My spiritual exercises
ponedjeljak, 29.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (VII)
KAKO MJESEC UTIČE NA MORSKE MIJENE?
Za one koje si ne mogu predočiti sliku odnosa veličina Sunca, Zemlje i Mjeseca, evo jedne aproksimativne usporedbe. Zamislimo jedan mali grad, kružnog oblika, promjera 6 km. U njegovom centru, na glavnom gradskom trgu je velika svijetleća kugla; ima promjer od 20 metara. Na periferiji, dakle na daljini od 3 km od ogromne kugle je košarkaška lopta. Vrti se oko svoje osi u smjeru obrnutom od kazaljke na satu oko svoje osi, a također i oko kugle. Lopta je naravno Zemlja. Oko lopte, na daljini od oko 8 metara, rotira teniska loptica, u smjeru istom kao i Zemlja, obrnutom od kazaljke na satu. Ona rotira oko 'ekvatora' (uz odstupanje od 5° sjeverno i 5° južno) lopte. I kugli u centru i teniskoj loptici treba oko mjesec dana da napravi puni krug oko centra grada.
Mjesec je dakle malen u odnosu i na Zemlju, ne Samo na Sunce, s kojim dijeli približno jednaku veličinu na nebu. No, što se tiče plime (i oseke) Mjesec pokazuje 2,34 puta jače djelovanje negoli tristo puta veće Sunce.
Prema definiciji Opće enciklopedije JLZ morske mijene predstavljaju periodično osciliranje masa morske vode pod uticajem gravitacije Mjeseca i Sunca. Čitajući članak 'Mjesec' u spomenutoj enciklopediji, nailazim na dvije, rekao bih nesukladne tvrdnje o privlačnoj sili Mjeseca.
1) Privlačna sila Mjeseca uzrokuje na Zemlji morske mijene (plimu i oseku)
2) Privlačna sila Mjeseca je preslaba da trajno zadrži čestice atmosfere koje se kreću velikim brzinama
Iskreno govoreći, malo mi je teško prihvatiti, da Mjesec može djelovati na 400 hiljada km udaljenu planetu i podizati razinu morske vode do 20 m, a nije u stanju zadržati čestice u svojoj vlastitoj atmosferi.
Isto je tako teško vjerovati, da Mjesec, koji ne samo što praktički nema atmosferu, nema ni magnetosferu, i uza sve to uspijeva djelovati na Zemljina mora i oceane snagom većom od Sunčeve.
Postavimo si pitanje: djeluje li Mjesec na Zemlju nekom mehaničkom silom 'na daljinu' zvanom gravitacija, ili možda nečim drugim? Ukoliko je Solarni sistem doista električni (ili EM) sistem, ne djeluje li možda Mjesec nekom silom takve ili slične prirode?
Definicija gravitacije je jednostavna – uzajamno privlačenje masa. Masa Zemlje privlači masu Mjeseca i vice versa. Samo privlačenje i ništa više? Ni Newtonova klasična teorija gravitacije, niti Einsteinova relativistička teorija gravitacije ne govore o nekakvoj 'protivsili'.
Dakle, u Općoj enciklopediji nisam našao o toj protivsili ništa, a ni u mojoj 'Enciclopedia universale', što je malo iznenađujuće, jer je ipak novijeg datuma. Isto je tako iznenađujuće da je ono što sam našao, iz Vojne enciklopedije, iz prve polovine 70tih. Doduše samo kratko, tek dvije rečenice, ali opet na neki način indikativno:
„U vezi sa problemima aeronautike ili astronautike javlja se i termin elektrogravitacija i antigravitacija. Elektrogravitacija je teorijsko i praktično ispitivanje prirode gravitacionih polja i njihove veze sa elektromagnetskim i drugim pojavama, kao i same antigravitacije, koja u suštini znači otklanjanje dejstva antigravitacije.“ (članak 'Gravitacija', voj. sl. I kl. Đorđe Nikolić)
Da se vratim na morske mijene. (Jasno da je ovaj citat maločas naveden u suprotnosti sa teorijom po kojoj morske mijene uzrokuje mehanička sila gravitacije i centrifugalna sila rotacije Zemlje.) No, da spomenemo prvo još neke fakte u vezi morskih mijena.
U toku dana svako mjesto na Zemlji ima u principu dvije visoke vode – zenitnu i nadirnu, te dvije niske, koje za Ľ dana odstupaju od visokih. To je tzv. poludnevni tip morskih mijena. Postoji i jednodnevni, kada nastupa samo po jedna visoka i niska voda. Visinska razlika između nivoa visoke i niske vode je amplituda. Za Sunčev plimotvorni val uzima se solarni danu trajanju od 24.00 sata, a za Mjesečev lunarni od 24.50 sati.
Matematička analiza potvrđuje 'zakon gravitacije' (da je plimotvorna sila proporcionalna masi nebeskog tijela, a obrnuto proporcionalna kubu njegove udaljenosti). Međutim, valja napomenuti, radi se samo o matematičkoj aproksimaciji, kao što je to bilo već napomenuto u jednom od prošlih nastavaka.
U toku sinodskog Mjeseca (29,5 dana; vrijeme između ponavljanja Mjesečevih faza) mijenja se međusobni položaj Sunca, Mjeseca i Zemlje. Za vrijeme sizigija (mlad i pun Mjesec) plimni valovi Sunca i Mjeseca se zbrajaju pa nastaju najviše visoke i najniže niske vode; to su žive mijene. Za vrijeme kvadratura (prva i zadnja četvrt Mjeseca) nastaju najniže visoke i najviše niske vode; nazivaju se mrtve morske mijene. (Vojna enciklopedija, članak 'Morske mijene', kap. fregate Anton Simović)
Bilo bi svakako interesantno pogledati koja su to mjesta na Zemlji sa najvećim amplitudama morskih mijena. Oscilacije razine vode uslijed morskih mijena na obalama oceana često prelaze 5 metara. U Tihom oceanu najveću amplitudu od 12 m bilježe Cookova uvala (na čijoj se obali nalazi glavni grad Aljaske Anchorage) te Penžinska uvala u ruskom Ohotskom moru; 12,9 m. Na sjevernoj australskoj obali, u zalivu Collier, Indijski ocean bilježi rekordnu amplitudu od također 12 metara. Što se tiče Atlantskog oceana, na njegovoj kanadskoj obali ustanovljena je najveća oscilacija na planeti, čak 18 metara, u zalivu Fundy. Veoma velike amplitude morskih mijena srećemo i na suprotnoj strani, obalama Francuske i Engleske. Južnije su amplitude znatno manje. Moguće je da je tome uzrok tzv. Južnoatlantska magnetska anomalija, odnosno područje Van Allenovog pojasa koje je najbliže Zemlji.
Gledajući shematske crteže planete, koji prate tekstove u vezi morskih mijena, neupućena osoba može pomisliti da su one znatno veće nego što su u stvarnosti. Zapravo, kada bi te promjene pokušali ucrtati čak i na divovskim nekim crtežima, recimo sa kružnicom dijametra 10 m, one bi i dalje bile nevidljive, jer i najveće amplitude iznose tek 0,0002 % promjera Zemlje. (Jasno za ribare Fundy Bay-a one su ogromne, jer brodice koje recimo u 12 sati normalno privežu za mol, gledaju 6 sati kasnije u ponoru, nasukane na morskom dnu.)
Vratimo se još jednom na gravitaciju. Historijski gledano, Newton jasno nije prvi nadošao na ideju uzajamnog privlačenja masa. Na tu su pojavu još u antičko doba ukazivali Platon, Lukrecije, Plutarh, dok je Klaudije Ptolomej u II vijeku nove ere smatrao da postoji neka sila koja planete primorava da se održavaju u svojim orbitama. Po meni, nije sporno da ta sila postoji, nazivali je gravitacijskom, ili nekako drugačije. Nije očito na prvi pogled da postoji neka 'protivsila', no po logici stvari samog univerzuma, bipolarnog u svojoj biti, ona bi morala postojati.
Uostalom, još prije 2.500 godina Heraklit je tvrdio da se „stvari koje postoje dovode u sklad sukobom suprotnih strujanja“. Pitagora je prvi zastupao učenja o 4 elementa (vatra, voda, zemlja, zrak). Prema njemu, ova 4 elementa odlikuje svojstvo interakcije – međusobno se mijenjaju i prelaze jedan u drugi, da bi uspostavili jedan živi i razuman sferični kozmos. Mada mnogi smatraju da je ovo zastarjelo, ili pred-naučno shvaćanje svijeta i univerzuma, po meni je potrebno samo taj slikoviti, arhaični arhetip (prauzor) 4 elementa transponirati u moderni vokabular. Pa tako vatru možemo shvatiti kao atrakciju, magnetnu silu, plus pola. Vodu možemo 'prevesti' kao repulziju, antimagnetnu silu, minus pola. Zemlji bi mogli poistovjetiti sa kontrakcijom, centar-petalnom silom, minus pola. I konačno zrak sa ekspanzijom, centar-fugalnom silom i plus polom. Moje je mišljenje, da u Solarnom sistemu vlada zapravo interakcija 4 sile, po dvije pozitivnog i dvije negativnog predznaka.
