Marin Jurjević o svemu

31.08.2007., petak

IDEOLOGIJSKO ZNAČENJE ROCK-KULTURE (II DIO)

Značenje pojave „Teddy boys-a“, koji su bili određeni lokalnim habitom siromašnih predgrađa sa svojom „kulturom zvijezda“, glazbe, masovnih koncerata – je samo unekoliko bilo određujuće za kasnije prerastanje takve „kulture“ lokalnih okvira u čijim granicama se u početku javljaju da bi, na kraju, postala opći nazivnik mladih, postala u n i v e r z a l n a.
Nasilje, koje karakterizira pojavu prvih mladalačkih skupina pedesetih godina (a koje je bilo „zaštitni znak“ izražavanja njihove n e p r i l a g o đ e n o s t i ) se postupno usmjerava ka masovnim manifestacijama. Na određen način, one „apsorbiraju“ nasilje mladih koje se javljalo u vidu najrazličitijih gangova – utapljajući ga i stapajući u masovnost i amorfnost „hramova glazbe“. Ti „hramovi glazbe“ izranjaju upravo iz industrijskih „sivig gradova“ srednje Engleske – sa povijesnom kolijevkom tog fenomena: Liverpoolom, velikom lukom i simbolom one „druge strane medalje“ nasmijanog, bjelozubog, „sretnog“ potrošačkog „društva izobilja“. Nije beznačajno da se u okviru takvog centra, u kojem postoji koncentracija radničke klase, pojavljuje određena „kultura mladih“ koja se pokušava utemeljiti kao „anti-kultura“, antiracionalna i antisistemska – ali, uglavnom uzalud, odnosno bez „težih posljedica“ po Sustav.
Mladalačka kultura oličena u novoniklim „beat-klubovima“ počinje tih godina prerastati u „masovnu kulturu“.
Institucije vlasti, u vidu sveprisutnog („onostranog“ a opet tako realnog i opipljivog, ali „nevidljivog“) „bogolikog Kontrolora“ (Država je postala novovjekovno „Božanstvo“...jer poput samog Boga ona nas uvijek prati – ona „sve zna“) nisu propustili da ubace cement „racionalnosti“ u „kulturu“ koja se pokušava izgraditi na nekim pretpostavkama suprotnim od „općeprihvaćenih“. Taj proces se indirektno pokušava „pravilno usmjeriti“.
Da li se, u tom smislu, „Beatlesi“, sa svim svojim nepobitno ogromnim značenjem, „javljaju“ slučajno ili se radi o velikoj manipulaciji?
Da li su se „Beatlesi“ javili kao instrument na kirurškom stolu vladajućeg establishmenta kojim se pokušala kastrirati potencijalna, realna kontestativna energija mladih – iako ovakva „ideja“ može zaista izgledati iluzinistička, neozbiljna i „bogohulna“?
Ali, u ovom čudnovatom i ćesto inverznom Svijetu, metodologija „obrnutog razumijevanja“ (kako bi se došlo do „prave suštine“) i nije više tako začuđujuća – a ponajmanje nemoguća.
Govoreći upravo o toj, što se „Beatlesa“ tiče naizgled deplasiranoj tezi, Joseph Crow tvrdi: „Vjerovatnoća da su Beatlesi napisali i snimili pjesme koje im se pripisuju isto je tako mala kao i mogućnost da netko tko nije učio fiziku konstruira atomsku bombu. Tehnička blistavost glazbe Beatlesa prosto sugerira ideju da su njihove pjesme stvorene od strane znanstvenika iz područja uslovljenih refleksa, na nekoj farmi mozgova. Visok kvalitet njihovih ploča. Gotovo znanstvenim putem im priprema psihologiju publike pogodnu za prihvaćanje poruka. Ne znam da li Beatlesi znaju što rade, ili se netko njima služi. To, u stvari, i nije važno. Važan je rezultat. Oni koji su prisustvovali rock-koncertima znaju da se atmosfera na nima može usporediti s hipnotizerskim seansama. To također znači da se poruka teksta rock-pjesme duboko urezuje u podsvjest slušatelja. Oni čak mogu biti i nesvjesni toga. Ipak, sve što čuju, slaže se u trezorima pamćenja i biti će aktivirano odgovarajućim stimulansima kada za to dođe vrijeme.“
Naravno, da ove riječi mogu izgledati kao petparačko pretjerivanje, kao nerealno „lupetanje“ i kao nešto sasvim nemoguće – ali mogu zvućati i sablasno istinito. Jer – gdje je uopće kraj manipulacije? Gdje započinje, odnosno završava „naše mišljenje“ a započinje „nečije tuđe“ pod firmom i prividom (čak i nama samima) našeg vlastitog mišljenja?. Do koje je mjere misao pojedinca ideologizirana i frizirana i je li uopće moguće govoriti o nekom robinzonskom izuzeću od opće manipulacije? Stalno ubacivanje poruka u „trezore pamćenja# mladih i usmjeravanje tog „pamćenja“ i mozgova, i to na principima uvjetovanog refleksa (poslije izvjesne „terapije“, recimo, rock-glazbom određenog profila) postaje zastrašujuće (pa onaj Pavlovljevov pas kojem teku sline kada začuje zvonce – izgleda prema ovome čista „naiva“). Za neke je to neprihvatljivo i suludo (čak i kao mogućnost) – pa se možda previše olako upuštaju u „bjekstvo od stvarnosti“ realizirajući do krajnjih granica (kao tobožnji „rebelistički stil života“) slogan „sex and drugs and rock n roll“ („je sve što moj mozak i tijelo trebaju“ kaže Ian Durry). Možda baš tako i realiziraju cilj „velikih meštara“ (i „berača ekstraprofita“) koji kastriraju potencijalni (osmišljeni) bunt mladih i to na način da ih „tjeraju“ u bezizlazne bjegove seksualnih i slićnih „revolucija“ – pokušavajući tome pridodati dekor i osječaj istinske (a u biti fiktivne) „pobune“ – koja se javlja kao surogat, nadomjestak za „ revolucionarnost“, stvarajući kod dijela mladih samo iluiziju njenog „pravog doživljaja“.
Takva „revolucija“ u vidu političke marginalizacije (objektivne) mladih – preko „revolucije pjesme“, „revolucije psihe“ i slićno – možda je samo završni čin dobro realizirane i odavno režirane predstave koja akterima ne smije razotkriti da su njeni aktivni sudionici, ostavljajući im iluziju akcije na „promjeni stvarnosti“ (Svijeta).
„Beatlesi“, neprikosnoveni simbol čitave jedne epohe, u svojoj pjesmi „Revolution“ („Revolucija“) „odašilju poruku“, odnosno ideju odbacivanja političkog angažmana u smislu sudjelovanja u općem protivljenju postojećem društvenom poretku, osobito u pogledu njegovih osnovnih vrijednosti – tvrdeći na određen način, da se „revolucionarni proces“ odvija iskljućivo u svijesti, u samom čovjeku – a ne u društvenom ustrojstvu.
„Revolucionarnost“ ove ideje ima svoju sasvim jasnu „težinu“. U toj pjesmi „Beatlesi“ nam „pjevaju“: „Dobro znaš da svi želomo promijeniti svijet“, kaže se na samom početku jer, naravno, bez ove opće konstatacije bilo je uopće nemoguće vibrirati na „frekvenciji“ mladih tog vremena. U pjesmi se dalje poručuje: „Kažeš da ćeš promjeniti ustav“ ( što je za određene „koncepte“ i te kako nepoželjno ili opasno ubacivanje u realan i sasvim konkretan politički angažman mladih) – na što „Beatlesi“ daju gotovo imperativan odgovor: „Mi želimo da počmeš drugačije misliti/ Kažeš da postoje institucije/ Bolje bi ti bilo da najprije izmijeniš svoj duh/ No budeš li i dalje nosio na sebi slike predsjednika Maoa/ vjeruj mi, nitko te neće slijediti.“
Ostavimo sad po strani „lik i djelo“ Mao-a i maoizma...Pokušajmo se vratiti u te godine i u vrijeme početka socijalnog „meškoljenja“ i „buđenja“ studenata. Bitno je da li se svijet rock-kulture pokušavao instrumentalizirati i ideologizirati u „poželjnom pravcu“? Zbog toga promišljamo što leži u pozadini odaslanih „poruka“. Naravno, to su već neke konzekvence „razvijene rock-kulture“ i uloge institucija vlasti (kontrole) u njoj. Zanimljivo je kako će se u bitno „zapadnjačku“ matricu rock-kulture sve više utiskivati pečat Istoka (odlazak „Beatlesa“ u Indiju - utjecaj Ravi Shankara na njih, uvođenje sitar-a u rock-glazbu i sl.) i „filozofija“ odbacivanja konkretnog političkog angažmana (kao nečeg „vulgarnog“). Sve će snažnij biti zahtjevi ka okretanju „svojoj unutrašnjoj biti“, „samokonteplaciji“, „produhovljavanju“, „preiziru prema svemu svjetovnom i materijalnom“ – pa tako i politici i aktivnom angažmanu u njoj. Sve će se više stimulirati najrazličitiji oblici eskapizma (bjekstva) od stvarnosti – sve do razine programiranog narkotiziranja svijesti mladih. A tu već dolazimo na teren izrazitog problema i uloge droga u „razvijenoj rock-kulturi“.

- 09:41 - Komentari (37) - Isprintaj - #

30.08.2007., četvrtak

IDEOLOGIJSKO ZNAČENJE ROCK-KULTURE (I DIO)

„Dobro se treba čuvati svake promjene u muzici jer su to opasne stvari. Damon tvrdi, a ja se slažem s njim, da se načela muzike ne mogu nigdje dotaknuti a da se pri tom ne pokolebaju najviši državni zakoni.....pošto nezakonitost krišom lako uđe u muziku. Ona se polako naseljava i krišom prelazi na karakter i na sposobnosti, zatim postupno jača i prelazi u život građana a odande se s velikom drskošću laća zakona i ustava. O Sokrate. Dok na kraju ne preokrene sav privatni i javni život.“ Platon, „Država“ (IV. 3-4)
Naizgled nebitan odnos institucije vlasti i nečeg što, najšire, možemo nazvati rock-kulturom skriva u sebi odgovore na neka od osnovnih pitanja suštine gibanja u okviru onog što bismo, još uprošćenije, mogli nazvati „kontrakulturom“, ili u nekim slučajevima „kulturom mladih“. Određivanje tog odnosa stoga je veoma bitno i, vjerujem, suštinsko za razumijevanje samog utemeljenja „rock-kulture“.
Naravno, promatrajući tu problematiku u svjetlu suvremenih gibanja prije svega smo upućeni na analizu pedesetih godina prošlog stoljeća – koje su se prividno manifestirale (ili su se samo tako pokušavale manifestirati) kao godine društvenog mira i „političke sređenosti“ Zapada. Poslijeratno razdoblje je, na određen način, značilo ponovno rađanje izvjesnih nada koje su stalan suputnik, uvijek nanovo, onih trenutaka i vremena koja kroče neposredno nakon perioda „društvene krize“. U tom smislu, takvi momenti uvijek u sebi nose više jednu „svijetlu projekciju“ budućnosti koja se, najčešće, u nestrpljenju pojave (realizacije) očekivanog, nekritički proglašava „sadašnjošću“. Tako nerijetko, na jedan lažan način, anticipacija postaje „realizacija“.
Ipak, to je doba učvršćivanja ekonomske ravnoteže koja se zasnivala na razvijenom kapitalizmu. Rađa se nešto što će (s razlogom ili ne) ostati poznato kao „postindustrijsko“, „neokapitalističko“ ili „postkapitalističko“ društvo.
Za nas je zanimljivo, i nikako nebitno, da se tada, na političkom planu, razvija ono što bi se moglo nazvati - tehnodominacijom.
Politički sustavi koji se tada stabiliziraju na razini ideologije kao „zapadne demokracije“ – nose u sebi duboku, modeliranu brazdu onog što možemo nazvati totalitarizmom: u smislu tehnifikacije života i sustavom razvoja „centralnih memorija“ koje kontroliraju pojedinca na taj način što o njemu, preko tehnološki sofisticiranog (tada se govorilo: „kompjutoriziranog“) načina nadgledavanja – „znaju sve“. Od toga pa do „čovjeka broja“, podatka, šifre – kao „hrane“ za računalo kojom se nadražuje nerv „centralne memorije“, koja nas u svom „pamćenju“ slaže pod tim brojem-šifrom, neće biti tako daleko... iako se upravo tada, sasvim nekritički (jer je taj proces već uvelike bio u tijeku) bude neke sasvim suprotne nade u bići čovječanstva.
Sustav, ukoliko pokušamo apstrahirati od pojedinačnosti i razumijeti ga kao suvremenu političku zajednicu općenito - već se priprema za zaštitu (on je, u biti, uvijek spreman na to) od eventualnih rebelističkih i sličnih pojava koje se u izrazito biologističkoj (dakle nedemokratskoj) koncepciji razumijevanja sustava kao organizma, pojavljuju kao antitjela koja „moraju biti eliminirana“ jer ugrožavaju „integritet“ svemoćnog i sveprisutnog („božanstva“) Sustava: jer ugrožavaju njegovu „racionalnost“ koja se na razini ideologije proglašava jedino ispravnom i jedino mogućom. Intencija Sustava i institucija vlasti je da se ta „racionalnost“ prihvati ( putem indoktrinacije, ideologiziranja i „komercijalizacije svijesti“) kao svrha (i to vrhovna!) postojanja pojedinca. Ne vlastita, već egzistencija Sustava – želi se proglasiti „smislom života“ pojedinca.
Dakle, postojanje pojedinca u funkciji (svrsi) Sustava, a ne obratno, pomalo već postaje , u tim godinama, osnovna odrednica političke zbilje koja se krije iza demagoških klicanja „napokon ostvarenoj demokraciji“ i „slobodnom svijetu“ Zapada. Upravo u tim okvirima, tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji (klasična zapadna demokracija) pojavljuju se znakovi neposredne pobune i to ne više u proizvodnim sredinama karakteriziranih klasičnom radničkom klasom, već, što je vrlo bitno, općenito – „pobuna“ se javlja kao prosvjed protiv životnih uvjeta i to prije svega tamo gdje je nova „urbano-potrošačka civilizacija“ najvećom žestinom razorila nekadašnje osobne i društvene ravnoteže.
Na razini društvene kao i na razini pojedinačne, egzistencijom utemeljene misli, javlja se svijest o „nasilju nad svakodnevnim životom“. To nasilje je sasvim novog tipa i vezano je direktno uz postindustrijsku, „neokapitalističku“ eru. Dolazi do spontanih pobuna mladih kao onog „elementa“ koji će se za institucije vlasti pokazati kao najopasniji i u tom smislu „najzanimljiviji“ i „najpoželjniji predmet obrade“ i usmjeravanja u pravcu prihvaćanja proklamiranog racionaliteta.
Obuzdati „rušilačku snagu nladih“, kontrolirati njihovo nezadovoljstvo, racionalizirati, uvijek po Sustav opasnu „iracionalnost mladih“ – postaju primarni zadaci totalitarne (sveobuhvatne) zajednice – koja u novom vidu totalitarizma (za razliku od „golih diktatura“) izrasta nakon drugog svjetskog rata, pod firmom „ostvarene demokracije“. Franco Basaglia (najpoznatiji pripadnik zagovornik i praktičar „antipsihijatrije“) tvrdi da je kontrola iracionalnosti, koja je protjerana iz takozvanog „normalnog društva“ – kako on naziva društvo u kojem je racionalitet nametnut od strane institucija vlasti – osnovni zadatak kontrolora totalitarizirane zbilje.
Sustavu se čini izvjesnim kako treba onemogućiti da se u zonama siromaštva (u krilu „bogatog društva“) koncentrira nezadovoljstvo koje se usmjerava protiv (nasuprot) osnovnih vrednota „dobrostojeće“ potrošačko-malograđanske političke zajednice čiji simbol neće biti toliko famozna „Coca-cola“, kao oličenje određenog mentaliteta „zašećerene zbilje“, koliko, vrlo brzo, tehnološka dominacija i neviđeni razvoj najprefinjenijih oblika sveopće manipulacije.
„Pobune“ koje se javljaju u tom razdoblju imaju simptom neodređenog, ali što je za nositelje (i kontrolore) vlasti najzanimljivije – raširenog nezadovoljstva. Pobune skupina mladih se oblikuju u vidu pojave maloljetnih i drugih mladih prestupnika koji odbacuju važeće norme na sebi specifičan način. U Engleskoj su to „Teddy boys“, u Americi „Hells Angels“, u Francuskoj „Blousons noirs“, u Njemačkoj „Halbstarken“ itd.
Sustav, naravno, ne dopušta u svom općeprisutnom konceptu „Velikog Brata“ da mu bilo što izmakne ispod i bez kontrole. U tom smislu, kontrola i manipulacija osnovnim sadržajima koji povezuju i objedinjuju mlade – pojavit će se kao „logičan slijed“ razvoja modernog „političkog zajedništva“ i institucija vlasti koje ga karakteriziraju.
„Rock-kultura“, kao nešto što se još ne nazire u svom današnjem značenju, polako se oblikuje i to, što je veoma važno, na određen način i kao pokušaj institucija vlasti, da područje rock-kulture (koje se izvorno javlja kao „antiinstitucionalan pokret“) iskoristi kao mogući oblik kontrole stanja latentne pobune i rebelističkog duha mladih.
U tome i jest „cinizam“ cijelog tog „poduhvata“!
U to vrijeme u glazbi je ideal Elvis Presley – oko čijeg lika dolazi do pravih masovnih „orgija“. Već tada zajednica potrošačkog, „viječno nasmijanog“...“reklama društva“ pokazuje i svoju drugu stranu: stranu nezadovoljstva, površnosti i bijede svih onih koje Društvo „proglašava“, u svom nesmiljenom tempu života, razvoja i borbe – marginalnim ali nikako i nebitnim za Vlast. U smislu neprestane potrebe za njihovom kontrolom – pošto su oni, na neki način, kao „izopačenici“ iz „općeg blagostanja“ i „univerzalnog osmjeha“ – stalna potencijalna „prijetnja“ za Sustav.
Fenomen Elvisa Presleya i pojave masovnih „orgijanja“ oko njegovog lika, po mišljenju nekih istraživača (poput Nuttala), bili su u stvari, znak „ponovno otkrivene žudnje za zajednicom u njenim temeljnim oblicima, u njenom orgijskom ritualu.“
Od toga pa do pojave masovnog povezivanja mladih oko raznih „rock-ličnosti“, „rok.manifestacija“ i „rock-hodočašća“ – ostati će veoma malen korak. Slično Nuttalu, neki drugi sutori (poput Kalajića) tvrde da u stvari „ ti moderni, masovni mitinzi rock-kulture evociraju drevne „saturnalije“ i dionizijske svetkovine , koje su u rimskoj državi imale analognu funkciju, dakle funkciju ritualnog, kontroliranog izazivanja i raspršavanja nezadovoljstva masa.“
Kontrola nezadovoljstva, njegovo kanaliziranje – ostavlja prostor za masovnu katarzu i reguliranje antiinstitucionalnog kretanja instrumentima institucije koja se samo prividno javlja kao „Sustavu suprostavljena“ a u stvari je od Sustava upravljana. Ta kontrola postaje duboka pozadina i stalna sjenka koja je, u biti, suština onoga što će se u vidu (dijela) „rock-kulture“ pojavljivati samo kao privid negacije suvremene („nepodnošljive“) zbilje i privid njena odbacivanja jer, u krajnjoj liniji,, biti će duboko određeno i manipulirano od strane političkih i financijskih menagera te Zbilje.
Da apsurd bude potpun, rezultat svega toga je da se umjetno izazvana energija bunta usmjerava ka konsolidaciji Sustava koji (inače) izaziva nezadovoljstvo. Cilj je da se ta „energija bunta“ izaziva u određenom vremenu i prostoru (dakle na principima kontroliranog eksperimenta a ne slučajnosti, što bi značilo – nekontrolirano) od strane samih menagera Sustava i to s ciljem da se (po njih negativna) energija što lakše usmjerava i kontrolira – eliminarjući u što je mogućoj većoj mjeri svaku mogućnost nekontroliranog „razvoja situacije“.
Sa razine institucija vlasti sasvim je uoćljivo kako je glazba u verziji rokenrola, a nakon toga i u verziji pop.glazbe (koja će „naići“ kasnje) – postala sredstvo komuniciranja svojstveno mladoj generaciji. Pošto glazba, u tom smislu, postaje „jezik“ pomoću kojeg mladi međusobno stupaju u vezu i pomoću kojeg su se mogli raspoznati „u njima tuđem Svijetu“. Stvar upravo tog „tuđeg Svijeta“ postaje da glazbu, kao značajan komunikacijski medij, podredi sebi i svojoj logici...da je „racionalizira“ u smislu političke pragmatike ali ne „prozirno-propagandno“ već profinjenim metodama „kontrole duše“ – pošto je tijelo već odavno bilo „zarobljeno“ (fizički kontrolirano)

- 09:31 - Komentari (24) - Isprintaj - #

26.08.2007., nedjelja

ALEJANDRO CESSAR RENDON Y RENDON (1936-2007)

