnih 'rola'. Najprije dolazi do konvekcije (vertikalni prijenos zagrijanog fluida). Ćelija se grije na sredini ('ekvator'). Interesantno je da se na jednoj strani cilindrična rola kreće u smjeru kazaljke na satu ('sjever'), a na drugoj obrnuto ('jug'). Kod većeg povišenja temperature tok postaje nepravilan i turbulentan [J. Gleick, „Kaos“]
U odnosu na veličinu područja Zemlje iznad kojeg pušu, vjetrovi mogu imati planetarni, regionalni i lokalni karakter. S obzirom na raspodjelu polja pritisaka na površini Zemlje razlikuju se stalni, periodični i preovladavajući vjetrovi. Stalni vjetrovi odlikuju se malim promjenama pravca, a pušu iznad određenog područja cijele godine (pr. pasati). Periodični vjetrovi mijenjaju pravac zavisno od godišnjeg doba, prouzrokuje ih sezonska raspodjela pritiska, izazvana nejednakim zagrijavanjem mora i kopna (pr. monsun). Preovladavajući vjetrovi uzrokovani su preovlavajućim poljima visokog i niskog pritiska. Kod lokalnih vjetrova kao što su npr. maestral i burin u primorju, odlučujući faktor je dnevno kolebanje temperature mora i kopna. Danju, kada se kopno jače zagrije od mora, topli zrak iznad kopna struji na više, a na njegovo mjesto dolazi hladniji zrak s mora. Noću, cirkulacija zraka je obrnuta (jer se more sporije hladi).
Oblaci su vidljive nakupine vodenih kapljica, ledenih kristala ili smjesa vodenih kapljica i kristala, koje lebde u atmosferi. Promjeri tih vodenih kapljica i kristalića iznose svega nekoliko mikrona. Vertikalne zračne struje oblake nose atmosferom. Ukoliko kondenzacija elemenata oblaka prijeđe određene limite (odnosno kapljice i kristali povećaju), iz oblaka će padati kiša, snijeg ili tuča. Najveća visina do koje se oblaci javljaju iznosi 18 km (na ekvatoru), mada se izuzetno mogu naći i u stratosferi (tzv. sedefasti oblaci), na visini 21-30 km.
Oblaci se pojavljuju u cijeloj troposferi. S obzirom na visinu na kojoj se nalaze, dijele se na tri kategorije ('kata'). Na najgornjem katu se nalaze cirus, cirokumulus i cirostratus tipovi ('rodovi') oblaka (6-12 km visine). Na srednjem katu možemo sresti nimbostratus, altostratus, altokumulus (2,4-6 km), dok na donjem katu 'prebivaju' kumulonimbus, kumulus, stratus, stratokumulus (do 2,4 km).
Oblaci na najvećim visinama ne daju padavine. Ovi su oblaci bijeli ili bjeličasti, finije strukture. Oblake koji daju kišu lako je razlikovati od ovih, po različitim nijansama sive ili plavičaste boje, koje sadrže.
Prema Općoj enciklopediji, oblaci nastaju „uglavnom adijabatskim dizanjem zraka uz ohlađivanje vodene pare ispod rosišta. Uzrok dizanju zraka može biti reljef, konvergentno strujanje ili dizanje toplijeg zraka iznad hladnog. Zračne mase dižu se konvekcijom (strujanjem) iznad zagrijane podloge ili srazom sa hladnom zračnom masom, hladne atmosferske fronte. Kao uzrok, Opća enciklopedija navodi i „turbulentno miješanje zraka“, kojim se vlažni zrak diže uvis. Slično veli i moja Vojna enciklopedija. U biti, možemo još jednom ustvrditi, da se zračne mase vladaju prema zakonitostima magnetofluidodinamike, međutim još jednom valja naglasiti da iza ovih fizikalnih fenomena, na suptilnijem nivou uvijek stoji gibanje etera.
Kiša je padavina iz oblaka u obliku vodenih kapi u tekućem stanju. Da bi se klasificirala kao 'kiša', kapljice moraju imati promjer barem 0,5 mm. U slučaju kada je on manji, govorimo o rosulji. Obična kiša pada iz oblaka nimbostratusa, a rosulja iz niskih i gustih stratusnih oblaka, rijetko iz stratokumulusa. Ukoliko se radi o jakoj kiši sa krupnim kapima (promjera i do 7 mm), radi se o pljusku. Nastaje iz kumulonimbusa.
Kiše mogu biti frontalne i kiše unutar zračne mase. Prema raspodjeli padavina u toku godine postoje tri različita tipa kiše: tropske, ciklonske i orografske. Prema Općoj enciklopediji, postoje dva načina na koja od oblačnih kapi mogu nastati kišne kapi. Jedan je topljenje ledenih elemenata, odnosno kristala leda. U vrlo visokim dijelovima oblaka, kod niskih temperatura nastaju ledeni kristali, koji postepeno padaju u donje dijelove oblaka čija je temperatura također ispod 0°('prehlađene kapljice'). Kiša može nastati isto tako i stapanjem sitnih oblačnih kapljica u veće kišne kapi. U oblacima nisu sve kapi iste veličine, one veće padaju brže, sudaraju se sa manjim kapljicama i tako dalje rastu. Na taj način sakupljaju kapljice koje im stoje na putu i stapanjem tih kapljica u jednu nastaje kišna kap. (Oblaci se u početku sastoje od mikroskopski sitnih kapljica reda veličine nekoliko mikrona; potrebni su milioni kapljica za stvaranje jedne jedine kišne kapi.)
Prema teoriji engleskog fizičara Charlesa Wilsona, Zemlja kao negativno nabijeno tijelo polarizira kapljice kiše, tako da je donja strana nabijena pozitivno, a gornja negativno. One padaju prema Zemlji i prolaze kroz atmosferu u kojoj ima pozitivnih i negativnih iona. Kapljice koje napuštaju oblak imaju na donjem dijelu negativni naboj, pa će putem skupljati pozitivne ione, uzrokujući da Zemlja u području kišnih oblaka postane pozitivno nabijena.
