Ima jedna vojnička poslovica koja kaže: „Bolje pet minuta kukavica nego cijeli život mrtav!“
Ta „sitna lukavost“ običnog vojnika kao da govori o različitom poimanju „slave“ u ratovima kao i o različitim ulogama dijelova vojske – u ratovanjima, gledajući kroz povijesna iskustva.
Rimljani su, na primjer, - pobjedničkom vojskovođi, kada se vratio kući, priređivali trijumfalnu povorku, gdje je on smio doživiti svoje obogotvorenje u Državi – i s njime narod, koji je na taj način učio ostati „zaljubljen u uspjeh“. Ali ne treba zaboraviti da su vojskovođi u trijumfalna kola stavljali roba, koji mu je bez prestanka morao na uho dovikivati: „Trijumfatore, spomeni se da si smrtnik!“
Na taj način su Rimljani upozoravali svoje najuspješnije vojskovođe da su oni, ipak, samo ljudi – i upućivali ih na skrromnost i u trijumfu.
Feudalizam je značajan za razumijevanje unutarnje stratifikacije vojske i za razumijevanje njene psihološke strukture.
Naime, pored trupa „junaka vitezova“ – najčešće nalazimo plaćene trupe konjanika i najamnika i među njima trupe naoružanih kmetova i pomagača. Svaka od tih skupina ima različitu „psihologiju“ i različit borbeni moral.
Za viteza, borba, čak kada se ona vodi i oko opipljivih materijalnih interesa , pripada u socijalni status i u aristokratsku sliku o sebi . Zato u njegovu „borbenom moralu“ posebnu ulogu igra „obzir prema časti“ . A tamo gdje je „u igri čast“ postoji višak motivacije iznad manjih i konkretnih povoda.
Sasvim je drugačija stvar s najamnicima – koji su iz rata načinili zanimanje. Isto tako, sasvim je drugačija stvar s šarenom gomilom plaćenika, najamnih konjanika, no posebno infanterista: pješaćkih trupa, za ratne svrhe unajmljenih seljačkih sinova .
Naravno da njihov borbeni motiv ne može biti herojski – jer plačeni soldat (talijanski: soldi = novac) poima rat kao radno mjesto, ne kao „pozornicu junaka“ – što ne isključuje sudjelovanje u vojničkom spektaklu junaštva.
Plaćenici su, kao što kaže Peter Sloterdijk, „profesionalna oklijevala“ . Oni ratuju jer ih rat prehranjuje, a njihova je nakana preživjeti bitke. Vojničko zvanje kao takovo je vć dovoljno opasno, nije potrebno prizorima junaštva još izazivati smrt.
I na kraju, na donjem kraju hijerarhije, bori se naoružani kmet, prije svega zbog toga što ga je slučaj rođenja učinio vlasništvom nekoga kneza...koji se bez njega ne bi mogao ni popeti ni sići sa konja, pa čak niti bez tuđe pomoći, niti izići iz svog oklopa.
Borci pomočnih četa doimlju se kao neka vrsta vojničkog proletarijata čiji neuočljivi i nikad priznati rad biva sačuvan u pobjedama gospode poput progutanog viška vrijednosti. Zato kmet nema nikakav „vlastiti“ borbeni moral, osim onoga da, kolikogod je moguće, izađe čitav iz bitke. Zato je za njega realistično „da bude kukavica svim srcem“.
Cervantesov Sancho Pansa je donekle personifikacija te „lukavosti“ ili „filozofije“ malog čovjeka iz naroda. On znade, bez mnogo razmišljanja, „da ima pravo na kukavičluk“ – u jednakoj mjeri kao što njegov siroti plemeniti gospodar Don Quichotte ima „obvezu prema junaštvu“.
Ali onaj tko heroiku gospodara promatra očima Sancha Panse neizbježno vidi ludost i zaslijepljenost heroičke svijesti.
„Drevna radost junaka“, svi – nazovi „plemeniti motivi borbe“ za Sancha Pansu nisu ništa drugo nego „čiste projekcije iz vitezove glave“. Ako je za „viteza“ to „istina“ – onda i vjetrenjače mogu postati Divovi, bludnice mogu postati Dame koje treba herojski ljubiti itd.
Zato je vojsci, pored ove „viteške optike gledanja“ – koja zna itekako bit nerealna, potreban i onaj realističan, plebejski, „pješadijski pogled“. Drugo – potrebno je da se omogući plebejcima „da govore“.
Povijesno se to događa prije kasnog srednjeg vijeka kada su vitezovi izgubili svoju oružanotehničku nadmoć nad plebejskom pješadijom i kada su sve češće naoružane skupine seljaka priređivale uništavajuće poraze viteškim trupama „junaka“. Od 14. stoljeća „herojska zvijezda“ viteške oklopne konjice je na svom zalasku.
Kada su „gospodari“ morali prikrivati svoje prve poraze – tako su kmetovi očutjeli svoju zbiljsku snagu.
Ustrojstva vojske poslije srednjeg vijeka do u napoleonsko, pa do i u suvremenog doba – pokazuje paradoksalno izvrtanje prvobitnih povezanosti „borbenog morala“ i roda oružja. Antički junak bijaše pojedinačni borac – jednako kao i vitez u feudalizmu. On je svoje potvrđivanje nalazio u dvoboju, čak ponajbolje u konstelaciji: sam – protiv – mnogih. No noviji način vođenja rata tendencijski obezvjeđuje pojedinačnu borbu. Sada formacije i masovni pokreti odlučuju o ishodu.
Tako, povezujući se još na iskustva rimskih legija i njihova načina ratovanja – moderna organizacija vojske potiskuje „prave junačke funkcije“ kao što su „jurišni napad“, „ostajanje na poprištu“, „čovjek – protiv – čovjeka“ itd.
Još nešto: moderne pješadije provode teško, naporno i često shizoidno uvježbavanje koje ponekad dovodi do „dresure“ i prihvaćanja „anonimnosti i zahvale lišene odvažnosti umiranja“.
Kada se i „junački umire“...to se dešava u „anonimnoj masi“ a ne u „izdvojenosti herojskog pojedinca“. Vitezova smrt nosila je pečat osobnosti – smrt u masi, bila ona i junačka, nosi pečat anonimnosti („neznanog junaka“). Više ne postoji pojedinačni junak – nego, eventualno, anonimac kao dio „junačkog stroja“.
Od kasnog srednjeg vijeka promatramo uspon „oružja na daljinu“ – kao sustava koji odlučuje o uspjeha u ratu. Pješak može s puškom, bez većeg rizika, „sravniti sa zemljom“ i najplemenitijeg viteza. Osobno junaštvo tu pada pred snagom tehnike i tehnologije ratovanja. U tome leži svjetskopovijesno značenje „vatrene tehnike“ protiv roda oružja konjanika. Uskoro artiljerija postaje „znanstveni „ rod oružja.
Zračna oružja i raketni sustavi današnjice sa svoje strane su samo „dalje domišljene artiljerije“ – posljednje konzekvence tehničkog principa koji se izražava u jednoj riječi i zapovijedi – a to je: Pucati! Zato nije nimalo slučajno da je rat, počev od Prvog svjetskog rata, u znaku „artiljerijskih bitaka materijala“....što kao konzekvencu proizvodi sve više mrtvih „bezimenih junaka“.
Militarizacija masa je noviji fenomen vezan za napoleonsko razdoblje – kada se to po prvi put javlja na značajan način. U“revolucionarnim ratovima“ 18. stoljeća po prvi put se javlja nešto poput „nacionalne dobrovoljačke vojske“. Javlja se „heroizam masa“.Mosse to naziva „nacionaliziranjem masa“. Ideologija igra sve važniju ulogu. Kolektivna shizofrenija doseže pri tome novu povijesnu razinu: Čitave nacije mobiliziraju se u vanjskopolitičkim ratovanjima.
Od tada nastaje tendencija prema „totalnom ratu“ u kojem sveukupni društveni život implicitno ili eksplicitno može postati sredstvo rata : Od Sveučilišta do bolnica, od Crkava do tvornica, od umjetnosti do dječjih vrtića...
Neki smatraju kako je koncept „građanina kao junaka“ i „fanatičnog malograđanskog heroizma“ bio temelj fašizma i Hitlerove „snage“. