„Dobro se treba čuvati svake promjene u muzici jer su to opasne stvari. Damon tvrdi, a ja se slažem s njim, da se načela muzike ne mogu nigdje dotaknuti a da se pri tom ne pokolebaju najviši državni zakoni.....pošto nezakonitost krišom lako uđe u muziku. Ona se polako naseljava i krišom prelazi na karakter i na sposobnosti, zatim postupno jača i prelazi u život građana a odande se s velikom drskošću laća zakona i ustava. O Sokrate. Dok na kraju ne preokrene sav privatni i javni život.“ Platon, „Država“ (IV. 3-4)
Naizgled nebitan odnos institucije vlasti i nečeg što, najšire, možemo nazvati rock-kulturom skriva u sebi odgovore na neka od osnovnih pitanja suštine gibanja u okviru onog što bismo, još uprošćenije, mogli nazvati „kontrakulturom“, ili u nekim slučajevima „kulturom mladih“. Određivanje tog odnosa stoga je veoma bitno i, vjerujem, suštinsko za razumijevanje samog utemeljenja „rock-kulture“.
Naravno, promatrajući tu problematiku u svjetlu suvremenih gibanja prije svega smo upućeni na analizu pedesetih godina prošlog stoljeća – koje su se prividno manifestirale (ili su se samo tako pokušavale manifestirati) kao godine društvenog mira i „političke sređenosti“ Zapada. Poslijeratno razdoblje je, na određen način, značilo ponovno rađanje izvjesnih nada koje su stalan suputnik, uvijek nanovo, onih trenutaka i vremena koja kroče neposredno nakon perioda „društvene krize“. U tom smislu, takvi momenti uvijek u sebi nose više jednu „svijetlu projekciju“ budućnosti koja se, najčešće, u nestrpljenju pojave (realizacije) očekivanog, nekritički proglašava „sadašnjošću“. Tako nerijetko, na jedan lažan način, anticipacija postaje „realizacija“.
Ipak, to je doba učvršćivanja ekonomske ravnoteže koja se zasnivala na razvijenom kapitalizmu. Rađa se nešto što će (s razlogom ili ne) ostati poznato kao „postindustrijsko“, „neokapitalističko“ ili „postkapitalističko“ društvo.
Za nas je zanimljivo, i nikako nebitno, da se tada, na političkom planu, razvija ono što bi se moglo nazvati - tehnodominacijom.
Politički sustavi koji se tada stabiliziraju na razini ideologije kao „zapadne demokracije“ – nose u sebi duboku, modeliranu brazdu onog što možemo nazvati totalitarizmom: u smislu tehnifikacije života i sustavom razvoja „centralnih memorija“ koje kontroliraju pojedinca na taj način što o njemu, preko tehnološki sofisticiranog (tada se govorilo: „kompjutoriziranog“) načina nadgledavanja – „znaju sve“. Od toga pa do „čovjeka broja“, podatka, šifre – kao „hrane“ za računalo kojom se nadražuje nerv „centralne memorije“, koja nas u svom „pamćenju“ slaže pod tim brojem-šifrom, neće biti tako daleko... iako se upravo tada, sasvim nekritički (jer je taj proces već uvelike bio u tijeku) bude neke sasvim suprotne nade u bići čovječanstva.
Sustav, ukoliko pokušamo apstrahirati od pojedinačnosti i razumijeti ga kao suvremenu političku zajednicu općenito - već se priprema za zaštitu (on je, u biti, uvijek spreman na to) od eventualnih rebelističkih i sličnih pojava koje se u izrazito biologističkoj (dakle nedemokratskoj) koncepciji razumijevanja sustava kao organizma, pojavljuju kao antitjela koja „moraju biti eliminirana“ jer ugrožavaju „integritet“ svemoćnog i sveprisutnog („božanstva“) Sustava: jer ugrožavaju njegovu „racionalnost“ koja se na razini ideologije proglašava jedino ispravnom i jedino mogućom. Intencija Sustava i institucija vlasti je da se ta „racionalnost“ prihvati ( putem indoktrinacije, ideologiziranja i „komercijalizacije svijesti“) kao svrha (i to vrhovna!) postojanja pojedinca. Ne vlastita, već egzistencija Sustava – želi se proglasiti „smislom života“ pojedinca.
