My spiritual exercises
četvrtak, 18.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (V)
KAKO NASTAJE (METEOROLOŠKO) VRIJEME U ATMOSFERI?
Granice između najdonjeg sloja atmosfere, zvanog troposfera, i višeg sloja stratosfere (koja dobrim dijelom koincidira s ozonosferom), imaju različitu vrijednost na polovima, umjerenom pojasu i ekvatoru. Iznad umjerenih širina iznosi oko 12 km, veća je na ekvatoru, a manja na polovima. Troposfera obuhvaća najveći dio mase atmosfere i u tom se sloju nalazi 3/4 cjelokupne mase atmosfere. U troposferi se dešavaju sve (meteo) vremenske pojave. Karakteristično je za troposferu kontinuirano opadanje temperature sa visinom: na 5 km visine je oko -25° C, a na 10 km oko -55° C. Ovo opadanje temperature dovodi do vertikalnih strujanja, do gibanja zraka, kondenzacije vodene pare i stvaranja oblaka i oborina.
U općoj cirkulaciji atmosfere, vertikalna strujanja su značajna za zagrijavanje i hlađenje zraka, dok horizontalna uzrokuju neperiodične promjene meteoroloških elemenata. Ipak, u pogledu meteo-vremena su važnija horizontalna strujanja. Kod lokalnih i regionalnih varijacija u strujanjima, dolaze do izražaja dnevni i godišnji periodi cirkulacije zraka. Tako npr. nejednako zagrijavanje kopnenih i vodenih površina danju prouzrokuje vjetar s mora, a nejednako hlađenje noću vjetar s kopna (dnevni period). Primjer godišnjeg perioda jesu monsuni, koji pušu šest mjeseci s kopna, a šest s oceana.
Globalno gledajući, možemo razlikovati tri prstena cirkulacije. Jedan je u području između 0° i 30° geografske širine, u zoni pasata, drugi je između 90° (pola) i 60°, u visokim geografskim širinama, dok se treći nalazi između – odnosno 30° i 60° geografske širine. Tako je ustanovljeno da u blizini ekvatora i 60° geografske širine postoje uzlazna, a na 30° geografske širine i polovima silazna strujanja. Bitne odlike ove sheme su postojanje pasata, vjetrova koji pušu prema ekvatoru, niskog pritiska u blizini ekvatora, a visokog na 30° i na polovima.
Navedena shema samo u grubim crtama objašnjava razmjenu topline među širinama. Kao značajan mehanizam, koji tu shemu upotpunjuje jest postojanje ciklona i anticiklona, grebena i dolina.
Ciklona, prema definiciji Opće enciklopedije, jest područje niskog tlaka zraka (u vantropskom pojasu) praćeno vrtložnim strujanjem zraka, na području s promjerom od 1000 do nekoliko hiljada km. Kod ciklone na sjevernoj hemisferi zrak struji obrnuto od kazaljke na satu, a na južnoj hemisferi u smjeru kazaljke na satu.
Anticiklona je područje visokog tlaka u atmosferi. U centru anticiklone vlada maksimum tlaka. Kod anticiklone na sjevernoj hemisferi zrak struji u smjeru kazaljke na satu, dok je na južnoj hemisferi obrnuto.
Čitajući enciklopedijske članke o ciklonama i anticiklonama, nisam nigdje naišao na objašnjenje primarnog uzroka njihovog nastanka. No, imajući u vidu kretanje anticiklona, naišao sam na neke zgodne podudarnosti, sa smjerovima kretanja glavnih morskih struja. Anticiklona, koju karakterizira ekspanzija od centra ka periferiji, ima i na sjevernoj i na južnoj hemisferi isti smjer kao i morske struje u Atlantiku i Pacifiku.
Shodno ovoj 'koincidenciji', pomislio sam da možda anticikloni i glavne morske struje imaju zajednički primarni uzrok.
Što o postanku morskih struja veli moja Vojna enciklopedija? „Primarni uzrok horizontalnih kretanja morske vode je nejednaka raspodela Sunčeve energije na površini Zemlje. Na ekvatoru Zemlja prima trajno više toplotne energije nego na polovima. Zbog toga se velike količine energije prenose kretanjem zračnih i vodenih masa iz područja nižih u područja viših geografskih širina. Nejednaka raspodela Sunčeve energije prouzrokuje M. direktno nejednakim zagrevanjem morske vode, a indirektno vetrovima i nejednakim isparavanjem.“ (članak 'Morske struje', kbb Žarko Županski)
Prema mom subjektivnom mišljenju, pri determiniranju uzroka nastanka morskih struja moralo bi se svakako uzeti u obzir da Zemlja predstavlja jedan sferični kondenzator. Dakle, električni kondenzator rotira na orbiti oko Sunca, te od njega dobija energiju, putem nevidljive cijevi, valovoda. Zemlja je jedan veliki magnet. Pomiče se u EM polju, tj. kroz Solarni sistem. Dolazi do presijecanja magnetskih silnica vodičem (valovodom). Dobija se inducirani napon. Dakle, on se dobija ako je promjenjivo magnetsko polje proizvedeno promjenljivom strujom. Čestice materije zračnih i vodenih masa Zemlje sastavljaju zatvorene zavoje (strujne krugove) u kojima pod uticajem induciranih napona teku struje – vrtložne struje.
Da li bi onda trebalo izmisliti neko novo područje fizike, koje bi se bavilo kretanjem zračnih i vodenih masa? Ne. Ono već postoji, i zove se – magnetofluidodinamika. „Magnetofluidodinamika. Područje fizike koje proučava gibanje električki vodljivih fluida (pr. plazma) u prisutnosti vanjskih magnetnih polja. Fenomeni m. poštuju zakone elektrodinamike i fluidodinamike: tiču se propulzije u svemirskom prostoru, kontrole nuklearne fuzije, ponašanja interstelarnih gasova itd.“ (Enciclopedia universale)
A u Općoj enciklopediji možemo pročitati da elektr. struje inducirane u fluidu, kao posljedica njegova gibanja, izazivaju promjene magnetskog polja. Ipak, ne treba ispustiti iz vida da je temelj spomenutih fizikalnih fenomena uvijek samo jedan – eter. Magnetizam nije ništa drugo nego strujanje u eteru, od jedne tačke do druge, veli M. Cooke u knjizi „The Nature of Reality“. Sama Zemlja je magnet, čija je priroda takva, da stvara tekuću struju u eteričnoj tvari. Elektron nije ništa drugo do vrtlog u eteričnoj tvari. Sam eter stvara veći kružni vrtlog oko vodiča električne struje. Kružno kretanje etera detektira se kao magnetsko polje oko vodiča koji prenosi struju. Kada se takav vodič namota oko jezgre na način da tvori električni namotaj, stvaranje većeg vrtloga etera oko namotaja djeluje tako da se u jezgri eter počinje gibati pravocrtno duž centralne osi jezgre. To je razlog zbog kojeg se upotrebom elektriciteta može stvoriti magnetsko polje velike jakosti.