Alejandra sam upoznao u Ciudad de Mexicu 12. siječnja 1984. godine.
Umro je u Ciudad de Mexicu 12, siječnja 2007. godine.
Dnevnik "Milenio" objavio je priopćenje INSTITUTO NACIONAL DE BELLAS ARTES (Nacionalnog Instituta za Lijepe Umjetnosti) : "Profesor i dramaturg, čovjek koji je zacrtao neizbrisivu liniju u teatru, radiju, filmu i umjetnosti..aktivno sudjelujući u svima njima - Čovjek koji je radio zajedno s Federicom Fellinijem i Sergiom Leoneom, Alejandro Cessar Rendon y Rendon - umro je od srčanog udara 12. siječnja."
Alejandro je umro u HOSPITAL SANTA FE, u ulici San Luis Potosi 143, na odjelu za Intezivnu njegu u krevetu br. 7. Pokojnikovo tijelo preneseno je u mrtvačnicu na Aveniji Felix Cuevas u južnom dijelu Ciudad de Mexica.
Dobri moj Alejandro!
Život je čudnovata priča. Morao sam doći u daleki Meksiko da upoznam Alejandra...sasvim slučajno, preko Vicky...da bi smo kasnije toliko toga zajedno prošli kroz druženje i vjećnu priču, razgovor, beskrajni razgovor - koji nikada nije završio.
Alejandro je bio vrhunski meksički intelektualac, rođen u Glavnom gradu 24. travnja 1936.g. Kada sam ga upoznao imao je 48. godina. Bio je u naponu svoje ljudske i inlektualne snage. Već važno ime u meksičkim kulturnjačkim, literarnim dramaturškim, filmofilskim i televizijskom krugovima.
Uvjereni ljevičar!
Završio je Dramsku umjetnost na UNIVERSIDAD NACIONAL AUTONOMA DE MEXICO kao i studij Humanističkih znanosti na CLAUSTRO DE SOR JUANA. Od 1960. g. radi kao profesor na različitim kolegijima vezanim za teatar i teatrologiju, književnost, scenaristiku....na različitim privatnim i javnim Sveučilištima - između ostalih i na ESCUELA DE ARTE TEATRAL (INSTITUTO NACIONAL DE BELLAS ARTES)
Nacionalni Institut za Lijepe Umjetnosti.
Prelijepa i kultna Palača usred Ciudad de Mexica.
Koliko li smo samo puta tamo zalazili na koncerte i druga zbivanja!
Bio je osnivač i direktor ESCUELA DE TEATRO DE LA UNIVERSIDAD AUTONOMA DE ZATACETAS i Koordinator "Podsustava za Scenaristiku" (DE SUBSISTEMA DE GUIONISMO EN EL CLAUSTRO DE SOR JUANA)
Stalno me nagovarao da održim par sati predavanja o problemima "radničke participacije" i "iskustvima samoupravljanja" u Claustro de Sor Juana - gdje je najviše radio! Osim toga, bio je prvi direktor "Škole Pisaca" (ESCUELA DE ESCRITORES DE LA "SOCIEDAD GENERAL DE ESCRITORES DE MEXICO") Udruge meksičkih pisaca.
S Fellinijem je radio još prije našeg poznanstva, kao njegov asistent na snimanju filma "Roma"...a Sergiu Leoneu je bio poseban savjetnik. Živio je u Italiji i Francuskoj. Pariz i Rim bili su mu "drugi domovi".
Napisao je niz filmskih scenarija, TV scenarija..Bio je šef "Odjela za pisce, redaktore i scenariste". Bavio se kulturološkim i uopće društvenim istraživanjima kao važan suradnik u nizu značajnih meksičkih časopisa. Primio je niz nagrada za svoje emisije na Kanalu 11 meksičke "javne televizije" koja se suprostavljala onome što je u "TV životu" Meksika bio Jacobo Zabludovsky i koncept "žutog novinarstva". Nagrađen je za emisije o Rosariu Castellanosu, Jaime Torres Bodetu (ja sam stanovao baš u ulici Jaime Torres Bodet u "koloniji" Santa Maria la Ribera a Alejandro - sasvim u blizini), o Davidu Alfaru Siqueirosu (velikom slikaru-muralisti, radikalnom ljevičari i jednom od neuspjelih atentatora na Trockog - nakon čega završava u zatvoru), Pablu Nerudi, Carlosu Pelliceru, Pieru Paolu Pasoliniju i Joseu Clementeu Orozcu.
Snimio je neke od najnagrađivanijih dokumentarnih filmova (na svjetskim festivalima dokumentarnog i alternativnog filma)...dobijao nagrade za programe na TV iz područja kulture i politike....pa je nagrađen i za najbolji TV Dnevnik na Internacionalnom festivalu u Sofiji.
Upoznali smo se na večeri koju sam ja, uz pomoć prijatelja Petera, "skužinao" jedne večeri kod Vicky - koja je pozvala i Alejandra. Od tada počinje naše drugovanje! Bio je genijalan čovjek. Veliki i priznati meksički intelektualac koji je više od svega - gušta kuhati.
E, tu smo se odmah našli!
Ja bih spremao obično brujetadu i hobotnicu na salatu - ali s krumpirima, ili bi peka i friga...a ponekad i poha ribu. Moj dobri Perić mi je iz Splita sla recepte - uglavnom šoltansko - sinjske. Naizgled dvi "suprostavljene" ali, u biti, "plemenite kužine". A Alejandro - Alejandro je bija najveći genij kojeg sam vidija što se tiče kuhanja i spremanja najneobičnijih jela. Za njega je to bilo više nego umjetnost. Kult! Živi kult! On je sprema najljepša i najnemogućija jela koja sam do tada probao. Sam je pekao male kruhove ukrašavajući ih bojama koje je dobivao od bilja. Odlazili bi smo u njegov stan prepun starih knjiga i relikvija, namještaja iz doba konkviste i najčudnovatijih mirisa začina i kraljevskih jela. Ponekad sam s poštovanjem uzimao te jedinstvene kruhiće..- i kao "žrtvu" prinosio ih ustima. Alejandro nije stao na tome. Odlučio je napisati doktorat iz "povijesti kulinarstva". Taj veliki intelektualac otkrio mi je čitav jedan novi tajni, nepoznat i čaroban svijet.
Do dugo u noć ispijali smo čašice španjolske Rioje ili "cubite" (Cuba Libre) zavisno od prigode i čakulali...ponekad i do jutra, slušali jedne druge..jer slušati je, možda, najveće umijeće. A i čuti što drugi govori..
Kasnije je Alejandro postao član "Društva za Gastronomiju i Enologiju" ("Sociedad de Gastronomia y Enologia")..
Nešto manje od godinu dana prije njegove smrti CONSEJO NACIONAL PARA LA CULTURA Y LAS ARTES (NACIONALNI SAVJET ZA KULTURU I UMJETNOSTI) organizirao je čitav mjesec zbivanja posvećen četrdesetogodišnjici djelovanju Alejandra.
Siječam se kada je govorio, još osamdesetih godina, o tome kako će napisati scenarij za "Meksičko labuđe jezero" - za veliki spektakl o različitim periodima i osobama iz meksičke povijesti.
I napisao ga je.
Njegovo "labuđe jezero" bilo je "jezero Chapultepec" u čijim parkovitim šumarcima i livadama sam se izgubio svog prvog dana boravka u Ciudad de Mexicu. Koliko smo puta tamo prosjedili u travi blagujući i veseleći se izložbama, koincertima i kazališnim predstavama koje su nas čekale.
A Grad ih je uvijek bio prepun. Prava poslastica za nas!
Neposredno prije smrti Alejandro je primio jedno od najvećih meksičkih priznanja: odlikovnje MEDALLA NEZAHUALCOYOTL. Prijedlog je došao od Udruženja meksičkih pisaca a odlikovanje mu je uručeno u sali Manuel M. Ponce u Palacio de Bellas Artes. U dvorani u kojoj smo odslušali toliko gitarističkih koncerata. Sve što je nešto značilo u meksičkom "kulturnom životu" slilo se u tu dvoranu. Mogu zamislit skromnog Alejandra kako sluša ovacije i prima odlikovanje. Mogu ga zamislit - onako nonkonformističkog i bohemskog, skromnog i nesklonog pompama kako drži svoj govor.
Cijeli mjesec izvodile su se njegove drame, prikazivala njegova djela i izvodile predstave.
A zadnji smo se put vidjeli na večeri mog odlaska, našeg "rastanka" (despedide) kada smo prvo slušali mariachije na Trgu Garibaldi a onda otišli kod mene na večeru za koju je on pripremio nezaboravno jelo od mesa i šipka. Pili smo Chatillon i nazdravljali našoj blizini. Društvo je bilo razdragano i prijateljsko.
Violine, trube , gitare i harmonike nikada neće prestati svirati pjesme tog velikog meksičkog patriote, građanina Svijeta, intelektualca i ljevičara koji mi je otvorio jedan od onih životnih prozora kroz koji još uvijek gledam i imam što da vidim!
Adios companero mio!