Dakle, postojanje pojedinca u funkciji (svrsi) Sustava, a ne obratno, pomalo već postaje , u tim godinama, osnovna odrednica političke zbilje koja se krije iza demagoških klicanja „napokon ostvarenoj demokraciji“ i „slobodnom svijetu“ Zapada. Upravo u tim okvirima, tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji (klasična zapadna demokracija) pojavljuju se znakovi neposredne pobune i to ne više u proizvodnim sredinama karakteriziranih klasičnom radničkom klasom, već, što je vrlo bitno, općenito – „pobuna“ se javlja kao prosvjed protiv životnih uvjeta i to prije svega tamo gdje je nova „urbano-potrošačka civilizacija“ najvećom žestinom razorila nekadašnje osobne i društvene ravnoteže.
Na razini društvene kao i na razini pojedinačne, egzistencijom utemeljene misli, javlja se svijest o „nasilju nad svakodnevnim životom“. To nasilje je sasvim novog tipa i vezano je direktno uz postindustrijsku, „neokapitalističku“ eru. Dolazi do spontanih pobuna mladih kao onog „elementa“ koji će se za institucije vlasti pokazati kao najopasniji i u tom smislu „najzanimljiviji“ i „najpoželjniji predmet obrade“ i usmjeravanja u pravcu prihvaćanja proklamiranog racionaliteta.
Obuzdati „rušilačku snagu nladih“, kontrolirati njihovo nezadovoljstvo, racionalizirati, uvijek po Sustav opasnu „iracionalnost mladih“ – postaju primarni zadaci totalitarne (sveobuhvatne) zajednice – koja u novom vidu totalitarizma (za razliku od „golih diktatura“) izrasta nakon drugog svjetskog rata, pod firmom „ostvarene demokracije“. Franco Basaglia (najpoznatiji pripadnik zagovornik i praktičar „antipsihijatrije“) tvrdi da je kontrola iracionalnosti, koja je protjerana iz takozvanog „normalnog društva“ – kako on naziva društvo u kojem je racionalitet nametnut od strane institucija vlasti – osnovni zadatak kontrolora totalitarizirane zbilje.
Sustavu se čini izvjesnim kako treba onemogućiti da se u zonama siromaštva (u krilu „bogatog društva“) koncentrira nezadovoljstvo koje se usmjerava protiv (nasuprot) osnovnih vrednota „dobrostojeće“ potrošačko-malograđanske političke zajednice čiji simbol neće biti toliko famozna „Coca-cola“, kao oličenje određenog mentaliteta „zašećerene zbilje“, koliko, vrlo brzo, tehnološka dominacija i neviđeni razvoj najprefinjenijih oblika sveopće manipulacije.
„Pobune“ koje se javljaju u tom razdoblju imaju simptom neodređenog, ali što je za nositelje (i kontrolore) vlasti najzanimljivije – raširenog nezadovoljstva. Pobune skupina mladih se oblikuju u vidu pojave maloljetnih i drugih mladih prestupnika koji odbacuju važeće norme na sebi specifičan način. U Engleskoj su to „Teddy boys“, u Americi „Hells Angels“, u Francuskoj „Blousons noirs“, u Njemačkoj „Halbstarken“ itd.
Sustav, naravno, ne dopušta u svom općeprisutnom konceptu „Velikog Brata“ da mu bilo što izmakne ispod i bez kontrole. U tom smislu, kontrola i manipulacija osnovnim sadržajima koji povezuju i objedinjuju mlade – pojavit će se kao „logičan slijed“ razvoja modernog „političkog zajedništva“ i institucija vlasti koje ga karakteriziraju.
