My spiritual exercises
ponedjeljak, 24.11.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA
Poznavati astrološku i mitološku simboliku svakako jest imperativ za svakog ozbiljnog izučavaoca duhovnosti. Pogotovo velik značaj imaju simboli Sunca i Mjeseca, o kojima je bilo riječi u jednom od prethodniih postova. I naša planeta ima također svoju vlastitu simboliku, kao Gea, začetnica svakog života na Zemlji. No, postavlja se pitanje, je li to dovoljno? Nekima svakako jest, i oni smatraju da je proučavanje npr. astrofizike i nekih područja geofizike, poput meteorologije ili geomagnetologije, sasvim nepotrebna stvar.
Dobro, u redu, ali… Da li netko može sebe smatrati duhovnjakom, ako ne zna odgovor na n3eka, naizgled 'banalna' pitanja, koja mogu u prvi mah djelovati kao pitanja nekog 'osnovca'. Na koji se način zagrijava naša planeta? Zašto se stvaraju oblaci i pada kiša? Kako dolazi do sijevanja i grmljavine? Kako nastaju valovi na moru? Oni malo napredniji, mogu postaviti pitanja kao: Zašto dolazi do plime i na suprotnoj strani Zemlje? Zašto postoji omotač zvan termosfera (sa vrlo visokim temperaturama) ne samo kod Zemlje, već i drugih planeta, veoma udaljenih od Sunca? Doduše, na ovo posljednje pitanje nema odgovor ni nauka, barem ne ona oficijelna.
U astrologiji, planete imaju prilično ravnopravnu ulogu, u emitiranju svojih suptilnih energija, mada u natalnim kartama najveću važnost imaju Sunce i Mjesec. Gledajući čisto sa fizikalne strane, i uticaja nebeskih tijela solarnog sistema, čitava se stvar može pojednostaviti na djelovanje sistema Sunce-Mjesec-Zemlja. Ostala tijela, odnosno planete nemaju dakle, bar na ovom, 'grubljem' nivou, direktno opažljiv uticaj na našu planetu i život na njoj.
ZAGRIJAVANJE ZEMLJE, FOTOSINTEZA, I 'ŽIVOTNA SILA'
Netko bi mogao reći da je pitanje o načinu zagrijavanja Zemlje suvišno, jer, eto, to već i mala djeca znaju – Zemlju grije Sunce. Dobro, netko će se priupitati – a zašto je onda na planinskim vrhovima tako hladno – pa na njima je čovjek bliži Suncu. K tome, pročitao je podatak da je na površini Sunca temperatura samo 5.600 ° C. Zna također da je temperatura u Zemljinoj jezgri otprilike tu negdje, oko 5 hiljada stepeni. Logično je pretpostaviti, misli se on, da će do površine planete lakše doći ta vrućina, iz dubine od nekoliko hiljada km, nego od 150 miliona km udaljenog nebeskog tijela, kroz hladni svemir. Gdje je 'kvaka'?
Ako izložimo tijelo Sunčevoj svjetlosti, osjećamo toplinu. Kad naiđe oblak, ta je toplina već manja. Kada Sunce zađe, pogotovo u hladnijim mjesecima, biti će nam, naravno hladnije, što se više noć približava svitanju. U Sahari ćemo se danju 'kuhati' na +40 ° C, a noću će nam trebati kaput, jer se temperatura može sniziti za 30 stupnjeva.
Znači, ipak nas grije Sunce i njegova energija, samo je pitanje – kako? Sunce se okreće oko svoje osiu centru našeg solarnog sistema, te u okolni svemir emitira radijalno svoje zračenje, pored vidljivih i svjetlosnih zraka, tu su također i one veće valne dužine (infracrvene), kao i one manje dužine (UV, X-zrake, gama-zrake). Ove potonje imaju vrlo visoke frekvencije, od bilijardu do 100 kvatriliona Hz. Čak i infracrvene imaju frekvenciju do 100 biliona herca. Ovo je postojano, svakodnevno zračenje, pomoću kojeg se naša Zemlja zagrijava (postoje i periodična zračenja, o kojima će biti riječi kasnije).
