KAKO SE FORMIRA I DISOCIRA OZON U ATMOSFERI?
Ispod ionosfere nalazi se sloj zvan mezosfera, prelazni sloj ili jedna vrsta 'sive zone', između 60 i 50 km visine. U temperaturnom pogledu ovaj sloj predstavlja tranziciju, pošto se temperatura kreće u rasponu od -10 na gornjoj do +10 na donjoj granici. Zapravo mezosfera zahvaća i dio ionosfere, pošto se termosferom računa samo od sloja u kojem počinje inverzija, tj. porast temperature.
Postoje dakle dva sloja Zemljine atmosfere, u kojima se dešavaju temperaturni obrati. Jedan je opisan u prošlom nastavku – ionosfera – sloj u kojem do porasta temperature dolazi zbog elektromagnetske indukcije i el. Otpora, srazom Sunčevog zračenja i čestica sa silnicama geomagnetskog polja.
Drugi porast temperature bilježi se u sloju zvanom ozonosfera, koju karakterizira povećana koncentracija ozona, alotropske modifikacije kisika, sa 3 atoma u molekuli. Na 20 km visine temperatura iznosi -56,5 ° C, na 30 km je viša, 40 ° C, na 40 km još viša, -10 ° C. (Između pedesetog i šezdesetog km ona počinje ponovo padati.) Ono što u ionosferi potiče porast temperature, jesu kemijske reakcije spajanja molekula i atoma kisika, a također i pretvaranje ozona ponovo u kisik, jer se u svim oksidacijskim procesima oslobađa toplina. Interesantno zvuči podatak da je donja ozonosfera (20-25 km) toplija na polovima, a hladnija na ekvatoru – jasno zbog jačih geomagnetskih i kemijskih interreakcija na polovima.
Sloju ozonosfere je poznat i u široj javnosti, po svojoj glavnoj karakteristici, tj. da blokira dio spektra ultravioletnog zračenja, onog dijela koji je štetniji za ljudski organizam. Atmosferski ozon je veoma važan za život na Zemlji, jer dakle apsorbira UV zrake valnih dužina od 210 do 290 nm, kao i dio infracrvenih, tako da Sunčevo zračenje na Zemlju dolazi oslabljeno za oko 2 %.
„U gornjim slojevima atmosfere, u prisustvu atmosferskog kiseonika, dolazi do neprestanog stvaranja i razaranja ozona. Pod dejstvom UV zraka Sunca, molekuli kiseonika razlažu se na atome koji u sudaru sa drugim molekulima kiseonika daju ozon.“ (Vojna enciklopedija, članak 'Ozon', ing. Ljubica Lazić)
Dakle, još jednom podvlačim, ozon se neprestano stvara i razara, baš kao što se donji sloj ionosfere svakim danom stvara i razara.
U novijim enciklopedijama, u člancima vezanim za ozon i ozonosferu, pojavljuju se neki novi pojmovi, poput 'ozonska rupa', 'staklenički efekt' i tsl. Idemo vidjeti što o tome ima reći moja 'Enciclopedia universale' (2004)
'Ozonska rupa'. Kurentna ekspresija , sa kojom se indicira redukcija debljine sloja ozona, otkrivena u 70tima u stratosferi, iznad Južnog pola, sreće se također na Sjevernom polu i drugim zonama. Smatra se da je uzrokovana ljudskim djelovanjem, a posebno emisijom klorfluorkarbida (CFC) u atmosferu.
'Efekt staklenika'. Ekspresija kojom se indicira konzervacija termičke energije koje Sunce transmitira na Zemlju, djelovanjem selektivne apsorpcije, koja se očituje u atmosferi. Kao stakla nekog staklenika, pojedine komponente atmosfere (vodena para, kristali leda, suptilna prašina, CO2) sprečavaju disperziju topline od Zemlje prema svemiru, zato jer apsorbiraju i odbijaju nazad prema nižim slojevima infracrvena zračenja, koja Zemlja re-emitira, nakon što ih je apsorbirala od Sunca. Procentualni porast pojedinih stakleničkih gasova u atmosferi (posebno CO2), zbog ljudske aktivnosti, uzrokuje porast e.s. i konzekventno porast temperature na Zemljinoj površini.
Znači, iz ova dva članka smo naučili da: 1) za ozonsku rupu u Zemljinoj atmosferi glavni je krivac kemijski spoj CFC i 2) da je za efekt staklenika odgovorna emisija CO2 u atmosferu.
Mislim, onako logički premišljajući da iznad južnog i sjevernog pola odista moraju postojati nekakve rupe, međutim zasigurno ne potiču od nekakve supstance CFC, već od – silnog mlaza geomagnetskih silnica, koje izviru i poniru upravo u blizini polova.
Čudna mi čuda. Okrenite gumeno crijevo uvis i pustite vodu – evo vam 'rupe' u atmosferi. Uostalom CFC ni ne može dospjeti visoko u atmosferu. Pošto je teži od zraka, jasno je da se neće zadržavati na visinama 20-40 km i cijepati (ireverzibilno?!) molekule O3. Osim ako ga na tu visinu ne ispaljuju iz akceleratora uvis neki suludi naučnici.[1]
Što se tiče druge tvrdnje, da emisija ugljičnog dioksida utiče na stvaranje 'efekta staklenika', dovoljno je iznijeti podatke o udjelu CO2 u atmosferi kroz zadnjih nekoliko decenija.
1) G. Ames – R. Wyler : The Golden Book of Biology [1961] – 0,03% [2]
2) Opća enciklopedija JLZ [1969] – 0,03%
3) Vojna enciklopedija (Vojnoizdavački zavod Beograd – Mladinska knjiga Ljubljana) [1973] – 0,03%
4) Enciclopedia universale (Garzanti Milano) [2004] – 0,0314%
Za nekih 40ak godina udio CO2 u atmosferi povećao se za svega – 0,014 promila. Gotovo nimalo. Za usporedbu, na planeti Veneri, gdje efekt staklenika neosporno postoji, udio CO2 u atmosferi iznosi čak oko 97%.
-------------------------------------------------------------------
[1] Nekome ove tvrdnje mogu zvučati pretjerano i kao 'izrečene napamet'. Puka logika čovjeka navodi na misao da je CFC supstanca teža od zraka. Iz članka „Hole in the Ozone Scare“ doznajemo da je teža i do 8 puta (uz niz drugih zanimljivosti).
[2] Knjiga Amesa i Wylerove donosi interesantan podatak o eksperimentu švicarskog prirodoslovca Nicholasa de Saussure-a. One je biljke držao u zraku u kojem je bilo ugljičnog dioksida nekoliko puta više nego što ga ima u normalnim okolnostima. Ovos ne samo da nije naškodilo biljkama, već su one rasle – nekoliko puta brže.
< | prosinac, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moja alternativna vizija duhovnosti novog doba i zavjera Novog svjetskog poretka
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr