My spiritual exercises
četvrtak, 26.06.2014.
KOLIKO SU VITEZOVI 'OKRUGLOG STOLA' KRIVI ZA I SVJETSKI RAT?
U suvremenoj historiografiji većinom se cjelokupna krivnja za pokretanje I svjetskog rata prebacuje na Njemačku i Prusiju i njihov militarizam., prvenstveno imajući u vidu da je njemačka delegacija u Versaillesu bila primorana potpisati klauzulu, kojom se upravo to ističe; isključiva krivnja Njemačke. Velika Britanija je od velikih sila (ne računajući Italiju) ušla posljednja, objavivši rat Njemačkoj u ponoć 4/5. VIII 1914., nakon što je potonja napala Belgiju. Gledajući površno, Britanija snosi najmanju odgovornost, jer je izbjegavala rat, koliko je god bilo moguće.
Međutim, neke činjenice, odnosno događaji iz vremena početka 20. stoljeća govore drugačije, govore u prilog tezi, da je Njemačka bila uvučena u rat upravo najviše zahvaljujući britanskim političkim intrigama. Naravno, da za rat nisu bili krivi engleski, škotski i velški radnici, seljaci, zanatlije i sitni činovnici, no – poslovna i politička elita, - ona odista snosi odgovornost, i to veliku.
Shodno tome, pitanje - da li je odista postojala u Britaniji neka tajna organizacija, koja je u sjeni, ili pozadini, pripremala pogodan teren, za stvaranje uvjeta, u kojima bi bio moguć veliki sukob, evropskih i svjetskih proporcija? Odgovor je pozitivan, da, i u nastavku ću pokušati razjasniti o kakvim se tu moćnim udruženjima radi.
Naslov posta implicira da se tu radi o nekakvom 'Okruglom stolu', što podsjeća na srednjevjekovne legende o kralju Arturu i njegovim vitezovima, koji su se sastajali za okruglim stolom, kao simbolom jednakosti. Tako su se sastajali i novovjekovni vitezovi, 'kralja' Cecila Rhodesa, britanskog političara, kojeg bi mogli opisati i kao 'kralja dijamanata', pošto u enciklopediji JLZ nalazimo podatak, da se «obogatio na ležištima dijamanata». Cecil Rhodes bio je jedan od rijetkih pojedinaca u historiji, po kojem je imenovana jedna čitava država (Rodezija, danas Zimbabwe). Rhodes je 1889. godine osnovao Britansku južnoafričku kompaniju.
Britansku elitnu tajnu organizaciju The Round Table osnovao je Cecil Rhodes 1891. godine. Ovoj je elitnoj organizaciji također kasnije pripadao i Lionel Rothschild. Nakon Rhodesove smrti (1902.) novi je vođa postao Alfred Milner, između 1887. i 1905. godine guverner Južne Afrike.
Milner je za svoju organizaciju regrutirao mlade ljude sa Oxforda i Toynbee Hall-a, kako bi mu asistirali u ostvarivanje njegove vizije jednog novog društva. Diplomanti sa Oxforda bili su znani kao «Milner's Kindergarten».
Drugo tajno elitno društvo, koje se kasnije fuzioniralo sa Milnerovom organizacijom, bilo je The Coefficients. Osnovali su ga bili fabijanovci Sidney i Beatrice Webb. Grupa se sastajala jednom mjesečno u hotelu St. Ermin u Londonu. Članovi su bili ugledni političari, aristokrati i intelektualci – pisac H.G. Wells, Richard Haldane, Robert Cecil, Edward Grey, Bertrand Russell. (Ovaj potonji, čuveni britanski filozof, poznat je po svojem zalaganju za mirotvorstvo. Godine 1916. je bio završio u zatvoru, zbog odbijanja da se odazove pozivu u vojsku, čime je izgubio i profesorsku katedru na Trinity College-u.)
Zapravo je Russell najbolje oslikao atmosferu koja je vladala na ovim sastancima.
«Jedne večeri je sir Edward Grey održao govor zagovarajući politiku Antante, koja još nije ni bila usvojena od strane vlade. Ja sam izložio svoje primjedbe vrlo oštro, istakavši da takav stav vodi u rat, no nitko se sa mnom nije slagao, i ja sam napustio klub.» Iz ovoga se vidi da sam bio u opoziciji, u odnosu na rat, u najranijem mogućem momentu, naveo je Russell u svojoj autobiografiji.
Pisac H.G. Wells je u svojim djelima manje-više otvoreno zagovarao britanski imperijalizam. «Britanska imperija mora biti prethodnica svjetske države, ili ništa.» Njemačku i austrijsku državu je vodio kao stisnutu šaku u centru Evrope, no Veliku Britaniju on je opisao kao otvorenu šaku koja se pruža «all over the world». Njeno esencijalno jedinstvo on je sagledavao kao jedinstvo u jeziku i literaturi. Engleska govorna zajednica mogla bi igrati ulogu vođe i posrednika prema svjetskom Commonwealth-u.
Njemački car Wilhelm je nakon rata u svojim memoarima naveo da veliki udio u krivnji za rat ima francuski ministar vanjskih poslova Delcasse, a još veću Grey, pošto je bio «duhovni vođa politike okruženja», kao baštine njegovog pokojnog suverena (tj. Edwarda VII)
Sir Edward Grey bio je imenovan britanskim ministrom vanjskih poslova 1906. godine. Postavši, dakle čelnikom britanskog Foreign Office-a, on je implementirao plan za izazivanje svjetskog rata. Nagovorio je lidere Francuske i Rusije da potpišu tajni ugovor, koji je navodio, da ako jedna zemlja bude napadnuta (od strane Njemačke ili Austro-Ugarske), da će se ostale pridružiti. (Radi se o ugovoru između Engleske i Francuske o kolonijalnim pitanjima iz 1904. g. te Englesko-ruskom konvencijom iz 1907. g., kojom dvije zemlje dijele interesne sfere u Aziji.)
The Coefficients Club djelovao je između 1902. i 1908. te se onda fuzionirao sa Milnerovom organizacijom The Round Table. Iz ove su se pak organizacije 'rodile' dvije bitne iluminati organizacije: Royal Institute of International Affairs ((1919) i Council on Foreign Relations (1921).
Round Table pokazuje kako je engleska framasonerija početkom prošlog stoljeća pristupila formiranju «think tank» organizacija kao zamjena za klasične masonske lože (inače, sa nekoliko izuzetaka, svi su članovi bili engleski framasoni). Dr Carroll Quigley u svojoj knjizi «Tragedy and Hope» primijetio je kako su kroz Milnerov uticaj ovi ljudi bili u stanju steći važne pozicije u vladi i internacionalnim finansijama, te postati dominantni u britanskoj imperijalnoj vanjskoj politici... Za razliku od francuske tajne konspiracije (Velikog Orijenta) pisac H.G. Wells je ovu nazvao «otvorenom konspiracijom» (Open Conspiracy), pomoću koje engleska aristokratska framasonerija postiže cilj globalne dominacije.
--------------------------------------------------------------------------------------
KOLIKO SU ZA RAT KRIVI VELIKI BANKARI, KRALJ EDWARD VII I FOREIGN OFFICE?
Post 'Federal Reserve Act ili Velika Božićna prevara' iz decembra prošle godine među 'čudesna' dostignuća američke centralne banke (Federal Reserve) ubraja, kao prvo, izbijanje Prvog svjetskog rata. Nije slučajno bio odabran timing (potkraj 1913.), svega sedam mjeseci prije početka rata. Rothschildi nisu direktno učestvovali u njezinom osnivanju, već preko svojih opunomoćenika, braće Paula i Felixa Warburga. Jednako tako, nisu direktno finansirali njemačkog cara, već preko trećeg brata, Maxa Warburga. Amerikance su financirali opet Rothschildovi opunomoćenici, među kojima najznačajniji J.P. Morgan. Kratko rečeno, sve su strane bile finansirane s pomoću engleske i američke centralne banke, a u pozadini, kompletno obje su bile pod kontrolom Rothschilda, glavne iluminati familije, kako prije 100 godina tako i danas. Kao što je već bilo rečeno, Rothschildi su raznim đavolski lukavim trikovima postigli da javno mnijenje postepeno razuvjere u njihovu glavnu ulogu, odnosno krivnju, pri kreiranju značajnih događaja (kao što su ratovi i ekonomske krize) na svjetskoj sceni. Naravno, da je tome pripomogla i činjenica da su postali vlasnicima velikih novinskih agencija.
Dakle, na samom vrhu piramide odgovornih za I svjetski rat stoje londonski i pariški ogranak Rothschilda, tj. Alfred i Edouard de Rothschild), organizacija The Round Table i masonska loža Grand Orient.
Također vrlo veliku krivnju isto tako snose engleski kralj Edward VII i njegov nasljednik George V. Potom, čelnik Foreign Office-a (ministar vanjskih poslova) sir Edward Grey, te ministri Asquith i Haldane.
O njihovoj krivnji postoje vrlo dobri eseji autora Webstera Tarpleya «King Edward VII of Great Britain: Evil Demiurge of the Triple Entente and World War 1» i Terryja Boardmana «Sir Edward Grey, Liberal Imperialism and the Question of British Responsibility for the First World War - From the British Empire to the American Empire».
Pa hajde, da vidimo što su to zanimljivo navela u svojim esejima ta dvojica historičara.
Najprije esej W. Tarpleya. On dobro primjećuje kako je britanska vanjska politika početkom prošlog stoljeća odražavala taktiku i strategiju klasične venecijanske geopolitike. Znači, prema maksimi «savez sa drugom najjačom kontinentalnom silom, kako bi se uništila najjača kontinentalna sila». Do 1870. g., naime Britanija je gledala na Rusiju kao najjaču. Tada su se stvari naglo promijenile, pojavom na sceni snažne ujedinjene Njemačke. Ono što čudi, je činjenica da se sir Edward Grey bio jedva i makao iz Britanije dok nije postao ministar vanjskih poslova. Nasuprot njemu, kralj Edward bio je neumorni putnik. Edwardove intrige na internacionalnom planu umnogome su kasnije olakšale posao Greyu.
Ovom potonjem bio je glavni zadatak, kako da navede Njemačku (tj. cara Wilhelma) da misli kako Engleska neće stupiti u rat, sve dok rat odista i ne započne. Pripomogla je i činjenica da je njemački kancelar Theobald von Bethmann-Hollweg bio anglofil, (koji je poznavao 'Kaisera' još od studentskih dana) spreman da čini ustupke Londonu, da bi osigurao mir. Tako je Edward Grey mogao 1912. reći da bilo kakve razlike postojale među Engleskom i Njemačkom, one nikada neće poprimiti opasne proporcije, sve dok njemačku politiku vodi Bethmann-Hollweg. Za vrijeme Balkanskih ratova 1913. godine, Grey je pothranjivao iluziju dobrih odnosa sa Njemačkom. Još koliko sredinom 1914. (nešto prije Sarajevskog atentata) britanski ambasador u Berlinu sir Edward Goschen označiti će odnose dviju zemalja kao «prijateljskije i srdačnije nego što su bili godinama unazad». No, radilo se o trikovima perfidnog Albiona. Isto tako, Austrijanci su živjeli u uvjerenju, ako do rata dođe, da će on biti samo ograničene prirode, da neće biti involvirane baš sve velike evropske sile.
