My spiritual exercises
srijeda, 30.07.2014.
DA LI SU PAŠTUNI I KAŠMIRCI 'SINOVI IZRAELOVI' ILI GDJE JE NESTALO 10 PLEMENA?
Obično se misli da je judaizam nastao negdje u 13. stoljeću pr.n.e., kršćanstvo u 1. stoljeću, te islam u 7. stoljeću n.e. Kada sam čitao Kuran, zbunjivalo me je što taj spis kao da bez teškoća premošćuje jaz od 20 stoljeća između judaizma i islama, te jevreje i muslimane čini praktički članovima jedne religije, samo izražene kroz dva oblika. Da li su dva semitska naroda, Judejci/Izraelci i Arapi bili u stvari porijeklom – ista nacija? Nisu li negdje i korijeni dva naroda zajednički?
Isprva nisam mogao vjerovati da postoji neka tako bliska veza Judejaca/Izraelaca i Arapa. Činilo mi se nekako čudnim što muslimani priznaju kontinuitet svoje religije sa Torom [Al-Tawrat], Mojsijem [Musa] i Solomonom [Sulayman]. Kako to? Dovoljno je okrenuti nekoliko stranica Kurana, i, gotovo na samom početku, čitamo: «O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste mi dali...» Malo dalje: «Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali...» Još malo dalje: «...i povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik...»
Legenda veli da je Abraham [Ibrahim] sa svojim sinom Išmaelom [Ismail], sagradio Kabu u Mekki. Ovo je dakle bilo svetište (također i) predislamskih Arapa. Kako se može iščitati iz napomena (tj. objašnjenja) uz Kuran, «tokom vremena izgubilo se Ibrahimovo i Ismailovo učenje o jednom Bogu i Arapi su prihvatili kumire.» (Ismail je stric Jakova; od njega potiče 12 arapskih plemena, kao što od Jakova-Izraela također potiče 12 plemena.) Dakle, prihvatili su politeizam. Ali, i čitajući Stari zavjet [jevrejski: Tanakh] vidimo da kod Judejaca/Izraelaca monoteizam nije bio prihvaćen odmah, ni u vrijeme Mojsija, ni u vrijeme Solomona, ni kasnijih kraljeva. Prema nekima, Judejci su svoju religiju prihvatili tek nakon povratka iz Babilona, dakle u nekoliko stoljeća prije nove ere (između 4. i 2. stoljeća).
Kao što je poznato, kraljevstvo Izrael raspalo se na dva dijela, nakon vladavine Davida i Solomona, negdje oko 10. stoljeća prije nove ere. Sjeverno kraljevstvo nazvano je Izrael, i sastojalo se od 10 plemena, dok je južno nazvano Judeja, i sastojalo se samo od dva plemena. No, nakon što je u 8. stoljeću Asirija osvojila Izrael, njegovim plemenima se – gubi svaki trag u historiji. Gdje je nestalo tih deset plemena?
Čitajući knjigu «Secret Doctrine» H.P. Blavatsky naišao sam na interesantan podatak. Radi se o tome, da je da je Ptolomej, grčki astronom i geograf, pišući o kabulskim plemenima, nazvao ih 'Aristophuloi'', aristokratskim ili plemenitim plemenima. Afganistanci su sami sebe nazivali Ben-Issrael (djeca Izraela). Nitko se ne treba iznenaditi, piše Blavatsky, ukoliko naiđe na imena plemena poput Youssoufzic, Zablistanee, Ben-Manasseh, Isaguri itd. u raznim regijama u Afganistanu.
Dr Francois Bernier, francuski liječnik iz 17. stoljeća u svojem je putopisu 'Les voyages de Bernier contenant la description des Etats du Grand Mogul de l'Hindoustan' (1699) spekulirao da Kašmirci potiču od izgubljenih 10 izraelskih plemena, što je zaključio na osnovu određenih običaja i rituala, te prevladavajućeg tipa facijalnih karakteristika. Ovo se također odnosilo i na susjedne Afganistance, kod kojih je također pronašao iste jevrejska obilježja. On veli kako je to isto primijetio već njegov pater, jezuit, kao i neki drugi Evropljani koji su ranije bili posjetili Kašmir. Navedeni jezuit, Catrou, bio je napisao 1708. godine knjigu o historiji mogulske imperije, gdje je eksplicitno naveo da su «Kašmirci potomci Jevreja.»