S ovime u vezi možemo promatrati i fenomen munje, pojave naglog ispražnjenja atmosferskog elektriciteta koncentriranog u kišnim oblacima. Iako ovaj fenomen nije stoprocentno razjašnjen, mogu se povući određene paralele sa pojedinim procesima u nekim električnim uređajima. Npr. pojava električnog luka, kod procesa prekidanja strujnih krugova u električnim sklopnim aparatima, i u procesima ispravljanja izmjenične struje (električni ispravljač). Električni luk predstavlja pojavu električnog izbijanja u plinovima, uz jako stvaranje topline i emisiju svjetlosti. (Pojavu srodnu ovoj srećemo u kromosferi Sunca, pr. protuberance.) No, fenomen munje možemo isto tako povezati sa pojavom električnog iskrenja, u uređaju zvanom iskrište. Radi se o uređaju sastavljenom od dvije elektrode odijeljene izolatorom (zračnim, plinskim , tekućim); služi za mjerenje napona, u svrhu zaštite od previsokog napona. Može biti također i sfernog (kuglastog) oblika. Radi se o dvije metalne kugle, priključene na strujni krug. One se lagano približavaju jedna drugoj, dok napon ne izazove preskok iskre između kugli, čime se može odrediti visina mjernog napona. Analogna pojava zbiva se kod fenomena munje.
Opća enciklopedija veli da je do visone100 m početak munje u oblaku, dok je kod većih visina veći broj munja, koje se počinju kretati prema Zemlji. Nakon početne munje, uvijek se javlja povratna munja, u obrnutom smjeru. Struja munje je uvijek negativna. Među krajnjim tačkama vladaju veliki električni potencijali, i do 20 miliona volti. Također je velika i jakost struje, maksimalno jake struje mogu iskazati red veličine od 130 hiljada ampera. Uzduž puta munje dolazi do veoma velikog sabijanja zraka (eter pod ekstremno velikim pritiskom). Upravo ovo dovodi do zvučnog efekta – grmljavine. Pored veoma jakog magnetskog polja, javlja se i jak toplinski učinak, koji može imati razoran efekt na vodiče.
Možemo zaključiti da je funkcija munje u Zemljinoj atmosferi zapravo regulacija napona u atmosferi, praktički balansiranje, dovođenje u ravnotežu ukupne količine elektriciteta u atmosferi. Munja predstavlja vidljivi oblik pražnjenja atmosferskog elektriciteta, uslijed povećanja razlike električnog potencijala unutar oblaka, između dva oblaka ili između oblaka i Zemlje.
-------------------------------------------------------------------
Evo opet jedne muzičke numere, ovaj put sa temom kiše, jednog od prvih rock pjevača sa područja ex-Jugoslavije, Matta Collinsa, alias Karla Metikoša En écoutant la pluie
četvrtak, 18.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (V)
KAKO NASTAJE (METEOROLOŠKO) VRIJEME U ATMOSFERI?
Granice između najdonjeg sloja atmosfere, zvanog troposfera, i višeg sloja stratosfere (koja dobrim dijelom koincidira s ozonosferom), imaju različitu vrijednost na polovima, umjerenom pojasu i ekvatoru. Iznad umjerenih širina iznosi oko 12 km, veća je na ekvatoru, a manja na polovima. Troposfera obuhvaća najveći dio mase atmosfere i u tom se sloju nalazi 3/4 cjelokupne mase atmosfere. U troposferi se dešavaju sve (meteo) vremenske pojave. Karakteristično je za troposferu kontinuirano opadanje temperature sa visinom: na 5 km visine je oko -25° C, a na 10 km oko -55° C. Ovo opadanje temperature dovodi do vertikalnih strujanja, do gibanja zraka, kondenzacije vodene pare i stvaranja oblaka i oborina.
U općoj cirkulaciji atmosfere, vertikalna strujanja su značajna za zagrijavanje i hlađenje zraka, dok horizontalna uzrokuju neperiodične promjene meteoroloških elemenata. Ipak, u pogledu meteo-vremena su važnija horizontalna strujanja. Kod lokalnih i regionalnih varijacija u strujanjima, dolaze do izražaja dnevni i godišnji periodi cirkulacije zraka. Tako npr. nejednako zagrijavanje kopnenih i vodenih površina danju prouzrokuje vjetar s mora, a nejednako hlađenje noću vjetar s kopna (dnevni period). Primjer godišnjeg perioda jesu monsuni, koji pušu šest mjeseci s kopna, a šest s oceana.
Globalno gledajući, možemo razlikovati tri prstena cirkulacije. Jedan je u području između 0° i 30° geografske širine, u zoni pasata, drugi je između 90° (pola) i 60°, u visokim geografskim širinama, dok se treći nalazi između – odnosno 30° i 60° geografske širine. Tako je ustanovljeno da u blizini ekvatora i 60° geografske širine postoje uzlazna, a na 30° geografske širine i polovima silazna strujanja. Bitne odlike ove sheme su postojanje pasata, vjetrova koji pušu prema ekvatoru, niskog pritiska u blizini ekvatora, a visokog na 30° i na polovima.
Navedena shema samo u grubim crtama objašnjava razmjenu topline među širinama. Kao značajan mehanizam, koji tu shemu upotpunjuje jest postojanje ciklona i anticiklona, grebena i dolina.
Ciklona, prema definiciji Opće enciklopedije, jest područje niskog tlaka zraka (u vantropskom pojasu) praćeno vrtložnim strujanjem zraka, na području s promjerom od 1000 do nekoliko hiljada km. Kod ciklone na sjevernoj hemisferi zrak struji obrnuto od kazaljke na satu, a na južnoj hemisferi u smjeru kazaljke na satu.
Anticiklona je područje visokog tlaka u atmosferi. U centru anticiklone vlada maksimum tlaka. Kod anticiklone na sjevernoj hemisferi zrak struji u smjeru kazaljke na satu, dok je na južnoj hemisferi obrnuto.
Čitajući enciklopedijske članke o ciklonama i anticiklonama, nisam nigdje naišao na objašnjenje primarnog uzroka njihovog nastanka. No, imajući u vidu kretanje anticiklona, naišao sam na neke zgodne podudarnosti, sa smjerovima kretanja glavnih morskih struja. Anticiklona, koju karakterizira ekspanzija od centra ka periferiji, ima i na sjevernoj i na južnoj hemisferi isti smjer kao i morske struje u Atlantiku i Pacifiku.
Shodno ovoj 'koincidenciji', pomislio sam da možda anticikloni i glavne morske struje imaju zajednički primarni uzrok.
Što o postanku morskih struja veli moja Vojna enciklopedija? „Primarni uzrok horizontalnih kretanja morske vode je nejednaka raspodela Sunčeve energije na površini Zemlje. Na ekvatoru Zemlja prima trajno više toplotne energije nego na polovima. Zbog toga se velike količine energije prenose kretanjem zračnih i vodenih masa iz područja nižih u područja viših geografskih širina. Nejednaka raspodela Sunčeve energije prouzrokuje M. direktno nejednakim zagrevanjem morske vode, a indirektno vetrovima i nejednakim isparavanjem.“ (članak 'Morske struje', kbb Žarko Županski)
Prema mom subjektivnom mišljenju, pri determiniranju uzroka nastanka morskih struja moralo bi se svakako uzeti u obzir da Zemlja predstavlja jedan sferični kondenzator. Dakle, električni kondenzator rotira na orbiti oko Sunca, te od njega dobija energiju, putem nevidljive cijevi, valovoda. Zemlja je jedan veliki magnet. Pomiče se u EM polju, tj. kroz Solarni sistem. Dolazi do presijecanja magnetskih silnica vodičem (valovodom). Dobija se inducirani napon. Dakle, on se dobija ako je promjenjivo magnetsko polje proizvedeno promjenljivom strujom. Čestice materije zračnih i vodenih masa Zemlje sastavljaju zatvorene zavoje (strujne krugove) u kojima pod uticajem induciranih napona teku struje – vrtložne struje.
Da li bi onda trebalo izmisliti neko novo područje fizike, koje bi se bavilo kretanjem zračnih i vodenih masa? Ne. Ono već postoji, i zove se – magnetofluidodinamika. „Magnetofluidodinamika. Područje fizike koje proučava gibanje električki vodljivih fluida (pr. plazma) u prisutnosti vanjskih magnetnih polja. Fenomeni m. poštuju zakone elektrodinamike i fluidodinamike: tiču se propulzije u svemirskom prostoru, kontrole nuklearne fuzije, ponašanja interstelarnih gasova itd.“ (Enciclopedia universale)
A u Općoj enciklopediji možemo pročitati da elektr. struje inducirane u fluidu, kao posljedica njegova gibanja, izazivaju promjene magnetskog polja. Ipak, ne treba ispustiti iz vida da je temelj spomenutih fizikalnih fenomena uvijek samo jedan – eter. Magnetizam nije ništa drugo nego strujanje u eteru, od jedne tačke do druge, veli M. Cooke u knjizi „The Nature of Reality“. Sama Zemlja je magnet, čija je priroda takva, da stvara tekuću struju u eteričnoj tvari. Elektron nije ništa drugo do vrtlog u eteričnoj tvari. Sam eter stvara veći kružni vrtlog oko vodiča električne struje. Kružno kretanje etera detektira se kao magnetsko polje oko vodiča koji prenosi struju. Kada se takav vodič namota oko jezgre na način da tvori električni namotaj, stvaranje većeg vrtloga etera oko namotaja djeluje tako da se u jezgri eter počinje gibati pravocrtno duž centralne osi jezgre. To je razlog zbog kojeg se upotrebom elektriciteta može stvoriti magnetsko polje velike jakosti.
srijeda, 10.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (IV)
KAKO SE FORMIRA I DISOCIRA OZON U ATMOSFERI?
Ispod ionosfere nalazi se sloj zvan mezosfera, prelazni sloj ili jedna vrsta 'sive zone', između 60 i 50 km visine. U temperaturnom pogledu ovaj sloj predstavlja tranziciju, pošto se temperatura kreće u rasponu od -10 na gornjoj do +10 na donjoj granici. Zapravo mezosfera zahvaća i dio ionosfere, pošto se termosferom računa samo od sloja u kojem počinje inverzija, tj. porast temperature.
Postoje dakle dva sloja Zemljine atmosfere, u kojima se dešavaju temperaturni obrati. Jedan je opisan u prošlom nastavku – ionosfera – sloj u kojem do porasta temperature dolazi zbog elektromagnetske indukcije i el. Otpora, srazom Sunčevog zračenja i čestica sa silnicama geomagnetskog polja.
Drugi porast temperature bilježi se u sloju zvanom ozonosfera, koju karakterizira povećana koncentracija ozona, alotropske modifikacije kisika, sa 3 atoma u molekuli. Na 20 km visine temperatura iznosi -56,5 ° C, na 30 km je viša, 40 ° C, na 40 km još viša, -10 ° C. (Između pedesetog i šezdesetog km ona počinje ponovo padati.) Ono što u ionosferi potiče porast temperature, jesu kemijske reakcije spajanja molekula i atoma kisika, a također i pretvaranje ozona ponovo u kisik, jer se u svim oksidacijskim procesima oslobađa toplina. Interesantno zvuči podatak da je donja ozonosfera (20-25 km) toplija na polovima, a hladnija na ekvatoru – jasno zbog jačih geomagnetskih i kemijskih interreakcija na polovima.
Sloju ozonosfere je poznat i u široj javnosti, po svojoj glavnoj karakteristici, tj. da blokira dio spektra ultravioletnog zračenja, onog dijela koji je štetniji za ljudski organizam. Atmosferski ozon je veoma važan za život na Zemlji, jer dakle apsorbira UV zrake valnih dužina od 210 do 290 nm, kao i dio infracrvenih, tako da Sunčevo zračenje na Zemlju dolazi oslabljeno za oko 2 %.
„U gornjim slojevima atmosfere, u prisustvu atmosferskog kiseonika, dolazi do neprestanog stvaranja i razaranja ozona. Pod dejstvom UV zraka Sunca, molekuli kiseonika razlažu se na atome koji u sudaru sa drugim molekulima kiseonika daju ozon.“ (Vojna enciklopedija, članak 'Ozon', ing. Ljubica Lazić)
Dakle, još jednom podvlačim, ozon se neprestano stvara i razara, baš kao što se donji sloj ionosfere svakim danom stvara i razara.
U novijim enciklopedijama, u člancima vezanim za ozon i ozonosferu, pojavljuju se neki novi pojmovi, poput 'ozonska rupa', 'staklenički efekt' i tsl. Idemo vidjeti što o tome ima reći moja 'Enciclopedia universale' (2004)
'Ozonska rupa'. Kurentna ekspresija , sa kojom se indicira redukcija debljine sloja ozona, otkrivena u 70tima u stratosferi, iznad Južnog pola, sreće se također na Sjevernom polu i drugim zonama. Smatra se da je uzrokovana ljudskim djelovanjem, a posebno emisijom klorfluorkarbida (CFC) u atmosferu.
'Efekt staklenika'. Ekspresija kojom se indicira konzervacija termičke energije koje Sunce transmitira na Zemlju, djelovanjem selektivne apsorpcije, koja se očituje u atmosferi. Kao stakla nekog staklenika, pojedine komponente atmosfere (vodena para, kristali leda, suptilna prašina, CO2) sprečavaju disperziju topline od Zemlje prema svemiru, zato jer apsorbiraju i odbijaju nazad prema nižim slojevima infracrvena zračenja, koja Zemlja re-emitira, nakon što ih je apsorbirala od Sunca. Procentualni porast pojedinih stakleničkih gasova u atmosferi (posebno CO2), zbog ljudske aktivnosti, uzrokuje porast e.s. i konzekventno porast temperature na Zemljinoj površini.
Znači, iz ova dva članka smo naučili da: 1) za ozonsku rupu u Zemljinoj atmosferi glavni je krivac kemijski spoj CFC i 2) da je za efekt staklenika odgovorna emisija CO2 u atmosferu.
Mislim, onako logički premišljajući da iznad južnog i sjevernog pola odista moraju postojati nekakve rupe, međutim zasigurno ne potiču od nekakve supstance CFC, već od – silnog mlaza geomagnetskih silnica, koje izviru i poniru upravo u blizini polova.
Čudna mi čuda. Okrenite gumeno crijevo uvis i pustite vodu – evo vam 'rupe' u atmosferi. Uostalom CFC ni ne može dospjeti visoko u atmosferu. Pošto je teži od zraka, jasno je da se neće zadržavati na visinama 20-40 km i cijepati (ireverzibilno?!) molekule O3. Osim ako ga na tu visinu ne ispaljuju iz akceleratora uvis neki suludi naučnici.[1]
Što se tiče druge tvrdnje, da emisija ugljičnog dioksida utiče na stvaranje 'efekta staklenika', dovoljno je iznijeti podatke o udjelu CO2 u atmosferi kroz zadnjih nekoliko decenija.
1) G. Ames – R. Wyler : The Golden Book of Biology [1961] – 0,03% [2]
2) Opća enciklopedija JLZ [1969] – 0,03%
3) Vojna enciklopedija (Vojnoizdavački zavod Beograd – Mladinska knjiga Ljubljana) [1973] – 0,03%
4) Enciclopedia universale (Garzanti Milano) [2004] – 0,0314%
Za nekih 40ak godina udio CO2 u atmosferi povećao se za svega – 0,014 promila. Gotovo nimalo. Za usporedbu, na planeti Veneri, gdje efekt staklenika neosporno postoji, udio CO2 u atmosferi iznosi čak oko 97%.
-------------------------------------------------------------------
[1] Nekome ove tvrdnje mogu zvučati pretjerano i kao 'izrečene napamet'. Puka logika čovjeka navodi na misao da je CFC supstanca teža od zraka. Iz članka „Hole in the Ozone Scare“ doznajemo da je teža i do 8 puta (uz niz drugih zanimljivosti).
[2] Knjiga Amesa i Wylerove donosi interesantan podatak o eksperimentu švicarskog prirodoslovca Nicholasa de Saussure-a. One je biljke držao u zraku u kojem je bilo ugljičnog dioksida nekoliko puta više nego što ga ima u normalnim okolnostima. Ovos ne samo da nije naškodilo biljkama, već su one rasle – nekoliko puta brže.
ponedjeljak, 08.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (III)
KAKO SUNCE UTIČE NA STVARANJE ZEMLJINE TERMOSFERE/IONOSFERE?
Do sredine prošlog stoljeća, dakle do početka ubrzanog razvoja satelitske i raketne tehnologije, Zemljina atmosfera(a naročito gornji slojevi) predstavljala je pravu zagonetku. EM ovoji, kojima je naša planeta obavijena, bili su otkriveni zahvaljujući istraživanjima sovjetskog satelita 'Sputnjik 2' (prvi upozorio na postojanje magnetosfere) te američkog satelita 'Explorer 1' (našao unutar magnetosfere dvije zone s posebno jakim zračenjem). Otkrivačem ovih dviju zona smatra se američki astrofizičar James Van Allen, rođen prije ravno 100 godina. Kako veli dr Miha Cerineo, „Po nekim pretpostavkama te zone su veliki rezervoar energije nastale od Sunčeve erupcije, koja je za izvesno vreme zadržana u obliku čestica zahvaćenih magnetskim poljem Zemlje.“ Gornji atmosferski slojevi nemaju tokom dužeg vremena postojanu gustoću. Promjene gustoće povezane su sa promjenama intenziteta zračenja iz Sunčevih aktivnih područja kao što su pjege i fakule.
Ono što je možda najbitnije u članku dr Cerinea (spomenutom u prošlom nastavku) jest činjenica da čestice sa Sunca stupaju u reakciju sa česticama geo-magnetskog polja, u tim visokim slojevima Zemljine atmosfere. Upravo te reakcije glavni su razlog stvaranja ionosfere, u električkom smislu posebnog dijela atmosfere, čija je karakteristika postojanje velike količine ioniziranih čestica.
U temperaturnom smislu, ionosfera se približno podudara sa termosferom. Riječ je o sloju atmosfere od nekih 60 do 600 km visine, gdje su prisutne temperature mnogo više od onih u nižim slojevima (stratosfera i mezosfera).
Kako dolazi do viših temperatura u termosferi? Svako magnetsko polje, pa tako i ono naše planete pod određenim uvjetima može izazvati proticanje struje kroz provodnik. Kao provodnik, može se uzeti ono što sam uvjetno nazvao 'valovod' u prošlim nastavcima, jer tim navodno 'praznim prostorom' ipak neosporno teče neka alterirajuća, izmjenična struja. Još je Faraday ustanovio da kada provodnik (ili samo njegov dio) presijecaju linije magnetske sile, tada je jakost inducirane struje razmjerna broju linija koje provodnik presijeca u jedinici vremena.
Kod ove inducirane struje moralo bi dolaziti do nekog stvaranje topline. Osim ovog, 'indukcionog grijanja', prisutno je još jedno grijanje, koje se naziva 'otporno grijanje'. Prema Jouleovom zakonu toplina se oslobađa pri prolazu električne struje kroz vodiče, zbog njihova otpora. Električna struja dakle svladavanjem otpora vršu radnju koja se očituje u toplini. U ovom slučaju, javlja se otpor uslijed postojanja magnetskog polja Zemlje. Što je magnetsko polje jače, jasno, veći je i otpor.
Ovdje sam se sjetio jedne interesantne paralele, one sa ljudskom kožom. On koji su čitali literaturu u vezi transcendentalne meditacije, mogli su u njoj naići na podatak, da prakticiranjem TM dolazi do povećanja galvanskog otpora kože. Do tog povećanja dolazi, kratko rečeno, zbog toga što se procesom meditacije jača naše eteričko tijelo, i posebno, aura. Aura je dakle energetski ovoidni omotač, koji okružuje ljudsko tijelo. Prvi naučnik koji je auru istraživao bio je Walter Kilner, iz bolnice St. Thomas u Londonu. On je otkrio da gledajući kroz obojen stakleni filter, može oko većine tijela vidjeti svijetleći rub, širok oko 12 cm. Kilnerova knjiga nosi indikativan naslov, „The Human Atmosphere“. Kako navodi u knjizi „Supernature“ L. Watson, biolog, Kilnerov je rad nastavio njegov kolega O. Bagnall. U „The Origin and Propertuies of the Human Aura“Bagnall tako veli da aura „… može biti privučena magnetu, kojeg se drži blizu kože, i da, poput električnog polja oko nabijenog vodiča, ona se najdalje proteže iz izbočina poput prsta ili vrha nosa.“
Nakon ove male digresije, opet se vraćamo ionosferi. Pored konstatacije da ona, generalno govoreći, u principu koincidira s atmosferom, valja reći i to, da je sačinjavaju slojevi (D,E i F) veoma ioniziranog zraka, pod uticajem UV zračenja Sunca.
No, najprvo moramo definirati zračenje, ili radijaciju. Moja Opća enciklopedija iz 1960tih, radijaciju definira kao „bilo koju formu energije, koju materijalne čestice ili valovi usmjereno nose kroz prostor.“ Vojna enciklopedija (1975)r. definira kao „oblik u kojem se emituje i prenosi (kroz prostor i materiju) energiju.“ Valno-čestični oblik prenošenja energije, vjerujem da je bit svih drugih definicija.
No, što je onda energija? Sjećam se da sam jednom u osnovnoj školi bio dobio jedinicu iz tehničkog, jer nisam znao što je to energija. Tada sam zapamtio da je energija – sposobnost vršenja radnje. U Općoj enciklopediji nalazim doista takvu definiciju energije, kao što sam naučio od svojeg nastavnika Griparića – sposobnost vršenja radnje. U Općoj enciklopediji nalazim doista takvu definiciju energije – u užem smislu. No, ova definicija očigledno nije dovoljna, jer se odnosi samo na potencijalnu energiju. U širem smislu, enciklopedija navodi da je energija veličina koja karakterizira stanje, bilo položaja ili gibanja materije u nekom sistemu tijela ili čestica.
Po meni, nećemo mnogo pogriješiti ako pojam energije poistovjetimo sa pojmom etera. Sva materijalna tijela i čestice gibaju se u oceanu etera, koji prožima cijeli univerzum. Ja bih, shodno tome, definirao energiju otprilike ovako: e. je suptilna tvar/snaga koja prožima materiju u stacionarnom položaju, te utiče na gibanje tijela i čestica u prostoru. Izuzetak predstavlja mehanička energija, koja djeluje striktno na fizičkom planu (pr. Mehanički sat). Možemo zaključiti da je eterska razina u principu ona, sa koje gibanje otpočinje (svjetlosna, toplinska, električna/magnetska, nuklearna energija; energija vjetra, vode, raznih goriva). Svakako kod mehaničke energije, gibanje fizičkog tijela prouzročiti će vibracije također i na eterskoj razini (pr. Ako bacimo kamen u vodu, suptilne vibracije eteričnog toka potiču stvaranje radijalnih valova; valovi sami ne putuju, već osciliraju u mjestu, naprijed-natrag i gore-dole). Mada je eter kao pojam bio izbačen iz fizike, u novije vrijeme se ponovo 'ušuljao' pod raznim sinonimima, možemo čak reći i eufemizmima- kvantni vakuum, torziono polje, , polje nulte tačke, ili naprosto tek neodređeno, 'mediji'.
