My spiritual exercises
ponedjeljak, 08.12.2014.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (III)
KAKO SUNCE UTIČE NA STVARANJE ZEMLJINE TERMOSFERE/IONOSFERE?
Do sredine prošlog stoljeća, dakle do početka ubrzanog razvoja satelitske i raketne tehnologije, Zemljina atmosfera(a naročito gornji slojevi) predstavljala je pravu zagonetku. EM ovoji, kojima je naša planeta obavijena, bili su otkriveni zahvaljujući istraživanjima sovjetskog satelita 'Sputnjik 2' (prvi upozorio na postojanje magnetosfere) te američkog satelita 'Explorer 1' (našao unutar magnetosfere dvije zone s posebno jakim zračenjem). Otkrivačem ovih dviju zona smatra se američki astrofizičar James Van Allen, rođen prije ravno 100 godina. Kako veli dr Miha Cerineo, „Po nekim pretpostavkama te zone su veliki rezervoar energije nastale od Sunčeve erupcije, koja je za izvesno vreme zadržana u obliku čestica zahvaćenih magnetskim poljem Zemlje.“ Gornji atmosferski slojevi nemaju tokom dužeg vremena postojanu gustoću. Promjene gustoće povezane su sa promjenama intenziteta zračenja iz Sunčevih aktivnih područja kao što su pjege i fakule.
Ono što je možda najbitnije u članku dr Cerinea (spomenutom u prošlom nastavku) jest činjenica da čestice sa Sunca stupaju u reakciju sa česticama geo-magnetskog polja, u tim visokim slojevima Zemljine atmosfere. Upravo te reakcije glavni su razlog stvaranja ionosfere, u električkom smislu posebnog dijela atmosfere, čija je karakteristika postojanje velike količine ioniziranih čestica.
U temperaturnom smislu, ionosfera se približno podudara sa termosferom. Riječ je o sloju atmosfere od nekih 60 do 600 km visine, gdje su prisutne temperature mnogo više od onih u nižim slojevima (stratosfera i mezosfera).
Kako dolazi do viših temperatura u termosferi? Svako magnetsko polje, pa tako i ono naše planete pod određenim uvjetima može izazvati proticanje struje kroz provodnik. Kao provodnik, može se uzeti ono što sam uvjetno nazvao 'valovod' u prošlim nastavcima, jer tim navodno 'praznim prostorom' ipak neosporno teče neka alterirajuća, izmjenična struja. Još je Faraday ustanovio da kada provodnik (ili samo njegov dio) presijecaju linije magnetske sile, tada je jakost inducirane struje razmjerna broju linija koje provodnik presijeca u jedinici vremena.
Kod ove inducirane struje moralo bi dolaziti do nekog stvaranje topline. Osim ovog, 'indukcionog grijanja', prisutno je još jedno grijanje, koje se naziva 'otporno grijanje'. Prema Jouleovom zakonu toplina se oslobađa pri prolazu električne struje kroz vodiče, zbog njihova otpora. Električna struja dakle svladavanjem otpora vršu radnju koja se očituje u toplini. U ovom slučaju, javlja se otpor uslijed postojanja magnetskog polja Zemlje. Što je magnetsko polje jače, jasno, veći je i otpor.
Ovdje sam se sjetio jedne interesantne paralele, one sa ljudskom kožom. On koji su čitali literaturu u vezi transcendentalne meditacije, mogli su u njoj naići na podatak, da prakticiranjem TM dolazi do povećanja galvanskog otpora kože. Do tog povećanja dolazi, kratko rečeno, zbog toga što se procesom meditacije jača naše eteričko tijelo, i posebno, aura. Aura je dakle energetski ovoidni omotač, koji okružuje ljudsko tijelo. Prvi naučnik koji je auru istraživao bio je Walter Kilner, iz bolnice St. Thomas u Londonu. On je otkrio da gledajući kroz obojen stakleni filter, može oko većine tijela vidjeti svijetleći rub, širok oko 12 cm. Kilnerova knjiga nosi indikativan naslov, „The Human Atmosphere“. Kako navodi u knjizi „Supernature“ L. Watson, biolog, Kilnerov je rad nastavio njegov kolega O. Bagnall. U „The Origin and Propertuies of the Human Aura“Bagnall tako veli da aura „… može biti privučena magnetu, kojeg se drži blizu kože, i da, poput električnog polja oko nabijenog vodiča, ona se najdalje proteže iz izbočina poput prsta ili vrha nosa.“
Nakon ove male digresije, opet se vraćamo ionosferi. Pored konstatacije da ona, generalno govoreći, u principu koincidira s atmosferom, valja reći i to, da je sačinjavaju slojevi (D,E i F) veoma ioniziranog zraka, pod uticajem UV zračenja Sunca.