- 11:57 - Komentari (82) - Isprintaj - #

23.08.2007., četvrtak

PACHAKUTI

U "starih Inka" postojao je jedan pojam: PACHAKUTI a značio je, najbliže prevedeno "SVIJET OKRENUT NAOPAKO".
Ćini mi se kako taj pojam najbolje pogađa bit stvari vezanu uz "priču o esdepeovom desničarenju".
Zaista , za mene, taj pojam "iz onog vremena" i iz neke "druge civilizacije" najbolje objašnjava sve ono što se ovih
dana kod nas dešava u najnovijem pokušaju "diskreditacije SDP-a" zbog tobožnjeg "desnog skretanja".
Jer "Svijet se zaista okreče naopako" kada, u bilo čijoj mašti, Sanader postaje "pravo mjerilo" i "neupitni
autoritet" za pitanja "desnih zastranjivanja"!
Nelogičnost tog pristupa sam doktor Ivo je uspio sažeti u "istoj misli" u kojoj iznosi (naravno, kao krajnje
negativno) - Milanovićevo uvažavanje Tita - da bi, se zatim, "iskreno" snebivao nad "opravdavanjem" ustaštva (sic!)
- i posprdo prosipao teze i izrugivao se kako će SDP i "Tita proglasit ustašom"!
Jer - Sanader je jednom za svagda i to najiskrenije - o temi desničarenja i "političkog uličarenja" - progovorio
sasvim prepoznatljivim jezikom koji nikome ne ostavlja prostor za bilo kakve dileme(i koji s tolerancijom ima
jednako zajedničkog koliko i kornjača s letenjem) baš na splitskoj Rivi. Crnokošuljarenje i nabijanje linčerskog
mentaliteta i podgrijavanje "nagona gomile" ("gragarnog nagona") - tada mu je prijalo njegovom političkom uhu i
sluhu. A sada, nakon prosvjećene metamorfoze, iz njega progovara čistokrvno "antidesničarsko jaganjce" - uz opći
pljesak mnogih koji su "u ono vrijeme" u medijima prosipali samo šutnju ili divljenje takvim političkim egzibicijama
i "narodnim hepeninzima"!
"Zaista - ode Svijet..direkt naglavačke"!
I gle čuda: poznatom metodom jedne splitske dječje igre koja se zove "škatule - batule" zakleti izrugivači svega
iole "lijevog" postadoše, tako priučeni egzorcisti "desnog đavla"... iz socijalnog bića nacije i, da čudo bode
potpuno, i iz SDP-a samog!
Pa tko sada može kazati kako stare Inke nisu bile pametne - pa su i za to našli pravi izraz: PACHAKUTI!
Tako je u Hrvatskoj uskrsnuo "pachakutizam" na najneobićniji i najnemogućiji način - pa, nakon jedinstvene
politikansko-medijske hajke, i sami vrhunski politički alkemičari moraju priznat kako se iz desničarskog olova i u
"kužini desničarskih kuvara", da apsurd bude potpun, proizvelo tobože najčišće - ako ne baš "ljevičarsko" a ono
barem antifašističko "zlato"!
A sve preko leđa Milanovića, Jurčuiča i SDP-a - "kao cjeline".
Meni osobno tu najgroteksnije zvuči već pomalo "profesionalna unuka" Saša Broz - koja iz tabora "istinske ljevice"
šalje poruke o teškom zgražanju nad ugroženom djedovom idejnom baštinom - pa i ona upire prstom u Sanaderovom smjeru
vičući: "Drž te esdepeovskog desničarskog uljeza!"... jer tu su, bome, i ekipa iz Bebićevog "bombardera" i
"Sanaderova družina" - na istom poslu!
A ja naivno mislio kako će ona pohvalit Zorana jer je Broza stavio na "prvo mjesto"!
A ne - to je "za onu drugu upotrebu" - kada ga se bude proglašavalo "komunjarom"...Naravno kad to "bude trebalo" i
kada "bude zgodno". Sad je trenutno u tijeku faza torquemadovske istrage zbog "grijeha verbalnog desničarenja"!
Inkvizitori su tu ( i to u rasponu od doktora Ive do "unuke" Saše) - pa marljivo pokušavaju nači "političke
vještice" kojima će oni, zajedničkim snagama, i svakako "demokratski" (kao što su svi inkvizitori navikli raditi)
"dokazati grijehe" I, kao što je i red, na kraju "krivce spaliti" na javnom "Auto de Fe-u"!
Rekao bi "mali čovjek": "Svak ima pravo na svoje snove!" pa i oni kojima se kosa na glavi diže od spoznaje kao je
SDP danas najjača hrvatska stranka koja sigurnim koracima ide prema osvajanju vlasti.Pa i oni koji su spremni
poduzeti sve "ne bi li ga na tom putu zaustavili". Samo je ipak malko čudno kako su već pomalo shizofreno umislili
da su baš oni postali "najprecizniji instrument" za detektiranje i mjerenje "količine desničarenja" (kojeg su
predugo tako iskreno mazili i tetiošili dok su ga huškali na SDP!)
I da bude sasvim jasno, znaju svi itekako dobro "na desnici" tko je "ljevica" i tko je u Hrvatskoj "obranio"
prostor socijaldemokracije - kada je to bilo najteže. Jer kada je SDP preuzeo na sebe taj povijesni zadatak - malo
je bilo onih koji su imali hrabrosti "da mu daju ruku" i da mu se pridruže u tom poslu! To zaista svi znaju i to
nikada i nije bilo upitno. Znaju oni i sve "što su nam radili" Ali je "najluđe od svega" što su neki od njih u
međuvremenu umislili kako se i dalje mogu skrivati iza Janusovske finte božanstva "sa dva lica" - jer ma koliko za
ove ili one potrebe lipili na svoje političke glave prigodne maske..one im na kraju uvijek spadnu i iza njih ostane
ono od čega (pa ni uz ne znam kakav politički face lifting) ne mogu nikako pobjeći, a to su NJIHOVE PRAVE FACE -
NJIHOVO VLASTITO LICE kao i njihova beskrajna manipulatorska narav...A toga i takvih je ovom narodu već odavno "pun kufer"! I zato će nakon ovih izbora i otići s vlasti pa ma kakvu političku melodiju tamburali. Jer njihova pisma -
već odavno je odsvirana! Samo što oni to ne žele znati ni čuti...Radije uši grčevito pokrivaju rukama hvatjući se
pri tom i za svaku "slamku spasa" koju već pomalo halucinirajući svako malo "ugledaju" na horizontu - pa bila ona i
takva glupost kao što je aktualna optužba za tobožnje "desničarenje SDP-a"!

- 10:36 - Komentari (84) - Isprintaj - #

21.08.2007., utorak

TROCKI

Ciudad de Mexico.
Coyoacan. Jedna od „colonia“ DF-a ( Districto Federal) - gdje su živjeli Frida Kahlo, Diego Rivera....i Trocki. Često sam navračao tamo...najviše privučen magijom koju je iza sebe ostavila zagonetna Frida Kahlo. Odlazio bih u njenu i Diegovu „Plavu kuću“ prepunu nadrealnog ambijenta, mirisa njihovih života...neobičnih stvari i priča o jednom bivšem vremenu.
Kada je Staljin već likvidirao najveći dio stare boljševičke intelektualne garde...ostao je čovjek kojeg ipak nije mogao ubiti u Rusiji več ga je osudio na „ostrakizam“ – na progonstvo. Bio je to Trocki...vođa i utemeljitelj Crvene armije, najveći govornik Oktobra, jedan od najsnažnijih intelektualnih figura evropskog revolucionarnog pokreta „onog vremena“, prvi Narodni komesar za vanjske poslove, "otac" teorije "permanentne revolucije"....bivši menjševik i Lenjinov protivnik, kasnije njegov najbliži suradnik. Staljinova „ruka“ stići će ga baš u Meksiku 20. Kolovoza 1940. godine.
Tadašnji meksički predsjednik Lazaro Cardenas, i sam jedna vrsta ljevičara, dopustio je progonjenom Trockom da živi u Meksiku. Sa svojom ženom Natalijom „naselio se“ kod jednog od največih meksičkih slikara – muralista Diega Rivere i njegove fascinantne supruge, slikarice Fride Kahlo.
Njihova kuća bila je otvorena za vrhunske latinoameričke i svjetske intelektualce. Dolazak Trockog samo je pojačao njenu egzotičnost i privlačnost. Tamo je hodoćastio i Breton i mnogi drugi. Sam Diego , korpulentni slikar divovske umjetničke i ljudske snage bio je gostoljubiv domačin svima njima a Frida – zvijezda svih zbivanja.
Frida je zračila posebnim magnetizmom. Invalid. Bezbroj puta operirana. Neobićna radikalna ljevičarka koja je na svoju poslijednju izložbu „došla“ nepokretna u krevetu iz kojeg je nazdravljala prijateljima i obožavateljima. ...koja je pokopana prekrivena crvenom zastavom sa žutim srpom i čekićem – i koja je oduvijek bila čežnja mnogih.
Trocki i Frida uskoro su postali ljubavnici. Diego – kojemu je vjernost bila nešto daleko i nepoznato...otkazao je ipak Trockom gostoprimstvo. Trockijeva žena Natalija – duboko povrjeđena – privremeno ga napušta. Nevjerojatna su ljubavna (i lascivna) pisma koja joj Trocki nakon toga šalje. I oni su opet zajedno.
Meksička ljevica tog vremena šarolika je i međusobno u sukobima. Na Trockoga se stalno planiraju atentati. U jednom neuspjelom učestvuje i sam Siqueiros, pored Rivere...najveći meksički sllikar – mralista. Završava u zatvoru a Trocki se na Coyoacanu dobro utvrđuje u kući koja je sličila više na Alamo nego na vilu u južnom predgrađu Ciudad de Mexica.
Bio sam tamo nekoliko puta. Upoznao sam Trockijevog nečaka Estebana Volkova Bronsteina. Vodio me je po toj kući i njenom dvorištu u kojem je jednostavan Trockijev grob. Kamena uzdignuta ploča s uklesanim srpom i čekićem i crvenom zastavom poviše njega. Gledao sam Trockijeve stvari onako kako su ostale na stolu na kojem je sjedio dok ga je s leđa planinarskim cepinom , udarcima u glavu, ubio Ramon Mercader, Staljinov agent koji je stekao povjerenje i samog Trockog.
Trocki je umro dan kasnije , 21. Kolovoza 1940. Godine
U Meksiku sam poslije upoznao i „trockiste“ okupljene oko nekih časopisa. Uglavnom su to uski intelektualni krugovi vezani idejom antistaljinizma. Teško primaju neke kritike na račun samog Trockog...pa i njegovo indolentno i prezirno ponašanje prema „seljačini“ Staljinu kojeg je nipodaštavao ne primječujući onu gorštačku lukavost i opasnost u njemu. Doduše – tada nije očito mogao pretpostaviti kako će i Zinovjev i Kamenjev postat Staljinovi „saveznici“... u eliminiranju najjače figure Oktobra – nakon Lenjina – Leona Davidovića Bronsteina – Trockog. Nakon toga i oni su, naravno, „došli na red“!
A baš se to desilo – jer, „revolucija jede svoju djecu“.
Kada bi Staljin počeo govoriti Trocki je otvarao novine i čitao ih iskazujući javno svoj prezir prema njemu. Ali uskoro se pokazalo kako nije bilo dovoljno samo prezirno „otvarati i čitati novine“. Staljinizam je kasnije likvidirao na tisuće i tisuće „trockista“. Što je „trockizam“ značio u tom ludilu – više i nije bilo bitno. Postao je etiketa i „vozna karta“ za Gulag ili smrt.
Jedna tužna i poučna priča počela je tako s puno nade u hladnoj i dalekoj Rusiji a završila je tragično u toplom Meksiku.
Uvjeren sam kako se iz nje još uvijek može puno toga naučiti!

- 20:19 - Komentari (22) - Isprintaj - #

16.08.2007., četvrtak

VOJSKE, RATOVI I JUNACI

Ima jedna vojnička poslovica koja kaže: „Bolje pet minuta kukavica nego cijeli život mrtav!“
Ta „sitna lukavost“ običnog vojnika kao da govori o različitom poimanju „slave“ u ratovima kao i o različitim ulogama dijelova vojske – u ratovanjima, gledajući kroz povijesna iskustva.
Rimljani su, na primjer, - pobjedničkom vojskovođi, kada se vratio kući, priređivali trijumfalnu povorku, gdje je on smio doživiti svoje obogotvorenje u Državi – i s njime narod, koji je na taj način učio ostati „zaljubljen u uspjeh“. Ali ne treba zaboraviti da su vojskovođi u trijumfalna kola stavljali roba, koji mu je bez prestanka morao na uho dovikivati: „Trijumfatore, spomeni se da si smrtnik!“
Na taj način su Rimljani upozoravali svoje najuspješnije vojskovođe da su oni, ipak, samo ljudi – i upućivali ih na skrromnost i u trijumfu.
Feudalizam je značajan za razumijevanje unutarnje stratifikacije vojske i za razumijevanje njene psihološke strukture.
Naime, pored trupa „junaka vitezova“ – najčešće nalazimo plaćene trupe konjanika i najamnika i među njima trupe naoružanih kmetova i pomagača. Svaka od tih skupina ima različitu „psihologiju“ i različit borbeni moral.
Za viteza, borba, čak kada se ona vodi i oko opipljivih materijalnih interesa , pripada u socijalni status i u aristokratsku sliku o sebi . Zato u njegovu „borbenom moralu“ posebnu ulogu igra „obzir prema časti“ . A tamo gdje je „u igri čast“ postoji višak motivacije iznad manjih i konkretnih povoda.
Sasvim je drugačija stvar s najamnicima – koji su iz rata načinili zanimanje. Isto tako, sasvim je drugačija stvar s šarenom gomilom plaćenika, najamnih konjanika, no posebno infanterista: pješaćkih trupa, za ratne svrhe unajmljenih seljačkih sinova .
Naravno da njihov borbeni motiv ne može biti herojski – jer plačeni soldat (talijanski: soldi = novac) poima rat kao radno mjesto, ne kao „pozornicu junaka“ – što ne isključuje sudjelovanje u vojničkom spektaklu junaštva.
Plaćenici su, kao što kaže Peter Sloterdijk, „profesionalna oklijevala“ . Oni ratuju jer ih rat prehranjuje, a njihova je nakana preživjeti bitke. Vojničko zvanje kao takovo je vć dovoljno opasno, nije potrebno prizorima junaštva još izazivati smrt.
I na kraju, na donjem kraju hijerarhije, bori se naoružani kmet, prije svega zbog toga što ga je slučaj rođenja učinio vlasništvom nekoga kneza...koji se bez njega ne bi mogao ni popeti ni sići sa konja, pa čak niti bez tuđe pomoći, niti izići iz svog oklopa.
Borci pomočnih četa doimlju se kao neka vrsta vojničkog proletarijata čiji neuočljivi i nikad priznati rad biva sačuvan u pobjedama gospode poput progutanog viška vrijednosti. Zato kmet nema nikakav „vlastiti“ borbeni moral, osim onoga da, kolikogod je moguće, izađe čitav iz bitke. Zato je za njega realistično „da bude kukavica svim srcem“.
Cervantesov Sancho Pansa je donekle personifikacija te „lukavosti“ ili „filozofije“ malog čovjeka iz naroda. On znade, bez mnogo razmišljanja, „da ima pravo na kukavičluk“ – u jednakoj mjeri kao što njegov siroti plemeniti gospodar Don Quichotte ima „obvezu prema junaštvu“.
Ali onaj tko heroiku gospodara promatra očima Sancha Panse neizbježno vidi ludost i zaslijepljenost heroičke svijesti.
„Drevna radost junaka“, svi – nazovi „plemeniti motivi borbe“ za Sancha Pansu nisu ništa drugo nego „čiste projekcije iz vitezove glave“. Ako je za „viteza“ to „istina“ – onda i vjetrenjače mogu postati Divovi, bludnice mogu postati Dame koje treba herojski ljubiti itd.
Zato je vojsci, pored ove „viteške optike gledanja“ – koja zna itekako bit nerealna, potreban i onaj realističan, plebejski, „pješadijski pogled“. Drugo – potrebno je da se omogući plebejcima „da govore“.
Povijesno se to događa prije kasnog srednjeg vijeka kada su vitezovi izgubili svoju oružanotehničku nadmoć nad plebejskom pješadijom i kada su sve češće naoružane skupine seljaka priređivale uništavajuće poraze viteškim trupama „junaka“. Od 14. stoljeća „herojska zvijezda“ viteške oklopne konjice je na svom zalasku.
Kada su „gospodari“ morali prikrivati svoje prve poraze – tako su kmetovi očutjeli svoju zbiljsku snagu.
Ustrojstva vojske poslije srednjeg vijeka do u napoleonsko, pa do i u suvremenog doba – pokazuje paradoksalno izvrtanje prvobitnih povezanosti „borbenog morala“ i roda oružja. Antički junak bijaše pojedinačni borac – jednako kao i vitez u feudalizmu. On je svoje potvrđivanje nalazio u dvoboju, čak ponajbolje u konstelaciji: sam – protiv – mnogih. No noviji način vođenja rata tendencijski obezvjeđuje pojedinačnu borbu. Sada formacije i masovni pokreti odlučuju o ishodu.
Tako, povezujući se još na iskustva rimskih legija i njihova načina ratovanja – moderna organizacija vojske potiskuje „prave junačke funkcije“ kao što su „jurišni napad“, „ostajanje na poprištu“, „čovjek – protiv – čovjeka“ itd.
Još nešto: moderne pješadije provode teško, naporno i često shizoidno uvježbavanje koje ponekad dovodi do „dresure“ i prihvaćanja „anonimnosti i zahvale lišene odvažnosti umiranja“.
Kada se i „junački umire“...to se dešava u „anonimnoj masi“ a ne u „izdvojenosti herojskog pojedinca“. Vitezova smrt nosila je pečat osobnosti – smrt u masi, bila ona i junačka, nosi pečat anonimnosti („neznanog junaka“). Više ne postoji pojedinačni junak – nego, eventualno, anonimac kao dio „junačkog stroja“.
Od kasnog srednjeg vijeka promatramo uspon „oružja na daljinu“ – kao sustava koji odlučuje o uspjeha u ratu. Pješak može s puškom, bez većeg rizika, „sravniti sa zemljom“ i najplemenitijeg viteza. Osobno junaštvo tu pada pred snagom tehnike i tehnologije ratovanja. U tome leži svjetskopovijesno značenje „vatrene tehnike“ protiv roda oružja konjanika. Uskoro artiljerija postaje „znanstveni „ rod oružja.
Zračna oružja i raketni sustavi današnjice sa svoje strane su samo „dalje domišljene artiljerije“ – posljednje konzekvence tehničkog principa koji se izražava u jednoj riječi i zapovijedi – a to je: Pucati! Zato nije nimalo slučajno da je rat, počev od Prvog svjetskog rata, u znaku „artiljerijskih bitaka materijala“....što kao konzekvencu proizvodi sve više mrtvih „bezimenih junaka“.
Militarizacija masa je noviji fenomen vezan za napoleonsko razdoblje – kada se to po prvi put javlja na značajan način. U“revolucionarnim ratovima“ 18. stoljeća po prvi put se javlja nešto poput „nacionalne dobrovoljačke vojske“. Javlja se „heroizam masa“.Mosse to naziva „nacionaliziranjem masa“. Ideologija igra sve važniju ulogu. Kolektivna shizofrenija doseže pri tome novu povijesnu razinu: Čitave nacije mobiliziraju se u vanjskopolitičkim ratovanjima.
Od tada nastaje tendencija prema „totalnom ratu“ u kojem sveukupni društveni život implicitno ili eksplicitno može postati sredstvo rata : Od Sveučilišta do bolnica, od Crkava do tvornica, od umjetnosti do dječjih vrtića...
Neki smatraju kako je koncept „građanina kao junaka“ i „fanatičnog malograđanskog heroizma“ bio temelj fašizma i Hitlerove „snage“. Vječna filozofija „vojaka Švejka“ stajala je nasuprot tome – ali više kao „pojedinačna mudrost“ nego kao nešto više od toga. Socijalna kriza i rasap vrijednosti u tom razdoblju samo su dolijevali „ulje na vatru“ takve vrste socijalnog ludila.
Razdoblje „atomskih strategija“ dovelo nas je na još „višu razinu“. S iskrsavanjem globalnih oružja uništavanja – čini se iluzornim svako pitanje o heroici.
Strah postaje također globalna kategorija jer svatko računa više na strah i plašljivost nego na heroojstvo „onih drugih“
Dugo smo vibrirali na frekvencijama „ravnoteže straha“ i međusobnih prijetnji dvije supersile. To je bilo takozvano „folie a deux“ („ludilo u dvoje“) – pa je to samo prividno i privremeno nestalo jer stvari ponovo idu ka polarizacijama - bilo na razini reanimiranja takve vrste bipolarizma ili na razini globalnog sukoba „demokracije i terorizma“...Ali sve je više onih koji vjeruju kako „Svijet više neće vidjeti pobjednika“...a to, možda, znači kako smo već sada osuđeni na „vječnu patnju“ i sukobe !
A to je, po nekima – najgore, jer Svijet i ljudska civilizacija na taj način spadaju na tragičnu sudbinu Camusovog Sizifa.

- 07:34 - Komentari (96) - Isprintaj - #

12.08.2007., nedjelja

KIM IL BRANKO

Zakuvalo se oko privatizacije Karlovačke undustrije mlika KIM.
Ispostavilo se kako se pokušala izvršiti još jedna "čari-bari" privatizacija po uhodanom principu iz 90-tih godina.
Hrvatski fond za privatizaciju je odobrio da izvjesna firma "Chemoderm", izvjesnog gospodina Šimića obavi "posao". Onda su "zabrujali" mediji. Pa se kaže kako ta "firma" ima dva zaposlena...Kako su jamstva u stvari imovina koja će se tek "kupiti" privatizacijom...Dakle KIM-ova imovina postaje zalog...ili, pitaj Boga što! Poduzetni "poduzetnik" Šimić tvrdi kako su sve to laži. Potpredsjednik Vlade Polančec na javnoj TV tvrdi da je sve OK...i da se odvija "po pravilima igre".....Da što je tu ćudno, jer - radi se o najboljoj ponudi. Onda njegov šef Sanader brže bolje obavijesti javnost kako će...ako je sve to istina što tvrde mediji..odmah fermat takvu mutnu privatizaciju. "Demokratski Centar" saziva pressicu i kaže kako je u sve uvućen ministar Branko Vukelić i da "triba poć ća", da "šta je previše - previše je". I zbilja, na HRT-u se pojavija glavon i bradom poduzetnik Šimić i lipo je reka da je čuja kako mu je Vukelić da podršku oko privatizacije KIM-a jer valjda poštuje njegove radne uspjehe i kvalitete. To smo, bome, svi čuli!
Onda je opet Polančec, sav bisan izjavija evo ovako: "Za situaciju u kojoj se našla Karlovačka industrija mlijeka KIM krivi su njihovi sindikati i radničko vijeće" jerbo su "postavljali teške uvjete" pa su tako otirali "velike investitore"!
A šta je sad ovo?
Znači li to da Polančec priznaje kako je Šimić "mali investitor"!
E moji sindikati, e moje radničko viječe - Vi ste nastupili ka "strogi profešur" pa Van nisu prošli đaci na ispitu...a sad je mora uskočit Fond ( jer ste Vi umisto đaka pali na ispitu ) i to rješavat bez Vas, kako on "zna i umije"! A ZNA SE - kako oni to znaju i umiju !
Eto baš ovako!
Ali nije bija lin ni ministar Branko. Oglasilo se njegovo "Ministarstvo od škvera" (ajme, pardon, oču reč: "Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva!") i izdalo priopćenje cilome svitu na znanje i ravnanje di lipo piše kako se ministar Branko "nikada nije sreo s Šimićem" pa ,onda, ka šta nam pamet i sama govori: nije nikako moga ni dogovorit sa njim prodaju KIM-a!
E, nema do jake logike! Moš ti protiv svega, ali protiv nje..a,a to nikako!
I neće ministar stat na tome. Ma kakvi! Lipo je obznanjeno: "Ministar Branko Vukelić pokrenut će odgovarajuće sudske postupke!"
Jer, nema do "pravne države" ljudi moji!
Tu su naši ministri jaki. I to kako...!
Eno će i Kalmeta tužit Pančića a, evo, sad Vukelić i Vesnu Škare Ožbolt. A i protiv mene su niki bili digli kaznenu prijavu kod Državnog odvjetništva jer san "uznemirava javnost" s aferom Brodosplit! A možda i ne znate da su lipo i novinari koji su pisali o tome dobili pisma s povratnicom sa Suda. Diglo tužbe protiv njih sve živo...pa i dvi inspektorice odjela za Gospodarski kriminal Policijske uprave splitsko.dalmatinske. To su Van oni - šta su onako žurno provodili istragu....da su ji i najsporiji puži pristigl! A iz te Policijske uprave se bilo jasno čulo kako "tamo nema nikakvih protuzakonitih radnji"...i sve to dok je istraga o škveru još trajala...
Jer nema nama , ka šta san maloprije reka, do jake pravne države!
A i ne znam šta je bilo Vesni Škare Ožbolt da traži smjenu ministra Branka?
Pa to smo mi iz SDP-a već tražili (pa i moja malenkost)...pa ništa! Neda ga šef Ivo. Kaže da je "odlično obavija posa"! Pa smo rekli: Ajde dobro - ma nek da makar ostavku na misto predsjednika Nadzornog odbora splitskog škvera! Ma kakvi! Ne da Ivo ni to...iako je i sam ministar prizna usrid Sabora da "su ga privarili", da su mu "radili iza leđa"...a Hebrang je, onda, doda onu "slavnu", da kako nemaju predsjednici Nadzornih odbora vrimena za "čitat materijale" za sjednide kojima predsjedavaju.
E, moja Vesna! Oni misle da je to "odlično obavljen posa"! Pa štaš ih onda minjat ? Eto, i potpredsjednik Polančec je predsjednik Nadzornog odbora Fonda za privatizaciju. Pa je lipo svima reka na televiziju da oko KIM-a "sve štima"!
Pa ko mu normalan ne bi virova?! A DC zapeja: "Ostavka pa ostavka!"
U međuvremenu se poduzetnik Šimić štica, lipo pokupija svoje krpice i napisa Fondu pismo da kako neće se on poć tu zafrkavat više s KIM-om i činit dobra djela - a mediji ga samo štracaju i gade! Eto Van i KIM i Vi skupa s njim!
Jema čovik i prav!
Svak normalan bi se najidija!
A Vi zastupnici koji samo grintate, čeprkate, pljujete i gadite našu Vladu u kojoj ministri tako mukotrpno i nesebično radu - e s Vama ćemo lipo na Sud. Tamo Van je i misto - pa će te se možda "otriznit" kad Vas naša pravna država odalami Pravdom po tintari. A je, onda će Van bit žaj šta ste i jednu u životu rekli i zaklinjat će te se kako će te ubuduće uvik mućat! E, ma onda će bit kasno - i zato nemojte očekivat nikakvu milost jer Vi uznemirujete i budite javnost a baš smo je lipo bili uspavali!
A većeg "zločina" od toga nema!
ZATO, PAMET U GLAVU - JER KIM IL BRANKO OSVETU VAN SPREMA !

- 13:19 - Komentari (45) - Isprintaj - #

10.08.2007., petak

TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća katolicima je bilo teško zamisliti kako bi Papa mogao inicirati široki pokret reformi unutar Crkve.

A upravo se to desilo sazivanjem II Vatikanskog koncila.
Pape XIX stoljeća, na primjer, osuđivale su ideju demokracije. Uloga teologije nije bila da postavlja „nova pitanja“ nego da brani rimski katolički sustav.
Početkom 1950, godine Papa Ivan XXIII, za kojeg su mnogi očekivali kako će i sam nastaviti „tradicionalni put“, sazvao je novi Koncil nakon Prvog Vatikanskog Koncila (1869-1870) – koji će odigrati izuzetno važnu ulogu. Već na početku Koncila, u jesen 1962. Godine, na plenarnim sjednicama počinju se postavljati pitanja koja su se do tada postavljala jedino unutar krugova „teologa progresista“. Jednim od prvih dokumenata (1963. g.) ukida se misa na latinskom, što je bila tradicija već petnaest stoljeća.
Govori se o „ljudskom progresu“ kao dokazu Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti – ali značajnije od bilo koje posebne odluke i stava bilo je to što je Koncil latinskoameričkim katolicima „donio“ jedan puno kritičniji pogled na vlastitu Crkvu i na vlastito društvo.
Već tada je posijano sjeme koje će tijekom šesdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća klijati među latinskoameričkim progresivnim teolozima, svećenicima i vjernicima.
Odnos Smrti i Života u Latinskoj Americi zaista je poseban – ali ima svoje duboko ukorijenje, između ostalog, i u vjeri. Za većinu latinskoameričkih katolika „punina života“ posreduje se upravo smrću. Isusove riječi: „uzmi svoj križ i slijedi me“...imaju duboko značenje u „filozofiji života“ Latinske Amerike. U Žrtvi i kroz Žrtvu – nalazi se smisao Života.
Mnogi latinoamerikanci odredit će svoju „unutarnju bit“ ovakvim stavom o odnosu Života i Smrti, prihvačajući to kao svoje najbitnije određenje.
Život, Sudbina i Žrtva nadbiskupa Oscara Romera najbolje su nadahnuće i inspiracija za to!
Salvadorski nadbiskup Romero izrazio je mišljenje mnogih latinskoameričkih kršćana kada je rekao:“Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu.“ Pošto je zaista ubijen za vrijeme mise – i pošto zaista danas živi u srcima mnogih ljudi – Romero je imao pravo...postajući tako paradigma „suvremenog uskrsnuća“!
Phillip Berryman, američki teolog, prisustvovao je 23. Ožujka 1980. godine misi koju je predvodio nadbiskup Oscar Romero. Svjedoći o prepunoj crkvi i masi koja se tiskala izvan crkve. Romerove riječi su se putem radija prenosile po cijelom Salvadoru.. Crkva u kojoj je držao misu tek je bila obnovljena nakon jednog bombaškog napada na nju. Romero je uvijek na kraju propovijedi komentirao događaje koji su se zbili taj tjedan. Nacionalna garda (La Guardia Nacional) je napadala oca Ricarda Ayalu da je povezan s gerilom. Policija je bila upala u parohijalnu kuću..pritvorila belgijske svećenike koji su tamo bili. Nadbiskup je „dao krov nad glavom“ izbjeglicama sa sela koji su trpili teror vladajuće oligarhije. Vojska je opkolila Nacionalno Sveučilište...Druge vladine trupe su napale Katoličko Sveučilište (Universidad Catolica) ubivši pri tom jednog studenta. Tijekom cijelog tog tjedna puno osoba je bez ikakvog razloga zatvoreno. Amnesty International je objavio kako je samo između 10 i 14 ožujka ubijeno 83 ljudi...iako je mjesecima bilo zatišje „gerilskog rata“. Crkva je izišla s podatkom od čak 588 ubijenih ljudi toga ožujka. Ubojstva su uglavnom izvršile vladine vojne snage i desničarska paravojska.
Romero je zato u svojoj propovjedi posebno „pozvao“ ...“pripadnike vojske i snage sigurnosti“...“da prestanu ubijati seljake!“ Nadbiskup je rekao: „Braćo, svi smo pripadnici istog naroda...a vi ubijate svoju vlastitu braću seljake...i pred naređenjem čovjeka koji vam zapovijeda da ubijate..mora prevladati Božji zakon koji kaže: Ne ubij....Niti jedan vojnik nije dužan da izvrši, da posluša neku zapovijed koja se protivi Božjem zakonu. Jer, nemoralne zakone nitko nije dužan izvršavati.“ Pozvao je i njihove nadređene da obustave represiju.
Romero se tako direktno suprostavio vladajućoj oligarhiji. Većer ranije savjetovao se sa svojim najbližim suradnicima i rekao im je kako je stupanj represije u Salvadoru toliki da mora poduzeti svaki rizik i kazati što misli.
Slijedeći dan su na ulicama osvanuli letci na kojima se Romero uspoređuje s Homeinijem. Ujutro, u ponedjeljak...Romero je ubijen u Crkvi dok je držao misu.
Sam način djelovanja pa i sama Romerova smrt izražavali su, na svoj način, bit „teologije oslobođenja“. Ono što je nadbiskup govorio imalo je snagu snažnog „političkog udarca“. Pozvao je vojnike na neposlušnost. I to tako da ih je podsjetio na Božju zapovijed: „Ne ubij!“Kraj njegove propovijedi karakteriziran je autentičnim teološkim osjećajem boli i borbe u El Salvadoru – ali isto tako i pripremanja naroda za ono što može očekivati. Kao i mnogi drugi latinoamerikanci rizikovao je i žrtvovao svoj život „za pravednu stvar“.
„Teologija oslobođenja“ značajno je odredila Latinsku Ameriku. Na svakom od svojih prvih putovanja u Latinsku Ameriku Papa Ivan Pavao II skretao je pažnju na teologe oslobođenja (Mexico 1979.g., Brazil 1980.g., Centralna Amerika 1983.g., andske zemlje i zemlje Južne Amerike 1985.g.) U rujnu 1984.g. Vatikan je donio jedan važan dokument upozoravajući na „opasnost teologije oslobođenja“. Već 1985.g. Vatikan naređuje „šutnju“ brazilskom franjevcu Leonardu Boffi. Za to vrijeme , u Nikaragvi svećenici ulaze u sandinističku Vladu – dok su katolički biskupi u Nikaragvi predvodnici opozicije vlasti na čelu s Danielom Ortegom.
Mnoge su kontroverze još danas prisutne oko toga koliko je ovakav stav službenog Vatikana pomogao Reaganu da „opravda“ svoju intervencionističku politiku u Nikaragvi (slanje „instruktora“, financiranje „contrasa“ i rušenja legalne vlasti)Takozvani „Komitet iz Santa Fea“ (kojeg čine ljudi iz Reaganovih krugova) donio je 1980.g. jedan dokument o planovima „nove američke politike“ prema Latinskoj Americi. U kojem se posebno ističe nužnost „vođenja računa o teologiji oslobođenja“.
Često se „teologija oslobođenja“ simplificira pa se svodi na egzotičnu „mješavinu“ marksizma i kršćanstva. Teologija oslobođenja je puno više od toga. Ona je jedna sustavna i disciplinirana refleksija o kršćanima i njihovoj ulozi u suvremenom latinoameričkom društvu. Njeni osnivači su školovani teolozi...uglavnom školovani u Europi i govore o svim teološkim temama kao i „ostali“ teolozi. „Komitet iz Santa Fea“ optužuje teologe oslobođenja da su „političko oružje protiv privatnog vlasništva i kapitalističke proizvodnje“ jer „ubacuju u vjerničku zajednicu ideje koje su više komunističke nego kršćanske“.
Za razliku od većine svojih kolega, „teolozi oslobođenja“ ne predaju po školama i Sveučilištima. Većinom se radi o muškarcima i o relativno maloj grupi. Gotovo svi su katolički klerici iako ima i nešto protestanata.Najčešće rade s narodom u sirotinjskim četvrtima ili sa seljacima. Rad sa siromašnima je u osnovi njihove aktivnosti. U stvari, teologija oslobođenja je jedna interpretacija kršćanske vjere kroz „iskustvo sirotinje“.To je pokušaj čitanja Biblije i kršćanske doktrine „očima sirotinje“.Istovremeno – to je pokušaj pomoći siromašnima da interpretiraju svoju vlastitu vjeru na jedan novi način. Teologija oslobođenja ne stavlja akcenat na „mrtvog“ nego na „Živog Isusa“. Na „Isusa koji govori“. Teologija oslobođenja se koncentrira na život i na poruke Isusove. ON je poslan da donese „slobodu siromašnima“. Siromašni , prema teolozima oslobođenja, moraju „čitati“ te poruke kao zahtjev i pravo „na dostojanstven život“ i „pravo da se zajedno bore za bolji život!.
Siromaštvo je posljedica načina na koji je društvo organizirano. Zato je teologija oslobođenja kritika socijalne strukture koja dozvoljava nekim latinoamerikancima da privatnim avionima lete u Miami ili London da idu u šoping – dok većina stanovništva nema dovoljno za goli život. Dakle, teolozi oslobođenja kritiziraju ideologije koje opravdavaju takvu nejednakost – uključujući i upotrebu vjerskih simbola. Oni napadaju vojne diktature koje svoje neljudsko djelovanje , mučenja, ubojstva i sl. „opravdavaju“ tobožnjom borbom za, kako oni to vole kazati „obranu zapadno-krtšćanske civilizacije“.
Drugo važno pitanje je odnos između kršćana i njihove Crkve.
Teologija oslobođenja postavlja pitanja kriterija organiziranja pastoralnog rada. Ističu problem „jedinstva kršćana“. U mjeri u kojoj rastu socijalni konflikti i samo se društvo polarizira. Tako se i kršćani, u socijalnom smislu, nalaze na suprostavljenim stranama. A jedinstvo kršćana trebalo bi postojat, po njima..Ali na kojim osnovama? Da li se ono izražava kroz pokornost Papi, kardinalima, biskupima i sl.? Mora li se pod svaku cijenu spriječiti podjele unutar Crkve? Teologija oslobođenja postavlja ova pitanja i pokušava na njih dati svoje odgovore.
Tako se „teologija oslobođenja“ javlja kao:
1)Interpretacija kršćanske vjere preko patnje, borbe i nade siromašnih.
2) Kritika društva i kritika ideologija koje podržavaju nejednakosti u društvu.
3)Kritika djelovanja Crkve i kršćana gledano očima siromašnih.
Teologija oslobođenja je tako jedna nova interpretacija značenja kršćanstva i obnova proročke tradicije prisutne u samoj Bibliji. Teologija oslobođenja ipak nije samo latinoamertički „ekskluzivitet“. Postoje teolozi oslobođenja i u Africi i u Aziji...isto kao što se pojavila i „feministička teologija“ kao i „crna teologija“.Siromašni, koji ne pripadaju bijeloj rasi, zatim i žene – traže jedno novo značenje kršćanske vjere – kao i odgovore na mnoga pitanja koja je postavila pred sve nas epoha u kojoj živimo.
Teologija oslobođenja je, istovremeno, manifestacija svjetskog pokreta u korist ljudske emancipacije. Dvadeseto stoljeće je ipak puno više od „sjevernoameričkog stoljeća“. Isto je i s Europom...Pa i jedni i drugi mogu ostati začuđeni pred promišljanjima koja je potakla „teologija oslobođenja“. Jedno je sigurno: Današnja Latinska Amerika (a dobrim dijelom i Svijet) ne mogu se razumijeti bez shvaćanja što znači „teologija oslobođenja“.
U Havani se 1985.g. održala Konferencija o „svjetskim dugovima“. Među delegatima bilo je preko stotinu svećenika. Kada je u svom završnom govoru brazilski kardinal Paulo Evaristo Arns iz Sao Paola kazao kako se dugovi ne smiju platiti „na račun sirotinje“ cijela dvorana se digla na noge i kardinal je doživio ovacije.
Upravo „teologija oslobođenja“ može dati Crkvi još značajniju ulogu...naravno ukoliko se uvaže i respektiraju neke njene bitne postavke. Svi mi stavljeni smo pred važna pitanja koja traže odgovore. Odgovore je uvijek lakše davati zajedno a ne razjedinjeni. Pa i ukoliko se radi o Europi i Svijetu.

