Kada je, u prosincu 1965. Godine, završio II Vatikanski koncil – „otac“ Camilo Torres priključio se kolumbijskoj gerili i vrlo brzo je poginuo u borbi. Iako se malo ljudi „iz Crkve“ priključilo „gerilskim pokretima“, mnogi među njima su u Latinskoj Americi tog vremena „eksperimentirali“ sličan proces radikalizacije. Odluka Camila Torresa da pređe „s riječi na djela“ trenutno je od njega napravila „latinoameričkog idola“. U stvari, on je anticipirao mnogo toga što će kasnije „razviti“ teologija oslobođenja.
Camilo Torres rođen je u Bogoti u porodici koja je pripadala visokoj srednjoj klasi. Studirao je teologiju i sociologiju u Belgiji pedesetih godina prošlog stoljeća – i kasnije se vratio u Kolumbiju gdje je radio kao sociolog i kao kapelan. Početkom šezdesetih godina posvetio se sociološkim istraživanjima kolumbijskog društva baveći se temama kao što su urbanizacija, standard života, agrarna reforma, nasilje u politici, školstvo, demokracija – Pokušavao je povezati svoj sociološki istraživački rad s otužnom kolumbijskom praksom svakodnevnog života.
Malo po malo odbacio je „akademsku sociologiju“ i posvetio se problemima života seljaka na selu. Vrlo brzo zaključio je kako konvencionalna politika, sa svojim kontroliranim političkim strankama od strane vladajuće oligarhije – neće podržati bilo kakvu značajniju promjenu u Kolumbiji. Zbog toga je počeo predlagati nešto što je u tim uvjetima izgledalo sasvim logično: osnivanje Ujedinjenog Fronta (Frente Unido) koji bi na najširoj osnovi mogao objediniti seljake, radnike, stanovnike siromašnih predgrađa, stručnjake i druge – da bi se izvršio pritisak za izvođenje temeljitih promjena društva.
Njegova ozbiljnost, kao i činjenica da je bio svećenik u „najkatoličkijoj“ zemlji Latinske Amerike utjecali su na to da postane jedna od najzanimljivijih „javnih figura“.
Torres je otvoreno govorio o nužnosti revolucije koju je definirao kao „temeljitu promjenu u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj strukturi“. Zahtjevao je da se „moć“ oduzme privilegiranoj manjini i da se „prenese“ na siromašnu većinu. To je bila esencija njegovog poimanja „revolucije“. Po njemu ta „revolucija“ ne mora biti nužno nasilna. Ona može biti i „mirna“ ukoliko privilegirane elite ne „pruže nasilan otpor“.
Camilo Torres je „jezikom Evanđelja“ definirao Revoluciju. Što je revolucija za njega? Po njemu Revolucija je: „forma da se uspostavi takva vlada koja će gladnome dati da jede, koja će obući gologa, koja će obrazovati onog koji ne zna, koja će činiti djela milosrđa, ljubavi prema bližnjem – i to ne samo prigodičarski i povremeno, ne samo za mali broj ljudi – nego za većinu naših bližnjih.“
Kršćani se trebaju suglasiti s Revolucijom jer je, po njemu, to je jedini učinkovit način „da se ostvari ljubav prema svima“.
U svibnju 1965. godine, temeljen na nauku Camila Torresa, objavljen je program „Ujedinjenog Fronta“. Torres je počeo putovati diljem Kolumbije i u direktnim kontaktima s narodom objašnjavao je svoje stavove i ideje. Svoja je razmišljanja publicirao u nizu „poruka“ koje su imale formu „manifesta“ za različite skupine: za kršćane, komuniste, vojsku, sindikaliste, studente, seljake i žene.
Kako je sve više jačao njegov politički pokret Torres se odlučio da uspostavi kontakte s ljevičarskim gerilskim pokretom ELN („Ejercito de Liberacion Nacional“ – „Narodno /nacionalno/ oslobodilačka vojska“). Na Camila Torresa jak pritisak da se laicizira izvršio je kardinal Luis Concha iz Bogote. On je to prihvatio iako je i dalje smatrao da sve što radi radi upravo zbog svoje „svečenićke vokacije“.
Vojska je ubrzo doznala za njegove kontakte s gerilom i Camilo napušta politički rad i priključuje se gerilskom pokretu. Nažalost, njegovo kratko gerilsko djelovanje okončano je 15. Veljače 1966. godine kada Torres pogiba u borbi.
Njegova „sociologija“ i njegov rad sadržavali su klicu onoga što će se kasnije razviti kao „teorija zavisnosti“. Postao je jedna od ljevičarskih ikona Latinske Amerike upravo zbog svog „koraka“ koji ga je odveo od teorije ka praksi – od analize do akcije. Čin žrtvovanja svog života – duboko je bio ukorijenjen i u njegovom poimanju kršćanstva i zadaće svećenika u „Narodnoj Crkvi“ . On je kršćanstvo „koncentrirao“ u stvarnu ljubav prema bližnjem (sve do žrtvovanja za bližnjeg). U Latinskoj Americi je upravo radi toga postao paradigmatična figura za mnoge kršćane.
Nekolicina svećenika još se priključila gerili – ali Torresova uloga nije se iscrpila u tom činu. Najznačajnije je bilo to što je on utjecao na mnoge latinoameričke kršćane da na osnovu svojih uvjerenja krenu u praktičku akciju i angažman na promjeni nepodnošljive stvarnosti. On je zaista postao „Svjetionik“ prema kojem su se kasnije („u mraku otužne zbilje“) kretali mnogi kršćani. Ali ne samo oni Za nebrojene to je još uvijek i danas....a u jednom širem smislu najavio je mnoge stvari koje će se desiti tek poslije njega, posebno na „kršćanskoj ljevici“.
Camilo Torres velika je ljudska figura. Kasniji razvoj „teologije oslobođenja“, „teorije zavisnosti“ i opće kretanje unutar latinoameričkog kontinenta uvelike su bili određeni njegovom teorijom i akcijom. A nas stavlja uvjek pred čin dubokog promišljanja odnosa Čovjeka prema Zajednici u kojoj živi kao i uloge i značaja kako kršćanstva tako i drugih religija u suvremenom društvu.
Post je objavljen 06.08.2007. u 00:33 sati.