My spiritual exercises
ponedjeljak, 01.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (II)
DA LI SUNCE PRIMA ENERGIJU OD 'CRNE RUPE'?
„Kako Sunce može uticati na gibanje Zemlje kroz prazni prostor?“ pita se ruski matematičar i ezoterični filozof P.D. Uspenskij, u knjizi „Novi model univerzuma“ (1914). Djelovanje kroz prazni prostor, tvrdi ruski autor, nije moguće. Mnogi ljudi pogrešno zaključuju da je Newton svojim zakonom gravitacije otkrio nekakvu novu silu, silu atrakcije. No, Uspenskij veli da je i Newton sam, poput njegovih suvremenika Huygensa i Leibniza, upozoravao da taj zakon nije rješenje problema djelovanja kroz prazni prostor, već samo formula koja služi u svrhu matematičke kalkulacije.
U prošlom nastavku sam naveo da su kemičari prvi izbacili pojam vitalnog fluida ili etera iz upotrebe, a tek potom fizičari. Iz „Novog modela univerzuma“ saznajemo da su u prvoj polovini 19. stoljeća naučnici prihvaćali ideju o „djelovanju na distanci“. Engleski fizičar M. Faraday bio je prvi koji je upozorio na nemogućnost pobuđivanja sila ili gibanja u nekoj udaljenoj tački, bez posredovanja. Faraday je, ne baveći se pitanjem univerzalne gravitacije, istaknuo kako je u fenomenima vezanim za magnetizam i elektricitet od najvećeg značaja uloga koju u tim fenomenima ima posrednički medij.
Dakle, fizika je mogla odbaciti djelovanje na distanci tek nakon prihvaćanja hipoteze o univerzalnom mediju ili eteru. Tu je ideju inače prvi bio predložio holandski fizičar Huygens, još krajem 17. stoljeća, no nauka ovu ideju, o valnim vibracijama u eteru, nije još dugo vremena prihvaćala.
Eter je s vremenom postao 'kamen smutnje' među fizičarima, zato jer je morao pokazivati neka paradoksalna svojstva. Kako veli Opća enciklopedija“Zbog goleme brzine širenja i zbog transverzalnog karaktera valova svjetlosti, eter je morao imati svojstva vrlo krute tvari, iako ne pruža otpor tjelesima koja se gibaju kroza nj.“ Pojedini fizičari smatrali su eter neizmjerno rijetkim fluidom, drugi su pak tvrdili da je milijardu puta gušći od vode. Od nastalih teorija o eteru, niti jedna nije zadovoljavala. Jedni su tako smatrali da tijela vuku eter za sobom, drugi da se eter i sam giba, samo manjom brzinom od tijela koja prolaze kroz njega, treći da eter naprosto – miruje. Pošto su neki eksperimenti, poput onog Michelsona i Morleya pokazali da nije moguće odrediti neko gibanje u odnosu na eter (NE da eter kao takav ne postoji, nota bene), prije stotinjak godina ideja o eteru bila je napuštena.
Otac teorije EM polja, James C. Maxwell tumačio je polje kao stanje mehaničkog napona u vrlo laganom mediju, eteru, što ispunjava prostor, a EM valove kao elastične valove toga etera. Po meni, postoje dva različita stanja etera (ne računajući eter koji sačinjava medij čitavog univerzuma); to su statički eter, koji posjeduju sva fizička tijela, te dinamički (mobilni) eter, kojim jedno tijelo može djelovati na daljinu, na drugo tijelo. Princip je isti kao kod statičkog električkog polja i elektrodinamičkog (EM) djelovanja između dva tijela, polja ili vodiča. Ako je magnetizam doista samo pojava nedjeljivo vezana uz gibanje električnog naboja, uz električnu struju, kao što to veli Opća enciklopedija, onda svakako postoji i magnetizam na suptilnijem, eterskom nivou, samo vezan uz gibanje dinamičkog etera, etera koji je visoko komprimiran, pod velikom tenzijom ili naponom. Već sam u prošlom postu naveo da se između Sunca i Zemlje formira jedna vrsta 'valovoda na veliku udaljenost', te stacionarni val. Mada Sunce radijalno rasprostire svoje zračenje kroz svih 360 stepeni u krug, sa planetama i satelitima formira, uvjetno rečeno, pojedinačne 'valovode'. Možemo zamisliti svojevrsne 'cijevi', veoma velike dužine, između Sunca i nebeskih tijela koja čine Solarni sistem, kojima struji visoko sabijeni eter, eter pod ekstremno visokim naponom.