Nakon ove malo duže digresije, vraćamo se ponovo na UV zraćenje Sunca. Pored ovog, na stvaranje ionosfere također snažan uticaj imajuX-zrake. (Gama zrake su neutralne, pa ne vrše ionizaciju.) Dok rendgenske zrake nastaju u prelazima u elektronskom plaštu ili kočenjem brzih elektrona, gama zrake nastaju prelazima unutar jezgre.
Od tri sloja ionosfere, D, E i F, posljednja su dva jako ionizirani, dok je u prvom ionizacija slabija. Debljina ovih slojeva nije fiksna, veća je danju, a manja noću. Najniži sloj D prostire se od 60 do 90 km visine. U njemu vladaju još uvijek niske temperature. Naredni je sloj E (od 90 do 120 km). Za razliku od prvog, on se ne gubi ni noću, ali se ipak znatno stanjuje. Najgornji sloj F u noćnim satima cijepa se na dva dijela: sloj F1 (do 200 km) i sloj f2 (do 600 km).
Temperaturne razlike između sloja D i E, imajući u vidu Faradeyovu definiciju jačine inducirane struje(jača indukcija = jače indukciono grijanje) logički proizlaze iz povećanog broja linija magnetske sile iznad visine od 100 km. Prema definiciji silnice geo-magnetskog polja izlaze iz sjevernog mag. pola (ist. Antarktik), a poniru u južnom mag. polu (sj. Kanada). Naravno da ovo objašnjava pojavu polarne svjetlosti (aurora borealis/australis), u blizini polova, iznad navedene visine. Emisija zračenja sa Sunca, pobuđuje čestice gasova u ionosferi (stvarajući svjetlosne efekte). Područje do 100 km visine karakterizira homogenost gasova u njihovoj molekularnoj strukturi; na višim slojevima prevladavaju čestice u atomskoj-ioniziranoj formi, odnosno vlada heterogenost čestica.
Što se tiče elemenata koji učestvuju u navedenim procesima, bitnima za stvaranje slojeva ionosfere, to su pretežno hidrogen (većinom) i helij, iz pravca Sunca, te kisik, iz pravca Zemlje. U najnižem, D sloju, u većoj mjeri su zastupljene ionizirane molekule NO, dušičnog oksida. Valja jasno napomenuti da na stvaranje ionosfere presudan značaj imaju UV i X-zrake Sunca, te da ionosfera upija jedan dio njihovog zračenja, kao i cjelokupno tzv. primarno zračenje kozmičkih zraka.
Zemljina atmosfera, kao što je bilo rečeno u prošlom nastavku, predstavlja jednu vrstu sfernog kondenzatora. Kod promjenjivog kondenzatora, koji se sastoji od polukružnih aluminijskih pločica, približavanjem pločica se povećava kapacitet. Tako se isto svakog jutra, nakon svitanja povećava kapacitet Zemljinog atmosferskog kondenzatora (jer je najdonji sloj ionosfere opet bliži površini tla, koje predstavlja drugi oblog kondenzatora). Inače, kondenzatore promjenjiva kapaciteta možemo naći na svakom radio-prijemniku (služe za biranje stanica).
Ionosfera, pored toga što filtrira i transformira visokoenergetske čestice/valove Sunca i njegovog zračenja, također je bitna jer omogućava održavanje radio-komunikacija na velikim udaljenostima. U Općoj enciklopediji naišao sam na podatak da „promjena visine ionosfere znatno utiče na poboljšanje prijema radio-emisija noću“ (Radi se jasno o programu na srednjem valu.) Prisjetio sam se tada,da sam 70tih godina morao čekati da padne mrak, da bih mogao čuti najnovije hitove sa Radio-Luxembourga. Zašto se noću bolje čuje stanica na srednjem valu?
Pošto u Općoj enciklopediji nisam naišao na objašnjenje ove pojave, pogledao sam što o tome veli Vojna enciklopedija (članak 'Radio-talasi', puk. Nikola Smiljanić)
Radi se o slijedećem. Emitirani valovi antene-odašiljača se reflektiraju od ionosfere samo pod određenim uglom. Ukoliko je on prevelik, emitirane valove apsorbirati će ionosfera. Znači, postoji kritični kut za određenu valnu dužinu (ili frekvenciju). Objašnjenje je u suštini jednostavno. Danju će se valovi odbijati od nižeg sloja D, i tako odbijeni zahvatiti će samo određeno, manje područje (do 800 km). No, noću nestaju nekoliko desetaka km nižeg sloja ionosfere, te će se valovi , pod istim uglom, odbijati na znatno veću udaljenost (i do 3.000 km).
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pošto već duže vrijeme nisam imao nijednu muzičku numeru, evo jedne iz 70tih, koje sam slušao na Radio Luksemburgu. Zove se isto kao i knjiga L. Watsona, „Supernature“. Izvođač je Cerrone, a tekst je napisala Lene Lovich, pjevačica jugoslavenskog porijekla, koja je i sama imala top 10 hit, „Lucky Number“
ponedjeljak, 01.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (II)
DA LI SUNCE PRIMA ENERGIJU OD 'CRNE RUPE'?
