Ciudad de Mexico.
Coyoacan. Jedna od „colonia“ DF-a ( Districto Federal) - gdje su živjeli Frida Kahlo, Diego Rivera....i Trocki. Često sam navračao tamo...najviše privučen magijom koju je iza sebe ostavila zagonetna Frida Kahlo. Odlazio bih u njenu i Diegovu „Plavu kuću“ prepunu nadrealnog ambijenta, mirisa njihovih života...neobičnih stvari i priča o jednom bivšem vremenu.
Kada je Staljin već likvidirao najveći dio stare boljševičke intelektualne garde...ostao je čovjek kojeg ipak nije mogao ubiti u Rusiji več ga je osudio na „ostrakizam“ – na progonstvo. Bio je to Trocki...vođa i utemeljitelj Crvene armije, najveći govornik Oktobra, jedan od najsnažnijih intelektualnih figura evropskog revolucionarnog pokreta „onog vremena“, prvi Narodni komesar za vanjske poslove, "otac" teorije "permanentne revolucije"....bivši menjševik i Lenjinov protivnik, kasnije njegov najbliži suradnik. Staljinova „ruka“ stići će ga baš u Meksiku 20. Kolovoza 1940. godine.
Tadašnji meksički predsjednik Lazaro Cardenas, i sam jedna vrsta ljevičara, dopustio je progonjenom Trockom da živi u Meksiku. Sa svojom ženom Natalijom „naselio se“ kod jednog od največih meksičkih slikara – muralista Diega Rivere i njegove fascinantne supruge, slikarice Fride Kahlo.
Njihova kuća bila je otvorena za vrhunske latinoameričke i svjetske intelektualce. Dolazak Trockog samo je pojačao njenu egzotičnost i privlačnost. Tamo je hodoćastio i Breton i mnogi drugi. Sam Diego , korpulentni slikar divovske umjetničke i ljudske snage bio je gostoljubiv domačin svima njima a Frida – zvijezda svih zbivanja.
Frida je zračila posebnim magnetizmom. Invalid. Bezbroj puta operirana. Neobićna radikalna ljevičarka koja je na svoju poslijednju izložbu „došla“ nepokretna u krevetu iz kojeg je nazdravljala prijateljima i obožavateljima. ...koja je pokopana prekrivena crvenom zastavom sa žutim srpom i čekićem – i koja je oduvijek bila čežnja mnogih.
Trocki i Frida uskoro su postali ljubavnici. Diego – kojemu je vjernost bila nešto daleko i nepoznato...otkazao je ipak Trockom gostoprimstvo. Trockijeva žena Natalija – duboko povrjeđena – privremeno ga napušta. Nevjerojatna su ljubavna (i lascivna) pisma koja joj Trocki nakon toga šalje. I oni su opet zajedno.
Meksička ljevica tog vremena šarolika je i međusobno u sukobima. Na Trockoga se stalno planiraju atentati. U jednom neuspjelom učestvuje i sam Siqueiros, pored Rivere...najveći meksički sllikar – mralista. Završava u zatvoru a Trocki se na Coyoacanu dobro utvrđuje u kući koja je sličila više na Alamo nego na vilu u južnom predgrađu Ciudad de Mexica.
Bio sam tamo nekoliko puta. Upoznao sam Trockijevog nečaka Estebana Volkova Bronsteina. Vodio me je po toj kući i njenom dvorištu u kojem je jednostavan Trockijev grob. Kamena uzdignuta ploča s uklesanim srpom i čekićem i crvenom zastavom poviše njega. Gledao sam Trockijeve stvari onako kako su ostale na stolu na kojem je sjedio dok ga je s leđa planinarskim cepinom , udarcima u glavu, ubio Ramon Mercader, Staljinov agent koji je stekao povjerenje i samog Trockog.
Trocki je umro dan kasnije , 21. Kolovoza 1940. Godine
U Meksiku sam poslije upoznao i „trockiste“ okupljene oko nekih časopisa. Uglavnom su to uski intelektualni krugovi vezani idejom antistaljinizma. Teško primaju neke kritike na račun samog Trockog...pa i njegovo indolentno i prezirno ponašanje prema „seljačini“ Staljinu kojeg je nipodaštavao ne primječujući onu gorštačku lukavost i opasnost u njemu. Doduše – tada nije očito mogao pretpostaviti kako će i Zinovjev i Kamenjev postat Staljinovi „saveznici“... u eliminiranju najjače figure Oktobra – nakon Lenjina – Leona Davidovića Bronsteina – Trockog. Nakon toga i oni su, naravno, „došli na red“!
A baš se to desilo – jer, „revolucija jede svoju djecu“.
Kada bi Staljin počeo govoriti Trocki je otvarao novine i čitao ih iskazujući javno svoj prezir prema njemu. Ali uskoro se pokazalo kako nije bilo dovoljno samo prezirno „otvarati i čitati novine“. Staljinizam je kasnije likvidirao na tisuće i tisuće „trockista“. Što je „trockizam“ značio u tom ludilu – više i nije bilo bitno. Postao je etiketa i „vozna karta“ za Gulag ili smrt.
Jedna tužna i poučna priča počela je tako s puno nade u hladnoj i dalekoj Rusiji a završila je tragično u toplom Meksiku.
Uvjeren sam kako se iz nje još uvijek može puno toga naučiti!
|