Tarpley dobro primjećuje kako, da je Edward Grey odista namjeravao izbjeći rat, tada bi poduzeo jednu, od dvaju mogućih akcija. Prvo, da upozori Njemačku na samom početku krize, da će u slučaju općeg rata Britanija biti na strani Francuske i Rusije. Druga je mogućnost bila da se upozore Pariz i posebno Petrograd da Britanija nema namjeru biti uvučena u rat putem balkanskih raspri, i radije će biti neutralna.
Grey, kao disciplinirani kraljev đak, nije učinio nijedno od toga. Zauzeo je stav decepcije – dizajnirane na uljuljkivanje Njemačke u lažnom uvjerenju o engleskoj neutralnosti. Istovremeno je Parizu slao mig o podršci Rusiji i Francuskoj. Kako veli Tarpley, ovi 'migovi' bili su prosljeđivani Sazonovu, ruskom ministru vanjskih poslova i britanskom agentu. Riječju, podgrijavao je francuski revanšizam i ruski panslavizam.
Odlučni doprinos dao je i kralj George V, sin Edwardov, od kada je ovaj potonji umro, 1910. godine. Prijetvorno je saopćio Kaiserovom bratu, princu Heinrichu (kada je ovaj bio u posjeti Engleskoj u julu 1914.) da se Britanija «neće prepirati ni sa kime, te da se nada da će ostati neutralna». Patetični Kaiser je ovo shvatio kao jamstvo britanske neutralnosti («Imam riječ kralja, i to mi je dovoljno»).
Zapravo je Velika Britanija prva od velikih sila stavila u pogon svoju ratnu mašineriju, naredbom Winstona Churchilla 29. jula britanskoj floti, da zauzme svoje ratne položaje, sjeverno od Škotske.
Prve ministre Asquitha (do 1916.), Lloyd George-a (od 1916.) te Balfoura (ministar vanjskih poslova od 1916.) Webster Tarpley naziva «marionetama». Također i Clemenceau-a, francuskog ratnog premijera, te Delcassé-a, koji je kao partner potpisao «Entente Cordiale» 1904. godine.
Potajno okruženje Njemačke bilo je dovršeno godine 1907., potpisom ruskog ministra vanjskih poslova Izvolskog na 'Entente' između Rusije i Britanije. Nasljednik Izvolskog, kao što je već ranije navedeno, i koji je imao ključnu ulogu u otpočinjanju fatalne mobilizacije krajem jula 1914., ministar Sazonov, bio je isto tako britanski agent – i on je slijedio uputstva iz Londona.
U prošlom postu bilo je navedeno da je Alfred Rothschild, kao patrijarh familije, poslao svoja dva mlada nećaka u rat. Edward VII je spletkario protiv svoja dva nećaka – cara Wilhelma i cara Nikole II. te u konačnici, pridonio njihovoj abdikaciji, te propasti njihovih dvaju carstava. (Nikola II bio je u dvostrukoj rodbinskoj vezi, pošto je oženio nećaku Edwardove žene.)
Još jedan perfidan potez Edwarda VII bio je neutraliziranje učešća Italije u Trojnom savezu, u početku rata, da bi se onda 1915. pridružila kao članica Antante. Ono što je Italiji bilo obećano, naravno, bila su područja u sjevernom dijelu Jadrana.. Kralj Edward dakle postigao je svojom perfidijom da odnos snaga u velikom ratu ne bude ravnopravan, 3 prema 3, već 2 prema 4. Čini se da je ovo Kaiser shvatio tek početkom augusta 1914. (inače ne bi bio toliko lud, te započeti veliki rat u kojem bi izgledi na pobjedu bili minimalni).
Uzimajući u obzir sve – i geoplitiku, i diplomatiju, i agente, i sistem savezništava Edwarda VII vrlo jasno govore o stepenu britanske krivnje za svjetski rat. Pripisivanje kompletne krivnje za rat Njemačkoj Webster Tarpley naziva «očiglednim apsurdom».
Na kraju, još nekoliko interesantnih navoda iz eseja drugog autora, Terryja Boardmana. On akcent manje stavlja na kralja Edwarda, a više na ministarski trio, koji od 1905. godine zauzima ključne položaje u britanskoj vladi – Herbert Asquith kao prvi ministar, Edward Grey kao ministar vanjskih poslova, te Richard Haldane kao ministar rata. Dakako, autor najviše optužuje (kao što naslov sugerira) njihovu promišljenu politiku «liberalnog imperijalizma». Boardman vidi dvije glavne struje britanksog imperijalizma. Jedna, koja ima više rasistički prizvuk, zagovara napuštanje ne-bjelačkih kolonija kao «tuđih i neproduktivnih», čiji je pobornik bio historičar John Seeley («The Expansion of England»). Drugu je zagovarao premijer Benjamin Disraeli, u svojem govoru u Crystal Palace-u u Lonodnu, 1872. godine. Disraeli je bio ponosan na svoje jevrejsko porijeklo. Pisao je političke novele, poput «Coniingsby» i «Tancred». Njegov je san bio ostvarenje Imperije Istoka i Zapada. I vodeći britanski listovi, Daily Mail i Daily Express su također zagovarali britanski imperijalizam, te razvijali kod čitalaca animozitet prema Njemačkoj.
Arthur Balfour, prvi ministar od 1902. do 1905., te čelnik Foreign Office-a u ratu, ovako je pisao: «Tehnologija potiče rast pan-nacionalizama i rasnih svrstavanja. Danas ova svrstavanja nazivamo trgovinskim blokovima. Male nacije kao što su balkanske države ili južnoameričke republike, će propasti («go under»). Rusija će postati neizbježno postati neranjiva supersila. Njemačka će težiti ka dominaciji u Evropi...» A u svojoj noveli «Tancred» njegov je prethodnik Disraeli pisao: «Sve je rasa. Nema druge istine.»
Boardman, shodno rečenim navodima zaključuje da je «poriv anglo-američke sile stvar rasizma, koji je bio produkt materijalizma promišljanog u Britaniji od najkasnije dana Henryja VIII». Nesumnjivo, vodeći političari su sa ponosom isiticali kako su patrioti «britanske rase».
Nakon Balfourove konzervativne vlade došla je krajem 1905. na vlast liberalna vlada. U njoj je dužnost čelnika Foreign Office-a obnašao Edward Grey, čovjek koji je prvi puta kročio nogom na Kontinent u aprilu 1914. godine.
Iako manje piše o kralju Edwardu VII, i Boardman mu pripisuje glavnu ulogu, u kreiranju britanske vanjske politike, naročito u pogledu 'Entente Cordiale' sa Fransuskom i Rusijom. Kraljevi ključni ljudi bili su Admiral Fisher, Lord Esher, te dva diplomata – Francis Bertie u Parizu, te Charles Hardinge u Petrogradu.
Ambasadori na ključnim pozicijama stalno su Greyu slali dopise sa nagovaranjem na stvaranje antipatija prema Njemačkoj. Ove je ljude bio lično postavio kralj Edward; ambasadorska imenovanja bila su eksplicitno privilegija monarha. Desna ruka kralja bio je Hardinge, koji je često s njime putovao; upravo je njegov doprinos bio ključan za potpisivanje Entante Cordiale sa Francuskom, te potom i sa Rusijom. Često o njegovim putovanjima nisu bili informirani ni premijer, ni ministar vanjskih poslova.
Netko će se zapitati – kako je onda sir Edward Grey formirao svoje stavove, ako nije uopće putovao Evropom. Odgovor je zapravo već dat ranije; njegovi su politički pogledi bili formirani na sastancima elitnog The Coefficients Club-a. Ilustrirao ih je Bertrand Russell u svojoj autobiografiji, te također i drugi pisac istog elitnog kluba, H.G. Wells.
Eto, zahvaljujući moći štampe, te historičara, Grey je imao ipak jedan pozitivan image, humanog čovjeka koji je nerado poveo Britaniju u rat, zato da se obrani neutralna Belgija, te melankoličnog čovjeka, koji je u trenutku prvih objava rata rekao da se «lampe gase širom Evrope».
Interesantno je da je Grey krio svoje znanje o anglo-francuskim tajnim pregovorima od ostalih članova kabineta sve do 1911. godine, kada je obavijestio o njima ministre Haldane-a i Asquith-a, no od tada je trojka zajedno čuvala tajnu, ponovo od preostalih ministara.
Zaključak je vrlo jednostavan – rat tako velikih razmjera bio je moguć zahvaljujući činjenici da su sve detalje znali samo oni na vrhu 'piramide moći'. I oni su svo vrijeme držali konce u rukama, predviđajući poput šahista naredni potez protivničke strane, te planirajući unaprijed «tok igre»
petak, 20.06.2014.
SARAJEVSKI ATENTAT – SPORNA PITANJA
Razmatrajući naknadno neke materijale koje sam bio downloadirao u vezi Sarajevskog atentata, uočio sam izvjestan broj spornih, ili kontroverznih pitanja, koja vjerovatno zahtijevaju dodatna pojašnjenja i tumačenja. Npr. neki bitni likovi vezani za 'mladu Bosnu' ne spominju se, ili se tek usputno spominju u Sarajevskom procesu. Uloge pojedinih likova nisu baš sasvim jasne. Isto tako neki postupci vodećih političkih ličnosti i diplomata, nekih tajnih službi... pogotovo u vrijeme predratne psihoze, tokom tzv. Julske krize. Radi se o slijedećim pitanjima (u nastavku sam pokušao razjasniti – ili barem rezimirati - svako od njih):
1. Uloga Vladimira Gaćinovića, Dimitrija Mitrinovića i Mustafe Golubića
2. Uloga srbijanskog premijera i ministra vanjskih poslova Nikole Pašića
3. Uloga diplomata u 'Crnoj ruci' (Milenka Vesnića, Mateja Boškovića i Miroslava Spalajkovića) i povezanost sa britanskim, francuskim i ruskim masonima
4. Povezanost Dimitrijević-Apisa sa inostranim tajnim službama; veza sa ruskim atašeom, pukovnikom Viktorom Artamonovom
5. Uloga srbijanskog ambasadora u Beču Jovana Jovanovića-Pižona
6. Uloga austrijskog ministra vanjskih poslova, grofa Berchtolda i njemačkog kancelara Bethmann Hollwega
7. Uloga bosanskog guvernera generala Potioreka i šefa policije Gerde-a; zašto ih car Franz Josef nije pozvao na odgovornost, zbog slabog osiguranja?
8. Da li se familija Habsburg namjeravala riješiti nepoželjnog prijestolonasljednika?
9. Zašto nijedan evropski monarh nije prisustvovao sprovodu Franza Ferdinanda?
10. Da li je austrijska tajna služba skrivala dokumentaciju o 'Crnoj ruci'? Kako to da se u policijskoj istrazi ime organizacije spominje samo jednom prilikom, tek usput?
11. Koja je bila uloga oca Puntigama i jezuita? Zašto su jezuiti htjeli svu krivnju svaliti na masone?
12. Zašto su jezuiti omogućili utočište glavnom sucu 'Sarajevskog procesa' Curinaldiju u Sarajevu, nakon rata?
13. Što je njemački general Ludendorff napisao u svojim djelima o umiješanosti masona u ubijstvo Franza Ferdinanda? Da li su bili uključeni također i britanske tajne službe i Foreign Office?
1) ULOGA GAĆINOVIĆA I GOLUBIĆA
Tokom Sarajevskog procesa Princip je negirao poznanstvo sa Vladimirom Gaćinovićem (1890 – 1917), stvarnim organizacionim vođom organizacije 'Mlada Bosna' počev od 1911. godine, od kada zapravo pokret i počinje zadobivati svoja jasna obilježja. Te je godine Gaćinović ujedno i pristupio tajnoj organizaciji pod masonskim vodstvom 'Ujedinjenje ili smrt'. Iste je godine otišao na studije u Švicarsku (Lausanne), gdje će biti u kontaktu sa ruskim revolucionarima.
U knjizi 'Masonstvo u Hrvata' I. Mužića možemo za njega pročitati da je on bio inicijator sarajevskog atentata, da se oduševljavao masonima Garibaldijem i Carduccijem, a također i anarhistima Kropotkinom i Bakunjinom.
Nakon Sarajevskog atentata, Gaćinovića su drugovi savjetovali da otputuje iz Švicarske u Pariz. Preko jednog ruskog anarhista, Sergeja Kibalčiča, Gaćinović je 1914 u Parizu upoznao Leona Trockog, čuvenog ruskog revolucionara. (Lenjin će Trockog 1922. nazvati «najsposobniji čovjek Centralnog komiteta».) U Prvom svjetskom ratu bio je, kao dobrovoljac, u francuskoj mornarici. Umro je, nakon teške bolesti (tuberkuloza?) 1917. godine.
U raznim izvorima može se pročitati da je upravo Gaćinović (a ne Kazimirović) vodio sastanak u Tolouse-u početkom 1914. godine, kojem je prisustvovao i njegov drug iz švicarskih dana Mustafa Golubić. Ovaj potonji (također član Mlade Bosne i organizacije Ujedinjenje ili smrt) nije imao neku veću ulogu u Sarajevskom atentatu. Nakon I svjetskog rata je postao jedan od vodećih članova KPJ. Napisao je knjigu Lenjin o vojnim pitanjima, koju je ilegalno izdao u Beču. Od 1927. do pred početak II svjetskog rata boravio je u SSSR-u. Navodno je bio došao u Beograd sa ciljem da likvidira Tita, pošto je ovaj radio protivno Staljinovim direktivama. (Ako se netko pitao zašto SSSR nije slao pomoć jugoslavenskim partizanima, sad mu je vjerovatno jasnije.) Postoje pretpostavke da je netko iz beogradske partijske organizacije izdao Golubića Gestapou, koji ga je uhapsio, te odmah potom streljao.
Ako je Vladimir Gaćinović bio organizacioni vođa 'Mlade Bosne', ulogu idejnog vođe je svakako je imao Dimitrije Mitrinović. Kao i prethodna dvojica, i on je bio Hercegovac. Već kao mladi student, dakle, bio je formulirao prvi politički program 'Mlade Bosne'. Kao osnovni cilj bio je proklamiran nezavisnost od Austro-ugarske, te kreiranje ujedinjene Jugoslavije. Ivo Andrić je Mitrinoviću priznavao najjači, presudan uticaj na 'mladobosance'. U militantnom dijelu omladine Mitrinović je smatran nesumnjivim intelektualnim vođom. Kako navodi Mužić («Masonstvo u Hrvata»), Mitrinović je u Zagrebu početkom god. 1912. izradio i nacrt »Prve redakcije Opšteg Programa za omladinski klub Narodno Ujedinjenje«, koji će naskoro, u prvim mjesecima god. 1912, tajno donijeti u Beograd. U martu 1912. grupa zagrebačkih studenata (Luka Jukić, Vladimir Čerina, Oskar Tartalja i Augustin Ujević) posjetila je svoje beogradske kolege. Augustin 'Tin' Ujević je tom prigodom govorio na mitingu, kod Kneževog spomenika.
Nakon studija historije u Minhenu, Mitrinović 1914. dolazi u Englesku, gdje će raditi pri srbijanskoj ambasadi, te družiti se sa uticajnim kulturnim krugovima. Jedan od najboljih Mitrinovićevih drugova u to vrijeme bio je kipar Ivan Meštrović. Mitrinović je bio na izložbi tumač Meštrovićevih radova 1914/15 u Victoria & Albert Museum u Londonu.
Mitrinović je svakako bio jedna mistična ličnost - prevodio je Rig-Vedu i Virgilove radove, pisao o stvaranju pan-evropske zajednice, učestvovao u časopisu Novo doba, te bio urednik časopisa Nova Atlantida. Bavio se psihoanalizom, proučavao je Freuda, Junga i Adlera. Zagovarao je metafizičku Utopiju, no bio je također i pragmatičan u politici. Pisao je 1933. godine otvoreno pismo Adolfu Hitleru, gdje ga naziva «zlim supermenom». Radovi Mitrinovića su pretežno psihologijsko-filozofijske naravi, a neki od naslova su Frojd prema Adleru, Značaj Jungovog dela, Marks i Niče kao istorijska pozadina Adlera, Načela genija, Carstvo snova.
2) ULOGA NIKOLE PAŠIĆA
Hrvatski mason Oskar Tartaglia u svojoj je knjizi «Veleizdajnik» iz 1928. optužio Pašića i njegovu vladu (posebno ministre Jovanovića i Protića), da su 1917. godine učinili ono, što je Austro-Ugarska tražila u svojem ultimatumu 1914. godine. Naime, u pregovorima za mir sa Austrijom 1916/17. i te kako je bio dobro došao kao zalog Apis, Mehmedbašić i drugi, kao organizatori i učesnici Sarajevskog atentata. Oni su i onako predstavljali paralelnu vlast u Srbiji, što je smetalo i Pašića, i regenta Aleksandra, i samo su čekali pravu priliku, da se riješe Apisa i 'Crne ruke'.
Pošto u srbijanskoj vladi 1914. godine, u vrijeme uručenja ultimatuma, nije bilo masona, Pašić je, preko ministra finansija Lazara Paču-a kontaktirao ranijeg premijera i masona, te negdašnjeg utemeljitelja Radikalne stranke, Svetomira Nikolajevića. Tražio je nekakav oslonac u međunarodnoj masoneriji. Nikolajević je savjetovao Pašića, da se spor sa austrougarskom monarhijom riješi u Haagu, sa čime se ovaj složio. Rusija u to vrijeme nije podupirala otvoreno Srbiju. No, pošto je krajem jula Rusija čvrsto poduprla Srbiju, Pašićev se pacifizam bio preko noći pretvorio u ratobornost.
3) ULOGA DIPLOMATA U 'CRNOJ RUCI'
Dakle, možemo slobodno tvrditi, da je 1914. godine u Srbiji jače međunarodne masonske veze imala paralelna vlast, odnosno organizacija 'Ujedinjenje ili smrt'. Ivan Mužić ne navodi eksplicitno u svojoj knjizi, no čini se da su ključni ambasadori, u Londonu i Parizu bili njegovi ljudi. «mason Jovan Jovanović-Pižon, srpski poslanik u Londonu (od 1916.), imao je pristup u elitu engleskog masonstva...», piše Mužić, dodajući da je također «radio iza leđa srbijanskom premijeru Pašiću». Njegova ranija misija u Beču završila je neobaveznim upozorenjem o opasnosti koja prijeti prijestolonasljedniku, moguće namjerno sročenom na jedan neuvjerljiv način, po uputama Apisa.
Svoju je priču pak ispričao, odnosno napisao i stanoviti Vojislav Petrović, službenik srbijanske ambasade u Londonu 1914. godine. On izričito navodi da je Apis imao vlast, između ostalih, i nad diplomatima. To su bili u Londonu ambasadori dr Slavko Grujić, i od 1914. do 1916., Matej Bošković. On nedvosmisleno navodi da su obojica bili pod komandom pukovnika Dimitrijevića-Apisa. Kada je stigao telegram ministra Paču-a, sa obavijesti o Principovom atentatu, na Petrovićevo zaprepaštenje, ambasador Bošković bio je čudno indiferentan, smiješeći se «od uha do uha». Činilo mi se kao da je očekivao taj telegram, navodi Petrović.
No, ne radi se samo o tome. U ambasadi se nekoliko mjeseci ranije pojavio čovjek, koji se predstavio kao mr. Stevens, i govorio je sa jakim španjolskim akcentom. Zvali su tog čovjeka, (koji se pojavio sa preporukom grofa Beckendorffa, ruskog ambasadora u Londonu), mr. Stevens, no pravo mu je ime bilo del Val, i bio je vjerovatno Meksikanac. Drugi službenik ambasade, Aleksandar Đorđević, davao je tom čovjeku poduku iz srpskog jezika, i Stevens je pokazivao «dobar napredak». Jednog dana mr. Stevens je misteriozno nestao, da bi se ponovno pojavio početkom jula, dakle nakon atentata na Franza Ferdinanda. Zahtijevao je od ambasade da mu isplate hiljadu funti, što je ambasador Bošković odbio, pod obrazloženjem, da nije izvršio svoje obaveze iz ugovora. Zadatak Stevensa (ili del Vala) bio je da likvidira Gavrila Principa, nakon atentata, da ne bi na policiji 'propjevao' i odao članove 'Crne ruke'. Taj zadatak nije obavio, međutim, svejedno je zahtijevao novac. Kada je bio odbijen, otišao je (kako su srbijanski agenti kasnije otkrili) pravo u ambasadu Austro-Ugarske, te njima onda prodao povjerljive dokumente. Dokumenti su potom dospjeli do novinara Horatia Bottomleya, koji ih je iskoristio za članak u svojem listu John Bull. Taj senzacionalistički članak, koji nosi datum 11 juli 1914, naslovljen «THE MURDERED ARCHDUKE -COMPLICITY OF THE SERVIAN GOVERNMENT - OUR ASTOUNDING REVELATION» izazvao je burne reakcije, jer su u njemu bilo otkriveno da je tajna služba pri srbijanskoj ambasadi imala udjela u planovima za ubijstvo nadvojvode Franza Ferdinanda.
No, to još nije sve. Dana 25 jula došao je iz Petrograda telegram ambasadora Miroslava Spalajkovića, kojim se obavještava kolega u Londonu Matej Bošković, o tome da je car sazvao kabinet i odlučio izvršiti mobilizaciju ruskih trupa. Kada su upitali ruskog ambasadora u Londonu o tome, rekao je da ne zna ništa. Vojislav Petrović zaključio je kako je 'Crna ruka', preko svojih diplomata osjetila da može privoljeti Pašićevu vladu da izmijeni tekst odgovora na ultimatum, koji je do tad bezuvjetno prihvaćao sve austrijske zahtijeve.
Petrović, koji je nakon rata ostao u Londonu, kao emigrant, nije dobro prošao. Potkraj 1934. godine nađen je otrovan u jednom londonskom hotelu.
Da je i Milenko Vesnić, srbijanski ambasador u Parizu 1914. godine bio mason, možemo zaključiti iz navoda Mužićeve knjige «Na toj Konferenciji [u Parizu] jugoslavenski politi ari nisu zanemarili korištenje masonskih veza. Na sjednici delegata Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. ožujka god. 1919, na kojoj su bili nazočni N. Pašić, A. Trumbić, Milenko Vesnić, dr. Žolger i Mata Bošković [to je onaj ranije spomenuti Bošković], zaključeno je i slijedeće: »Odobrena je izrada jednog izvoda iz našeg memoranduma, koji će se upotrebiti za razašiljanje uticajnim li nostima framasona.«
O vezama srbijanske i francuske masonerije najbolje svjedoči ovaj citat, iz Nenezićeve knjige Masoni u Jugoslaviji: »Na stvaranje tajne organizacije 'Ujedinjenje ili smrt' (1911) najodlu nije su uticali, pored oficira-zaverenika iz 1903. godine i lanovi lože 'Ujedinjenje', koju su u Beogradu osnovali 1903. godine srpski i francuski (a bilo je i belgijskih) slobodni zidari i koja je bila pod direktnom kontrolom i zaštitom Velikog Orijenta Francuske. Jedan od osniva a organizacije 'Ujedinjenje ili smrt' Ljubomir S. Jovanović upa bio je, takođe, i lan lože 'Ujedinjenje'».
Po svoj prilici Vesnić je već zarana stekao veze sa masonima, vjerovatno već u svojim dvadesetim godinama, kada je bio usavršavao pravo u Londonu i Parizu (1888-90). Već je naredne godine ušao u diplomatsku službu. Za vrijeme kralja Milana I Obrenovića bio je u nemilosti, pa je tako čak bio dospio u zatvor (1899-1901). No, nakon Majskog prevrata (tj. Apisovog puča) bio je imenovan za ambasadora u Parizu (1904), i to će mjesto držati punih 17 godina. Da će početkom 20. stoljeća ambasada u Parizu za kraljevinu Srbiju biti jedna od dvije najvažnije diplomatske misije, nije ni potrebno posebno isticati.
[Prema autoru C.H. Normanu francuski Grand Orient je uključivao niz vodećih francuskih političara, među ostalim i Rene Viviani-ja, premijera i ministra vanjskih poslova 1914. godine, u vrijeme atentata i Julske krize. Vrlo je vjerovatno da je Vesnić direktno (ali tajno) s njime komunicirao, o pitanjima od krucijalne važnosti za francusko-srbijanske odnose.]
Osim što je imao masonskih, imao je i moćnih bankarskih veza, pošto se oženio imućnom udovicom iz njujorške bankarske familije Blumental. Da je i on, poput Mateja Boškovića, bio također čovjek Dimitrijevića-Apisa, mislim da nema sumnje. Njegova uloga u Francuskoj bila je presudna, smatram, i nemjerljivo veća, od uloge bilo kojeg drugog Apisovog čovjeka (uključujući i Gaćinovića i Kazimirovića).
Što se tiče uloge ovog potonjeg, Radovana Kazimirovića, njegova je uloga u Sarajevskom atentatu sporna, a on sam je žestoko negirao bilo kakvu umiješanost u atentat. Po meni, on, kao suradnik lista Pijemont, te kao čovjek koji je relativno često boravio u inostranstvu, vjerovatno je mogao biti nekakav Apisov «čovjek za vezu». Posve je sigurno, da u političkim događajima njegova uloga nije bila velika ili presudna. On tvrdi, da je na njega u inostranstvu budno motrila austro-ugarska tajna služba. Međutim, negira da ga je Tankosić slao u Pariz, Moskvu i Peštu; čak tvrdi da ga nije lično ni poznavao. Ne negira poznavanje atentatora Gavrila Principa, pošto mu je bio profesor na beogradskoj gimnaziji. Radovan Kazimirović sve sumnje izrečene na njegov račun jednostavno naziva «mistifikacijama».
4) APIS I PUKOVNIK ARTAMONOV
Što se tiče veza pukovnika Apisa sa inostranim tajnim službama i diplomatima, već je nešto naprijed rečeno. Kod Mužića se može naći podatak da (postoje indicije da) je pukovnik Dimitrijević imao veze i s drugim osobama u inozemstvu, ističući posebno ugarskog predsjednika vlade Tiszu, koji je «za razne vanjsko-politi ke misije iskorištavao madžarske masone».
A što se tiče ruske ambasade u Beogradu, i N. Hartwig, i Vasilije N. Strandtmann, njegov nasljednik (nakon što je prvi umro od srčanog udara za vrijeme julske krize), čini se da su poticali Srbiju na naprijateljski stav prema Austro-Ugarskoj, te da su tijesno surađivali sa Apisom.
Isto bi se moglo ustvrditi za vojnog atašea Viktora Artamonova, kao i za njegovog zamjenika, kapetana Verkhovskog. Apis je na saslušanju u Solunu rekao, da mu je ruski vojni ataše dao uvjeravanje, da Rusija neće ostaviti Srbiju bez zaštite, u slučaju napada Austrije. Čini se da je Artamonov bio također i vrlo dobro obaviješten u vezi Sarajevskog atentata, pa čak i da je njegovo pripremanje odobravao i pomagao. (U ovome je posve sigurno učestvovao i Apisov glavni operativac u Bosni Rade Malobabić.) Mužić veli da, ako su Hartwig, Strandtmann i Artamonov bili masoni, to bi onda bacilo posebno svjetlo na Sarajevski atentat.
Mora se istaći, da je ovakav 'jastrebarski' stav ruskih diplomata bio u raskoraku sa oficijelnim stavom ruske vlade. Sergej Jazonov, ministar vanjskih poslova dobijao je uvjerenje austrijskog ambasadora u Petrogradu Czernina da toga ljeta neće doći ni do kakve agresije na Srbiju. Shodno tome, Sazonov je u toku Julske krize Srbiji davao samo moralnu podršku, dok je car Nikola savjetovao, da prihvate austrijski ultimatum.
5) ULOGA JOVANA JOVANOVIĆA-PIŽONA
Uloga srbijanskog ministra u Beču bila je godine 1914. od izuzetnog značaja. Jovan Jovanović-Pižon bio je sposoban diplomat (kasnije je bio ambasador u Londonu i Washingtonu), međutim i on je zastupao, uostalom kao i većina evropskih diplomata 1914. jasno stajalište «za rat». Kako piše autor knjige «Sarajevo: The Story of a Political Murder» J. Remak, Jovanović je bio Apisov čovjek – u slučaju obaranja Pašićeve vlade, on je bio njegov izbor za mjesto ministra vanjskih poslova. (S druge strane, čini se da je Milan Ciganović bio Pašićeva 'krtica' u 'Crnoj ruci'.) Njemu je Pašić stavio u zadatak, da na jedan zaobilazan način, upozori austrijsku vladu o mogućoj opasnosti za prijestolonasljednikovu ličnu sigurnost, u slučaju njegova prisustva najavljenim manevrima u Bosni.
Jovanović je u svojem nastupu prema austrijskom ministru morao biti oprezan, tako da ne navede Austrijance na trag tajnoj Apisovoj organizaciji, te isto tako, da njegovo upozorenje nema isuviše prijeteći karakter, koji bi Franza Ferdinanda odvratio od planiranog puta u Bosnu. Taj razgovor sa ministrom Bilinskom (on je bio ministar finansija; ministar vanjskih poslova Berchtold odbijao je svaki razgovor) odigrao se 5 juna 1914. godine.
Jovanović je oprezno rekao, da je načuo da će se u blizini rijeke Drine na Vidovdan održati vojni manevri, kojima će zapovijedati nadvojvoda Franz Ferdinand. Ako je to tačno, nastavio je srbijanski ambasador, biti će dosta nezadovoljstva među Srbima, koji će manevre shvatiti kao provokaciju. Moglo bi se desiti da neki mladi vojnik stavi pravi metak umjesto manevarskog u pušku, te ga ispali [to se zapravo već bilo jednom i desilo, na manevrima u Češkoj 1911.]. Stoga, on bi zamolio, u ime svoje vlade, da Franz Ferdinand ne prisustvuje tim manevrima.
Bilinski mu je, u jednom nehajnom tonu, odvratio da ne vjeruje da bi manevri mogli imati takav ishod; prema njegovim informacijama, u Bosni je bilo sasvim mirno u zadnje vrijeme. «Nadajmo se da se ništa neće desiti», dodao je austrijski ministar. I na tome se završilo. Bilinski očito nije bio ni najmanje impresioniran Jovanovićevim 'upozorenjem'. On je zapravo dobio jedno neodređeno obavještenje, koje se njegovog resora nimalo ne dotiče.
Jovanović nije ponovno pokušavao po ovom pitanju poduzimati išta, bilo sa Bilinskim, ili nekim drugim u Beču. Da li je obavještenje dobijeno od srbijanskog ambasadora u neobaveznom tonu bilo dalje preneseno, ministru Berchtoldu, ne zna se, pošto o tome nema pisanih tragova.
[Po meni Apisovi ljudi bili su svi ključni diplomati – u Petrogradu (Spalajković), Londonu (Bošković), Parizu (Vesnić) te u Beču (Jovanović). Funkciju ministra vanjskih poslova obavljao je oficijelno Pašić, međutim, zbog boljih masonskih veza, prepustio je tu ulogu ministru finansija Lazaru Paču-u.]
6) ULOGA GROFA BERCHTOLDA
Grof Leopold von Berchtold je u svojstvu ministra vanjskih poslova u ljeto 1914. odigrao neslavnu ulogu jednog od glavnih agitatora za rat na strani Centralnih sila. On je ujedno bio i kreator čuvenog ultimatuma. Inače, kroz ženidbu, bio je postao jedan od najbogatijih ljudi u Austro-Ugarskoj. Ušao je u diplomatsku službu 1893., te je bio ambasador u Parizu, Londonu i Petrogradu. Nakon smrti grofa von Aehrenthala 1912. postao je ministar vanjskih poslova, ili šef diplomacije.
Ukoliko pratimo njegove poteze za vrijeme tzv. Julske krize, lako možemo uvidjeti da su oni usmjereni samo na jedan cilj, a to je – rat. Neposredno nakon atentata, između 29 juna i 1 jula, zajedno sa načelnikom generalštaba, grofom Franzom Conradom von Hötzendorfom, razgovarao je o prikladnom odgovoru na sarajevski čin. Austrijski premijer Grof Hoyos se 5 jula vratio iz Berlina sa “bjanko čekom” njemačkog cara, drugim riječima sa garancijom, da ima od njega podršku za sve akcije koje poduzme, uključujući i rat. Od tada Berchtold (uz pomoć generala Conrada von Hötzendorfa) postaje glavni portparol rata. Glavnu protivtežu činio mu je ugarski predsjednik vlade Istvan Tisza, upozoravajući na mogućnost širenja sukoba.
Počev od 7 jula, njemački ambasador u Beču Tschirschky i ministar Berchtold imali su gotovo dnevne sastanke, sa glavnom temom – koordinacija diplomatskih akcija usmjerena na rat protiv Srbije. U narednom periodu, Beč dobija ne samo podršku za eventualni slučaj rata, već poticaj da se odlučno krene u rat. Tako je 9 jula Berchtold savjetovao austrijskog cara Franza Josefa da je najbolje da se sačini jedan ultimatum, koji će biti tako sastavljen, da samo može biti neispunjen, odnosno odbijen.
Tokom čitavog tjedna 7-14 jula činjeni su bili napori, da se nagovori grof Tisza, da podrži rat. Za to vrijeme, njemački ambasador u Londonu princ Lichnowsky dobiva (pretjerano) optimističan pogled britanskog ministra vanjskih poslova Grey-a, koji ima za zadatak da Nijemce uljulja u uvjerenju, da Britanija nije pretjerano zainteresirana, za ulazak u rat. Usprkos protivljenju Tisze, Berchtold naređuje sastavljanje nacrta ultimatuma. Predsjednik austrijske vlade Hoyos poručuje njemačkom diplomatu da su “zahtjevi ultimatuma odista takvi, da nijedna nacija koja ima imalo samopoštovanja i digniteta, ne bi mogla da ih prihvati”.
No, 13. jula dolazi neočekivani izvještaj Friedrich von Wiesnera - iako je atentat bio nesumnjivo isplaniran u Beogradu, ne postoji nikakav opipljivi dokaz o umiješanosti srbijanske vlade u njega. Ovaj izvještaj oneraspoložuje Berchtolda, pošto sada ima premalo dokaza da bi poslužili kao izlika za optužbu srbijanske vlade za involviranje u Sarajevskom atentatu. No, bez obzira na ovo, već naredni dan Austrija ponovo uvjerava Nijemce da je ultimatum sročen, tako da je «mogućnost njegova prihvaćanja praktički isključena». Sa Rusima se ophodi drugačije, tako da austrijski ambasador u Petrogradu lažno uvjerava njihovog ministra vanjskih poslova Sergeja Sazonova da Austrija NE planira nikakve mjere koje bi mogle prouzročiti rat na Balkanu. Shodno tome, Rusija ne daje nikakve prigovore niti protestne note. Berlin, naprotiv opetovano požuruje Berchtolda jer «svako oklijevanje u početku ratnih operacija predstavlja opasnost od uplitanja stranih snaga».
Dana 24 jula, dakle, kada je ultimatum već bio uručen, britanski ministar vanjskih poslova Grey po prvi puta odlučno upozorava princa Lichnowskog o opasnosti rata “a quatre”, no još uvijek izostavljajući Britaniju. On također sugerira mirovno posredništvo Italije, Francuske, Njemačke i Britanije, kao najbolji način, da se zaustavi rat. Njemački ministar vanjskih poslova von Jagow sabotira Greyovu ponudu time, što je prenosi caru tek nakon isteka ultimatuma. Ruski pak ambasador u Britaniji upozorava Lichnovskog da “Samo vlada koja želi rat može sačiniti takvu notu [tj. ultimatum]”. Njemački car Wilhelm i dalje je vrlo ratoboran, te kada ga informiraju o razgovoru Berchtolda sa ruskim ambasadorom u Beču, o navodnim miroljubivima namjerama Austrije, on na margini poruke piše “apsolutno nepotrebno”, te naziva austrijskog ministra “magarcem”. Berchtold je upozoren iz Berlina da se Austrija ne bi smjela uplitati u bilo kakve razgovore sa stranim silama, koje bi mogli voditi nekom kompromisu.
I tako, 26 jula je Berchtold odbio Greyovu ponudu posredništva, te štoviše dodao, da ako se isključivo lokalni sukob ne pokaže mogućim, da u tom slučaju Monarhija očekuje sa zahvalnošću njemačku podršku, protiv još jednog neprijatelja.
U Beču, dešava se prepirka između Conrada i Berchtolda, no ne oko toga da li krenuti u rat, već samo KADA. Berchtold je nezadovoljan, kada ga general upozorava, da će njegove trupe biti spremne za početak akcija tek 12. augusta.
27. jula njemački ministar vanjskih poslova von Jagow informira austro-ugarskog ambasadora u Berlinu Szögyény-ja da se on samo pretvara da će prihvatiti britansku ponudu mirovnog posredništva, kako bi osigurao britansku neutralnost, no nema nikakvu namjeru zaustaviti rat.
I onda, u kasnim noćnim satima 29. jula dešava se jedan od ključnih momenata Julske krize. Radi se o sastanku britanskog ambasadora u Berlinu Goschena i njemačkog kancelara Bethmann-Hollwega.
[Radi se o članu moćne bankarske familije iz Frankfurta, i rođaku Rothschilda. Prema Icke-u, on je jedan od glavnih kreatora rata. Prema meni, on je svakako morao raditi u koordinaciji sa Alfredom Rothschildom, glavom familije, pored Maxa Warburga. Interesantno je da je Alfred poslao svoja dva nećaka, Anthony-ja i Evelyna u rat; ovaj potonji se nije vratio, poginuvši kao konjički oficir, u jurišu na turske položaje u Palestini. Rothschildi su bili spremni na sve, i na žrtve u vlastitoj familiji, radi poboljšanja imagea u javnosti i opstanka dinastije. Naime, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća Rothschildi su bili omrznuti u javnosti, tako da je bilo pokušaja atentata, na članove francuskog (Alphons) i engleskog (Leopold) ogranka familije.]
Nakon što je Goschen napustio sastanak, njemački kancelar je dobio poruku od princa Lichnovskog, da Grey insistira na konferenciji četiriju sila, no ako Njemačka napadne Francusku, tada Britaniji ne preostaje drugo, nego da intervenira i uplete se u rat. Kancelar Bethmann Hollweg tada iznenadno mijenja kurs, te urgentno zahtijeva od Austrije da prekine raspre sa Rusijom, te upozorio da Njemačka ne smije dozvoliti Beču da ih uvuče u svjetsku katastrofu “na jedan frivolni način” i “bez konzultiranja s nama”. Potom šalje i novu poruku, u kojoj saopćava Beču da mora pod svaku cijenu nastaviti pregovore sa Rusijom. No, Austrija (očekivano?) odbija prijedlog njemačkog kancelara, kao “zakašnjeli”. Grof Berchtold poručuje njemačkom ambasadoru da im treba nekoliko dana, da porazmisle o njemačkoj ponudi.
Sve je bilo riješeno tokom ta dva dana, 29. i 30. jula. U tom trenutku, kada je bila kriza na vrhuncu, Srbija je bila spremna prihvatiti čak i dvije sporne tačke, odnosno austrijski ultimatum u cijelosti. Bethmann Hollweg šalje hitan telegram Berchtoldu, da Njemačka smatra takvu popustljivost prihvatljivom, pod uvjetom da uz nju ide okupacija dijela teritorija kao zalog. (Dakle, opet neprihvatljiv prijedlog.) Međutim, Austrija ne prihvaća čak ni takav plan, i veli da je kao takav bio prihvatljiv ranije, do isteka ultimatuma.
Bethmann Hollweg u ranim jutarnjim satima 30. jula šalje čitav niz telegrama Berchtoldu, ponavlja više puta da ne želi da se Njemačka na frivolan način uvuče u rat, te insistira na mirovnim pregovorima sa Rusijom. Ovi rani jutarnji telegrami bili su proslijeđeni Berchtoldu oko podneva, nakon čega je uslijedila audijencija kod cara Franza Josefa. Bethmannu su saopćili Berchtoldovi savjetnici, da ne očekuje odgovor do slijedećeg jutra. pošto se moraju još posavjetovati sa grofom Tiszom. Njemački je kancelar proveo ostatak dana u nastavljanju vršenja pritiska na Beč, o potrebi pregovora. No, uvečer tog sudbonosnog dana sve su nade za neku vrstu pregovora bile izgubljene, pošto je Rusija bila naredila punu mobilizaciju.
7) ULOGA BOSANSKOG GUVERNERA POTIOREKA
Dakle, došlo je vrijeme za razmatranje uloge generala Oskara Potioreka, čovjeka koji je 1911. postao vojni guverner Bosne i Hercegovine, te u tom svojstvu pozvao u kasno ljeto 1913. godine nadvojvodu Franza Ferdinanda, da prisustvuje manevrima u Bosni u junu mjesecu naredne, 1914. godine.
Franz Ferdinand bio je posjetio Bosnu i Hercegovinu u svojstvu glavnog inspektora oružanih snaga Austro-Ugarske. Svi aranžmani u vezi njegovog 'izleta' bili su shodno tome, pod ingerencijom generala Potioreka, kao najvišeg vojnog zapovjednika.
Ono što je objektivnog promatrača moglo iznenaditi na manevrima u junu 1914. godine, bile su nedovoljne mjere osiguranja, ali i sam nadvojvoda nije pokazao da za njih puno mari. Činjenica je recimo da su mjere predostrožnosti bile kudikamo slabije, negoli one poduzete za vrijeme posjete Frnza Josefa Bosni, godine 1910. Četiri godine kasnije, austrijske vlasti su svakako morale znati da postoje opasna tajna društva, kojima nije bila strana upotreba nasilnih metoda, pa i atentata. (Na pr. godine 1910., za vrijeme otvaranja Parlamenta u Sarajevu, Bogdan Žerajić, član 'Mlade Bosne' je ispalio pet hitaca u tadašnjeg guvernera, generala Varešanina.)
Upravo je Potiorek, kao armijski inspektor i guverner Bosne, snosio krajnju odgovornost za sve 'aranžmane' koje je policija poduzimala ili propustila da poduzme. Potiorek kao da je osjećao da je velika prisutnost vojske sama po sebi dovoljna garancija zaštite. Vojske je dakle bilo dosta, međutim ona nije bila angažirana tokom samog obilaska Sarajeva automobilom. A bio je i premali broj policajaca na ulicama.
Kada je povorka automobila išla ulicom Appelov kej prema Gradskoj vijećnici, atentator Čabrinović je iskoristio priliku, te bacio bombu na automobil u kojem je bio Franz Ferdinand. Međutim, ona se odbila od stražnjeg dijela te pala pred slijedeći automobil, u kojem su bili grof Boos-Waldeck, te potpukovnik Erik von Merizzi, Potiorekov ađutant. On je bio pretrpio znatnu ozljedu od bombe, no ne opasnu po život.
Potiorek je ovaj napad olako shvatio, te ocijenio, da još jedan napad nije vjerovatan. S ovime se složio i policijski komesar, dr Gerde. Neki su predlagali da se dovedu dodatne trupe vojnike iz Filipovića kasarne, no Potiorek je rekao da trupe nemaju prikladne uniforme, da budu svečano postrojeni uzduž ulice. Odlučeno je bilo da se vozi duž ulice Appelov kej prema bolnici, da se posjeti ranjeni ađutant von Merizzi.
Potiorek i Gerde ne samo da su lakomisleno donijeli krivu odluku, nego su zaboravili reći šoferu nadvojvodinog automobila, o izmjenama plana, dakle, da ne ide prema muzeju, već prema bolnici. To je zapravo bila dužnost ađutanta, koji se ironijom sudbine nije našao tu, da obavijesti šofera.
Kada je Potiorek primijetio da šofer Loyka skreće nadesno, umjesto da ide pravo Appelovim kejom, uzviknuo je: «Što je ovo? Ovo je krivi put! Morali smo ići Appelovim kejom!» Šofer je stao nogom na kočnicu, htijući voziti u rikverc, i upravo tada je pred auto iskočio Princip, te opalio svoja dva hica. [Da nije bilo onog prvog atentata, netko bi pomislio da je Potiorek namjerno htio da auto dođe pred noge atentatoru.]
Ministar Bilinski je, narednih dana, u izmjeni pisama sa Potiorekom optužio potonjeg za nedostatne mjere osiguranja na zaštiti nadvojvode, kao i za nerede koji su nakon atentata izbili. Potiorek je negirao optužbe, naveo da ministar pretjeruje, te da je policija savjesno obavljala svoje dužnosti. Ono što je bilo vrlo čudno je, da car Franz Josef ne samo da nije smijenio Potioreka, nego ga nije izvrgnuo niti kritici. Odista čudno. Nije postojala nikakva namjera pozivanja na odgovornost guvernera i šefa policije, zbog njihovog očiglednog zanemarivanja mjera predostrožnosti. Tako da su obojica doduše doživjela osudu javnog mnijenja, pa i štampe, no 'Kaiser' ih je toga, iz nekog razloga bio poštedio. Svatko je osuđivao Gerde-a i Potioreka, izuzev cara, što onda dovodi do slijedećeg logičnog pitanja:
8) DA LI SE FAMILIJA HABSBURG NAMJERAVALA RIJEŠITI NEPOŽELJNOG PRIJESTOLONASLJEDNIKA?
Ne samo da se Franz Josef sustezao od kritike Potioreka, već je u razgovoru sa Bilinskim 29 juna, čak izrekao i neke riječi pohvale za guvernera Bosne i Hercegovine. «Što je cara navelo na takav stav? Je li to bila rezignacija starog čovjeka?», pita se J. Remak u knjizi «Sarajevo: The Story of a Political Murder». Da li se radilo o još jednom udarcu sudbine za starog čovjeka, koji je već pretrpio nekoliko osobnih gubitka (među ostalima i samoubijstvo sina Rudolfa)? Da li je to bila možda podsvjesna antipatija koju je osjećao prema nećaku, Franzu Ferdinandu?
Ono, zbog čega se nadvojvoda Franz Ferdinand najviše zamjerio caru Franzu Josefu bio je njegov izbor bračnog druga. Naime, car nije nikako mogao prihvatiti činjenicu da će njegov nećak, jedan Habsburg, oženiti ženu iz nižeg staleža, odnosno koja nije iz neke evropske kraljevske kuće. Sophie Chotek je bila doduše pripadnica nižeg plemstva (grofica), međutim, nedovoljno, po mišljenju Franza Josefa za jednog Habsburga. Kad je u proljeće 1899. izrekao svoj naum caru, to mu je stvorilo mnoge probleme, i sa carom, i sa dvorom i njegovim ceremonijama, i sa društvom uopće. Sve što je nedostajalo nećaku, stric je posjedovao: ravnotežu, popularnost, autoritet. Kratko vrijeme prije izbijanja svjetskog rata, Franz Ferdinand je predložio da se njegov savjetnik po pitanjima vanjskih poslova, grof Czernin, imenuje u ‘gornji dom’.
Odnosi između strica i nećaka bili su sve samo ne srdačni, a kružile su i neke glasine, o uroti protiv cara. Franz Josef nevoljko je pristao dati svoj pristanak na morganatski brak na ljeto 1900. godine, tek na intervenciju niza važnih evropskih poglavara, kao što su papa Leon XIII, car Wilhelm, te car Nikola.
Franz Ferdinand i Sophie vjenčali su se u kapeli dvorca Reichstadt u Češkoj. Ono što je bilo naročito ponižavajuće za mladoženju, bio je izostanak svih pripadnika kuće Habsburg s izuzetkom njegove maćehe, Marie Theresie, sa njene dvije kćeri. Čak su i njegova braća odbila doći na vjenčanje.
Sa novim omalovažavanjem morao se Franz Ferdinand susresti na dvoru. Protokol je bio krut. Sophiji recimo nije bilo dozvoljeno pratiti muža u pozlaćenoj kraljevskoj kočiji, niti je mogla sjediti kraj njega u kraljevskoj loži u bečkom teatru. Na svečenim ručkovima I na balovima ponavljala se ista, ponižavajuća slika – Sophie je morala uvijek biti iza najmlađe nadvojvotkinje, odnosno pripadnice kraljevske loze.
U godinama koje su nadolazile Franz Ferdinand je stekao ipak popriličnu moć. Počeo je postavljati neke ljude po vlastitom izboru na odgovorna mjesta u armiji, radio je na pojačanju mornarice, također je imao planove vezane za reformu carstva. Iako nije bilo posve jasno koje planove će Franz Ferdinand pokušati ostvariti kada dođe na prijestolje, vjerovatno je da bi se moglo raditi o trijalizmu, pošto je bio pokazivao neke sklonosti ka federalnom uređenju monarhije.
Mada su atentatori kao jedan od razloga za poduzimanje njihovog čina naveli navodno antislavenstvo, činjenica je da je ipak oženio jednu ženu slavenskog (češkog) porijekla. Nekako je veće antipatije osjećao prema Mađarima, koje je nazivao raznim pejorativnim imenima. Franz Ferdinand je znao, da ako dođe na tron, da će se morati suočiti sa nekim raformama. No, očito je kao takav smetao ne samo onima u stranim državama, već vrlo vjerovatno i u njegovoj vlastitoj.
9) ZAŠTO NEMA NIJEDNOG MONARHA?
Mnogi pripadnici aristokracije, pa i oni koji za života nisu baš voljeli nadvojvodu ni njegovu suprugu, ipak su došli na sprovod. No, isto tako je činjenica da je očito bilo isto tako upadljivih izostanaka. Tako se u Beču nije našla niti jedna okrunjena glava Evrope. Njemački car Wilhelm je odmah poslao poruku da je pripravan prisustvovati sprovodu, isto tako i talijanski kralj Vittorio Emmanuelle. Engleski kralj George poslao je kao predstavnika vojvodu od Connoughta, car Nikola je poslao velikog vojvodu Nikolu Nikolajeviča. Još 30 juna austrijska štampa je izvještavala o dolasku njemačkog cara i kralja Belgije. No, austrijsko ministarstvo vanjskih poslova dalo je saopćenje da preferira nedolazak stranih monarha ili misija na rekvijem, odnosno misu zadušnicu. Oficijelno obrazloženje odnosilo se na poodmaklu dob austrijskog cara, te da bi morao biti pošteđen od dugotrajnih ceremonija. Iako ovo pojašnjenje donekle zadovoljava, ipak su tu u igri morali biti i neki skriveni motivi, kako to navodi Joachim Remak.
Ako se jedan monarh pozove, morali bi se pozvati svi, uključujući kralja Petra Karađorđevića. No, lako je i zamisliti kakvu bi neugodnost mogla izazvati njegova moguća nazočnost. Možda je djelovala odbojno misao o pozivu monarsima, da iskažu počasti ženi koja je bila nižeg staleža. Jedan monarh koji je ‘morao’ doći, iz razloga ličnog prijateljstva sa nadvojvodom, car Wilhelm, bio je odgovoren od puta jednim telgramom, iz njemačkog konzulata u Sarajevu, a koji je govorio o mogućem atentatu na njega. Njemački kancelar savjetovao je cara protiv puta u Beč, i Wilhelm se složio.
I u ovakvim situacijama, pita se Remak, pitamo se što se moglo dogoditi, da se se ovom prilikom okupili poglavari velikih evropskih država? Najbolja prilika za razgovore između njih tako je propala.
10) DA LI JE AUSTRIJSKA TAJNA SLUŽBA SKRIVALA DOKUMENTACIJU O 'CRNOJ RUCI'?
Tokom istrage u vezi Sarajevskog atentata se ime ‘Crne ruke’, tajne masonske organizacije koja je isplanirala atentat, gotovo uopće ne spominje, odnosno, spominje se svega jedanput, u iskazu pekarskog radnika Trifka Krstanovića. Nakon što je dao izjavu, da se takav jedan čin mogao očekivati, policija ga je dalje nastavila ispitivati, da vidi što je pod time mislio. On je rekao da je to zbog anti-austrijske propagande, koja je dolazila iz Srbije, da zato nije iznenađen da je ubijen prijestolonasljednik. Činilo se da Krstanović ima još neke interesantne podatke vezane za ‘Narodnu odbranu’, pa su ga ponovno ispitivali kao svjedoka, 19 jula. On je priznao da je nekoliko puta ilegalno prelazio granicu prije neku godinu, te da je sretao Tankosića na Zelenom vencu u Beogradu, u nekom kafiću. Tada je postao student, na majorovoj gerilskoj školi (akademiji). No, kasnije je bio raskrstio sa Narodnom odbranom, te se vratio u Bosnu. Na kraju je, možda na zaprepaštenje optuženih, neupitan, nehajno spomenuo i Crnu ruku, rekavši: “O Crnoj ruci ne znam ništa određeno osim ono što sam pročitao u srbijanskim novinama. Ne sjećam se ničeg što je u tim novinama pisalo o Crnoj ruci.”
Zapravo, u austrijskim diplomatskim izvještajima u periodu od nekoliko godina prije atentata, bilo je nekakvih nagovještaja o Crnoj ruci, te o njenom involviranju u ubijstva, no fajlovi sa tim izvještajima bili su arhivirani i na njih s nije obraćala nikakva pažnja. Da li je materijal koji je imala na raspolaganju austrijska tajna služba bio nešto kvalitetnije obrađen i sređen, ne zna se, no ljudi zaslužni za sačinjavanje ultimatuma Srbiji izgleda nisu bili ni čuli o nikakvoj Crnoj ruci (organizaciji koja ne samo da je bila ‘nevladina’, već i opasni suparnik vlade u borbi za vlast). Najbolje informacije o Apisu i njegovoj organizaciji su bili sadržani u jednom folderu, koji je nosio naziv “Tajno društvo: Crna ruka u Srbiji”. U tom su folderu bili razni isječci iz štampe, iz perioda između septembra 1911. do maja 1912. godine, te iz oktobra 1913. godine, međutim nije bilo ničega iz perioda između juna 1912. i septembra 1913..i osam mjeseci prije Sarajevskog atentata. Neki od materijala u ovim isječcima bili su iznenađujuće korektni; na pr. lista sa prominentnim članovima, uključujući također i Apisovo ime. No, neki su materijali očito bili jako ‘zastranjuući’, vjerovatno sa svrhom dezinformacije; jedna priča tako navodi da je bilo čak 2 i pol hiljade članova. Nitko, čini se, nije bio uložio napor sa austrijske strane, da evaluira taj materijal. Čak i gore od toga, čak i neobrađeni fajl bio je izgleda nedostupan, kada je bio pripreman ultimaturm Srbiji.
Jedini komentar gore navedenom bio bi – I austrijske tajne službe radile su u korist sigurnog izbijanju rata, a ne u cilju pronalaženja pravih krivaca. To se moglo samo optužbom protiv srbijanske vlade, te zataškavanjem uloge ‘Crne ruke’.
11) ULOGA OCA PUNTIGAMA I JEZUITA
Ime patera Antona Puntigama, jezuita, provlači se kroz tekstove u vezi Sarajevskog atentata. On je pratio Franza Ferdinanda na putu u Sarajevo, kao lični ispovjednik njega i njegove familije. Bio je onaj, također, koji je dao posljednju pomast izdahnulom prijestolonasljedniku u Potiorekovoj rezidenciji.
Prije 10 godina, u Ignaz Sepel Platz, zgradi u vlasništvu austrijskog jezuitskog reda, pronađen je pištolj Gavrila Principa, kojim je bio ustrijeljen Franz Ferdinand 1914. u Sarajevu. Pored tog pištolja, nađene su i druge stvari: latice ruže, koje je Sophie zataknula za pojas, jastučnica na kojoj je počivala glava fatalno ranjenog nadvojvode, njegova krvava potkošulja, također i bombe i pištolji koje s koristili Principovi saučesnici. Nakon završenog sudskog procesa, jezuitima je te stvari navodno poklonilo austrijsko ministarstvo za BiH. Navodno je pater Puntigam namjeravao otvoriti muzej sa tim predmetima, no nije realizirao tu ideju ni do smrti, 1926. godine. Pošto je familija Habsburg odbila primiti te predmete, oni su postali vlasništvo bečkih jezuita.
Jezuiti nisu bili samo u posjedu predmeta koji su bili ključni za policijsku istragu i dokazni materijal na sudu, već su isto tako bili u posjedu originalnih traskripata sa suđenja, što je kod nekih autora pobudilo sumnju u njihovu autentičnost, kada su kasnije bili objavljeni. Njemačka edicija transkripata bila je objavljena godine 1918., pod naslovom «Der Prozess gegen die Attentdter von Sarajevo, Nach dem amtlichen Stenogramm der Gericthsverhandlung aktenmassig dargestellt» (Berlin, 1918). Njihov je autor potpisan kao “Profesor Pharos”, što se smatra pseudonimom – patera Puntigama. Kao daleko bolja verzija smatra se francuska edicija transkripata. Ona se pojavila 12 godina kasnije, kao urednik potpisan je Albert Mousset, naslov glasi «Un Drame historique, Uattentat de Sarajevo, documents inedits et texte integral des stenogrammes du proces» (Editions Payot, Paris, 1930).
Nekoga bi navedeno moglo zainteresirati u smislu pitanja, jesu li jezuiti neki specijalni, povlašteni red unutar Crkve? Icke je jezgrovito opisao jezuite kao ezoterično tajno društvo (srodno templarima) koje zajedno sa višim razinama framasonerije i Vatikanom kontrolira sve, i ezoterično ‘podzemlje’ i Crkvu, koja isto podzemlje osuđuje kao zlo. Bivši iluminat Leo Zagami navodi jezuite kao krilo organizacije koje vodi računa o tajnim službama. Povezanost sa tajnim službama navode i drugi autori, poput Edmonda Parisa, Erica Phelpsa, Alberta Rivere itd.
Da se opet vratimo Puntigamu – Joachim Remak smatra da je on do te mjere intervenirao u tekstu, da svu krivnju za atentat prebaci na masone. (prije otprilike pola stoljeća Crkva je postala tolerantna prema masonima – do te mjere da su svi naredni pape, od 1958. na dalje bili framasoni) U 19. stoljeću, u vrijeme I svjetskog rata i u periodu između dva rata, postojao je neprikriveni animozitet između jezuita i masona. Kao jedan primjer netrpeljivosti, može se navesti ovaj, iz već citirane knjige Ivana Mužića. «Tako se na Glavnoj skupštini Velike lože SHS Jugoslavija u Zagrebu dne 22. travnja god. 1923. isticalo i slijedeće: Jezuitski red, koji se na žalost trpi u našoj sredini, glavni je neprijatelj napretku masonstva.» I još «Za vrijeme konkordatskih pregovora u Beogradu 1925. zahtijevalo se, da se isusovci istjeraju iz Jugoslavije. Kad ih je branio A. Korošec, navođen je kao primjer njihova protunarodnog rada rad patra Puntigama, koji je tada živio u Be u.»
I. Mužić navodi, da je iza postavljanja pitanja o ulozi masonstva u atentatu stvarno stajao Puntigam. On je dakle, dr Konstantina Premužića, Čabrinovićeva advokata, naveo da svoga branjenika (i druge) uputi, da krivnju prebaci na masoneriju (koja je ionako Franza Ferdinanda osudila na smrt), tobože, kako bi se pažnja odvatila od srbijanske vlade (ustvari od ‘Crne ruke’). Organizacija Ujedinjenje ili smrt nije bila regularna masonska loža, no u njoj je bio određen broj masona, na glavnim pozicijama.
Postavlja se pitanje, nakon svega iznesenog (koje bi bez prethodno iznesenih podataka nekom moglo zvučiti besmisleno), da li su jezuiti ustvari krili prave krivce, dakle ‘Crnu ruku’ i njihove naredbodavce iz inostranstva? Da li su jezuiti, isto kao austrijske tajne službe, zataškali prave krivce, te sami bili dijelom zavjere oko atentata na prijestolonasljednika?
Kako onda povezati jezuite sa ‘Velikim Orijentom’? Lako. Adolf von Knigge ispravno je Adama Weishaupta (osnivač iluminata) opisao kao “prerušenog jezuita”. A ovaj je 70-tih godina 18. stoljeća postao članom – francuskog Grand Orienta. Drugim riječima, “prerušeni jezuiti” su držali pod kontrolom (i) Grand Orient. Vrhovi jezuita i framasonerije su povezani od samog početka. O jezuitskom involviranju u framasoneriju svjedoči niz pisaca, također i ex-jezuit, Malachi Martin. Jedan od ranih pisaca na području konspirologije, J. Robison (1797), piše:«At this time also the Jesuits took a more active hand in Free Masonry than ever. They insinuated themselves into the English Lodges...» Ovo se odnosi dakle, još na 18. stoljeće.
12) JEZUITSKO UTOČIŠTE ZA SUCA CURINALDIJA
O ovome ima doista malo podataka, no već i oni su – indikativni, ukoliko se ima u vidu naprijed spomenuta uloga patera Antona Puntigama, te njegov uticaj na advokata, dr Premužića. Puntigamu je prisustvovanje sudskom procesu atentatorima na nadvojvodu upravo on, Alois (Luigi) von Curinaldi. Ivan Mužić u svojoj knjizi navodi da je 30. jula 1920. rečeni sudac postao – jezuit. A Joachim Remak, također vrlo kratko navodi, da je predsjednik suda na suđenju Principu i drugovima, mirno proživio ostatak života u jezuitskom ‘utočištu’ (retreat) u Sarajevu. I nije imao dakle nikakvog problema sa jugoslavenskim vlastima.
Istražni sudac Pfeffer, nakon završetka rata objavio je neke svoje reminiscencije na Sarajevski proces, u kojem je u potpunosti odbacio srbijansku krivnju za zločin, te nagovijestio da “određeni krugovi u Austriji koje on ne bi htio imenovati mogu stajati iza ubijstva. Da li je možda mislio na austrijske jezuite?
13) O ČEMU PIŠE NJEMAČKI GENERAL LUDENDORFF?
Kao zamjenik šefa njemačkog generalštaba u toku I svjetskog rata general Erich von Ludendorff svakako je jedan od učesnika najvišeg ranga tih događanja, koji je odlučio progovoriti o konspiraciji iza ‘Velikog rata’. Američki pisac G.V. Viereck intervjuirao ga je za svoju knjigu “Glimpses of the Great” (Duckworth, 1930). U njemu von Ludendorff je oštrim riječima napao finansijske centre moći, koji ne rade za dobrobit nacija, već ih čine ropski ovisnima, pod teretom ekonomske ovisnosti. “Isti dijabolično mudri povlakači konaca [iza kulisa] koji su donijeli zadnju kataklizmu nestrpljivo čekaju na dodatne konflikte, da unaprijede njihove ciljeve.” Na neki način, on je anticipirao novi veliki sukob, koji će započeti dvije godine nakon njegove smrti.
Von Ludendorff se ne može smatrati nekom veoma pozitivnom ličnošću u suvremenoj historiji, no ispravno je u svojim knjigama označio krivnju masona za rat. Pošto je također spomenuo i jezuite, a to je tada naravno bilo u kontradikciji (danas nije), on je pojasnio da su jezuiti jednostavno pustili framasone da izvedu svoj naum. Jezuiti nisu spriječili nadvojvodin put u Sarajevo, iako su bili dobro obaviješteni o tome, što će se desiti. A kada se to desilo, prebacili su svu krivnju na framasone.
Von Ludendorff navodi da su Dimitrijević, Tankosić i Ciganović bili framasoni. Svoju zavjeru su pripremili uz pomoć tajnog odjela u britanskom Foreign Office-u, koji je bio specijaliziran za političke atentate, i imao budžet od pet miliona funti.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ako se pitate koji je bio najveći hit te 1914. godine, vjerovatno se radi o kompoziciji "Colonel Bogey March"
SARAJEVO ASSASINATION – TIMELINE
Septembar 1913 – General Oskar Potiorek, bosanski guverner, poziva Franza Ferdinanda na manevre 15. i 16. armijskog korpusa, koji će se održati narednog juna pod njegovom komandom
Januar 1914 – Razgovor u hotelu St. Jerome u Tolouse-u, koji vodi organizacioni vođa 'Mlade Bosne' Vladimir Gaćinović sa još dva člana organizacije
27 maj 1914 – Milan Ciganović (kao posrednik između majora Tankosića i atentatora) daje četiri revolvera i šest bombi, te nekoliko ampula sa otrovom
28 maj 1914 – Princip i njegova dva druga (Čabrinović i Grabež) napuštaju Beograd. Prvi dio puta, od Beograda do Šapca idu čamcem.
30 maj 1914 – Trojka je u Loznici, gdje stupaju u kontakt sa graničarima, te službenicima carine.
30 maj 1914 – Čabrinović ide odvojeno od druge dvojice; stiže u Mali Zvornik, na srbijanskoj strani granice, te pokušava doći do šefa carine; njega nema pa nalazi alternativnu vezu, učitelja Jakovljevića
31 maj 1914 – Čabrinović, nakon što je prespavao, ukrcava se ujutro na poštansku kočiju, te putuje za Tuzlu
31 maj 1914 – Princip i Grabež kontaktiraju narednika Grbića, srbijanskog graničara, koji im je dodijeljen kao vodič; oni spavaju u graničarskoj baraci, te ih on narednog jutra prebacuje skelom na Isakovića ostrvo; tamo ih preuzima novi vodič, Jakov Milović
1 juni 1914 – Principa i Grabeža vodi Milović do kuće svog prijatelja Obrena Miloševića; obojica ih prate pješke na putu do Priboja; Princip i Grabež ne ulaze u mjesto. Njihovi vodiči pronalaze vezu – Veljka Čubrilovića, koji će ih pratiti do kuće Mitra Kerovića
2 juni 1914 – Princip i Grabež čekaju do 11 navečer, da bi pod okriljem noći krenuli za Tuzlu; Neđo Kerović i još jedan drug prate ih; idu konjskom zapregom
3 juni 1914 – Princip i Grabež stižu rano ujutro u Tuzlu gdje se sastaju sa Čabrinovićem; navečer trojka ide vlakom za Sarajevo; Grabež kreće za Pale, Čabrinović ide familiji u Sarajevo, Princip kod jednog prijatelja
5 juni 1914 – Srbijanski ambasador u Beču Jovan Jovanović-Pižon ima neoficijelni razgovor sa austrijskim ministrom Bilinskim. Saopćava mu, da je čuo kako austro-ugarska vojska treba da održi manevre u istočnoj Bosni, na Vidovdan, kojima će prisustvovati i prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Skreće pažnju kako bi neki građani srpske nacionalnosti to mogli shvatiti kao provokaciju, reagirati nepromišljeno, te izazvati neke incidente. Bilinski ne shvaća ozbiljno ovo upozorenje, te shodno tome ne poduzima nikakve daljnje korake.
12-13 juni 1914 – Nadvojvoda Franz Ferdinand prima njemačkog cara na svojem imanju Konopisht u Češkoj. Vrijeme je lijepo i park u punom cvatu, tako da ga nakon Wilhelmovog odlaska otvara za javnost.
14 juni 1914 – Sedmicu i pol nakon dolaska njegovih drugova u Sarajevo, Ilić zvoni na vratima kuće Miška Jovanovića u Tuzli (od kojeg dobija oružje za izvršenje atentata)
14 juni 1914 – Apis saziva sastanak Vrhovne centralne uprave 'Crne ruke' u Beogradu. Do sada su znali za zavjeru oko atentata samo on i još dvojica ili trojica; sada želi obavijestiti sve članove 'centralne uprave'
17 juni 1914 – Franz Ferdinand i Sophie dolaze na imanje grofice Haugwitz u Namiestu, u lov na prepelice. Ostaju do 20 juna, nakon čega odlaze u dvorac Chlumetz.
23 juni 1914 - Franz Ferdinand i Sophie opraštaju se sa djecom, te hvataju vlak za Beč. Dolaze u glavni grad u 7 sati uvečer. Voze se do oficijelne rezidencije, dvorca Belvedere. Nakon večere, Franz Ferdinand ide na Sudbanhof i hvata vlak za Trst.
24 juni 1914 – Sophie ujutro kreće na put prema Sarajevu (Ilidži), odvojeno od supruga. Za nju (kao suprugu iz morganatskog braka) nema oficijelne počasti na usputnim stanicama tokom putovanja, kao za Franza Ferdinanda.
24 juni 1914 – U Trstu se Franz Ferdinand ukrcava na bojni brod 'Viribus unitis' [ovim brodom će kasnije, pri kraju rata komandirati prvi jugoslavenski admiral, Janko Vuković von Podkapelski]
25 juni 1914 – Vojvotkinja stiže tačno u 9.20 ujutro na Ilidžu, po jakoj kiši. Odsjeda u hotelu 'Bosna'.
25 juni 1914 – Nakon dugog puta Jadranom, nadvojvoda se ukrcava na manji ratni brod 'Dalmat', na ušću Neretve. Na palubi broda, dočekuje ga guverner, general Potiorek, sa svojim štabom. U Metkoviću se Franz Ferdinand ponovo ukrcava na vlak.
U 10.30, nakon razgledavanja Mostara, nadvojvoda sa pratnjom nastavlja vožnju vlakom, te tačno u 3 popodne stiže na Ilidžu. Kasnije istog popodneva, nadvojvoda i vojvotkinja idu u neplanirani shopping u Sarajevo. Tom se prilikom, gotovo licem u lice Franz Ferdinand susreće za trenutak sa Gavrilom Principom.
26-27 juni 1914 – Franz Ferdinand prisustvuje armijskim manevrima , oko 15 km zapadno od Ilidže.
27 juni 1914 – Učitelj Danilo Ilić upoznaje Mehmedbašića sa Principom, u sarajevskom kafiću. Sva trojica potpisuju razglednicu, koju šalju Gaćinoviću u Švicarsku.
Uvečer, nekoliko članova 'Mlade Bosne', među kojima i atentatori, na zabavi su u gostionici (vinariji) 'Kod Semiza'.
28 juni 1914 – 10.10 - Automobil u kojem je Franz Ferdinand sa suprugom ide Appelovim kejom; kada se približava mjestu na kojem stoji Čabrinović, bomba pada na zadnji kraj auta, te se otkotrljava na kolnik, eksplodira, te ranjava veći broj osoba, među kojima je i Potiorekov ađutant, potpukovnik von Merizzi
10.45 – U povratku iz Gradske vijećnice, povorka ide opet Appelovim kejom, pored Miljacke. Idu prema bolnici, da posjete ranjenog von Merizzija. Šofer Leopold Loyka pogrešno skreće desno u ulicu Franje Josipa, misleći da idu prema muzeju, kao što je bilo u prvobitnom planu. Gavrilo Princip izlazi iz delikatesne radnje Moritza Schillera. Koristi priliku što je auto usporio pa stao, (prije kretanja u rikverc), te iz neposredne blizine (1,5 m) ispaljuje dva metka
11.00 – Liječnici u Potiorekovoj rezidenciji ustanovljuju smrt prijestolonasljednika Franza Ferdinanda; supruga Sophie izdahnula je već ranije
29 juni 1914 – Ujutro, protesti i pobuna bijesnih građana Sarajeva protiv lokalnih Srba; svjetina uništava radnje čiji su vlasnici Srbi
29 juni 1914 – Nemiri su intervencijom policije okončani; vodeći ljudi bosanskog parlamenta objavljuju saopćenje kojim osuđuju počinjeno djelo, i pan-srpsku agitaciju koja stoji iza njega
1 juli 1914 – Srbijanski premijer Nikola Pašić šalje uputu diplomatskim misijama u inostranstvu, sa oficijelnim stavom vlade, koja izražava žaljenje zbog počinjenog djela
1 juli 1914 – Bojni brod 'Viribus unitis' stiže u Trst sa lijesovima nadvojvode Franza Ferdinanda i vojvotkinje Sophie. Po naređenju carskog komornika, princa Montenuova, lijesovi moraju doći ne prije 10 sati uvečer, odnosno moraju doći po mraku u glavni grad. Oficijelni protokol ne predviđa svečani doček.
1 juli 1914 – Hapšenja su bila stvar policijske rutine. Policija je već odranije sumnjala na Ilića i njegovo uplitanje u subverzivne aktivnosti. Učitelj Ilić je veoma uplašen, misli da policija zna više i odaje čitav niz imena drugova, koje policija redom privodi.
Policija hapsi Grabeža, koji se dao u bijeg, nekih 60 km od srbijanske granice.
Milan Ciganović, službenik srbijanskih željeznica, dobiva mig, da mora napustiti Beograd. Traži odsustvo, odnosno bolovanje, mijenja ime i odlazi u nepoznatom smjeru, nekamo u provinciju.
2 juli 1914 – Ni nadvojvoda ni supruga nisu bili osobito omiljeni u narodu, no zahvaljujući stavu princa Montenuova, odjednom imaju više simpatija, nego za vrijeme života. I bez oficijelnog protokola, novi prijestolonasljednik, nadvojvoda Karl, sa svim oficirima koji nisu bili na dužnosti te večeri, napravili su svečanu procesiju, u kojoj su otpratili pokojnike do kapele Hofburg.
3 juli 1914 – Održava se rekvijem u Beogradu za ubijeni par; prisutno je nekoliko članova Pašićevog kabineta; prisutan je i ministar obrazovanja Jovanović, te general Janković, predsjednik organizacije 'Narodna odbrana'
4 juli 1914 – Sprovod prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i vojvotkinje Sophie održava se u mjestu Artstetten. Ovdje i danas počivaju, a ne u uobičajenom mjestu sahrane članova dinastije Habsburg, Kapucinskoj kripti u Beču.
4 juli 1914 – Nesretni Ilić odaje ime Miška Jovanovića, poslovnog čovjeka iz Tuzle, od kojeg je primio oružje kojim je izvršen atentat.
5 juli 1914 – Policija je uspjela uhapsiti i Čubrilovića, kojem se dva dana kasnije pridružuje u zatvoru i Cvjetko Popović.
9 juli 1914 – Austrijska vlada odlučuje imenovati nekog, tko bi istražio sve raspoložive činjenice, te sačinio dosije, koji bi dao potpunu sliku čitave zavjere u vezi atentata. Čovjek kojem je povjeren ovaj zadatak zvao se Friedrich von Wiesner, radi se o visokom službeniku Ministarstva vanjskih poslova.
12 juli 1914 – Mehmedbašić, koji je pobjegao u Crnu Goru, nepromišljeno se hvalio svojim učešćem u atentatu; crnogorska policija ga hapsi. Slijedećeg dana ta vijest dospijeva do austrijskih vlasti.
13 juli 1914 – Wiesner sastavlja svoj izvještaj, koji Beč nestrpljivo iščekuje. U njemu piše da, iako je atentat bio nesumnjivo isplaniran u Beogradu, ne postoji nikakav opipljivi dokaz o umiješanosti srbijanske vlade u njega.
15 juli 1914 – Austrijski ministar vanjskih poslova zahtijeva od crnogorskog kolege izručenje Mehmedbašića. Dobiva neočekivani odgovor, da je Mehmedbašić uspio pobjeći – upravo prethodne noći
23 juli 1914 – Devet dana nakon Wiesnerovog povratka iz Sarajeva (usprkos navodima izvještaja), Austrijanci uručuju Srbiji ultimatum, zahtijevaju odgovor do 25 jula u 18.00 sati.
25 juli 1914 – Dvije minute prije isteka ultimatuma austrijski izaslanik u Beogradu dobija Pašićev odgovor. On prihvaća sve austrijske zahtjeve, izuzev dvije tačke (jedna se tiče austrijske istrage na tlu Srbije, a druga hapšenja Ciganovića), pošto ih smatraju ih povredom srbijanskog suvereniteta.
28 juli 1914 – Austrija objavljuje rat Srbiji
1 august 1914 – Njemačka zahtijeva zaustavljanje ruske mobilizacije, pošto ne dobiva odgovor, objavljuje rat Rusiji
3 august 1914 – Uvjerena da će Rusija zazvati francuske saveznike u pomoć, Njemačka ne čeka, te i Francuskoj objavljuje rat
4 august 1914 – Velika Britanija, razljućena njemačkom povredom neutralnosti Belgije, objavljuje rat Njemačkoj, te se pridružuje Francuskoj i Rusiji
12 oktobar 1914 – Tačno u osam sati ujutro započinje proces protiv Principa i drugova, na okružnom sudu Sarajevo.
23 oktobar 1914 – Zadnji je dan suđenja učesnicima zavjere u vezi atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda. Završnu riječ zahtijevaju, i dobivaju Veljko Čubrilović, Nedjeljko Čabrinović i Gavrilo Princip.
29 oktobar 1914 – Sudac Alois (Luigi) von Curinaldi saopćava presude. Princip, Grabež i Čabrinović dobivaju 20 godina zatvora, dok Vaso Čubrilović dobija 16 godina. Popović dobija 13 godina zatvora. Na smrt su osuđeni Ilić, Veljko Čubrilović i Miško Jovanović.
3 februar 1915 – Izvršena je smrtna kazna nad trojicom učesnika atentata.
2 novembar 1915 – U bolnici u Trsteniku umire major Voja Tankosić, od posljedica teškog ranjavanja u borbama oko Požarevca
Maj 1917 – Pred vojnim sudom u Solunu sudi se Dragutinu Dimitrijeviću-Apisu, te grupi oficira i civila, za veleizdaju i učestvovanje u zavjeri protiv regenta Aleksandra Karađorđevića. Apis i šestorica drugova su osuđeni na smrt, ostali na dugogodišnje kazne zatvora. Muhamed Mehmedbašić dobio je 15 godina zatvora. Kasnije su drugostepenom presudom preinačene 4 smrtne kazne na dugogodišnje kazne zatvora.
26 juni 1917 – Strijeljani su pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, pukovnik Ljubomir Vulović, načelnik srbijanske graničarske službe, te Rade Malobabić, glavni operativac srbijanske vojne tajne službe u Austro-Ugarskoj.
Januar 1916 – U zatvoru u Theresienstadtu umire Nedjeljko Čabrinović, bombaš u sarajevskom atentatu, od tuberkuloze
Februar 1916 – Za Čabrinovićem, uskoro umire od iste bolesti i Trifko Grabež
28 april 1918 – U zatvorskoj bolnici Theresienstadt umire Gavrilo Princip, atentator; kao i ostala dvojica, od tuberkuloze