No, najprvo moramo definirati zračenje, ili radijaciju. Moja Opća enciklopedija iz 1960tih, radijaciju definira kao „bilo koju formu energije, koju materijalne čestice ili valovi usmjereno nose kroz prostor.“ Vojna enciklopedija (1975)r. definira kao „oblik u kojem se emituje i prenosi (kroz prostor i materiju) energiju.“ Valno-čestični oblik prenošenja energije, vjerujem da je bit svih drugih definicija.
No, što je onda energija? Sjećam se da sam jednom u osnovnoj školi bio dobio jedinicu iz tehničkog, jer nisam znao što je to energija. Tada sam zapamtio da je energija – sposobnost vršenja radnje. U Općoj enciklopediji nalazim doista takvu definiciju energije, kao što sam naučio od svojeg nastavnika Griparića – sposobnost vršenja radnje. U Općoj enciklopediji nalazim doista takvu definiciju energije – u užem smislu. No, ova definicija očigledno nije dovoljna, jer se odnosi samo na potencijalnu energiju. U širem smislu, enciklopedija navodi da je energija veličina koja karakterizira stanje, bilo položaja ili gibanja materije u nekom sistemu tijela ili čestica.
Po meni, nećemo mnogo pogriješiti ako pojam energije poistovjetimo sa pojmom etera. Sva materijalna tijela i čestice gibaju se u oceanu etera, koji prožima cijeli univerzum. Ja bih, shodno tome, definirao energiju otprilike ovako: e. je suptilna tvar/snaga koja prožima materiju u stacionarnom položaju, te utiče na gibanje tijela i čestica u prostoru. Izuzetak predstavlja mehanička energija, koja djeluje striktno na fizičkom planu (pr. Mehanički sat). Možemo zaključiti da je eterska razina u principu ona, sa koje gibanje otpočinje (svjetlosna, toplinska, električna/magnetska, nuklearna energija; energija vjetra, vode, raznih goriva). Svakako kod mehaničke energije, gibanje fizičkog tijela prouzročiti će vibracije također i na eterskoj razini (pr. Ako bacimo kamen u vodu, suptilne vibracije eteričnog toka potiču stvaranje radijalnih valova; valovi sami ne putuju, već osciliraju u mjestu, naprijed-natrag i gore-dole). Mada je eter kao pojam bio izbačen iz fizike, u novije vrijeme se ponovo 'ušuljao' pod raznim sinonimima, možemo čak reći i eufemizmima- kvantni vakuum, torziono polje, , polje nulte tačke, ili naprosto tek neodređeno, 'mediji'.
Nakon ove malo duže digresije, vraćamo se ponovo na UV zraćenje Sunca. Pored ovog, na stvaranje ionosfere također snažan uticaj imajuX-zrake. (Gama zrake su neutralne, pa ne vrše ionizaciju.) Dok rendgenske zrake nastaju u prelazima u elektronskom plaštu ili kočenjem brzih elektrona, gama zrake nastaju prelazima unutar jezgre.
Od tri sloja ionosfere, D, E i F, posljednja su dva jako ionizirani, dok je u prvom ionizacija slabija. Debljina ovih slojeva nije fiksna, veća je danju, a manja noću. Najniži sloj D prostire se od 60 do 90 km visine. U njemu vladaju još uvijek niske temperature. Naredni je sloj E (od 90 do 120 km). Za razliku od prvog, on se ne gubi ni noću, ali se ipak znatno stanjuje. Najgornji sloj F u noćnim satima cijepa se na dva dijela: sloj F1 (do 200 km) i sloj f2 (do 600 km).
