My spiritual exercises
srijeda, 30.07.2014.
DA LI SU PAŠTUNI I KAŠMIRCI 'SINOVI IZRAELOVI' ILI GDJE JE NESTALO 10 PLEMENA?
Obično se misli da je judaizam nastao negdje u 13. stoljeću pr.n.e., kršćanstvo u 1. stoljeću, te islam u 7. stoljeću n.e. Kada sam čitao Kuran, zbunjivalo me je što taj spis kao da bez teškoća premošćuje jaz od 20 stoljeća između judaizma i islama, te jevreje i muslimane čini praktički članovima jedne religije, samo izražene kroz dva oblika. Da li su dva semitska naroda, Judejci/Izraelci i Arapi bili u stvari porijeklom – ista nacija? Nisu li negdje i korijeni dva naroda zajednički?
Isprva nisam mogao vjerovati da postoji neka tako bliska veza Judejaca/Izraelaca i Arapa. Činilo mi se nekako čudnim što muslimani priznaju kontinuitet svoje religije sa Torom [Al-Tawrat], Mojsijem [Musa] i Solomonom [Sulayman]. Kako to? Dovoljno je okrenuti nekoliko stranica Kurana, i, gotovo na samom početku, čitamo: «O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste mi dali...» Malo dalje: «Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali...» Još malo dalje: «...i povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik...»
Legenda veli da je Abraham [Ibrahim] sa svojim sinom Išmaelom [Ismail], sagradio Kabu u Mekki. Ovo je dakle bilo svetište (također i) predislamskih Arapa. Kako se može iščitati iz napomena (tj. objašnjenja) uz Kuran, «tokom vremena izgubilo se Ibrahimovo i Ismailovo učenje o jednom Bogu i Arapi su prihvatili kumire.» (Ismail je stric Jakova; od njega potiče 12 arapskih plemena, kao što od Jakova-Izraela također potiče 12 plemena.) Dakle, prihvatili su politeizam. Ali, i čitajući Stari zavjet [jevrejski: Tanakh] vidimo da kod Judejaca/Izraelaca monoteizam nije bio prihvaćen odmah, ni u vrijeme Mojsija, ni u vrijeme Solomona, ni kasnijih kraljeva. Prema nekima, Judejci su svoju religiju prihvatili tek nakon povratka iz Babilona, dakle u nekoliko stoljeća prije nove ere (između 4. i 2. stoljeća).
Kao što je poznato, kraljevstvo Izrael raspalo se na dva dijela, nakon vladavine Davida i Solomona, negdje oko 10. stoljeća prije nove ere. Sjeverno kraljevstvo nazvano je Izrael, i sastojalo se od 10 plemena, dok je južno nazvano Judeja, i sastojalo se samo od dva plemena. No, nakon što je u 8. stoljeću Asirija osvojila Izrael, njegovim plemenima se – gubi svaki trag u historiji. Gdje je nestalo tih deset plemena?
Čitajući knjigu «Secret Doctrine» H.P. Blavatsky naišao sam na interesantan podatak. Radi se o tome, da je da je Ptolomej, grčki astronom i geograf, pišući o kabulskim plemenima, nazvao ih 'Aristophuloi'', aristokratskim ili plemenitim plemenima. Afganistanci su sami sebe nazivali Ben-Issrael (djeca Izraela). Nitko se ne treba iznenaditi, piše Blavatsky, ukoliko naiđe na imena plemena poput Youssoufzic, Zablistanee, Ben-Manasseh, Isaguri itd. u raznim regijama u Afganistanu.
Dr Francois Bernier, francuski liječnik iz 17. stoljeća u svojem je putopisu 'Les voyages de Bernier contenant la description des Etats du Grand Mogul de l'Hindoustan' (1699) spekulirao da Kašmirci potiču od izgubljenih 10 izraelskih plemena, što je zaključio na osnovu određenih običaja i rituala, te prevladavajućeg tipa facijalnih karakteristika. Ovo se također odnosilo i na susjedne Afganistance, kod kojih je također pronašao iste jevrejska obilježja. On veli kako je to isto primijetio već njegov pater, jezuit, kao i neki drugi Evropljani koji su ranije bili posjetili Kašmir. Navedeni jezuit, Catrou, bio je napisao 1708. godine knjigu o historiji mogulske imperije, gdje je eksplicitno naveo da su «Kašmirci potomci Jevreja.»
No, ono što se čini najuvjerljivijim dokazom, jesu imena, nazivi geografskih lokacija u Afganistanu i Kašmiru, ista ili vrlo slična onima spomenutima u Bibliji. Glavni grad Afganistana je Kabul, i on se isto tako spominje u Bibliji. (I Kraljevima, 9:13) Kralj Hiram upitao je kralja Solomona: «kakvi su to gradovi, što si mi ih dao, brate? I nazva ih zemlja Habul, i osta im to ime do danas.» Interesantno je isto tako spomenuti da se na brdu iznad grada Srinagara, glavnog grada regije Kashmir, nalazi mali hram, Takht-i-Sulayman ili «Solomonov tron». Pokraj Islamabada (ovaj kašmirski grad je na pola puta do Kabula) se nalazi Chah-i-Babel («Babilonski izvor»). H.P. Blavatsky navodi u «Isis Unveiled» da je Solomon stekao svoje magijsko umijeće u Indiji od Hirama, kralja Ofira, a možda i od kraljice od Sabe. «Njegov prsten, poznat i kao Solomonov pečat [tj. heksagram, šestokraka zvijezda]i čuven zbog svog uticaja na mnge duhove i demone u starim narodnim legendama je također indijskog porijekla.»
Biblija daje pet orijentacionih tačaka za mjesto gdje je Mojsije sahranjen (Ponovljeni zakon, 34). To su: poljane Moaba, brdo Nebo, brdo Pisga, Beth-Peor i Hesbon. Sve ove lokacije se mogu naći na manje od 100 km od glavnog grada Kashmira.
Pandit (brahmanski učenjak) Har Gopal zabilježiti će u svojem djelu, Guldasta-i-Kashmir: «Muslimani zovu ovu zemlju replikom neba na zemlji i također su je nazvali Solomonov vrt. Ima mnogo svetišta u zemlji. Oni vele da je Hazrat Sulayman ovamo došao i da je Hazrat Musa ovuda prolazio, i umro.»
Dvanaest kilometara od Bandipura u Kashmiru, nalazi se mjesto, koje se smatra Mojsijevim grobom. Čuva ga mutawali, ovlašteni čuvar groba. U blizini sela Aham-Shariff nalazi se kamen u obliku stupa, oko metar visok, i to je spomenik koji mutawali-ji čuvaju već preko 2700 godina (interesantno podudaranje sa 'nestankom' 10 plemena u 8. stoljeću pr.n.e.)
Neki Afganistanci, tačnije Pashtuni, vjeruju da su baš oni potekli od deset izgubljenih Izraelovih plemena, što predstavlja jednu oralnu tradiciju, prenošenu vjekovima sa generacije na generaciju. Nju podupire kako tradicija, tako i običaji, te imena mjesta iz Biblije, lokalnog folklora, te modernih novovjekovnih astraživanja. Pošto Afganistanci nisu homogena grupa, djecom Izraela se ne smatraju sva plemena, već samo Afridi [Ephraim], Yusufzai [Joseph], Khattak [Gad?] i Shinwari [Shimon]. 'Bani Izraelićani' navode mjesta kao što su Khurasan, Ghazni, Gozan, Hara i Habor, te druga sela, gradove diljem regije Khurasan. Ova historijska regija obuhvaća šire područje – sjeveroistočnog Irana, sjevernog Afganistana, te južna područja Turkmenistana i Uzbekistana.
Ime 'Izrael' je uobičajeno među Pashtunima, za razliku od muslimana, kod kojih se ne koristi. Pripadnici ovog naroda, kojeg inače ima oko 15 miliona (uglavnom u Afganistanu i Pakistanu, te nešto u Iranu i Indiji) štuju običaje kao što su paljenje svijeća na Sabath, imaju sičnu odjeću, kape, te kao simbol 'Davidovu zvijezdu'. Također je tu i običaj obrezivanja djeteta na osmi dan (dok muslimani običavaju to činiti u dobi djeteta od 12 godina), kao i dijetalna ishrana poznata kao kosher. Regija koju obitavaju Pashtuni također ima arheološke nalaze koji svjedoče o njihovom jevrejskom porijeklu. Legalni sistem poznat kao 'Pashtunwali' je vrlo sličan Tori, koju inače Pashtuni veoma cijene; nazivaju je Tavrad El Sharif.
Pashtuni se dakle neporecivo razlikuju od drugih skupina, kao npr. Turaka, Mongola, Perzijanaca, ili Indo-Iranaca. Njihovu davnu historiju dakle teško je pratiti.
Pošto je historija Izraela, Arapa, te njima srodnih naroda koji danas žive u Indiji, Pakistanu i Afganistanu ne tako jasna, onda su moguće i razne pretpostavke. Jedna je tako i meni pala na pamet, a koja se takorekuć sama po sebi nameće. Smatram da nije nemoguće, da je migracija Izraelaca tekla prvobitno sa istoka na zapad, od Indije prema Bliskom istoku. Zapravo, da oni potiču, baš kao i Arapi, iz Indije, a da su potom, tokom mnogih vjekova postepeno dospjeli prvo u rubna područja, Afganistan i Pakistan, kasnije i u Perziju (Babilon), odakle su zajedno migrirali tačno na jug (Mekka i Medina), te na zapad (Palestina). Otvaram ponovno Kuran. Čitam kako su u Medini u predislamsko vrijeme živjela dva jevrejska plemena, Banu Nadir i Banu Qurayza. Poznato je da Muhamed potiče iz plemena Al-Quraysh. Dakle, gotovo identična prezimena, jedino ih vjera razdvaja. Prema tome, nisu li Izraelci, zajedno sa Arapima, migrirali iz Babilona u Mekku i Medinu? Možda su prije dolaska u Arabiju (ili pak Babilon) odista bili jedan narod?
U «Tajnoj doktrini» H.P. Blavatsky navodi da su Izraelci bili potomci Indijaca, koji nisu pripadali nijednoj kasti. Oni su se pobunili protiv brahminske religije, te su tražili utočište u susjednim zemljama, Kaldeji (Irak), Aryji (Iran) i Sindhu (Pakistan). Prema tome, mitski praotac jevreja i muslimana Abraham [Ibrahim] dobio je ime po raskolu sa religijom štovanja Brahme ('A-Braham') i svećenika brahmina, te sa religijom brahmanizma, koja se razvila u periodu od 10. do 6. stoljeća prije nove ere.
DAVIDOVA ZVIJEZDA, ILI SRI YANTRA
Mnoge su brahminske pagode bile dizajnirane i sagrađene na figuri zvanoj Sri-Iantara (Sri Yantra), veli H.P. Blavatsky u knjizi «Isis Unveiled». Veliko su štovanje ovoj figuri iskazivali srednjevjekovni kabalisti, kršćanski i drugi, no zvali su je – Solomonov pečat. Dok ovaj naziv ima pretežno ezoterički i magijski karakter, uobičajeniji je egzoterični naziv - Davidova zvijezda. Radi se o heksagramu, ili šestokrakoj zvijezdi, koja se prema tradiciji (za koje nema historijskih ili arheoloških dokaza) nalazila na štitu kralja Davida.
Solomonov pečat bio je magijski prsten koji je posjedovao kralj Solomon [arapski: Sulayman], sin kralja Davida [arapski: Dawud], koji mu je omogućavao da zapovijeda demonima [jinn] te komunicira sa životinjama. Legendu o Solomonu i njegovom magičnom prstenu su obradili u svojim djelima mnogi arapski pisci. U tim legendama, prsten dolazi s neba sa svetim božjim imenom ugraviranim na njega. Sastojao se od bronzanog i željeznog dijela. Prvi je zapovijedao dobrim duhovima, a drugi zlim.
Prsten kralja Solomona u tim legendama dakle stiže sa neba, te donosi moć neba na zemlju. Ovaj simbol sadrži dva trougla. Jedan je usmjeren na dole, prema zemlji, dok drugi pokazuje ka nebu. Ovi su trokuti spojeni, te zajedno znače vjenčanje neba i zemlje.
Simbol se također crtao za prikazivanje kreacije svijeta u šest dana, sa svojim šest krakova. Heksagram praktički predstavlja koneksiju neba i zemlje, te kreaciju svijeta. Davidova zvijezda postala je vidljivo obilježje judaizma tek u relativno nedavno vrijeme, od 18. stoljeća. (Ranije je bila isključivo ezoterični simbol.) Njenom prihvaćanju kao simbola jevrejskog identiteta je pridonjelo usvajanje od strane cionista, te njeno uključivanje u nacionalnu zastavu države Izrael.
Teme kreacije i balansa neba i zemlje također nalazimo kod hinduističkog simbola Sri Yantra. U suštini se radi o istom simbolu, dakle spoju dva trougla. Yantra predstavlja grafičko predočavanje energija, slično kao kod mandale. Mandalu koriste budističke tantričke škole Vajrayane, dok yantru koriste hinduistički tantrici. A tantra koristi ljudsko tijelo kako bi postigla spiritualno prosvjetljenje kroz razumijevanje aktivne ženske (Shakti) te pasivne, muške (Shiva) energije. Energiju simbolički predstavlja upravo simbol Sri Yantra.
U samom centru Sri Yantre je tačka (bindu) koja predstavlja nemanifestirani izvor kreacije. Heksagonalna zvijezda (shatkona) je simbol zajedništva, ujedinjenja Shive i Shakti, žensko-muške energije. Kroz ovu energiju nemanisfestirani potencijal kreacije sadržan u centru snažno se manifestira prema vani.
Simbol također govori o manifestaciji energije kroz evoluciju, no također prikazuje i obratan proces, involucije, od oboda ka centru. Trokut sa vrhom nagore predstavlja muški princip, onaj sa vrhom nadole ženski princip, ono što se obrađuje također i u kabalističkim spisima.
Sve yantre, smatra se, sadržane su u ovoj, Sri Yantri.
Kao što se vidi iz naprijed rečenog, Sri Yantra i Davidova zvijezda istražuju slične teme, kreacije, te koneksije neba i zemlje, ili ženske i muške energije. Ono što je implicitno sadržano u potonjem simbolu, eksplicitno je u prvom
srijeda, 16.07.2014.
SIMBOLIKA SVASTIKE
Pošto je simbol svastike bio do sada samo usput bio spomenut, reći ću ovom prilikom nešto više o ovom kontroverznom simbolu.
Možda je zanimljivo na početku navesti što o simbolu kaže Enciklopedija JLZ:
«SVASTIKA (od sanskrta svasti sreća, zdravlje). Križ sa četiri jednaka kraka, od kojih svaki završava produžetkom pod pravim kutem. Javlja se u najrazličitijim kulturama svih kontinenata (izuzev Australije) već od neolitika, kao ornamentalni motiv, s određenim simboličkim značenjem (simbol sreće, Sunčev točak itd.) Zaključujući pogrešno da s. dolazi isključivo kod Arijevaca, prihvatili su je kao svoj simbol antisemitski pokreti novijeg doba. U okvirima tih dehumaniziranih pokreta i ideologija, koji kulminiraju u njemačkom nacional-socijalizmu, s. je postala simbolom, pod kojim su vršeni zločini najvećih razmjera.»
Nacistička i hindu svastika
Upravo zbog ovog posljednjeg, svastika je i dan-danas gotovo tabu tema, a naročito u Evropi i Sjevernoj Americi. No, može se isto tako postaviti i pitanje: da li je njena zloupotreba u prvoj polovini četrdesetih XX vijeka na tlu Evrope dovoljna, da bi taj simbol bio protjeran iz nove historije kao – čisto nacistički. Ja lično smatram da ne. Jer, radi se o simbolu koji je za mnoge milione ljudi, prvenstveno u Aziji, svet, - u kulturnoj historiji dugoj milenijima. Dakle, mislim da je potrebno uzeti u obzir činjenicu, da se radi o hinduizmu kao kolijevci svjetske duhovne baštine, te njenom svetom simbolu, korištenom od pradavnih vremena. (Kada se simbol prikazuje u koloru, onda nema dvojbe o tome, da li se radi o nacističkoj ili ne-nacističkoj svastici. Kontekst dakle govori o značenju simbola. Inače, budisti su nakon II svjetskog rata počeli upotrebljavati lijevo orijentiranu svastiku.)
Svastika se smatra izuzetno svetim simbolom, te također, kao što je gore novedeno, simbolom sreće. Pošto je korištena vjekovima u religiozne svrhe (nikad kao simbol mržnje), kako kod hinduista, tako i kasnije kod budista, ne predstavlja iznenađenje da razni sakralni objekti na tlu Indije i budističkih zemalja naprosto vrve od simbola svastike – hramovi, svete knjige, oltari, ikone. Ona se koristi u svim svečanim prilikama – vjenčanjima, festivalima, religijskim ceremonijama, njome su ukrašene kuće i prilazi kućama, odjeća i nakit, sredstva javnog prijevoza, pa čak i ukrasi na prehrambenim artiklima, kao što su torte i kolači.
U historiji je ovaj simbol bio prisutan, bilo u dekorativne ili u religijske svrhe, i u ostalim svjetskim kulturama, kao što je već navedeno. Cirlotov «Rječnik simbola» navodi da se ovaj grafički simbol može naći u gotovo svakom drevnom i primitivnom kultu diljem svijeta – u kršćanskim katakombama, u Britaniji, Irskoj, Mikeni i Gaskoniji; među Etruščanima, Hindusima, Keltima i germanskim narodima; u centralnoj Aziji, isto kao i u pret-kolumbovskoj Americi.
Ono što je bitno naglasiti je, da je svastika, baš kao i heksagram (šestokraka zvijezda) primordijalni simbol sa svojim uzvišenim spiritualnim značenjem. (Mora se dakle nadvladati osjećaj da ti simboli pripadaju Njemačkoj ili Izraelu, pošto su mnogo stariji od tih država i nacija.)
Što se tiče filozofskog tumačenja simbola svastike, njen oblik, najkraće kazano, predstavlja solarni točak, sa zrakama i stopalima, skiciranima na vrhovima. Ukoliko su stopala usmjerena na desno, radi se o desno orijentiranoj svastici, a ukoliko su usmjerena na lijevo, o lijevo orijentiranoj svastici. (S obzirom da se Sunce prividno giba udesno, pretpostavljam da su brojnije svastike desno orijentirane.) No, ovdje često dolazi do konfuzije, jer na prvi pogled nije sasvim nedvosmisleno, je li riječ o rotaciji na desno ili na lijevo.
Krakovi svastike predstavljaju četiri strane svijeta, te četiri kardinalne tačke zodijaka (Jarac, Ovan, Rak i Vaga), ili dvije solsticija i dvije ekvinocija (godišnje gibanje Sunca). U dnevnom prividnom gibanju, one označuju prelaze noć/jutro, jutro/podne, podne/popodne, popodne/veče.
S obzirom da je svastika par excellance SOLARNI simbol, nešto je očiglednije razlikovanje ovog simbola, s obzirom na boju. Ukoliko definiramo četiri faze u sunčevom prividnom gibanju nebom, tada možemo razlikovati crno sunce (nadir), bijelo sunce (ascendent), zlatno sunce (zenit) i crveno sunce (descendent). Ove četiri faze se mogu poistovjetiti sa četiri faze alkemijskog procesa: crna (primarna materija, izvor, latentne snage), bijela (minorno djelo, prva transmutacija, živa), crvena (sumpor, pasija), te konačno zlatna. Zlato je simbol svega superiornog – glorificirano 'četvrto stanje'.
Crna boja nacističke svastike kao da implicira već na prvi pogled nešto negativno. H. Stevens u knjizi «The Reich of the Black Sun» navodi neka tumačenja vezana za nacističku mitologiju. Prema ovom autoru, skraćenica «SS» nije značila samo «Schutzstaffel» (Zaštitni odredi), već također «Schwartze Sonne» (Crno Sunce). Ovo je navodno bilo poznato samo unutrašnjem krugu nacističke elite oko Heinricha Himmlera, za koje je svastika imala okultni značaj. Kako navodi J. Lina u «Architects of deception» Himmler je taj unutrašnji prsten (koji se sastojao od 13 članova) organizirao po uzoru na templarski red i jezuite. SS uniforme su imale simbol srebrne lubanje, na crnoj podlozi. Prema D. Ickeu («The Biggest Secret») u njihovom sjedištu, drevnom dvorcu Wevelsberg, Himmler i njegovi 'vitezovi' su prakticirali nordijsko-paganske rituale i štovali Satana. Icke navodi da je u SS-u bio također i princ Bernhard, jedan osnivača Bilderberg grupe.
Sovjetski ukaz o uvođenju svastike kao armijske oznake iz 1918. – Američka razglednica iz 1915. godine
Interesantno je da su (zlatnu) svastiku kao simbol, prije Nijemaca oficijelno koristili – saveznici. O ovome piše američki historičar R. Curry u knjizi «Swastika Secrets». Dakle, pripadnici američke vojske u I svjetskom ratu upotrijebili su simbol, ironično, upravo u borbi protiv Nijemaca. Američki piloti-dobrovoljci borili su se na francuskom nebu, u sastavu francuske eskadrile Lafayette. Tridesetak Amerikanaca borilo se pod komandom francuskog kapetana Georgesa Thenaulta, u periodu od maja 1916. pa do 1918., do završetka rata. Eskadrila je originalno nosila naziv Escadrille Americaine, no, promijenila je ime, zbog činjenice da Amerika još nije bila oficijelno ušla u rat 1916. godine. Eskadrila Lafayette je imala borbena djelovanja na svim frontovima Francuske. Oborila je ukupno 57 njemačkih aviona, te izglubila devet pilota.
U posljednjim mjesecima rata na francuskom frontu se sa zlatnom svastikom na rukavu borila 45. laka pješadijska brigada, također američka jedinica. Ova je jedinica bila popularno znana kao «Sooner Soldiers». Termin «Sooners» referira na ljude iz Oklahome, gdje je jedinica izvorno bila osnovana. Oznaku su nosili na lijevom rukavu, a također i na zastavi.
Za vrijeme I svjetskog rata svastika je bila smatrana simbolom sreće. Tako da su vojnici na fronti dobivali razglednice od kuće na kojima je bila svastika uz američku zastavu (u pozitivnom kontekstu), uz riječi u stilu «Neka vas ovaj amblem zaštiti od svakog metka, od svake granate».
Ovaj su simbol bili nedugo potom (1918-1920) preuzeli sovjetski socijalisti. Ovdje «SS» znači – Sovjetski socijalizam. Svastika je tada bio popularan i još ne-kompromitiran simbol, te su ga Sovjeti tokom 1917. i 1918. godine koristili također i na novčanicama – banknotama. Pošto su njemački nacional-socijalisti također usvojili svastiku kao oficijelni simbol 1920. godine, Sovjeti su tada (tačnije, nešto kasnije, 1922. godine) preuzeli novi simbol – srpa i čekića.
subota, 12.07.2014.
TKO JE PRAVI AUTOR 'MEIN KAMPFA'?
Među onima, koji se u raznim tekstovima pojavljuju kao pravi autori knjige 'Mein Kampf', (koju je Hitler navodno napisao za vrijeme odsluženja zatvorske kazne 1924. godine), spominju se Bernhardt Stempfle, jezuitski svećenik, Karl Haushofer, profesor geopolitike, te Rudolf Hess, Hitlerov ađutant i zamjenik (do 1941. godine).
Čitajući 'Mein Kampf', nikako se nisam mogao oteti utisku da tu, u znatnom dijelu, prilično kompleksnu knjigu, koja zahtijeva poznavanje niza područja, nije mogao napisati netko, tko nije mogao do svoje 35. godine (ma kako inteligentan bio) steći taj kvantum znanja. Iz (geo)politike, ekonomije, sociologije, filozofije historije... Pisac knjige je svakako morao biti svestrano obrazovan čovjek.
Iz same knjige proizlazi da čovjek kojemu se knjiga pripisuje, odnosno Adolf Hitler, nije imao završenu – ni srednju stručnu spremu. To, naravno ne mora biti glavni i odlučujući razlog. Jer, čovjek koji je inteligentan, može se sam obrazovati. Jasno, ukoliko su mu na raspolaganju dovoljna količina slobodnog vremena, materijali za proučavanje (knjige, stručni članci itd.), i ako ima čeličnu volju. Jer, bez pomoći profesora savladati niz naučnih područja mogu samo rijetki.
Dakle, postavlja se pitanje, da li je Adolf Hitler imao na raspolaganju ove predispozicije, u periodu, između 1905-14 godine, odnosno prekida školovanja i I svjetskog rata, te u nekoliko godina nakon I svjetskog rata.
Adolf Hitler svakako je mogao napisati, čak i samostalno, određene dijelove knjige, u prvom redu one koje sadrže autobiografske podatke vezane za njegovu mladost, školovanje na realnoj gimnaziji u Linzu, period u Beču, gdje je radio kao manuelni radnik i slikar akvarela, te perod u Minhenu, u godinama pred I svjetski rat i neposredno nakon njega. Po meni, ti autobiografski podaci zapravo su i bili ubačeni da doprinesu uvjerljivosti njegovog autorstva knjige, između ostalog. A također i iz propagandističkih razloga (dodvoravanja radničkoj klasi), jer se u njima opisuje ono, što mogu razumjeti mali, obični ljudi – radnički život, težak fizički rad, borba za golo preživljavanje i opstanak. Većina ljudi koji su 20tih i 30tih godina kupili tu knjigu, ili je dobili na poklon, pretpostavljam da su jednostavno preskakali teške dijelove, filozofske prirode, koje nisu mogli razumjeti.
Početkom 20. stoljeća edukacijski sistem je bio drugačiji. Poslije 4 razreda osnovne polagala se tzv. 'mala matura', nakon koje je slijedilo (jasno za manji broj đaka) srednje obrazovanje, u trajanju od 8 razreda. Hitler je bio upisao, prema vlastitim navodima, ne klasičnu, već realnu gimnaziju u Linzu. (Iz razloga što ona obuhvaća također i crtanje, za što je Hitler pokazivao naročiti talent.) To je moralo biti negdje 1900. godine. Redovnim pohađanjem nastave on je 'realku' mogao završiti 1908. godine. Međutim... U 'Mein Kampfu' se pokušava zamutiti jedna jednostavna činjenica, a to je – da je Hitler bio 'drop out'. Drugim riječima, da je prekinuo školovanje na 'realki'. U knjizi se navodi da je iznenadna bolest, odnosno «ozbiljna upala pluća» odlučila njegovu budućnost, da je liječnik savjetovao Hitlerovu majku da ga ne šalje za kancelarijskog službenika, te stoga njegovo je pohađanje realke moralo biti prekinuto za barem jednu godinu. (Ne navodi se godina, ali može se raditi o 1905. godini.) Zabrinuta za njegovo zdravlje, majka ga je ispisala iz 'realke', e da bi ga onda pustila da pohađa – Akademiju!! Apsurdno, no upravo ovo piše u 'Mein Kampfu'.
Može li se Akademija (likovna) upisati bez završene 'realke'? Naravno da ne. I sam Hitler to priznaje, na jedan prilično smušeni način:
« U nekoliko dana sam znao da ću jednog dana postati arhitekt. Sigurno, bio je to jedan nevjerovatno težak put; zato jer studiji koje sam zanemario iz prkosa na 'Realschule' bili su veoma potrebni. Nitko ne može pohađati studij arhitekture na Akademiji, bez [prethodnog] pohađanja građevinske škole na 'Technic', ovo potonje zahtijevalo je završenu srednju školu, a ja je nisam imao. Ispunjenje mog artističkog sna izgledalo je fizički nemoguće.» [Citat iz 2. poglavlja 'Mein Kampfa'] Svašta!
Period od 1905. do 1907. godine je namjerno zamućen iz jednog jednostavnog razloga – Adolf Hitler je to vrijeme proveo živeći boemskim životom u Beču, dok mu nije ponestalo novaca.
Godine 1907., nakon smrti majke, Hitler se bio sasvim preselio u Beč, gdje bez završene srednje škole nije mogao dobiti drugi posao nego – fizičkog radnika. Ovaj period, koji je potrajao negdje do 1909. godine, bio je dakle, ispunjen šljakanjem, te borbom za goli opstanak. Tada je navodno bio dobio neko nasljedstvo od tetke, što mu je bilo poboljšalo materijalni položaj. Citat: «Sada nisam bio toliko umoran uveče kada bih došao kući s posla, nesposaban da i pogledam neku knjigu a da uskoro ne zaspem.»
Dakle, zapravo, tek je u ovom periodu, između 1909. i 1912. u Beču, između svoje 20. i 23. godine života, Hitler mogao doći do prvih saznanja, koje bi bilo kakav-takav temelj za njegovo buduće superiorno znanje, potrebno za zahtjevnu knjigu kao što je 'Mein Kampf'. Hitler skromno veli da mu se situacija promijenila utoliko, što više nije bio prisiljen zarađevati za svakodnevni krih kao obični fizički radnik, već – kao mali crtač i slikar akvarela. «Slikao sam da zaradim za život i studirao iz zadovoljstva.» Tako veli on, budući njemački kancelar i veliki fuhrer.
Koliko je vremena dnevno Hitler provodio slikajući, a koliko studirajući humanističke nauke, ne zna se. No, morao je svakako proučiti ogromnu literaturu, potpuno sam, bez ikakve pomoći i predavanja.
Život u Beču do 1912. nije na njega ostavio dobar utisak, za razliku od narednog perioda, koji je proveo u Minhenu. Prema navodu iz knjige, u glavni grad Bavarske je konačno došao u proljeće 1912. godine. Period prije početka I svjetskog rata u Minhenu on naziva najsretnijim u životu. Još jednom ponavlja, da je slikao samo kako bi osigurao sredstva za preživljavanje, tj. kako bi mogao nastaviti svoje samouko obrazovanje. Dakle, u Minhenu («metropola njemačke umjetnosti») se počeo oduševljavati ne samo umjetninama, već i arhitekturom. A što se tiče obrazovanja iz 'humanističkih nauka', tu mu je glavnu inspiraciju činilo obimno djelo jednog Engleza, Houstona S, Chamberlaina – «Foundations of the 19th Century». (Desetak godina kasnije, 1923., konačno će dočekati i susret sa njim u gradu Bayreuth, gdje je engleski pisac živio.)
No, moramo se vratiti na period od par godina prije rata, jer predstavlja jednu spornu tačku – prema nekim autorima on je tek 1913. godine došao u Minhen, dok je prethodne godine navodno bio u Engleskoj. Britanski autor Greg Hallet navodi u «Hitler Was a British Agent» da je on bio na uvježbavanju kod britanske tajne službe. Adolfov stariji polubrat Alois bio je radio kao konobar u Dublinu, gdje je upoznao ženu, Brigid Dowling, s kojom se oženio i preselio u Liverpool. Prema Halletu, za vrijeme posjete Aloisu, on je došao u kontakt sa britanskom vojnom tajnom službom, koja je nad njime obavila Psych-Ops uvježbavanje, kako bi ga osposobila za zadatke dvostrukog agenta. Ovo se zbivalo u periodu od februara do novembra 1912. godine.
Što znači, kada je došao u Minhen u proljeće 1913. godine – on je već bio na neki način – čovjek sa misijom. Za vrijeme rata je obavljao dužnosti kurira. Navodno je bio dva puta uhapšen od strane Britanaca, no oba puta je bio pušten nakon intervencije britanskih viših obavještajnih oficira.
No, pošto je ovdje tema autorstvo knjige 'Mein Kampf', vraćamo se ponovo na nju. Iz dosada rečenog proizlazi da Hitler u periodu prije rata nije odista imao dovoljno vremena za proučavanje ogromnih i obimnih materijala iz geopolitike, filozofije historije itd. Da li je imao nakon rata?
Nakon rata Hitler je ostao u vojsci. Bili su mu dodijeljeni zadaci na potiskivanju socijalističkih pobuna diljem Njemačke, no on je djelovao pretežno na području Minhena, od 1919. godine. U julu te godine imao je dužnost špijuna pri vojnoj policiji Reichswehra. Njegovi zadaci odnosili su se na infilitraciju u male nacionalističke partije, pa je na taj način došao u kontakt i sa Njemačkom radničkom partijom, DAP. (O prvim utiscima koju je na njega ostavila patetična strančica Hitler piše u 'Mein Kampfu' gotovo sa podsmijehom.)
Hitler je bio otpušten iz vojske 1920. godine, i već naredne je on bio čovjek sa misijom, na jednom višem stepenu – da postane šefom buduće najjače njemačke partije (NSDAP).
U narednih par godina, do izbijanja minhenskog 'pivničkog' puča (1923), Hitler je bio isuviše zauzet raznim aktivnostima vezanim za jačanje svoje stranke, tako da ni u ovom periodu, naravno nije mogao steći silna saznanja, koja su bila potrebna za pisanje knjige kalibra 'Mein Kampf'.
na slici: Hitler napušta zatvor, čeka ga limuzina...
Među ranim Hitlerovim sljedbenicima bio je Rudolf Hess. On se spominje kao jedan od mogućih autora 'Mein Kampfa'. Nakon rata Hess je studirao na univerzitetu u Minhenu, političke nauke, historiju, ekonomiju i geopolitiku. Glavni mentor bio mu je profesor Karl Haushofer (čija je supruga bila jevrejskog porijekla). U Wikipediji se može pročitati da su Haushoferove ideje mogle, kroz Hessa, imati uticaja na razvoj ekspanzionističkih ideja Adolfa Hitlera. Sam Haushofer je negirao direktan uticaj na nacistički režim.
Za razliku od Hitlera, koji je kraj I svjetskog rata doživio kao kaplar, Haushofer je bio umirovljen sa činom general-majora, 1919. godine. Karijeru je nastavio dakle kao profesor na minhenskom univerzitetu. On je vjerovao da je za poraz Njemačke u ratu bio razlog nedostatak geografskog znanja, te geopolitičke svjesnosti, te se Njemačka našla u nepovoljnom položaju, u odnosu prema saveznicima i neprijateljima. U svakom slučaju, Haushofer je imao potreban kvantum znanja za pisanje 'Mein Kampfa'.
David Icke tvrdi u «The Biggest Secret» da je 'Mein Kampf' napisao upravo general Haushofer, a da su njemu kao uzori poslužile ideje Halforda J. MacKindera, direktora London School of Economics.
Francuski historičar Edmond Paris pak smatra da je 'Mein Kampf' djelo jezuitskog patera Bernharda Stempfle-a. Što za njega veli Wikipedia? Da je bio katolički svećenik i novinar; da je pomogao Adolfu Hitleru u pisanju 'Mein Kampfa', te da je bio ubijen u 'Noći dugih noževa' [zajedno sa Ernstom Roehmom i drugim 'nepodobnim' nacistima, koji su Hitleru počeli smetati u osvajanju apsolutne vlasti]. Stempfle je obavljao pastoralni rad pri minhenskom univerzitetu. U časopisu Munchener Beobachter pisao je o destruktivnom uticaju jevrejskog ateizma, te moralnoj prihvatljivosti progona, kada se radi o obrani vjere i institucija Katoličke crkve. Navodno je Stempfle bio član Hitlerovog ‘unutrašnjeg kruga’, koji bi mu se priključivao za stolom u kavani Heck, te savjetovao ga po religioznim pitanjima.
No, igrom sudbine, Stempfle je 1934. godine završio u koncentracionom logoru Dachau, gdje je umro (odnosno, bio ubijen) na nerazjašnjen način. Pretpostavlja se da je (moguće kao ispovjednik) imao previše informacija vezanih za Hitlerov privatni život.
.
utorak, 01.07.2014.
ŠTO O BRITANIJI PIŠE U 'MEIN KAMPFU'?
S obzirom na činjenice iznesene u prethodnom postu, a koje se odnose na vodeće britanske političare i biznismene-bankare, te da je Velika Britanija nanijela težak i ponižavajući poraz u II svjetskom ratu, kao i na činjenicu da je Hitler doživio privremeno sljepilo, upravo nakon britanskog artiljerijskog napada na flandrijskom frontu, za očekivati bi bilo da Hitler u svojem djelu Britance oslikava najgorim mogućim bojama. (Uzgred rečeno, ima autora koji smatraju da Hitler nije pravi autor 'Mein Kampfa', no to bi trebao biti predmet posebnog napisa.) Shodno, tome, moglo bi se postaviti pitanje: Što je o Britancima/Englezima napisao budući njemački kancelar, 35-godišnji njemački političar za vrijem boravka u zatvoru Landsberg Am Lech (u koji je dospio nakon neuspjelog puča)?
Prije par godina, na internetu sam naletio na jedan članak, koji govori o tome, da je Hitler bio u stvari, u doba I svjetskog rata – britanski špijun. To mi se tada činilo tako nevjerovatnim, da nisam htio ni downloadirati taj članak. No, nakon ponovnog iščitavanja misli o Britaniji i Britancima u 'Mein Kampfu', ne mogu se oteti dojmu, da je moglo u tome biti nekakve istine. Mnogi ljudi, pod utiskom propagandističkog načina izvještavanja o II svjetskom ratu, jednostavno Hitlera doživljavaju kao neko vrhunsko zlo, nešto što je riječima neiskazivo i nepojmljivo. No, kada se nacizam shvati u terminima teorija zavjera, njegovo zlo postaje i te kako shvatljivo. I čovjek tada shvaća, da njegovo zlo ne potiče od nekih nepojmljivih, 'kozmičkih' izvora, već od – sasvim ljudskih izvora, mada su oni opet, za većinu ljudi obavijeni velom misterije.
Poznati fizičar Ivan Supek bio je 30-tih godina student u Njemačkoj, i jednom je prilikom prisustvovao predavanju, ili možemo reći govoru Fuehrera na univerzitetu. Na pitanje novinara, u jednoj radio emisiji, prije jedno 5-6 godina, kakav je utisak on ostavio na njega, što je mislio o nacističkom vođi, ovaj se malo zamislio, i rekao, da je on ostavio utisak – glumca. I ja sam, kao i vjerovatno taj novinar, bio zatečen tom opaskom, jer, ne bi se očekivalo tako nešto. Prije bi se očekivalo da kaže – Satan, utjelovljenje zla, ili nešto slično.
Mnogi ljudi doživljavaju Hitlera kao primjer jednog ekstremnog fanatičnog nacionalista, i sasvim je uobičajen takav stav o njemu. Političari sa ekstremne desnice mu se dive, i predstavlja im uzor, te ga često svjesno ili nesvjesno imitiraju. No, s obzirom na ranije izneseno, nije li i takva slika o njemu zapravo pogrešna? Nije li Hitler iskoristio jedinu moguću priliku da od siromašnog i nepoznatog čovjeka postane idol masa; na način da vrlo uvjerljivo odglumi svoju ulogu. Ulogu koja mu je zapravo bila ponuđena upravo od strane onih, protiv kojih se trebao boriti – elite, bankara i korporacija. Uzgred rečeno, nije li dao likvidirati svojeg dobrog druga, Ernesta Roehma, zato što je imao upravo takve ideje, da se protiv rečenih elita odista treba boriti?
Pa, krenimo redom.
Prvi put Britaniju u svojoj knjizi 'Mein Kampf' Hitler spominje kada piše o austrijskom parlamentu, ističući da je on bio modeliran prema engleskom, dvodomnom sistemu. Navodi da je kao mladi čovjek bio (nesvjesno) ispunjen divljenjem prema Britanskom Parlamentu. Dignitet sa kojim je Donji dom ispunjavao svoje zadatke duboko ga je impresionirao. Mogu li ljudi imati uzvišeniju formu samo-upravljanja, pita se Hitler. [?!]
Kroz čitavu knjigu «Mein Kampf» proteže se ideja o neophodnoj potrebi ostvarivanja savezništva sa jednom velikom evropskom silom. Neki će odmah pomisliti – sa Italijom – da, i s njom, međutim, prvenstveno sa – Velikom Britanijom. Dakle, dvije teze se kao potka provlače knjigom: mora se pod svaku cijenu ostvariti teritorijalno proširenje Njemačke u Evropi (ne u kolonijama) i drugo, to se ima ostvariti uz savezništvo u prvom redu sa Velikom Britanijom. Novi Reich mora se uputiti na marš starim stazama teutonskih vitezova, da pomoću njemačkog mača stekne zemlju za njemački plug i kruh svakdašnji (njemačke) nacije. «Za ovakvu politiku postoji samo jedan saveznik u Evropi: Engleska.» Znam da mnogima zvuči nevjerovatno, ali svatko može provjeriti – upravo ove stvari pišu u 'Mein Kampfu'.
Shodno tome, nastavlja dalje tekst, nikakva žrtva ne bi smjela biti prevelika za pridobivanje engleske naklonosti.Trebali bi se odreći kolonija i težnje prema postajanju pomorske sile, te poštediti englesku industriju naše konkurencije.
Samo jedna apsolutno jasna orijentacija može voditi ka takvom cilju; odricanje od svjetske trgovine i kolonija; odustajanje od njemačke ratne flote; koncentracija svih državnih instrumenata sile na kopnenoj vojsci.
Autor 'Mein Kampfa' žali što do takvog savezništva nije došlo već i ranije, na prelazu stoljeća. Nijemcima je takva ideja bila tada odbojna jer su mislili da će biti potrebno izvlačiti vruće englesko kestenje iz vatre (kao da je ikada bilo saveza na drugim temeljima osim poslovnog 'deala'). Sa Engleskom takav 'deal' bi mogao vrlo dobro uspjeti. Britanska diplomacija je još uvijek bila dovoljno pametna da shvati kako nikakve usluge ne može očekivati bez neke nadoknade.
Samo zamislite kako je jedna lukava njemačka vanjska politika mogla preuzeti mjesto uloge Japana 1904. [u pogledu savezništva sa Britanijom], i mi možemo jedva procijeniti kakve bi to konzekvence imalo za Njemačku. Nikada ne bi bilo 'Svjetskog rata'. Ovako tvrdi Hitler (ili tko je već napisao 'Mein Kampf').
No, autor 'Mein Kampfa' nije pacifist, pa već malo dalje tvrdi kako je 'miroljubivo ekonomsko' osvajanje svijeta kao princip državne politike najveća besmislica; i kako su u krivu oni, koji uzimaju Englesku kao primjer, da je takvo nešto moguće. Engleska je, naprotiv, upravo primjer koji pobija takve teorije; ni jedna nacija nije sa većom brutalnošću pripremala svoja ekonomska osvajanja pomoću mača, te kasnije ista nemilosrdno branila. Upravo je odlika britanske državne politike bila u izvlačenju ekonomskih akvizicija iz političke sile. Engleska je uvijek imala svo naoružanje koje joj je bilo potrebno. Uvijek se borila sa oružjem koje joj je bilo potrebno za uspjeh. Borila se sa plaćenicima; posizala je za dragocjenom krvlju cijele nacije, ukoliko je takva žrtva mogla donijeti pobjedu. Odlučnost u borbi za pobjedu, žilavost i nemilosrdna težnja za ovakvom borbom, ostala je nepromijenjena.
U Njemačkoj, naprotiv, škola, štampa i stripovi su kultivirali jednu koncepciju engleskog karaktera, koja je neizbježno dovodila do najpodmuklijih deluzija; s vremenom su svi bili inficirani ovim besmislicama, koje su za posljedicu imale potcjenjivanje. Falsifikacija je išla toliko duboko da je Englez bio predstavljen kao čovjek koji, iako u poslovnom smislu lukav, bio istovremeno kukavica. Činjenica, da jedna velika svjetska imperija nije mogla biti uspostavljena samo pomoću izmotavanja i prevara na nesreću nije nikad palo na pamet našim uvaženim akademskim profesorima. Hitler se prisjeća zapanjenosti njegovih suboraca, kada su se licem u lice sreli sa 'Tommy-jima' na bojnom polju u Flandriji. Poslije samo nekoliko dana borbe uvjerili su se da Škoti protiv kojih su se borili ne odgovaraju baš predodžbi koja je o njima bila stvorena iz stripova i štampe. Tek tada je po prvi puta počeo razmišljati o važnosti propagande.
Hitler (odnosno osoba koja je pisala 'Mein Kampf') žestoko kritizira njemačku propagandu u I svjetskom ratu. «Na primjer, bilo je apsolutno pogrešno praviti neprijatelja ridikuloznim, kao što je to činjeno u austrijskim i njemačkim stripovima u novinama.» Njemački vojnik, pod takvim utiscima, osjećao se prevarenim od strane vlastite propagande.
Nasuprot ovome, ratna propaganda Engleza i Amerikanaca bila je psihološki na zdravm temeljima. Predstavljajući Nijemce njihovom vlastitom narodu kao barbare i Hune, oni su pripremali svakog vojnika za ratni teror, pošteđujući ga tako od razočarenja. Engleski vojnik nikada nije imao osjećaj da je bio pogrešno informiran od svojih sunarodnjaka, za razliku od njemačkog vojnika.
Hitler pokazuje uspješnost britanske ratne propagande (s vremena na vrijeme njemački položaji su bili zasipani stotinama hiljada propagandnih letaka) na primjerima – okrivljavanja Prusa i njihove ratobornosti za rat, što je imalo za posljedicu slabljenje borbenog morala, izbijanje općeg štrajka u Njemačkoj, te pokušaja socijalističke revolucije u Bavarskoj, neposredno nakon završetka rata.
Čak ni kada piše o iskustvima sa fronta u Flandriji, Hitler ne piše sa mržnjom o protivničkoj, britanskoj vojsci. U noći 13. oktobra, otpočeo je engleski napad bojnim otrovom na južnom frontu... Na brežuljku južno od Wervicka, nekoliko je sati trajala artiljerijska vatra sa gasnim projektilima. Do ponoći, već je jedan dio vojnika poginuo. Prije svitanja, i on, Hitler, je bio zahvaćen velikom boli u očima, zbog koje je posrtao i teturao...
Čudno je da sa nekom gotovo mržnjom piše o vlastitoj, njemačkoj vojsci, odnosno sa vojnicima koje je imao priliku sresti u bolnici Pasewalk u Pomeraniji, kamo je dospio nakon britanskog artiljerijskog napada sa projektilima napunjenim bojnim otrovom. Ovi ljudi su tamo smijali se i plesali, hvalili se svojim kukavičlukom i slavili poraz, rugali se trupama u bojnim redovima, te «povlačili zastavu i kokardu po blatu». Hitler navodi misao britanskog oficira, pukovnika Repingtona, koji je sa prezirom je konstatirao: «Kod Nijemaca je svaki treći čovjek izdajnik.» [Inače puk. Charles Repington bio je uveden u The Coefficients Club od strane Richarda Haldane-a, ministra rata, kao 'ekspert' za vanjsku politiku.(Moja primjedba)]
Prvi dio knjige Hitler zaključuje s riječima: «Savezništvo se ne sklapa sa oružjem, već sa ljudima. Stoga, engleska nacija mora biti smatrana najvrednijim saveznikom na svijetu.
U drugom dijelu knjige pisac 'Mein Kampfa' se također osvrće na britanske političare. I opet je pun hvale. Govori Engleza su, prema njemu, «najčudesnija postignuća», zato jer «pokazuju poznavanje duše velikih masa ljudi». Kao negativan primjer navodi govore njemačkog kancelara Bethmann-Hollwega, koje naziva «ispraznim mucanjem», koji površno izgledaju intelektualno, no dokazuju čovjekovu nesposobnost da govori ljudima, «što on nije ni bio u stanju».
Za razliku od svojeg prethodnika na mjestu kancelara, rečenog Bethmann-Hollwega, on za britanskog prvog ministra Lloyd George-a nalazi samo riječi hvale. Dakle, genij britanskog premijera je za autora 'Mein Kampfa' hiljadu puta bolji od Bethmann-Hollwega. To dokazuje činjenica da je pronašao za svoje govore «oblik ekspresije koja otvara srca ljudi», te čini da «ljudi izvršavaju njegovu volju u apsolutnom smislu». Jednostavna kvaliteta ovih govora, originalnost ekspresije, izbor jasnih i jednostavnih ilustracija, su primjeri koji dokazuju superiornu političku sposobnost ovog Engleza.
Hvaljenja Britanaca i britanske državne politike ima još napretek u ovoj ozloglašenoj knjizi. (Imajući ovo na umu, onda ne čudi toliko da je Rudolf Hess na početku rata odletio saminicijativno u Englesku, tražeći pregovore i dogovore.) Čitajući je, a imajući na umu i materijale sa područja teorija zavjere do sada proučenih, ostaje mi jedino da zaključim kako je Hitler bio samo vješt glumac (slažem se sa Ivanom Supekom), a ne iskreni i fanatični patriot, kako to ekstremni desničari vjeruju. I da je radio u korist onih, protiv kojih se navodno trebao boriti. Inače, u 'Mein Kampfu' se Rotschildi ne spominju niti jedan jedini put.
ŠTO JE HITLER PISAO O 'SARAJEVSKOM ATENTATU'?
«Kada su prve vijesti o ubijstvu nadvojvode Franza Ferdinanda stigle do Minhena (desilo se da sam sjedio kod kuće i čuo o tome samo – neodređeno), bio sam isprva zahvaćen strepnjom, da su metke mogli ispaliti njemački studenti, koji su se, zbog indignacije prijestolonasljednikovim neprekidnim radom na slavizaciji, htjeli osloboditi njemački narod od ovog unutrašnjeg neprijatelja. Što bi bila posljedica jednog takvog čina bilo je lako zamisliti; novi val progona koji bi sada bio 'opravdan' i 'objašnjen' u očima cijelog svijeta. Ali, kada sam, uskoro, saznao imena navodnih ubica, i štoviše pročitao da su bili identificirani kao Srbi, lagani drhtaj prošao je kroz mene, zbog ove osvete nedokučive Sudbine.
Najveći prijatelj Slavena pao je pod mecima slavenskih fanatika.»