Ono, što Zemlju drži u orbiti oko Sunca, nije neka apstraktna, jednosmjerna sila. To je jedno intrinzično međudjelovanje atraktivne sile Sunca (+), repulzivne sile Zemlje (-), kontraktilne sile Sunca (-) i ekspanzivne sile Zemlje (+).Ono što je Sunce u odnosu na Zemlju, to je Zemlja u odnosu na Mjesec. (Ovdje valja reći da tehnički, Mjesec ne rotira oko Zemlje, već se oba tijela kreću oko zajedničkog težišta zvanog baricentar, baš poput binarnih zvijezda, ili pak planeta, pr. Pluton i Haron.)
Ponovo se javljaju slični međuodnosi. Međuigra ovih sila sprečava da se planete razlete po galaksiji i svemiru, isto kao što sprečava da se ne uruše u Sunce, pa i samo Sunce, da se ne uruši u samog sebe i pretvori u patuljka.
Iste sile djeluju i u atomu. Naravno da nisu tako jake, jer inače atomi ne bi tako lako gubili svoje elektrone. Ipak, sile u jezgri su jake, jer inače ne bi mogle držati čestice istog predznaka (protone). Kontraktilna sila je naravno sinonim za nuklearnu silu, no nikad ne treba ispustiti iz vida činjenicu da je tu prvenstveno riječ o eteru, i njegovim raznoimenim, odnosno raznopolnim energijama.
No, vratimo se ponovo Mjesecu, jer nismo odgovorili na pitanje: zašto se plima pojavljuje, osim na strani izloženoj Mjesecu, također i na suprotnoj strani Zemljine kugle? Po meni (mogu biti i u krivu) ovaj fenomen je možda povezan sa pojavom tzv. magnetostrikcije. Prema Vojnoj enciklopediji, to je „osobina feromagnetskih tela da pod uticajem magnetskih polja neznatno menjaju dimenzije, izdužujući se ili skupljajući u ritmu promena magnetskog polja.“ (članak 'Magnetostrikcija', puk. Vladimir Podlesnik)
Znači, u ritmu magnetskih polja. Puk. Podlesnik (inače, također i redaktor JLZ, Zagreb) daje jednu zanimljivu informaciju. „Amplitude deformacije biće najveće kada se frekvencija periodički promenljivog polja poklapa sa vlastitom, mehaničkom rezonantnom frekvencijom feromagnetskog oscilatora.“ Frekvencija oscilatora inače ovisi o vrijednosti ugrađenih zavojnica, kondenzatora i otpornika. Ovi se dijelovi, jasno, mogu prispodobiti našoj planeti i njenoj ionosferi. Dakle, radi se o periodički promjenjivom polju, koje stvara Zermlja i Mjesec, kada se za vrijeme sizigija nalaze u jednoj liniji. Mjesec ne povlači Zemljinu površinu, hidrosferu i litosferu. Mjesec modificira Zemljino magnetsko polje, a to najviše dolazi do izražaja kada je u liniji sa Mjesecom. Pošto dolazi do interferencije suptilnih vibracija u eteru, do poklapanja po frekvenciji i fazi, uticaj je najjači za vrijeme punog i mladog Mjeseca. Što se više primiču kutnim odnosima kvadrature, to više 'izlaze iz faze', dakle rezultantnog maksimuma prema rezultantnom minimumu. Mjesec nema najjaču plimotvornu moć kada je u perigeju (najbliži Zemlji), već isključivo kada je u sizigiju. Tada eterske sile atrakcije i ekspanzije djeluju u najvećoj sinergiji, jer se poklapaju u frekvenciji i fazi.
Na kraju, možemo postaviti pitanje: Ako je Solarni sistem jedan električni (ili EM sistem), sastavljen od isto tako električkih dijelova, čiju pokretačku snagu čini gibanje etera, što je to što presudno utiče na njegovo inteligentno kretanje u sistemu? Na gibanje etera kod ljudskih bića mogu uticati um i osjeti/emocije. Možemo pretpostaviti da i Solarni sistem posjeduje iste kvalitete, pa i pojedina nebeska tijela. Kao što čovjek ima astralno i mentalno tijelo, imaju ga na suptilnijim razinama i nebeska tijela. Jer inače, kako možemo objasniti inteligentno gibanje etara? Jedino postojanjem astralne i mentalne razine. Eter je supstanca koja prožima cijeli univerzum. U isto vrijeme i statička supstanca i mobilna – giba se kroz prostor. Eter je fluid, u vječitoj vibraciji. No, na njegovo gibanje utiču nebeska tijela, njihova astralna energija prožeta umom, koja je ujedno i primarni uzrok, u smislu Aristotelovog 'nepokretnog pokretača'