„Kako Sunce može uticati na gibanje Zemlje kroz prazni prostor?“ pita se ruski matematičar i ezoterični filozof P.D. Uspenskij, u knjizi „Novi model univerzuma“ (1914). Djelovanje kroz prazni prostor, tvrdi ruski autor, nije moguće. Mnogi ljudi pogrešno zaključuju da je Newton svojim zakonom gravitacije otkrio nekakvu novu silu, silu atrakcije. No, Uspenskij veli da je i Newton sam, poput njegovih suvremenika Huygensa i Leibniza, upozoravao da taj zakon nije rješenje problema djelovanja kroz prazni prostor, već samo formula koja služi u svrhu matematičke kalkulacije.
U prošlom nastavku sam naveo da su kemičari prvi izbacili pojam vitalnog fluida ili etera iz upotrebe, a tek potom fizičari. Iz „Novog modela univerzuma“ saznajemo da su u prvoj polovini 19. stoljeća naučnici prihvaćali ideju o „djelovanju na distanci“. Engleski fizičar M. Faraday bio je prvi koji je upozorio na nemogućnost pobuđivanja sila ili gibanja u nekoj udaljenoj tački, bez posredovanja. Faraday je, ne baveći se pitanjem univerzalne gravitacije, istaknuo kako je u fenomenima vezanim za magnetizam i elektricitet od najvećeg značaja uloga koju u tim fenomenima ima posrednički medij.
Dakle, fizika je mogla odbaciti djelovanje na distanci tek nakon prihvaćanja hipoteze o univerzalnom mediju ili eteru. Tu je ideju inače prvi bio predložio holandski fizičar Huygens, još krajem 17. stoljeća, no nauka ovu ideju, o valnim vibracijama u eteru, nije još dugo vremena prihvaćala.
Eter je s vremenom postao 'kamen smutnje' među fizičarima, zato jer je morao pokazivati neka paradoksalna svojstva. Kako veli Opća enciklopedija“Zbog goleme brzine širenja i zbog transverzalnog karaktera valova svjetlosti, eter je morao imati svojstva vrlo krute tvari, iako ne pruža otpor tjelesima koja se gibaju kroza nj.“ Pojedini fizičari smatrali su eter neizmjerno rijetkim fluidom, drugi su pak tvrdili da je milijardu puta gušći od vode. Od nastalih teorija o eteru, niti jedna nije zadovoljavala. Jedni su tako smatrali da tijela vuku eter za sobom, drugi da se eter i sam giba, samo manjom brzinom od tijela koja prolaze kroz njega, treći da eter naprosto – miruje. Pošto su neki eksperimenti, poput onog Michelsona i Morleya pokazali da nije moguće odrediti neko gibanje u odnosu na eter (NE da eter kao takav ne postoji, nota bene), prije stotinjak godina ideja o eteru bila je napuštena.
Otac teorije EM polja, James C. Maxwell tumačio je polje kao stanje mehaničkog napona u vrlo laganom mediju, eteru, što ispunjava prostor, a EM valove kao elastične valove toga etera. Po meni, postoje dva različita stanja etera (ne računajući eter koji sačinjava medij čitavog univerzuma); to su statički eter, koji posjeduju sva fizička tijela, te dinamički (mobilni) eter, kojim jedno tijelo može djelovati na daljinu, na drugo tijelo. Princip je isti kao kod statičkog električkog polja i elektrodinamičkog (EM) djelovanja između dva tijela, polja ili vodiča. Ako je magnetizam doista samo pojava nedjeljivo vezana uz gibanje električnog naboja, uz električnu struju, kao što to veli Opća enciklopedija, onda svakako postoji i magnetizam na suptilnijem, eterskom nivou, samo vezan uz gibanje dinamičkog etera, etera koji je visoko komprimiran, pod velikom tenzijom ili naponom. Već sam u prošlom postu naveo da se između Sunca i Zemlje formira jedna vrsta 'valovoda na veliku udaljenost', te stacionarni val. Mada Sunce radijalno rasprostire svoje zračenje kroz svih 360 stepeni u krug, sa planetama i satelitima formira, uvjetno rečeno, pojedinačne 'valovode'. Možemo zamisliti svojevrsne 'cijevi', veoma velike dužine, između Sunca i nebeskih tijela koja čine Solarni sistem, kojima struji visoko sabijeni eter, eter pod ekstremno visokim naponom.
Ovakvu hipotezu je zastupao Nikola Tesla. (Teslu ne spominjem često jer je 'zemljak – stari mi je bio rođen 50 km od njegovog rodnog mjesta Smiljana – već zato što je jedna od centralnih figura teorije o električnom univerzumu.) Smatrao je Sunce izvorom visokonaponske energije, voltaže reda veličina desetina milijardi V; smatrao je da se između Sunca i Zemlje formira stacionarni EM val, te da se energija visoko komprimiranog etera prenosi svemirskim prostorom. Pošto Tesla nije bio samo teoretičar, na osnovu te ideje konstruirao je uređaj, koji proizvodi struje visoke napetosti, vrlo visokih frekvencija, te prenosi na daljinu, bez električnog provodnika. Taj uređaj se zove zračni transformator, poznat i kao Teslin transformator.
Pošto je priroda samog univerzuma električna, prema spomenutoj teoriji, onda ne predstavlja iznenađenje da električni uređaji na neki način 'imitiraju' djelovanje same prirode. Oficijelna nauka je morala, htjela-ne htjela, priznati bar neke premise spomenute teorije. Tako u Općoj enciklopediji, u članku 'Atmosferski elektricitet' možemo pročitati da „… površina Zemlje, sloj atmosfere i ionosfera čine ogroman sferički kondenzator.“ Isti podatak nalazim u talijanskoj „Enciclopedia univerzale“, u članku 'Eletricittŕ atmosferica'.
