Značenje pojave „Teddy boys-a“, koji su bili određeni lokalnim habitom siromašnih predgrađa sa svojom „kulturom zvijezda“, glazbe, masovnih koncerata – je samo unekoliko bilo određujuće za kasnije prerastanje takve „kulture“ lokalnih okvira u čijim granicama se u početku javljaju da bi, na kraju, postala opći nazivnik mladih, postala u n i v e r z a l n a.
Nasilje, koje karakterizira pojavu prvih mladalačkih skupina pedesetih godina (a koje je bilo „zaštitni znak“ izražavanja njihove n e p r i l a g o đ e n o s t i ) se postupno usmjerava ka masovnim manifestacijama. Na određen način, one „apsorbiraju“ nasilje mladih koje se javljalo u vidu najrazličitijih gangova – utapljajući ga i stapajući u masovnost i amorfnost „hramova glazbe“. Ti „hramovi glazbe“ izranjaju upravo iz industrijskih „sivig gradova“ srednje Engleske – sa povijesnom kolijevkom tog fenomena: Liverpoolom, velikom lukom i simbolom one „druge strane medalje“ nasmijanog, bjelozubog, „sretnog“ potrošačkog „društva izobilja“. Nije beznačajno da se u okviru takvog centra, u kojem postoji koncentracija radničke klase, pojavljuje određena „kultura mladih“ koja se pokušava utemeljiti kao „anti-kultura“, antiracionalna i antisistemska – ali, uglavnom uzalud, odnosno bez „težih posljedica“ po Sustav.
Mladalačka kultura oličena u novoniklim „beat-klubovima“ počinje tih godina prerastati u „masovnu kulturu“.
Institucije vlasti, u vidu sveprisutnog („onostranog“ a opet tako realnog i opipljivog, ali „nevidljivog“) „bogolikog Kontrolora“ (Država je postala novovjekovno „Božanstvo“...jer poput samog Boga ona nas uvijek prati – ona „sve zna“) nisu propustili da ubace cement „racionalnosti“ u „kulturu“ koja se pokušava izgraditi na nekim pretpostavkama suprotnim od „općeprihvaćenih“. Taj proces se indirektno pokušava „pravilno usmjeriti“.
Da li se, u tom smislu, „Beatlesi“, sa svim svojim nepobitno ogromnim značenjem, „javljaju“ slučajno ili se radi o velikoj manipulaciji?
Da li su se „Beatlesi“ javili kao instrument na kirurškom stolu vladajućeg establishmenta kojim se pokušala kastrirati potencijalna, realna kontestativna energija mladih – iako ovakva „ideja“ može zaista izgledati iluzinistička, neozbiljna i „bogohulna“?
Ali, u ovom čudnovatom i ćesto inverznom Svijetu, metodologija „obrnutog razumijevanja“ (kako bi se došlo do „prave suštine“) i nije više tako začuđujuća – a ponajmanje nemoguća.
Govoreći upravo o toj, što se „Beatlesa“ tiče naizgled deplasiranoj tezi, Joseph Crow tvrdi: „Vjerovatnoća da su Beatlesi napisali i snimili pjesme koje im se pripisuju isto je tako mala kao i mogućnost da netko tko nije učio fiziku konstruira atomsku bombu. Tehnička blistavost glazbe Beatlesa prosto sugerira ideju da su njihove pjesme stvorene od strane znanstvenika iz područja uslovljenih refleksa, na nekoj farmi mozgova. Visok kvalitet njihovih ploča. Gotovo znanstvenim putem im priprema psihologiju publike pogodnu za prihvaćanje poruka. Ne znam da li Beatlesi znaju što rade, ili se netko njima služi. To, u stvari, i nije važno. Važan je rezultat. Oni koji su prisustvovali rock-koncertima znaju da se atmosfera na nima može usporediti s hipnotizerskim seansama. To također znači da se poruka teksta rock-pjesme duboko urezuje u podsvjest slušatelja. Oni čak mogu biti i nesvjesni toga. Ipak, sve što čuju, slaže se u trezorima pamćenja i biti će aktivirano odgovarajućim stimulansima kada za to dođe vrijeme.“
Naravno, da ove riječi mogu izgledati kao petparačko pretjerivanje, kao nerealno „lupetanje“ i kao nešto sasvim nemoguće – ali mogu zvućati i sablasno istinito. Jer – gdje je uopće kraj manipulacije? Gdje započinje, odnosno završava „naše mišljenje“ a započinje „nečije tuđe“ pod firmom i prividom (čak i nama samima) našeg vlastitog mišljenja?. Do koje je mjere misao pojedinca ideologizirana i frizirana i je li uopće moguće govoriti o nekom robinzonskom izuzeću od opće manipulacije? Stalno ubacivanje poruka u „trezore pamćenja# mladih i usmjeravanje tog „pamćenja“ i mozgova, i to na principima uvjetovanog refleksa (poslije izvjesne „terapije“, recimo, rock-glazbom određenog profila) postaje zastrašujuće (pa onaj Pavlovljevov pas kojem teku sline kada začuje zvonce – izgleda prema ovome čista „naiva“). Za neke je to neprihvatljivo i suludo (čak i kao mogućnost) – pa se možda previše olako upuštaju u „bjekstvo od stvarnosti“ realizirajući do krajnjih granica (kao tobožnji „rebelistički stil života“) slogan „sex and drugs and rock n roll“ („je sve što moj mozak i tijelo trebaju“ kaže Ian Durry). Možda baš tako i realiziraju cilj „velikih meštara“ (i „berača ekstraprofita“) koji kastriraju potencijalni (osmišljeni) bunt mladih i to na način da ih „tjeraju“ u bezizlazne bjegove seksualnih i slićnih „revolucija“ – pokušavajući tome pridodati dekor i osječaj istinske (a u biti fiktivne) „pobune“ – koja se javlja kao surogat, nadomjestak za „ revolucionarnost“, stvarajući kod dijela mladih samo iluiziju njenog „pravog doživljaja“.