Da li do nas putuju čestice svjetla-fotoni, brzinom od milijardu km na sat? Ne. Od Sunca do Zemlje formira se svojevrsni 'valovod' na velikoj distanci, svakog dana, u vrijeme kad Sunčeve zrake dopiru, dakle od svitanja do sumraka. Ono što putuje do nas je – eter. A valovi između Zemlje i Sunca jesu stacionarni, baš poput onih, koji se odbijaju od okomite morske obale. Oni se samo u mjestu dižu i spuštaju, poput klipova od motora. Subjektivno osjećamo toplinu na tijelu kada naša koža apsorbira fotone Sunčevog zračenja. Foton u sudaru predaje dio ili cjelokupnu energiju elektronu stanice naše kože, i upravo ovo gibanje na (sub)atomskom nivou uzrokuje subjektivni osjećaj topline. Naravno također na suptilnom eterskom nivou dolazi do interakcije Sunčevog etera i našeg eterskog tijela, i čakri, pomoću kojih upijamo energiju.
Kad smo već kod upijanja Sunčeve energije, onda bi bilo dobro razjasniti jedan prilično zagonetan fenomen, koji se naziva HRM fenomen, po jednom od vodećih gurua tzv. solarne joge, Hiri Ratan Maneku. Naime, ovaj čovjek u stanju je gledati u Sunce neprekidno i više od 40 minuta. Već sama po sebi ova činjenica je zapanjujuća, međutim još je više zapanjujući rezultat ovog gledanja (koje začudo nema nikakve štetne posljedice za vid). Svakodnevno gledanje u Sunce može u potpunosti zamijeniti potrebu za hranom, tako da praktikant ove vrste joge nema potrebe za uzimanjem bilo kakve vrste hrane, izuzev malo vode. Ovaj fenomen objašnjava se kao strujanje prane kroz oči i čakre, te 'spremanje' ove energije u tijelu.
Pošto na isti način, samo od Sunca i vode, mogu egzistirati i biljke, logična je pretpostavka da se u ljudskom organizmu mora dešavati proces analogan fotosintezi. Kao što je poznato, fotosinteza je najznačajniji od svih bio-kemijskih procesa na Zemlji, jer o preobrazbi Sunčeve energije u kemijsku ovisi sav život na Zemlji. Taj se proces, tj. izgradnja organske materije iz ugljik-dioksida i vode, zbiva u zelenim biljkama djelovanjem svjetlosne energije i klorofila. Solarna tjelešca (kloroplasti) u biljnim stanicama centri su fotosinteze – one pretvaraju solarnu energiju, ugljični dioksid i vodu u šećere i kisik. Šećeri potom putuju u centrale (mitohondrije), gdje izručuju svoju energiju i pohranjuju je u nosače energije, nukleotide ATP. Zeleni biljni pigment klorofil po svojem je kemijskom sastavu vrlo sličan crvenomkrvnom pigmentu, hemoglobinu. Klorofil učestvuje u stvaranju šećera (i energije), kojom prilikom se stvara kisik. Hemoglobin, s druge strane, u organizmu ima funkciju prenosa kisika. Hemoglobinu u krvi prenosi kisik iz dišnih organa u tkiva. Mogli bi zaključiti da je hemoglobin ključni sastojak za život stanice čovjeka jednako kao što je klorofil kod stanica biljaka. „Hemoglobin je po kemijskom sastavu srodan zelenoj boji biljaka, klorofilu, što upućuje na jedinstveno porijeklo biljaka i životinja.“ Tako veli Opća enciklopedija. Ovaj citat govori u prilog hipotezi da i čovjek može biti u stanju živjeti samo od Sunčeve svjetlosti i vode. Spomenuti indijski guru, a i mnogi praktikanti solarne joge, doista tako i žive, godinama.
Za normalo cirkuliranje životne energije u ljudskom tijelu, pored srca, isto tako važnu ulogu ima slezena (u astrološkoj medicini također u znaku Lava). Ovaj mali organ, smješten na lijevoj strani, ispod srca, ima dva dijela, crvenu i bijelu pulpu. U crvenoj, eritrociti završavaju, zajedno sa hemoglobinom, svoj životni ciklus, a u bijeloj pulpi započinju svodj ciklus limfociti, veoma važni za imunitet, za obrambenu sposobnost organizma.
Teozofski pisac C.W. Leadbeater, pišući o eterskom tijelu čovjeka, osvrće se posebno na eterički dio slezene. Prema njemu, upravo odavle zračna prana usmjerava se prema glavnim čakrama tijela, te ih pritom energizira.