Ovakvu hipotezu je zastupao Nikola Tesla. (Teslu ne spominjem često jer je 'zemljak – stari mi je bio rođen 50 km od njegovog rodnog mjesta Smiljana – već zato što je jedna od centralnih figura teorije o električnom univerzumu.) Smatrao je Sunce izvorom visokonaponske energije, voltaže reda veličina desetina milijardi V; smatrao je da se između Sunca i Zemlje formira stacionarni EM val, te da se energija visoko komprimiranog etera prenosi svemirskim prostorom. Pošto Tesla nije bio samo teoretičar, na osnovu te ideje konstruirao je uređaj, koji proizvodi struje visoke napetosti, vrlo visokih frekvencija, te prenosi na daljinu, bez električnog provodnika. Taj uređaj se zove zračni transformator, poznat i kao Teslin transformator.
Pošto je priroda samog univerzuma električna, prema spomenutoj teoriji, onda ne predstavlja iznenađenje da električni uređaji na neki način 'imitiraju' djelovanje same prirode. Oficijelna nauka je morala, htjela-ne htjela, priznati bar neke premise spomenute teorije. Tako u Općoj enciklopediji, u članku 'Atmosferski elektricitet' možemo pročitati da „… površina Zemlje, sloj atmosfere i ionosfera čine ogroman sferički kondenzator.“ Isti podatak nalazim u talijanskoj „Enciclopedia univerzale“, u članku 'Eletricittŕ atmosferica'.
Električni kondenzator, prema definiciji, je uređaj sastavljen od dva ili više vodiča, između kojih je prazan prostor, ili neki dielektrik (izolator). Kod atmosferskog sferičkog kondenzatora, Zemlja (tlo) predstavlja jedan vodič ili oblog, negativni pol, ionosfera je drugi oblog, pozitivno nabijen, dok je između njih sloj ozonosfere, kao dielektrik. Stavljen u krug istosmjerne struje, kondenzator se napuni i blokira dalji protok struje. Ako se pak kondenzator uključi u krug alterirajuće struje, procesi punjenja i pražnjenja alternirati će se, teći će kroz kondenzator krug alterirajuće struje, procesi punjenja i pražnjenja alternirati će se, te će kroz kondenzator proticati izmjenična struja. Zaključak: pošto taj sferični kondenzator propušta struju, između ionosfere i Zemlje protiče Teslina, alterirajuća struja, a ne Edisonova direktna struja (DC).
No, sada se, ako postavimo analogiju, postavlja pitanje: ne predstavlja li i samo Sunce sa svojom atmosferom (fotosfera, kromosfera, korona) jednu vrstu sferičnog kondenzatora? I, ne čini li jedan sistem sa Zemljom (i Mjesecom), sa jednom vrstom eteričnog provodnika. Oficijelna je teorija ovdje u suprotnosti sa alternativnom. Ona, naime energiju zvijezda (uključujući naravno Sunce)objašnjava ciklusom termonuklearnih preobrazbi. Tu je teoriju iznašao njemački fizičar Hans Bethe 1938. godine. Prema njoj, u središtu zvijezde odvijaju se nuklearni procesi u kojima se vodik pretvara u helij, baš kao kod hidrogenske bombe. Energijom koja se tim procesima oslobađa, zrači nebesko tijelo. S vremenom na mjesto vodika sve više dolazi istrošeni helij, tako da se na kraju ciklusa zvijezda pretvara u supernovu ili 'crvenog diva', te potom skuplja u8 'bijelog patuljka' ili neutronsku zvijezdu. Teorija Sunca-nuklearnog reaktora podrazumijeva da Sunce predstavlja jedan veliki rezervoar nuklearnog goriva, koje se troši, dokle god ga ima. Prema nekim procjenama, udio hidrogena se smanjio od početnih 75% na 35%, što znači da bi Sunce moglo egzistirati hoš nekoliko milijardi godina.