Temperaturne razlike između sloja D i E, imajući u vidu Faradeyovu definiciju jačine inducirane struje(jača indukcija = jače indukciono grijanje) logički proizlaze iz povećanog broja linija magnetske sile iznad visine od 100 km. Prema definiciji silnice geo-magnetskog polja izlaze iz sjevernog mag. pola (ist. Antarktik), a poniru u južnom mag. polu (sj. Kanada). Naravno da ovo objašnjava pojavu polarne svjetlosti (aurora borealis/australis), u blizini polova, iznad navedene visine. Emisija zračenja sa Sunca, pobuđuje čestice gasova u ionosferi (stvarajući svjetlosne efekte). Područje do 100 km visine karakterizira homogenost gasova u njihovoj molekularnoj strukturi; na višim slojevima prevladavaju čestice u atomskoj-ioniziranoj formi, odnosno vlada heterogenost čestica.
Što se tiče elemenata koji učestvuju u navedenim procesima, bitnima za stvaranje slojeva ionosfere, to su pretežno hidrogen (većinom) i helij, iz pravca Sunca, te kisik, iz pravca Zemlje. U najnižem, D sloju, u većoj mjeri su zastupljene ionizirane molekule NO, dušičnog oksida. Valja jasno napomenuti da na stvaranje ionosfere presudan značaj imaju UV i X-zrake Sunca, te da ionosfera upija jedan dio njihovog zračenja, kao i cjelokupno tzv. primarno zračenje kozmičkih zraka.
Zemljina atmosfera, kao što je bilo rečeno u prošlom nastavku, predstavlja jednu vrstu sfernog kondenzatora. Kod promjenjivog kondenzatora, koji se sastoji od polukružnih aluminijskih pločica, približavanjem pločica se povećava kapacitet. Tako se isto svakog jutra, nakon svitanja povećava kapacitet Zemljinog atmosferskog kondenzatora (jer je najdonji sloj ionosfere opet bliži površini tla, koje predstavlja drugi oblog kondenzatora). Inače, kondenzatore promjenjiva kapaciteta možemo naći na svakom radio-prijemniku (služe za biranje stanica).
Ionosfera, pored toga što filtrira i transformira visokoenergetske čestice/valove Sunca i njegovog zračenja, također je bitna jer omogućava održavanje radio-komunikacija na velikim udaljenostima. U Općoj enciklopediji naišao sam na podatak da „promjena visine ionosfere znatno utiče na poboljšanje prijema radio-emisija noću“ (Radi se jasno o programu na srednjem valu.) Prisjetio sam se tada,da sam 70tih godina morao čekati da padne mrak, da bih mogao čuti najnovije hitove sa Radio-Luxembourga. Zašto se noću bolje čuje stanica na srednjem valu?
Pošto u Općoj enciklopediji nisam naišao na objašnjenje ove pojave, pogledao sam što o tome veli Vojna enciklopedija (članak 'Radio-talasi', puk. Nikola Smiljanić)
Radi se o slijedećem. Emitirani valovi antene-odašiljača se reflektiraju od ionosfere samo pod određenim uglom. Ukoliko je on prevelik, emitirane valove apsorbirati će ionosfera. Znači, postoji kritični kut za određenu valnu dužinu (ili frekvenciju). Objašnjenje je u suštini jednostavno. Danju će se valovi odbijati od nižeg sloja D, i tako odbijeni zahvatiti će samo određeno, manje područje (do 800 km). No, noću nestaju nekoliko desetaka km nižeg sloja ionosfere, te će se valovi , pod istim uglom, odbijati na znatno veću udaljenost (i do 3.000 km).
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pošto već duže vrijeme nisam imao nijednu muzičku numeru, evo jedne iz 70tih, koje sam slušao na Radio Luksemburgu. Zove se isto kao i knjiga L. Watsona, „Supernature“. Izvođač je Cerrone, a tekst je napisala Lene Lovich, pjevačica jugoslavenskog porijekla, koja je i sama imala top 10 hit, „Lucky Number“