Takva „revolucija“ u vidu političke marginalizacije (objektivne) mladih – preko „revolucije pjesme“, „revolucije psihe“ i slićno – možda je samo završni čin dobro realizirane i odavno režirane predstave koja akterima ne smije razotkriti da su njeni aktivni sudionici, ostavljajući im iluziju akcije na „promjeni stvarnosti“ (Svijeta).
„Beatlesi“, neprikosnoveni simbol čitave jedne epohe, u svojoj pjesmi „Revolution“ („Revolucija“) „odašilju poruku“, odnosno ideju odbacivanja političkog angažmana u smislu sudjelovanja u općem protivljenju postojećem društvenom poretku, osobito u pogledu njegovih osnovnih vrijednosti – tvrdeći na određen način, da se „revolucionarni proces“ odvija iskljućivo u svijesti, u samom čovjeku – a ne u društvenom ustrojstvu.
„Revolucionarnost“ ove ideje ima svoju sasvim jasnu „težinu“. U toj pjesmi „Beatlesi“ nam „pjevaju“: „Dobro znaš da svi želomo promijeniti svijet“, kaže se na samom početku jer, naravno, bez ove opće konstatacije bilo je uopće nemoguće vibrirati na „frekvenciji“ mladih tog vremena. U pjesmi se dalje poručuje: „Kažeš da ćeš promjeniti ustav“ ( što je za određene „koncepte“ i te kako nepoželjno ili opasno ubacivanje u realan i sasvim konkretan politički angažman mladih) – na što „Beatlesi“ daju gotovo imperativan odgovor: „Mi želimo da počmeš drugačije misliti/ Kažeš da postoje institucije/ Bolje bi ti bilo da najprije izmijeniš svoj duh/ No budeš li i dalje nosio na sebi slike predsjednika Maoa/ vjeruj mi, nitko te neće slijediti.“
Ostavimo sad po strani „lik i djelo“ Mao-a i maoizma...Pokušajmo se vratiti u te godine i u vrijeme početka socijalnog „meškoljenja“ i „buđenja“ studenata. Bitno je da li se svijet rock-kulture pokušavao instrumentalizirati i ideologizirati u „poželjnom pravcu“? Zbog toga promišljamo što leži u pozadini odaslanih „poruka“. Naravno, to su već neke konzekvence „razvijene rock-kulture“ i uloge institucija vlasti (kontrole) u njoj. Zanimljivo je kako će se u bitno „zapadnjačku“ matricu rock-kulture sve više utiskivati pečat Istoka (odlazak „Beatlesa“ u Indiju - utjecaj Ravi Shankara na njih, uvođenje sitar-a u rock-glazbu i sl.) i „filozofija“ odbacivanja konkretnog političkog angažmana (kao nečeg „vulgarnog“). Sve će snažnij biti zahtjevi ka okretanju „svojoj unutrašnjoj biti“, „samokonteplaciji“, „produhovljavanju“, „preiziru prema svemu svjetovnom i materijalnom“ – pa tako i politici i aktivnom angažmanu u njoj. Sve će se više stimulirati najrazličitiji oblici eskapizma (bjekstva) od stvarnosti – sve do razine programiranog narkotiziranja svijesti mladih. A tu već dolazimo na teren izrazitog problema i uloge droga u „razvijenoj rock-kulturi“.
|
