Pedesetih godina dvadesetog stoljeća katolicima je bilo teško zamisliti kako bi Papa mogao inicirati široki pokret reformi unutar Crkve.
A upravo se to desilo sazivanjem II Vatikanskog koncila.
Pape XIX stoljeća, na primjer, osuđivale su ideju demokracije. Uloga teologije nije bila da postavlja „nova pitanja“ nego da brani rimski katolički sustav.
Početkom 1950, godine Papa Ivan XXIII, za kojeg su mnogi očekivali kako će i sam nastaviti „tradicionalni put“, sazvao je novi Koncil nakon Prvog Vatikanskog Koncila (1869-1870) – koji će odigrati izuzetno važnu ulogu. Već na početku Koncila, u jesen 1962. Godine, na plenarnim sjednicama počinju se postavljati pitanja koja su se do tada postavljala jedino unutar krugova „teologa progresista“. Jednim od prvih dokumenata (1963. g.) ukida se misa na latinskom, što je bila tradicija već petnaest stoljeća.
Govori se o „ljudskom progresu“ kao dokazu Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti – ali značajnije od bilo koje posebne odluke i stava bilo je to što je Koncil latinskoameričkim katolicima „donio“ jedan puno kritičniji pogled na vlastitu Crkvu i na vlastito društvo.
Već tada je posijano sjeme koje će tijekom šesdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća klijati među latinskoameričkim progresivnim teolozima, svećenicima i vjernicima.
Odnos Smrti i Života u Latinskoj Americi zaista je poseban – ali ima svoje duboko ukorijenje, između ostalog, i u vjeri. Za većinu latinskoameričkih katolika „punina života“ posreduje se upravo smrću. Isusove riječi: „uzmi svoj križ i slijedi me“...imaju duboko značenje u „filozofiji života“ Latinske Amerike. U Žrtvi i kroz Žrtvu – nalazi se smisao Života.
Mnogi latinoamerikanci odredit će svoju „unutarnju bit“ ovakvim stavom o odnosu Života i Smrti, prihvačajući to kao svoje najbitnije određenje.
Život, Sudbina i Žrtva nadbiskupa Oscara Romera najbolje su nadahnuće i inspiracija za to!
Salvadorski nadbiskup Romero izrazio je mišljenje mnogih latinskoameričkih kršćana kada je rekao:“Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu.“ Pošto je zaista ubijen za vrijeme mise – i pošto zaista danas živi u srcima mnogih ljudi – Romero je imao pravo...postajući tako paradigma „suvremenog uskrsnuća“!
Phillip Berryman, američki teolog, prisustvovao je 23. Ožujka 1980. godine misi koju je predvodio nadbiskup Oscar Romero. Svjedoći o prepunoj crkvi i masi koja se tiskala izvan crkve. Romerove riječi su se putem radija prenosile po cijelom Salvadoru.. Crkva u kojoj je držao misu tek je bila obnovljena nakon jednog bombaškog napada na nju. Romero je uvijek na kraju propovijedi komentirao događaje koji su se zbili taj tjedan. Nacionalna garda (La Guardia Nacional) je napadala oca Ricarda Ayalu da je povezan s gerilom. Policija je bila upala u parohijalnu kuću..pritvorila belgijske svećenike koji su tamo bili. Nadbiskup je „dao krov nad glavom“ izbjeglicama sa sela koji su trpili teror vladajuće oligarhije. Vojska je opkolila Nacionalno Sveučilište...Druge vladine trupe su napale Katoličko Sveučilište (Universidad Catolica) ubivši pri tom jednog studenta. Tijekom cijelog tog tjedna puno osoba je bez ikakvog razloga zatvoreno. Amnesty International je objavio kako je samo između 10 i 14 ožujka ubijeno 83 ljudi...iako je mjesecima bilo zatišje „gerilskog rata“. Crkva je izišla s podatkom od čak 588 ubijenih ljudi toga ožujka. Ubojstva su uglavnom izvršile vladine vojne snage i desničarska paravojska.