No, ono što se čini najuvjerljivijim dokazom, jesu imena, nazivi geografskih lokacija u Afganistanu i Kašmiru, ista ili vrlo slična onima spomenutima u Bibliji. Glavni grad Afganistana je Kabul, i on se isto tako spominje u Bibliji. (I Kraljevima, 9:13) Kralj Hiram upitao je kralja Solomona: «kakvi su to gradovi, što si mi ih dao, brate? I nazva ih zemlja Habul, i osta im to ime do danas.» Interesantno je isto tako spomenuti da se na brdu iznad grada Srinagara, glavnog grada regije Kashmir, nalazi mali hram, Takht-i-Sulayman ili «Solomonov tron». Pokraj Islamabada (ovaj kašmirski grad je na pola puta do Kabula) se nalazi Chah-i-Babel («Babilonski izvor»). H.P. Blavatsky navodi u «Isis Unveiled» da je Solomon stekao svoje magijsko umijeće u Indiji od Hirama, kralja Ofira, a možda i od kraljice od Sabe. «Njegov prsten, poznat i kao Solomonov pečat [tj. heksagram, šestokraka zvijezda]i čuven zbog svog uticaja na mnge duhove i demone u starim narodnim legendama je također indijskog porijekla.»
Biblija daje pet orijentacionih tačaka za mjesto gdje je Mojsije sahranjen (Ponovljeni zakon, 34). To su: poljane Moaba, brdo Nebo, brdo Pisga, Beth-Peor i Hesbon. Sve ove lokacije se mogu naći na manje od 100 km od glavnog grada Kashmira.
Pandit (brahmanski učenjak) Har Gopal zabilježiti će u svojem djelu, Guldasta-i-Kashmir: «Muslimani zovu ovu zemlju replikom neba na zemlji i također su je nazvali Solomonov vrt. Ima mnogo svetišta u zemlji. Oni vele da je Hazrat Sulayman ovamo došao i da je Hazrat Musa ovuda prolazio, i umro.»
Dvanaest kilometara od Bandipura u Kashmiru, nalazi se mjesto, koje se smatra Mojsijevim grobom. Čuva ga mutawali, ovlašteni čuvar groba. U blizini sela Aham-Shariff nalazi se kamen u obliku stupa, oko metar visok, i to je spomenik koji mutawali-ji čuvaju već preko 2700 godina (interesantno podudaranje sa 'nestankom' 10 plemena u 8. stoljeću pr.n.e.)
Neki Afganistanci, tačnije Pashtuni, vjeruju da su baš oni potekli od deset izgubljenih Izraelovih plemena, što predstavlja jednu oralnu tradiciju, prenošenu vjekovima sa generacije na generaciju. Nju podupire kako tradicija, tako i običaji, te imena mjesta iz Biblije, lokalnog folklora, te modernih novovjekovnih astraživanja. Pošto Afganistanci nisu homogena grupa, djecom Izraela se ne smatraju sva plemena, već samo Afridi [Ephraim], Yusufzai [Joseph], Khattak [Gad?] i Shinwari [Shimon]. 'Bani Izraelićani' navode mjesta kao što su Khurasan, Ghazni, Gozan, Hara i Habor, te druga sela, gradove diljem regije Khurasan. Ova historijska regija obuhvaća šire područje – sjeveroistočnog Irana, sjevernog Afganistana, te južna područja Turkmenistana i Uzbekistana.
Ime 'Izrael' je uobičajeno među Pashtunima, za razliku od muslimana, kod kojih se ne koristi. Pripadnici ovog naroda, kojeg inače ima oko 15 miliona (uglavnom u Afganistanu i Pakistanu, te nešto u Iranu i Indiji) štuju običaje kao što su paljenje svijeća na Sabath, imaju sičnu odjeću, kape, te kao simbol 'Davidovu zvijezdu'. Također je tu i običaj obrezivanja djeteta na osmi dan (dok muslimani običavaju to činiti u dobi djeteta od 12 godina), kao i dijetalna ishrana poznata kao kosher. Regija koju obitavaju Pashtuni također ima arheološke nalaze koji svjedoče o njihovom jevrejskom porijeklu. Legalni sistem poznat kao 'Pashtunwali' je vrlo sličan Tori, koju inače Pashtuni veoma cijene; nazivaju je Tavrad El Sharif.
Pashtuni se dakle neporecivo razlikuju od drugih skupina, kao npr. Turaka, Mongola, Perzijanaca, ili Indo-Iranaca. Njihovu davnu historiju dakle teško je pratiti.
Pošto je historija Izraela, Arapa, te njima srodnih naroda koji danas žive u Indiji, Pakistanu i Afganistanu ne tako jasna, onda su moguće i razne pretpostavke. Jedna je tako i meni pala na pamet, a koja se takorekuć sama po sebi nameće. Smatram da nije nemoguće, da je migracija Izraelaca tekla prvobitno sa istoka na zapad, od Indije prema Bliskom istoku. Zapravo, da oni potiču, baš kao i Arapi, iz Indije, a da su potom, tokom mnogih vjekova postepeno dospjeli prvo u rubna područja, Afganistan i Pakistan, kasnije i u Perziju (Babilon), odakle su zajedno migrirali tačno na jug (Mekka i Medina), te na zapad (Palestina). Otvaram ponovno Kuran. Čitam kako su u Medini u predislamsko vrijeme živjela dva jevrejska plemena, Banu Nadir i Banu Qurayza. Poznato je da Muhamed potiče iz plemena Al-Quraysh. Dakle, gotovo identična prezimena, jedino ih vjera razdvaja. Prema tome, nisu li Izraelci, zajedno sa Arapima, migrirali iz Babilona u Mekku i Medinu? Možda su prije dolaska u Arabiju (ili pak Babilon) odista bili jedan narod?