Bioenergija ili prana, ne samo da je organizmu hrana, već i obrana, da se poigram riječima. Svaki pranoterapeut zna da je imunitet organizma upravno proporcionalan sa njegovom bioenergijom. Kod oboljelog čovjeka, kojem je bioenergija poništena više od 90%, nastupa smrt.
Vratimo se opet na fotosintezu, kao što je već rečeno, najznačajniji biokemijski proces na našoj planeti. Mr. Plečko navodi u „Zdravlje bioenergija joga“Reichovu tvrdnju da „klorofil biljaka sadrži orgonsku [tj. eteričku] energiju koju je biljka upila neposredno iz atmosfere i sunčevog zračenja“ Plečkova je knjiga iz 80tih godina. Gledam što o fotosintezi veli jedan udžbenik kemije iz 80tih („Građa prirode 2“). „…fotosinteza (grč fotos = svjetlost, dakle spajanje pomoću svjetlosti) obuhvaća niz vrlo složenih kemijskih promjena, koje još uvijek nisu potpuno objašnjene.“ Zapravo, te navodno neobjašnjive kompleksne promjene mogu se poj3ednostavljeno objasniti upravo Reichovim riječima – klorofil vezuje na sebe orgonsku energiju primljenu od Sunca. Baš kao što kod čovjeka vezuje na sebe hemoglobin. Ponovo citiram iz Plečkove knjige: „Crvena krvna zrnca raznose biološku energiju sa poveršine završnih plućnih mjehurića u tjelesna tkiva.“ Završen citat. Kao što sam spomenuo, eritrociti završavaju ciklus u slezeni, čiji je suptilni dio glavni 'energizator' našeg organizma. Ovo je naravno pojednostavljeni, shematski prikaz.
Biljke su glavni proizvođači ugljikovih spojeva na Zemlji. To ostvaruju upijanjem ugljik-dioksida iz atmosfere, rečenim procesom fotosinteze. . Zvuči fascinantno podatak da „biljni svijet naše planete u procesu fotosinteze godišnje uključi u sastav organske tvari oko 175 milijardi tona ugljika“ stvarajući tako čak oko 450 milijardi tona organske materije.
Ugljik je odista zagonetan element. Pojavljuje se u tri osnovna oblika – dijamant, grafit i amorfni oblik (čađa, ugljen i dr.). U biosferi ga ima svega 0,1 %. U atmosferi ga ima tek u tragovima (ima svega 0,3 promila CO2), hidrosferi još mnogo manje, u litosferi ugljika ima svega 0,08 %. Pa ipak, sačinjava značajni procent u kemijskoj strukturi svih živih organizama. Kod čovjeka, taj procent iznosi 18%. Odakle takve disproporcije? Zbiva li se u živim organizmima neka vrsta, da tako kažem, bio-alkemijskih procesa?Kako bi inače bilo moguće održati ravnotežu kemijske strukturu organizma praktikantima solarne joge?
Velik broj kemičara smarao je, sve do sredine 19. Stoljeća, da organski (tj. ugljikovi) spojevi mogu nastati samo djelovanjem posebne „životne sile“. Preokret u načinu razmišljanja (u pravcu materijalizma) nastao je kada su u laboratorijskim uvjetima bili sintetizirani mnogi ugljikovi spojevi. Kemičari su trijumfalno zaključili da ne postoji nikakva nadnaravna životna sila. Taj „životni fluid“, pod nazivom „eter“, bio je kasnije protjeran također i iz fizike.
Ali, postojanje „životne sile“ ili „etera“ zapravo je – bit života. Bez te fine supstance ne bi bilo ničega, ni stijene, ni vode, ni vatre, ni vjetra, i nijednog živog stvora.
Mr. Plečko (inače kemičar po struci) u već citiranom djelu, navodi neke zanimljivosti u vezi „neobičnih i neobjašnjivih preobražaja u biljkama“. Stariji kemičari, prije 19. Stoljeća vjerovali su u „životni fluid“, ali ne na osnovu slijepe vjere, već naprotiv, na osnovu dokaza, proizašlih iz eksperimenata. Flamanski kemičar Jan Helmont otkrio je tako da u biljci koju je uzgojio ima kemijskih elemenata kojih nije bilo ni u zraku ni u vodi ni na zemlji iz koje je izrasla. Plečko je zaključio kako je jedino objašnjenje za ovaj (i druge) eksperimente – transmutacija elemenata. To jest, bio-alkemija.