Romero je zato u svojoj propovjedi posebno „pozvao“ ...“pripadnike vojske i snage sigurnosti“...“da prestanu ubijati seljake!“ Nadbiskup je rekao: „Braćo, svi smo pripadnici istog naroda...a vi ubijate svoju vlastitu braću seljake...i pred naređenjem čovjeka koji vam zapovijeda da ubijate..mora prevladati Božji zakon koji kaže: Ne ubij....Niti jedan vojnik nije dužan da izvrši, da posluša neku zapovijed koja se protivi Božjem zakonu. Jer, nemoralne zakone nitko nije dužan izvršavati.“ Pozvao je i njihove nadređene da obustave represiju.
Romero se tako direktno suprostavio vladajućoj oligarhiji. Većer ranije savjetovao se sa svojim najbližim suradnicima i rekao im je kako je stupanj represije u Salvadoru toliki da mora poduzeti svaki rizik i kazati što misli.
Slijedeći dan su na ulicama osvanuli letci na kojima se Romero uspoređuje s Homeinijem. Ujutro, u ponedjeljak...Romero je ubijen u Crkvi dok je držao misu.
Sam način djelovanja pa i sama Romerova smrt izražavali su, na svoj način, bit „teologije oslobođenja“. Ono što je nadbiskup govorio imalo je snagu snažnog „političkog udarca“. Pozvao je vojnike na neposlušnost. I to tako da ih je podsjetio na Božju zapovijed: „Ne ubij!“Kraj njegove propovijedi karakteriziran je autentičnim teološkim osjećajem boli i borbe u El Salvadoru – ali isto tako i pripremanja naroda za ono što može očekivati. Kao i mnogi drugi latinoamerikanci rizikovao je i žrtvovao svoj život „za pravednu stvar“.
„Teologija oslobođenja“ značajno je odredila Latinsku Ameriku. Na svakom od svojih prvih putovanja u Latinsku Ameriku Papa Ivan Pavao II skretao je pažnju na teologe oslobođenja (Mexico 1979.g., Brazil 1980.g., Centralna Amerika 1983.g., andske zemlje i zemlje Južne Amerike 1985.g.) U rujnu 1984.g. Vatikan je donio jedan važan dokument upozoravajući na „opasnost teologije oslobođenja“. Već 1985.g. Vatikan naređuje „šutnju“ brazilskom franjevcu Leonardu Boffi. Za to vrijeme , u Nikaragvi svećenici ulaze u sandinističku Vladu – dok su katolički biskupi u Nikaragvi predvodnici opozicije vlasti na čelu s Danielom Ortegom.
Mnoge su kontroverze još danas prisutne oko toga koliko je ovakav stav službenog Vatikana pomogao Reaganu da „opravda“ svoju intervencionističku politiku u Nikaragvi (slanje „instruktora“, financiranje „contrasa“ i rušenja legalne vlasti)Takozvani „Komitet iz Santa Fea“ (kojeg čine ljudi iz Reaganovih krugova) donio je 1980.g. jedan dokument o planovima „nove američke politike“ prema Latinskoj Americi. U kojem se posebno ističe nužnost „vođenja računa o teologiji oslobođenja“.
Često se „teologija oslobođenja“ simplificira pa se svodi na egzotičnu „mješavinu“ marksizma i kršćanstva. Teologija oslobođenja je puno više od toga. Ona je jedna sustavna i disciplinirana refleksija o kršćanima i njihovoj ulozi u suvremenom latinoameričkom društvu. Njeni osnivači su školovani teolozi...uglavnom školovani u Europi i govore o svim teološkim temama kao i „ostali“ teolozi. „Komitet iz Santa Fea“ optužuje teologe oslobođenja da su „političko oružje protiv privatnog vlasništva i kapitalističke proizvodnje“ jer „ubacuju u vjerničku zajednicu ideje koje su više komunističke nego kršćanske“.
Za razliku od većine svojih kolega, „teolozi oslobođenja“ ne predaju po školama i Sveučilištima. Većinom se radi o muškarcima i o relativno maloj grupi. Gotovo svi su katolički klerici iako ima i nešto protestanata.Najčešće rade s narodom u sirotinjskim četvrtima ili sa seljacima. Rad sa siromašnima je u osnovi njihove aktivnosti. U stvari, teologija oslobođenja je jedna interpretacija kršćanske vjere kroz „iskustvo sirotinje“.To je pokušaj čitanja Biblije i kršćanske doktrine „očima sirotinje“.Istovremeno – to je pokušaj pomoći siromašnima da interpretiraju svoju vlastitu vjeru na jedan novi način. Teologija oslobođenja ne stavlja akcenat na „mrtvog“ nego na „Živog Isusa“. Na „Isusa koji govori“. Teologija oslobođenja se koncentrira na život i na poruke Isusove. ON je poslan da donese „slobodu siromašnima“. Siromašni , prema teolozima oslobođenja, moraju „čitati“ te poruke kao zahtjev i pravo „na dostojanstven život“ i „pravo da se zajedno bore za bolji život!.