Električni kondenzator, prema definiciji, je uređaj sastavljen od dva ili više vodiča, između kojih je prazan prostor, ili neki dielektrik (izolator). Kod atmosferskog sferičkog kondenzatora, Zemlja (tlo) predstavlja jedan vodič ili oblog, negativni pol, ionosfera je drugi oblog, pozitivno nabijen, dok je između njih sloj ozonosfere, kao dielektrik. Stavljen u krug istosmjerne struje, kondenzator se napuni i blokira dalji protok struje. Ako se pak kondenzator uključi u krug alterirajuće struje, procesi punjenja i pražnjenja alternirati će se, teći će kroz kondenzator krug alterirajuće struje, procesi punjenja i pražnjenja alternirati će se, te će kroz kondenzator proticati izmjenična struja. Zaključak: pošto taj sferični kondenzator propušta struju, između ionosfere i Zemlje protiče Teslina, alterirajuća struja, a ne Edisonova direktna struja (DC).
No, sada se, ako postavimo analogiju, postavlja pitanje: ne predstavlja li i samo Sunce sa svojom atmosferom (fotosfera, kromosfera, korona) jednu vrstu sferičnog kondenzatora? I, ne čini li jedan sistem sa Zemljom (i Mjesecom), sa jednom vrstom eteričnog provodnika. Oficijelna je teorija ovdje u suprotnosti sa alternativnom. Ona, naime energiju zvijezda (uključujući naravno Sunce)objašnjava ciklusom termonuklearnih preobrazbi. Tu je teoriju iznašao njemački fizičar Hans Bethe 1938. godine. Prema njoj, u središtu zvijezde odvijaju se nuklearni procesi u kojima se vodik pretvara u helij, baš kao kod hidrogenske bombe. Energijom koja se tim procesima oslobađa, zrači nebesko tijelo. S vremenom na mjesto vodika sve više dolazi istrošeni helij, tako da se na kraju ciklusa zvijezda pretvara u supernovu ili 'crvenog diva', te potom skuplja u8 'bijelog patuljka' ili neutronsku zvijezdu. Teorija Sunca-nuklearnog reaktora podrazumijeva da Sunce predstavlja jedan veliki rezervoar nuklearnog goriva, koje se troši, dokle god ga ima. Prema nekim procjenama, udio hidrogena se smanjio od početnih 75% na 35%, što znači da bi Sunce moglo egzistirati hoš nekoliko milijardi godina.
Prema navedenoj teoriji Sunce je dakle jedan autonoman izvor energije, kojim opskrbljava naš stelarni sistem. Teorija električnog univerzuma, naprotiv vidi Sunce kao energijski ovisni entitet. Ono energiju dobija (analogno načinu na koji planete dobijaju) od centra galaksije. Što se u centru galaksije nalazi, da li neka superzvijezda ili pak 'crna rupa', sporno je pitanje. Prema teoriji električnog univerzuma, taj bi entitet morao emitirati ogromnu količinu energije, nezamislivo visoke voltaže (možda reda veličina kvatriliona ili kvinitiliona V) i frekvencije; ta bi energija morala biti dovoljna za sve stelarne sisteme u galaksiji. Možemo pretpostaviti da upravo od galaktičkog centra potiče tzv. kozmičko zračenje.
Oficijelna teorija o crnim rupama takvo nešto poriče. Razvijena 60tih godina prošlog stoljeća (pioniri ideje inače bili su fizičari Michell i Laplace još u 18. stoljeću), od naučnika-astrofizičara poput Hawkinga i Penrose-a, teorija promovira gledište o crnoj rupi kao nekakvoj zoni koja guta materiju; iz koje ništa ne može izaći, pa čak ni svjetlo. Meni je lično ova teorija, pop kojoj u centru galaksije postoji neka gigantska 'kloaka' djelovala je odbojno, jer bi po samoj logici stvari jednog bipolarnog univerzuma, entitet koji samo upija u sebe, a ništa prema van ne odašilje bio – nelogičan. Zato sam još jednom pogledao što tačno piše Hawking u svojem djelu „A Brief History of Time“ (1988) o crnim rupama. Na svoje iznenađenje tamo sam pročitao da ni sam Stephen Hawking ne vjeruje u svoju originalnu hipotezu iz 1960tih godina. On iskreno priznaje da je nakon posjete Moskvi 1973. godine i razgovora sa dva vodeća sovjetska astrofizičara promijenio mišljenje i revidirao vlastitu teoriju. Naime, J. Zeldovič i A. Starobinski uvjerili su ga da rotirajuća crna rupa „može stvarati i emitirati čestice“.
Po meni, odista, naše Sunce mora primati energiju od nekog veoma snažnog izvora. Što me je navelo na ovu pretpostavku? Slijedeće: u vrijeme maksimuma Sunčeve aktivnosti (svakih u prosjeku 11-12 godinana Suncu se dešava, u područjima jakih magnetskih polja. Nakon erupcija dolazi do formiranja oblaka Sunčeve plazme, čime se stvara barijera za sve vanjske čestice. Na Zemlji se ovo zapaža kao manjak kozmičkih zraka (efekt Forbush). Ta maksimalno jaka aktivnost Sunca manifestira se izbijanjem snažnog mlaza čestica, koje dolaskom u Zemljinu magnetosferu bivaju zahvaćene njenim magnetskim poljem i stupaju u reakciju sa česticama visokih slojeva Zemljine atmosfere. (dr Miha Cerineo, članak 'Vasionska fizika' u Vojnoj enciklopediji)
Drugim riječima, dolazi do privremenog prekida(inače stalne) emisije energije iz galaktičkog centra. Ono što se odista dešava za vrijeme solarnog maksimuma jest da se naše Sunce izuzetno silnim erupcijama periodično oslobađa viška energije, te ga šalje u interplanetarni prostor. Svakako se radi, u biti, o maksimalno jakim naponima etera, mnogo jačim od onog vezanog za svakodnevno, postojano zračenje Sunca. Na Zemlji ovo prouzročava niz geofizičkih pojava – magnetske bure, teluričke struje, poremećaje u sredstvima za vezu itd. Fizikalni kemičar G. Piccardi ustanovio je da su se kemijske reakcije uvijek brže odvijale za vrijeme solarnih erupcija i jačih promjena u geomagnetnom polju.