- 18:00 - Komentari (74) - Isprintaj - #

06.08.2007., ponedjeljak

CAMILO TORRES

Kada je, u prosincu 1965. Godine, završio II Vatikanski koncil – „otac“ Camilo Torres priključio se kolumbijskoj gerili i vrlo brzo je poginuo u borbi. Iako se malo ljudi „iz Crkve“ priključilo „gerilskim pokretima“, mnogi među njima su u Latinskoj Americi tog vremena „eksperimentirali“ sličan proces radikalizacije. Odluka Camila Torresa da pređe „s riječi na djela“ trenutno je od njega napravila „latinoameričkog idola“. U stvari, on je anticipirao mnogo toga što će kasnije „razviti“ teologija oslobođenja.
Camilo Torres rođen je u Bogoti u porodici koja je pripadala visokoj srednjoj klasi. Studirao je teologiju i sociologiju u Belgiji pedesetih godina prošlog stoljeća – i kasnije se vratio u Kolumbiju gdje je radio kao sociolog i kao kapelan. Početkom šezdesetih godina posvetio se sociološkim istraživanjima kolumbijskog društva baveći se temama kao što su urbanizacija, standard života, agrarna reforma, nasilje u politici, školstvo, demokracija – Pokušavao je povezati svoj sociološki istraživački rad s otužnom kolumbijskom praksom svakodnevnog života.
Malo po malo odbacio je „akademsku sociologiju“ i posvetio se problemima života seljaka na selu. Vrlo brzo zaključio je kako konvencionalna politika, sa svojim kontroliranim političkim strankama od strane vladajuće oligarhije – neće podržati bilo kakvu značajniju promjenu u Kolumbiji. Zbog toga je počeo predlagati nešto što je u tim uvjetima izgledalo sasvim logično: osnivanje Ujedinjenog Fronta (Frente Unido) koji bi na najširoj osnovi mogao objediniti seljake, radnike, stanovnike siromašnih predgrađa, stručnjake i druge – da bi se izvršio pritisak za izvođenje temeljitih promjena društva.
Njegova ozbiljnost, kao i činjenica da je bio svećenik u „najkatoličkijoj“ zemlji Latinske Amerike utjecali su na to da postane jedna od najzanimljivijih „javnih figura“.
Torres je otvoreno govorio o nužnosti revolucije koju je definirao kao „temeljitu promjenu u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj strukturi“. Zahtjevao je da se „moć“ oduzme privilegiranoj manjini i da se „prenese“ na siromašnu većinu. To je bila esencija njegovog poimanja „revolucije“. Po njemu ta „revolucija“ ne mora biti nužno nasilna. Ona može biti i „mirna“ ukoliko privilegirane elite ne „pruže nasilan otpor“.
Camilo Torres je „jezikom Evanđelja“ definirao Revoluciju. Što je revolucija za njega? Po njemu Revolucija je: „forma da se uspostavi takva vlada koja će gladnome dati da jede, koja će obući gologa, koja će obrazovati onog koji ne zna, koja će činiti djela milosrđa, ljubavi prema bližnjem – i to ne samo prigodičarski i povremeno, ne samo za mali broj ljudi – nego za većinu naših bližnjih.“
Kršćani se trebaju suglasiti s Revolucijom jer je, po njemu, to je jedini učinkovit način „da se ostvari ljubav prema svima“.
U svibnju 1965. godine, temeljen na nauku Camila Torresa, objavljen je program „Ujedinjenog Fronta“. Torres je počeo putovati diljem Kolumbije i u direktnim kontaktima s narodom objašnjavao je svoje stavove i ideje. Svoja je razmišljanja publicirao u nizu „poruka“ koje su imale formu „manifesta“ za različite skupine: za kršćane, komuniste, vojsku, sindikaliste, studente, seljake i žene.
Kako je sve više jačao njegov politički pokret Torres se odlučio da uspostavi kontakte s ljevičarskim gerilskim pokretom ELN („Ejercito de Liberacion Nacional“ – „Narodno /nacionalno/ oslobodilačka vojska“). Na Camila Torresa jak pritisak da se laicizira izvršio je kardinal Luis Concha iz Bogote. On je to prihvatio iako je i dalje smatrao da sve što radi radi upravo zbog svoje „svečenićke vokacije“.
Vojska je ubrzo doznala za njegove kontakte s gerilom i Camilo napušta politički rad i priključuje se gerilskom pokretu. Nažalost, njegovo kratko gerilsko djelovanje okončano je 15. Veljače 1966. godine kada Torres pogiba u borbi.
Njegova „sociologija“ i njegov rad sadržavali su klicu onoga što će se kasnije razviti kao „teorija zavisnosti“. Postao je jedna od ljevičarskih ikona Latinske Amerike upravo zbog svog „koraka“ koji ga je odveo od teorije ka praksi – od analize do akcije. Čin žrtvovanja svog života – duboko je bio ukorijenjen i u njegovom poimanju kršćanstva i zadaće svećenika u „Narodnoj Crkvi“ . On je kršćanstvo „koncentrirao“ u stvarnu ljubav prema bližnjem (sve do žrtvovanja za bližnjeg). U Latinskoj Americi je upravo radi toga postao paradigmatična figura za mnoge kršćane.
Nekolicina svećenika još se priključila gerili – ali Torresova uloga nije se iscrpila u tom činu. Najznačajnije je bilo to što je on utjecao na mnoge latinoameričke kršćane da na osnovu svojih uvjerenja krenu u praktičku akciju i angažman na promjeni nepodnošljive stvarnosti. On je zaista postao „Svjetionik“ prema kojem su se kasnije („u mraku otužne zbilje“) kretali mnogi kršćani. Ali ne samo oni Za nebrojene to je još uvijek i danas....a u jednom širem smislu najavio je mnoge stvari koje će se desiti tek poslije njega, posebno na „kršćanskoj ljevici“.
Camilo Torres velika je ljudska figura. Kasniji razvoj „teologije oslobođenja“, „teorije zavisnosti“ i opće kretanje unutar latinoameričkog kontinenta uvelike su bili određeni njegovom teorijom i akcijom. A nas stavlja uvjek pred čin dubokog promišljanja odnosa Čovjeka prema Zajednici u kojoj živi kao i uloge i značaja kako kršćanstva tako i drugih religija u suvremenom društvu.