Siromaštvo je posljedica načina na koji je društvo organizirano. Zato je teologija oslobođenja kritika socijalne strukture koja dozvoljava nekim latinoamerikancima da privatnim avionima lete u Miami ili London da idu u šoping – dok većina stanovništva nema dovoljno za goli život. Dakle, teolozi oslobođenja kritiziraju ideologije koje opravdavaju takvu nejednakost – uključujući i upotrebu vjerskih simbola. Oni napadaju vojne diktature koje svoje neljudsko djelovanje , mučenja, ubojstva i sl. „opravdavaju“ tobožnjom borbom za, kako oni to vole kazati „obranu zapadno-krtšćanske civilizacije“.
Drugo važno pitanje je odnos između kršćana i njihove Crkve.
Teologija oslobođenja postavlja pitanja kriterija organiziranja pastoralnog rada. Ističu problem „jedinstva kršćana“. U mjeri u kojoj rastu socijalni konflikti i samo se društvo polarizira. Tako se i kršćani, u socijalnom smislu, nalaze na suprostavljenim stranama. A jedinstvo kršćana trebalo bi postojat, po njima..Ali na kojim osnovama? Da li se ono izražava kroz pokornost Papi, kardinalima, biskupima i sl.? Mora li se pod svaku cijenu spriječiti podjele unutar Crkve? Teologija oslobođenja postavlja ova pitanja i pokušava na njih dati svoje odgovore.
Tako se „teologija oslobođenja“ javlja kao:
1)Interpretacija kršćanske vjere preko patnje, borbe i nade siromašnih.
2) Kritika društva i kritika ideologija koje podržavaju nejednakosti u društvu.
3)Kritika djelovanja Crkve i kršćana gledano očima siromašnih.
Teologija oslobođenja je tako jedna nova interpretacija značenja kršćanstva i obnova proročke tradicije prisutne u samoj Bibliji. Teologija oslobođenja ipak nije samo latinoamertički „ekskluzivitet“. Postoje teolozi oslobođenja i u Africi i u Aziji...isto kao što se pojavila i „feministička teologija“ kao i „crna teologija“.Siromašni, koji ne pripadaju bijeloj rasi, zatim i žene – traže jedno novo značenje kršćanske vjere – kao i odgovore na mnoga pitanja koja je postavila pred sve nas epoha u kojoj živimo.
Teologija oslobođenja je, istovremeno, manifestacija svjetskog pokreta u korist ljudske emancipacije. Dvadeseto stoljeće je ipak puno više od „sjevernoameričkog stoljeća“. Isto je i s Europom...Pa i jedni i drugi mogu ostati začuđeni pred promišljanjima koja je potakla „teologija oslobođenja“. Jedno je sigurno: Današnja Latinska Amerika (a dobrim dijelom i Svijet) ne mogu se razumijeti bez shvaćanja što znači „teologija oslobođenja“.
U Havani se 1985.g. održala Konferencija o „svjetskim dugovima“. Među delegatima bilo je preko stotinu svećenika. Kada je u svom završnom govoru brazilski kardinal Paulo Evaristo Arns iz Sao Paola kazao kako se dugovi ne smiju platiti „na račun sirotinje“ cijela dvorana se digla na noge i kardinal je doživio ovacije.
Upravo „teologija oslobođenja“ može dati Crkvi još značajniju ulogu...naravno ukoliko se uvaže i respektiraju neke njene bitne postavke. Svi mi stavljeni smo pred važna pitanja koja traže odgovore. Odgovore je uvijek lakše davati zajedno a ne razjedinjeni. Pa i ukoliko se radi o Europi i Svijetu.
Post je objavljen 10.08.2007. u 18:00 sati.