Pregled posta

KOLIKO SU VITEZOVI 'OKRUGLOG STOLA' KRIVI ZA I SVJETSKI RAT?

U suvremenoj historiografiji većinom se cjelokupna krivnja za pokretanje I svjetskog rata prebacuje na Njemačku i Prusiju i njihov militarizam., prvenstveno imajući u vidu da je njemačka delegacija u Versaillesu bila primorana potpisati klauzulu, kojom se upravo to ističe; isključiva krivnja Njemačke. Velika Britanija je od velikih sila (ne računajući Italiju) ušla posljednja, objavivši rat Njemačkoj u ponoć 4/5. VIII 1914., nakon što je potonja napala Belgiju. Gledajući površno, Britanija snosi najmanju odgovornost, jer je izbjegavala rat, koliko je god bilo moguće.
Međutim, neke činjenice, odnosno događaji iz vremena početka 20. stoljeća govore drugačije, govore u prilog tezi, da je Njemačka bila uvučena u rat upravo najviše zahvaljujući britanskim političkim intrigama. Naravno, da za rat nisu bili krivi engleski, škotski i velški radnici, seljaci, zanatlije i sitni činovnici, no – poslovna i politička elita, - ona odista snosi odgovornost, i to veliku.
Shodno tome, pitanje - da li je odista postojala u Britaniji neka tajna organizacija, koja je u sjeni, ili pozadini, pripremala pogodan teren, za stvaranje uvjeta, u kojima bi bio moguć veliki sukob, evropskih i svjetskih proporcija? Odgovor je pozitivan, da, i u nastavku ću pokušati razjasniti o kakvim se tu moćnim udruženjima radi.

Naslov posta implicira da se tu radi o nekakvom 'Okruglom stolu', što podsjeća na srednjevjekovne legende o kralju Arturu i njegovim vitezovima, koji su se sastajali za okruglim stolom, kao simbolom jednakosti. Tako su se sastajali i novovjekovni vitezovi, 'kralja' Cecila Rhodesa, britanskog političara, kojeg bi mogli opisati i kao 'kralja dijamanata', pošto u enciklopediji JLZ nalazimo podatak, da se «obogatio na ležištima dijamanata». Cecil Rhodes bio je jedan od rijetkih pojedinaca u historiji, po kojem je imenovana jedna čitava država (Rodezija, danas Zimbabwe). Rhodes je 1889. godine osnovao Britansku južnoafričku kompaniju.
Britansku elitnu tajnu organizaciju The Round Table osnovao je Cecil Rhodes 1891. godine. Ovoj je elitnoj organizaciji također kasnije pripadao i Lionel Rothschild. Nakon Rhodesove smrti (1902.) novi je vođa postao Alfred Milner, između 1887. i 1905. godine guverner Južne Afrike.
Milner je za svoju organizaciju regrutirao mlade ljude sa Oxforda i Toynbee Hall-a, kako bi mu asistirali u ostvarivanje njegove vizije jednog novog društva. Diplomanti sa Oxforda bili su znani kao «Milner's Kindergarten».
Drugo tajno elitno društvo, koje se kasnije fuzioniralo sa Milnerovom organizacijom, bilo je The Coefficients. Osnovali su ga bili fabijanovci Sidney i Beatrice Webb. Grupa se sastajala jednom mjesečno u hotelu St. Ermin u Londonu. Članovi su bili ugledni političari, aristokrati i intelektualci – pisac H.G. Wells, Richard Haldane, Robert Cecil, Edward Grey, Bertrand Russell. (Ovaj potonji, čuveni britanski filozof, poznat je po svojem zalaganju za mirotvorstvo. Godine 1916. je bio završio u zatvoru, zbog odbijanja da se odazove pozivu u vojsku, čime je izgubio i profesorsku katedru na Trinity College-u.)
Zapravo je Russell najbolje oslikao atmosferu koja je vladala na ovim sastancima.
«Jedne večeri je sir Edward Grey održao govor zagovarajući politiku Antante, koja još nije ni bila usvojena od strane vlade. Ja sam izložio svoje primjedbe vrlo oštro, istakavši da takav stav vodi u rat, no nitko se sa mnom nije slagao, i ja sam napustio klub.» Iz ovoga se vidi da sam bio u opoziciji, u odnosu na rat, u najranijem mogućem momentu, naveo je Russell u svojoj autobiografiji.
Pisac H.G. Wells je u svojim djelima manje-više otvoreno zagovarao britanski imperijalizam. «Britanska imperija mora biti prethodnica svjetske države, ili ništa.» Njemačku i austrijsku državu je vodio kao stisnutu šaku u centru Evrope, no Veliku Britaniju on je opisao kao otvorenu šaku koja se pruža «all over the world». Njeno esencijalno jedinstvo on je sagledavao kao jedinstvo u jeziku i literaturi. Engleska govorna zajednica mogla bi igrati ulogu vođe i posrednika prema svjetskom Commonwealth-u.
Njemački car Wilhelm je nakon rata u svojim memoarima naveo da veliki udio u krivnji za rat ima francuski ministar vanjskih poslova Delcasse, a još veću Grey, pošto je bio «duhovni vođa politike okruženja», kao baštine njegovog pokojnog suverena (tj. Edwarda VII)
Sir Edward Grey bio je imenovan britanskim ministrom vanjskih poslova 1906. godine. Postavši, dakle čelnikom britanskog Foreign Office-a, on je implementirao plan za izazivanje svjetskog rata. Nagovorio je lidere Francuske i Rusije da potpišu tajni ugovor, koji je navodio, da ako jedna zemlja bude napadnuta (od strane Njemačke ili Austro-Ugarske), da će se ostale pridružiti. (Radi se o ugovoru između Engleske i Francuske o kolonijalnim pitanjima iz 1904. g. te Englesko-ruskom konvencijom iz 1907. g., kojom dvije zemlje dijele interesne sfere u Aziji.)
The Coefficients Club djelovao je između 1902. i 1908. te se onda fuzionirao sa Milnerovom organizacijom The Round Table. Iz ove su se pak organizacije 'rodile' dvije bitne iluminati organizacije: Royal Institute of International Affairs ((1919) i Council on Foreign Relations (1921).
Round Table pokazuje kako je engleska framasonerija početkom prošlog stoljeća pristupila formiranju «think tank» organizacija kao zamjena za klasične masonske lože (inače, sa nekoliko izuzetaka, svi su članovi bili engleski framasoni). Dr Carroll Quigley u svojoj knjizi «Tragedy and Hope» primijetio je kako su kroz Milnerov uticaj ovi ljudi bili u stanju steći važne pozicije u vladi i internacionalnim finansijama, te postati dominantni u britanskoj imperijalnoj vanjskoj politici... Za razliku od francuske tajne konspiracije (Velikog Orijenta) pisac H.G. Wells je ovu nazvao «otvorenom konspiracijom» (Open Conspiracy), pomoću koje engleska aristokratska framasonerija postiže cilj globalne dominacije.
--------------------------------------------------------------------------------------
KOLIKO SU ZA RAT KRIVI VELIKI BANKARI, KRALJ EDWARD VII I FOREIGN OFFICE?

Post 'Federal Reserve Act ili Velika Božićna prevara' iz decembra prošle godine među 'čudesna' dostignuća američke centralne banke (Federal Reserve) ubraja, kao prvo, izbijanje Prvog svjetskog rata. Nije slučajno bio odabran timing (potkraj 1913.), svega sedam mjeseci prije početka rata. Rothschildi nisu direktno učestvovali u njezinom osnivanju, već preko svojih opunomoćenika, braće Paula i Felixa Warburga. Jednako tako, nisu direktno finansirali njemačkog cara, već preko trećeg brata, Maxa Warburga. Amerikance su financirali opet Rothschildovi opunomoćenici, među kojima najznačajniji J.P. Morgan. Kratko rečeno, sve su strane bile finansirane s pomoću engleske i američke centralne banke, a u pozadini, kompletno obje su bile pod kontrolom Rothschilda, glavne iluminati familije, kako prije 100 godina tako i danas. Kao što je već bilo rečeno, Rothschildi su raznim đavolski lukavim trikovima postigli da javno mnijenje postepeno razuvjere u njihovu glavnu ulogu, odnosno krivnju, pri kreiranju značajnih događaja (kao što su ratovi i ekonomske krize) na svjetskoj sceni. Naravno, da je tome pripomogla i činjenica da su postali vlasnicima velikih novinskih agencija.
Dakle, na samom vrhu piramide odgovornih za I svjetski rat stoje londonski i pariški ogranak Rothschilda, tj. Alfred i Edouard de Rothschild), organizacija The Round Table i masonska loža Grand Orient.
Također vrlo veliku krivnju isto tako snose engleski kralj Edward VII i njegov nasljednik George V. Potom, čelnik Foreign Office-a (ministar vanjskih poslova) sir Edward Grey, te ministri Asquith i Haldane.
O njihovoj krivnji postoje vrlo dobri eseji autora Webstera Tarpleya «King Edward VII of Great Britain: Evil Demiurge of the Triple Entente and World War 1» i Terryja Boardmana «Sir Edward Grey, Liberal Imperialism and the Question of British Responsibility for the First World War - From the British Empire to the American Empire».
Pa hajde, da vidimo što su to zanimljivo navela u svojim esejima ta dvojica historičara.
Najprije esej W. Tarpleya. On dobro primjećuje kako je britanska vanjska politika početkom prošlog stoljeća odražavala taktiku i strategiju klasične venecijanske geopolitike. Znači, prema maksimi «savez sa drugom najjačom kontinentalnom silom, kako bi se uništila najjača kontinentalna sila». Do 1870. g., naime Britanija je gledala na Rusiju kao najjaču. Tada su se stvari naglo promijenile, pojavom na sceni snažne ujedinjene Njemačke. Ono što čudi, je činjenica da se sir Edward Grey bio jedva i makao iz Britanije dok nije postao ministar vanjskih poslova. Nasuprot njemu, kralj Edward bio je neumorni putnik. Edwardove intrige na internacionalnom planu umnogome su kasnije olakšale posao Greyu.
Ovom potonjem bio je glavni zadatak, kako da navede Njemačku (tj. cara Wilhelma) da misli kako Engleska neće stupiti u rat, sve dok rat odista i ne započne. Pripomogla je i činjenica da je njemački kancelar Theobald von Bethmann-Hollweg bio anglofil, (koji je poznavao 'Kaisera' još od studentskih dana) spreman da čini ustupke Londonu, da bi osigurao mir. Tako je Edward Grey mogao 1912. reći da bilo kakve razlike postojale među Engleskom i Njemačkom, one nikada neće poprimiti opasne proporcije, sve dok njemačku politiku vodi Bethmann-Hollweg. Za vrijeme Balkanskih ratova 1913. godine, Grey je pothranjivao iluziju dobrih odnosa sa Njemačkom. Još koliko sredinom 1914. (nešto prije Sarajevskog atentata) britanski ambasador u Berlinu sir Edward Goschen označiti će odnose dviju zemalja kao «prijateljskije i srdačnije nego što su bili godinama unazad». No, radilo se o trikovima perfidnog Albiona. Isto tako, Austrijanci su živjeli u uvjerenju, ako do rata dođe, da će on biti samo ograničene prirode, da neće biti involvirane baš sve velike evropske sile.
Tarpley dobro primjećuje kako, da je Edward Grey odista namjeravao izbjeći rat, tada bi poduzeo jednu, od dvaju mogućih akcija. Prvo, da upozori Njemačku na samom početku krize, da će u slučaju općeg rata Britanija biti na strani Francuske i Rusije. Druga je mogućnost bila da se upozore Pariz i posebno Petrograd da Britanija nema namjeru biti uvučena u rat putem balkanskih raspri, i radije će biti neutralna.
Grey, kao disciplinirani kraljev đak, nije učinio nijedno od toga. Zauzeo je stav decepcije – dizajnirane na uljuljkivanje Njemačke u lažnom uvjerenju o engleskoj neutralnosti. Istovremeno je Parizu slao mig o podršci Rusiji i Francuskoj. Kako veli Tarpley, ovi 'migovi' bili su prosljeđivani Sazonovu, ruskom ministru vanjskih poslova i britanskom agentu. Riječju, podgrijavao je francuski revanšizam i ruski panslavizam.
Odlučni doprinos dao je i kralj George V, sin Edwardov, od kada je ovaj potonji umro, 1910. godine. Prijetvorno je saopćio Kaiserovom bratu, princu Heinrichu (kada je ovaj bio u posjeti Engleskoj u julu 1914.) da se Britanija «neće prepirati ni sa kime, te da se nada da će ostati neutralna». Patetični Kaiser je ovo shvatio kao jamstvo britanske neutralnosti («Imam riječ kralja, i to mi je dovoljno»).
Zapravo je Velika Britanija prva od velikih sila stavila u pogon svoju ratnu mašineriju, naredbom Winstona Churchilla 29. jula britanskoj floti, da zauzme svoje ratne položaje, sjeverno od Škotske.
Prve ministre Asquitha (do 1916.), Lloyd George-a (od 1916.) te Balfoura (ministar vanjskih poslova od 1916.) Webster Tarpley naziva «marionetama». Također i Clemenceau-a, francuskog ratnog premijera, te Delcassé-a, koji je kao partner potpisao «Entente Cordiale» 1904. godine.
Potajno okruženje Njemačke bilo je dovršeno godine 1907., potpisom ruskog ministra vanjskih poslova Izvolskog na 'Entente' između Rusije i Britanije. Nasljednik Izvolskog, kao što je već ranije navedeno, i koji je imao ključnu ulogu u otpočinjanju fatalne mobilizacije krajem jula 1914., ministar Sazonov, bio je isto tako britanski agent – i on je slijedio uputstva iz Londona.
U prošlom postu bilo je navedeno da je Alfred Rothschild, kao patrijarh familije, poslao svoja dva mlada nećaka u rat. Edward VII je spletkario protiv svoja dva nećaka – cara Wilhelma i cara Nikole II. te u konačnici, pridonio njihovoj abdikaciji, te propasti njihovih dvaju carstava. (Nikola II bio je u dvostrukoj rodbinskoj vezi, pošto je oženio nećaku Edwardove žene.)
Još jedan perfidan potez Edwarda VII bio je neutraliziranje učešća Italije u Trojnom savezu, u početku rata, da bi se onda 1915. pridružila kao članica Antante. Ono što je Italiji bilo obećano, naravno, bila su područja u sjevernom dijelu Jadrana.. Kralj Edward dakle postigao je svojom perfidijom da odnos snaga u velikom ratu ne bude ravnopravan, 3 prema 3, već 2 prema 4. Čini se da je ovo Kaiser shvatio tek početkom augusta 1914. (inače ne bi bio toliko lud, te započeti veliki rat u kojem bi izgledi na pobjedu bili minimalni).
Uzimajući u obzir sve – i geoplitiku, i diplomatiju, i agente, i sistem savezništava Edwarda VII vrlo jasno govore o stepenu britanske krivnje za svjetski rat. Pripisivanje kompletne krivnje za rat Njemačkoj Webster Tarpley naziva «očiglednim apsurdom».

Na kraju, još nekoliko interesantnih navoda iz eseja drugog autora, Terryja Boardmana. On akcent manje stavlja na kralja Edwarda, a više na ministarski trio, koji od 1905. godine zauzima ključne položaje u britanskoj vladi – Herbert Asquith kao prvi ministar, Edward Grey kao ministar vanjskih poslova, te Richard Haldane kao ministar rata. Dakako, autor najviše optužuje (kao što naslov sugerira) njihovu promišljenu politiku «liberalnog imperijalizma». Boardman vidi dvije glavne struje britanksog imperijalizma. Jedna, koja ima više rasistički prizvuk, zagovara napuštanje ne-bjelačkih kolonija kao «tuđih i neproduktivnih», čiji je pobornik bio historičar John Seeley («The Expansion of England»). Drugu je zagovarao premijer Benjamin Disraeli, u svojem govoru u Crystal Palace-u u Lonodnu, 1872. godine. Disraeli je bio ponosan na svoje jevrejsko porijeklo. Pisao je političke novele, poput «Coniingsby» i «Tancred». Njegov je san bio ostvarenje Imperije Istoka i Zapada. I vodeći britanski listovi, Daily Mail i Daily Express su također zagovarali britanski imperijalizam, te razvijali kod čitalaca animozitet prema Njemačkoj.
Arthur Balfour, prvi ministar od 1902. do 1905., te čelnik Foreign Office-a u ratu, ovako je pisao: «Tehnologija potiče rast pan-nacionalizama i rasnih svrstavanja. Danas ova svrstavanja nazivamo trgovinskim blokovima. Male nacije kao što su balkanske države ili južnoameričke republike, će propasti («go under»). Rusija će postati neizbježno postati neranjiva supersila. Njemačka će težiti ka dominaciji u Evropi...» A u svojoj noveli «Tancred» njegov je prethodnik Disraeli pisao: «Sve je rasa. Nema druge istine.»
Boardman, shodno rečenim navodima zaključuje da je «poriv anglo-američke sile stvar rasizma, koji je bio produkt materijalizma promišljanog u Britaniji od najkasnije dana Henryja VIII». Nesumnjivo, vodeći političari su sa ponosom isiticali kako su patrioti «britanske rase».
Nakon Balfourove konzervativne vlade došla je krajem 1905. na vlast liberalna vlada. U njoj je dužnost čelnika Foreign Office-a obnašao Edward Grey, čovjek koji je prvi puta kročio nogom na Kontinent u aprilu 1914. godine.
Iako manje piše o kralju Edwardu VII, i Boardman mu pripisuje glavnu ulogu, u kreiranju britanske vanjske politike, naročito u pogledu 'Entente Cordiale' sa Fransuskom i Rusijom. Kraljevi ključni ljudi bili su Admiral Fisher, Lord Esher, te dva diplomata – Francis Bertie u Parizu, te Charles Hardinge u Petrogradu.
Ambasadori na ključnim pozicijama stalno su Greyu slali dopise sa nagovaranjem na stvaranje antipatija prema Njemačkoj. Ove je ljude bio lično postavio kralj Edward; ambasadorska imenovanja bila su eksplicitno privilegija monarha. Desna ruka kralja bio je Hardinge, koji je često s njime putovao; upravo je njegov doprinos bio ključan za potpisivanje Entante Cordiale sa Francuskom, te potom i sa Rusijom. Često o njegovim putovanjima nisu bili informirani ni premijer, ni ministar vanjskih poslova.
Netko će se zapitati – kako je onda sir Edward Grey formirao svoje stavove, ako nije uopće putovao Evropom. Odgovor je zapravo već dat ranije; njegovi su politički pogledi bili formirani na sastancima elitnog The Coefficients Club-a. Ilustrirao ih je Bertrand Russell u svojoj autobiografiji, te također i drugi pisac istog elitnog kluba, H.G. Wells.
Eto, zahvaljujući moći štampe, te historičara, Grey je imao ipak jedan pozitivan image, humanog čovjeka koji je nerado poveo Britaniju u rat, zato da se obrani neutralna Belgija, te melankoličnog čovjeka, koji je u trenutku prvih objava rata rekao da se «lampe gase širom Evrope».
Interesantno je da je Grey krio svoje znanje o anglo-francuskim tajnim pregovorima od ostalih članova kabineta sve do 1911. godine, kada je obavijestio o njima ministre Haldane-a i Asquith-a, no od tada je trojka zajedno čuvala tajnu, ponovo od preostalih ministara.
Zaključak je vrlo jednostavan – rat tako velikih razmjera bio je moguć zahvaljujući činjenici da su sve detalje znali samo oni na vrhu 'piramide moći'. I oni su svo vrijeme držali konce u rukama, predviđajući poput šahista naredni potez protivničke strane, te planirajući unaprijed «tok igre»


Post je objavljen 26.06.2014. u 08:17 sati.