U «Tajnoj doktrini» H.P. Blavatsky navodi da su Izraelci bili potomci Indijaca, koji nisu pripadali nijednoj kasti. Oni su se pobunili protiv brahminske religije, te su tražili utočište u susjednim zemljama, Kaldeji (Irak), Aryji (Iran) i Sindhu (Pakistan). Prema tome, mitski praotac jevreja i muslimana Abraham [Ibrahim] dobio je ime po raskolu sa religijom štovanja Brahme ('A-Braham') i svećenika brahmina, te sa religijom brahmanizma, koja se razvila u periodu od 10. do 6. stoljeća prije nove ere.
DAVIDOVA ZVIJEZDA, ILI SRI YANTRA
Mnoge su brahminske pagode bile dizajnirane i sagrađene na figuri zvanoj Sri-Iantara (Sri Yantra), veli H.P. Blavatsky u knjizi «Isis Unveiled». Veliko su štovanje ovoj figuri iskazivali srednjevjekovni kabalisti, kršćanski i drugi, no zvali su je – Solomonov pečat. Dok ovaj naziv ima pretežno ezoterički i magijski karakter, uobičajeniji je egzoterični naziv - Davidova zvijezda. Radi se o heksagramu, ili šestokrakoj zvijezdi, koja se prema tradiciji (za koje nema historijskih ili arheoloških dokaza) nalazila na štitu kralja Davida.
Solomonov pečat bio je magijski prsten koji je posjedovao kralj Solomon [arapski: Sulayman], sin kralja Davida [arapski: Dawud], koji mu je omogućavao da zapovijeda demonima [jinn] te komunicira sa životinjama. Legendu o Solomonu i njegovom magičnom prstenu su obradili u svojim djelima mnogi arapski pisci. U tim legendama, prsten dolazi s neba sa svetim božjim imenom ugraviranim na njega. Sastojao se od bronzanog i željeznog dijela. Prvi je zapovijedao dobrim duhovima, a drugi zlim.
Prsten kralja Solomona u tim legendama dakle stiže sa neba, te donosi moć neba na zemlju. Ovaj simbol sadrži dva trougla. Jedan je usmjeren na dole, prema zemlji, dok drugi pokazuje ka nebu. Ovi su trokuti spojeni, te zajedno znače vjenčanje neba i zemlje.
Simbol se također crtao za prikazivanje kreacije svijeta u šest dana, sa svojim šest krakova. Heksagram praktički predstavlja koneksiju neba i zemlje, te kreaciju svijeta. Davidova zvijezda postala je vidljivo obilježje judaizma tek u relativno nedavno vrijeme, od 18. stoljeća. (Ranije je bila isključivo ezoterični simbol.) Njenom prihvaćanju kao simbola jevrejskog identiteta je pridonjelo usvajanje od strane cionista, te njeno uključivanje u nacionalnu zastavu države Izrael.
Teme kreacije i balansa neba i zemlje također nalazimo kod hinduističkog simbola Sri Yantra. U suštini se radi o istom simbolu, dakle spoju dva trougla. Yantra predstavlja grafičko predočavanje energija, slično kao kod mandale. Mandalu koriste budističke tantričke škole Vajrayane, dok yantru koriste hinduistički tantrici. A tantra koristi ljudsko tijelo kako bi postigla spiritualno prosvjetljenje kroz razumijevanje aktivne ženske (Shakti) te pasivne, muške (Shiva) energije. Energiju simbolički predstavlja upravo simbol Sri Yantra.
U samom centru Sri Yantre je tačka (bindu) koja predstavlja nemanifestirani izvor kreacije. Heksagonalna zvijezda (shatkona) je simbol zajedništva, ujedinjenja Shive i Shakti, žensko-muške energije. Kroz ovu energiju nemanisfestirani potencijal kreacije sadržan u centru snažno se manifestira prema vani.
Simbol također govori o manifestaciji energije kroz evoluciju, no također prikazuje i obratan proces, involucije, od oboda ka centru. Trokut sa vrhom nagore predstavlja muški princip, onaj sa vrhom nadole ženski princip, ono što se obrađuje također i u kabalističkim spisima.
Sve yantre, smatra se, sadržane su u ovoj, Sri Yantri.
Kao što se vidi iz naprijed rečenog, Sri Yantra i Davidova zvijezda istražuju slične teme, kreacije, te koneksije neba i zemlje, ili ženske i muške energije. Ono što je implicitno sadržano u potonjem simbolu, eksplicitno je u prvom