- 00:33 - Komentari (134) - Isprintaj - #

02.08.2007., četvrtak

ŠJORA FILE ŽGINCALA NOGU

"Marinko...Marinko mali, otvori !!!!", čujen di niko viče.
"Ma je li ovo šjora File, ma oli nije na Čiovo?"
Otvorin vrata, kad ono zbilja stoji šjora File s inpašanon nogon , sva blida, naslonjena na rame o svoga sina.
"A Bože moj, ča je šjora File...Ča se desilo?"
Ma nemoj mi ništa govorit"..."Ka prvo lupan ti već po ure na ova vrata a ti ne otvaraš...Evo san se sva upotila. da mi je znat od kojeg su driva napravjena? Zvono ti ne radi jerbo nima struje. To ti je kad svi ložidu ove klime i ladidu se ka eskimi - pa je jopet nigdi krepala trafostanica!...A ne govori mi ništa, evo san na Čiovo žgincala nogu pa san je došla slikat u bolnicu..." Sve to ona govori i polako gre držeći se za nas a mi je gledamo judski smisti.
Sila je na trosjed. Bolesnu nogu smo joj digli i stavili na jedan kušinić na katrigu...da malo otpočine.
"A tata šta to znači žgincat nogu?" pita me čer.
"Ajme meni, a odakle ti je ova mala kad ne zna splitski...?!" ...snebiva se šjora File.
"Ma to je šjora File uganila nogu"..spašavan ja stvar: "izvrnila je, iskrivila je ...pa je sad ka malo šepava!"
"Ma ko je šepav?!"..uznemiri se moja susida: "Još ćeš me proglasit cotavon...Ajde ti lipo u smokve, Marinko mali!"
"Proće to ućas, na mlado je!"...dodaje joj sin.
"Ti mući jer češ ogrist budeš li ćinija monu od mene" pogleda ga oštro šjora File. "Još ja jeman prav da te te udren!..A nego ča!"
"Nego Marine moj...a ča je ono nikidan u foje diretur o bolnice, oni šjor Duje Marasović izjavija da će splitska bolnica bit za Šeike!"
"A ča mu ga sad to oće reč?"
"Ma ništa..tija je samo reč kako će bolnica bit ka niki otel o pet zvizdic, ka palaća o zlata u kojoj će moć guštat i najveći bogatuni ovega Svita!"
"Ma Bogati!"..naroguši se moja bolesna susida "a zna je lipo ispjuvat sirotinju!"
"Ma o čemu pričate?"
"Pa jesi vidija da je novinarima , kad su ga napali da u bolnici nima lancuni ni piđama, izjavija kako ji nima jer ih kredu pacijenti! Obišni , domači svit. Ma zamisli ti jednega mazguna! Nimadu bidni pacjenti ča radit nego krest po spliskoj bolnici. Ma jo ča me je infota, ča me je uvridija! Ka niko do sad!"
"Ma je li zbilja to reka?"
"Ma nemoj me i ti sad poć činit ludon pri zdraven razumu", poskoči ona i jaukne jer je žgincana noga zabolila:"Ma da mi ga je uvatit samo na pet minuti vidija bi on Boga svoge...Je, je... eno vidila san kako po odnicima o bolnice sve trčedu bolesnici, i oni s operacij, i oni ča i je kolpalo, i oni ća i je napala žuć, i oni ća su se rumbali autima...svi trćidu s ukredenim lancunima i piđamama i bižidu doma, jer ko će dat takvega blaga ka ća su ti stari lancuni i piđame na buže! Ma evo, sad mi je krv udrila drito u možđane...tlak mi je naresta na miljun, mogla bi ga ovin rukan zadavit..!" gestikulira oba a mi je molimo da se smiri, da se ne uzbuđuje jerbo to nije zdravo u njezinin godinama.
Fermala je ona nekako i pita čašu vode.
Pije onu vodu i gleda me sve ispod oka. Znan da će opet nešto počet grintat.
"A je li Marinko mali...a ča još čitan u foje...da su u Poglavarstvu grada odlučili ispilat one nakazne dizalice, onu gvožđuriju sa Rive, oni žejezni kostur o dinosaura!?"
"A. je je...izgleda da su došli pameti"..smirujen ja situaciju.
"Ma je li...farabuti bi se s nama malo igrali! Oni mislidu da je cili Split ka niki, kako se ono reče, njiov labaratorij...a da smo mi obićni miši na kojima se činidu eksperimenti. Pa malo provaju ovako, malo onako, pa kako ispadne.....da vididu gre li to ili ne gre. A mi kusamo da ne kažen šta...! Igraju se s nama, Marinko moj Skroz su poludili o velike sile. Eto o bolnice oče napravit nike Šeikove palacjune...a onda je najboje da Rivu naspu salbunom da pari ka Sahara, da se Šeici osičaju ka doma kad dojdedu u našu lipu bolnicu. Najboje da ovi muzuviri ča vodidu grad umisto onih žejeznih monstrumi sad na Rivu stavidu pustinjske šatore da nan se Šeici jemaju di smistit kad ulizu u Split. Ma di će samo, bidni, parkirat svoje deve. A najboje u garažu domaćeg Šeika El Bulje ča je zapeja gradit baš šoto Matejuške i Prokurativi! Za dišpet cilemu gradu. Jer ko mu šta more ?! Ma judi moji dokle ćemo mi trpit ovu dežgraciju...ove puvandere i ovu nesriću ča nan se svalila na kosti...?!"
Užgala se moja šjora File i ne more se nikako zaustavit.
"Ajde Šjora File očete šta marendat, očete čašu crnega vina..?" ubacijen se ja.
"A ne, ne...Niman ja vrimena za te monade...Eno moran se i ja poć maškarat u Šeikovu bulu. za poć u bolnicu..jerbo mi smo kradjivci a bedujini su gospoda. Tako kaže dotur Duje. Zamotat ću se i ja u lancun i meknit crne očale na joči. Sva ću se stegnit u bilo, ka u bilu sarmu..samo ćedu mi virit žnjuti o nogu..a tiš mi pozajmit ženine sandale, da parin prava pustinjska gospoja!"
"Ajde, molajte šjora File!"
"Ma ča, ma ča ću ja poć molavat...Eno neka dotur Duje napravi i harem u bolnicu. Ionako je spominja nove bazene za ove cotave, cunfaste i betežne u kosti...Ma ča će mu oni. Nji sve triba potirat a dovest hanume . More se i sam maškarat u onega glavnega evnuha...Lipo se namazat crnon patinon i živit ka u raju...Pa kad je kurbin pir, nek je pir..!"
Smirujemo svi šjoru Filu i kažen joj sinu da je vodi u bolnicu jer je velika fila na traumatologiju.
"E, sad baš nigdi neću poć", zainatila se šjora File. "Sad san baš ogladnila. Aj, Marinko moj..daj mi štogod jer me uvatila debuleca. A evo je i kruv krešija pa jadna sirotinja neće ni crnega kruva svaki dan jemat! za jist. A bili će kruv postat najslaja delicija. Jo doklen smo došli?!"
"Dobro, dobro...šjora File...Oćete li malo tingula na kokoš?"
"A daj mrvu, da vidin jel ti punica zna kuvat?! I čašu crnega! Ajde požuri."
Vidin da se smirila... Polako je blagovala i spremila se za otić slikat nogu.
"Onda, oćemo li šjora File?"
"Evo odma, odma...Vrag odnija i prišu....Nego je li još u grasko vijeće oni stari iz stranke penšjunati ća je privarija svojega prijateja pa neće da sad njega pušti u vijeće ka ća su se bili dogovorili i ka ća su potpisali sporazum?"
"A je, eno ga još tamo!"
"Sram ga bilo, da bi li ga bilo. Ma koji je to svit? I on će poć štitit nas penšjunate! Vidin ja da je njemu samo do vlastite guzice i ništa drugo..Jo ća mrzin takvi svit...Ma kad ćemo ji višje sve istribit iz pulitiike..jerbo znan ja, jema i poštena svita, jema...samo jin triba dat priliku!"
"Je, je...šjora File...Ma vrime nan je..Moramo u bolnicu slikat tu Vašu nogu!"
"Jo, ne govori mi ništa. Nema mi gore stvari nego doć sad doli pa gledat oni bidni svit razbijeni glav - ća skaćedu u more u plitko..ča se ruvinaju po sikama i cestaman. Gledat inšepjane turiste ća se veru po brdima i padaju doli ka nmatuni..pa ji onda spašavaj i liči... pa one ča legnedu na štramce za napuvavanje pa se po cili dan sunčadu po moru i izgore ka paprike, pa poslin jauču ka maške u vejaći...a sve to na gladno, jer to ti je nika sirotinja o furešti koji po cili božji dan stojidu po moru a pojidu dvi pome i fetu dinje i ako još popiju po boce radenske..to ti je sve. Meni ih, sinko moj, čini milo. Atroke ovi Šeici i bogatuni. Ma briga me...kad je Rudolf Valentino moga tamo u Jamerike glumit "Šeikova sina" mogu i ja ovod u Split glumit "Šeikovu babu".... okrene se ona prema mojoj ženi i doda: "Aj mala daj lancun da se i ja maškaran pa gren u bolnicu. Možda me pustidu priko reda!"

- 16:57 - Komentari (111) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.