Prema navedenoj teoriji Sunce je dakle jedan autonoman izvor energije, kojim opskrbljava naš stelarni sistem. Teorija električnog univerzuma, naprotiv vidi Sunce kao energijski ovisni entitet. Ono energiju dobija (analogno načinu na koji planete dobijaju) od centra galaksije. Što se u centru galaksije nalazi, da li neka superzvijezda ili pak 'crna rupa', sporno je pitanje. Prema teoriji električnog univerzuma, taj bi entitet morao emitirati ogromnu količinu energije, nezamislivo visoke voltaže (možda reda veličina kvatriliona ili kvinitiliona V) i frekvencije; ta bi energija morala biti dovoljna za sve stelarne sisteme u galaksiji. Možemo pretpostaviti da upravo od galaktičkog centra potiče tzv. kozmičko zračenje.
Oficijelna teorija o crnim rupama takvo nešto poriče. Razvijena 60tih godina prošlog stoljeća (pioniri ideje inače bili su fizičari Michell i Laplace još u 18. stoljeću), od naučnika-astrofizičara poput Hawkinga i Penrose-a, teorija promovira gledište o crnoj rupi kao nekakvoj zoni koja guta materiju; iz koje ništa ne može izaći, pa čak ni svjetlo. Meni je lično ova teorija, pop kojoj u centru galaksije postoji neka gigantska 'kloaka' djelovala je odbojno, jer bi po samoj logici stvari jednog bipolarnog univerzuma, entitet koji samo upija u sebe, a ništa prema van ne odašilje bio – nelogičan. Zato sam još jednom pogledao što tačno piše Hawking u svojem djelu „A Brief History of Time“ (1988) o crnim rupama. Na svoje iznenađenje tamo sam pročitao da ni sam Stephen Hawking ne vjeruje u svoju originalnu hipotezu iz 1960tih godina. On iskreno priznaje da je nakon posjete Moskvi 1973. godine i razgovora sa dva vodeća sovjetska astrofizičara promijenio mišljenje i revidirao vlastitu teoriju. Naime, J. Zeldovič i A. Starobinski uvjerili su ga da rotirajuća crna rupa „može stvarati i emitirati čestice“.
Po meni, odista, naše Sunce mora primati energiju od nekog veoma snažnog izvora. Što me je navelo na ovu pretpostavku? Slijedeće: u vrijeme maksimuma Sunčeve aktivnosti (svakih u prosjeku 11-12 godinana Suncu se dešava, u područjima jakih magnetskih polja. Nakon erupcija dolazi do formiranja oblaka Sunčeve plazme, čime se stvara barijera za sve vanjske čestice. Na Zemlji se ovo zapaža kao manjak kozmičkih zraka (efekt Forbush). Ta maksimalno jaka aktivnost Sunca manifestira se izbijanjem snažnog mlaza čestica, koje dolaskom u Zemljinu magnetosferu bivaju zahvaćene njenim magnetskim poljem i stupaju u reakciju sa česticama visokih slojeva Zemljine atmosfere. (dr Miha Cerineo, članak 'Vasionska fizika' u Vojnoj enciklopediji)
Drugim riječima, dolazi do privremenog prekida(inače stalne) emisije energije iz galaktičkog centra. Ono što se odista dešava za vrijeme solarnog maksimuma jest da se naše Sunce izuzetno silnim erupcijama periodično oslobađa viška energije, te ga šalje u interplanetarni prostor. Svakako se radi, u biti, o maksimalno jakim naponima etera, mnogo jačim od onog vezanog za svakodnevno, postojano zračenje Sunca. Na Zemlji ovo prouzročava niz geofizičkih pojava – magnetske bure, teluričke struje, poremećaje u sredstvima za vezu itd. Fizikalni kemičar G. Piccardi ustanovio je da su se kemijske reakcije uvijek brže odvijale za vrijeme solarnih erupcija i jačih promjena u geomagnetnom polju.