„Rock-kultura“, kao nešto što se još ne nazire u svom današnjem značenju, polako se oblikuje i to, što je veoma važno, na određen način i kao pokušaj institucija vlasti, da područje rock-kulture (koje se izvorno javlja kao „antiinstitucionalan pokret“) iskoristi kao mogući oblik kontrole stanja latentne pobune i rebelističkog duha mladih.
U tome i jest „cinizam“ cijelog tog „poduhvata“!
U to vrijeme u glazbi je ideal Elvis Presley – oko čijeg lika dolazi do pravih masovnih „orgija“. Već tada zajednica potrošačkog, „viječno nasmijanog“...“reklama društva“ pokazuje i svoju drugu stranu: stranu nezadovoljstva, površnosti i bijede svih onih koje Društvo „proglašava“, u svom nesmiljenom tempu života, razvoja i borbe – marginalnim ali nikako i nebitnim za Vlast. U smislu neprestane potrebe za njihovom kontrolom – pošto su oni, na neki način, kao „izopačenici“ iz „općeg blagostanja“ i „univerzalnog osmjeha“ – stalna potencijalna „prijetnja“ za Sustav.
Fenomen Elvisa Presleya i pojave masovnih „orgijanja“ oko njegovog lika, po mišljenju nekih istraživača (poput Nuttala), bili su u stvari, znak „ponovno otkrivene žudnje za zajednicom u njenim temeljnim oblicima, u njenom orgijskom ritualu.“
Od toga pa do pojave masovnog povezivanja mladih oko raznih „rock-ličnosti“, „rok.manifestacija“ i „rock-hodočašća“ – ostati će veoma malen korak. Slično Nuttalu, neki drugi sutori (poput Kalajića) tvrde da u stvari „ ti moderni, masovni mitinzi rock-kulture evociraju drevne „saturnalije“ i dionizijske svetkovine , koje su u rimskoj državi imale analognu funkciju, dakle funkciju ritualnog, kontroliranog izazivanja i raspršavanja nezadovoljstva masa.“
Kontrola nezadovoljstva, njegovo kanaliziranje – ostavlja prostor za masovnu katarzu i reguliranje antiinstitucionalnog kretanja instrumentima institucije koja se samo prividno javlja kao „Sustavu suprostavljena“ a u stvari je od Sustava upravljana. Ta kontrola postaje duboka pozadina i stalna sjenka koja je, u biti, suština onoga što će se u vidu (dijela) „rock-kulture“ pojavljivati samo kao privid negacije suvremene („nepodnošljive“) zbilje i privid njena odbacivanja jer, u krajnjoj liniji,, biti će duboko određeno i manipulirano od strane političkih i financijskih menagera te Zbilje.
Da apsurd bude potpun, rezultat svega toga je da se umjetno izazvana energija bunta usmjerava ka konsolidaciji Sustava koji (inače) izaziva nezadovoljstvo. Cilj je da se ta „energija bunta“ izaziva u određenom vremenu i prostoru (dakle na principima kontroliranog eksperimenta a ne slučajnosti, što bi značilo – nekontrolirano) od strane samih menagera Sustava i to s ciljem da se (po njih negativna) energija što lakše usmjerava i kontrolira – eliminarjući u što je mogućoj većoj mjeri svaku mogućnost nekontroliranog „razvoja situacije“.
Sa razine institucija vlasti sasvim je uoćljivo kako je glazba u verziji rokenrola, a nakon toga i u verziji pop.glazbe (koja će „naići“ kasnje) – postala sredstvo komuniciranja svojstveno mladoj generaciji. Pošto glazba, u tom smislu, postaje „jezik“ pomoću kojeg mladi međusobno stupaju u vezu i pomoću kojeg su se mogli raspoznati „u njima tuđem Svijetu“. Stvar upravo tog „tuđeg Svijeta“ postaje da glazbu, kao značajan komunikacijski medij, podredi sebi i svojoj logici...da je „racionalizira“ u smislu političke pragmatike ali ne „prozirno-propagandno“ već profinjenim metodama „kontrole duše“ – pošto je tijelo već odavno bilo „zarobljeno“ (fizički kontrolirano)
Post je objavljen 30.08.2007. u 09:31 sati.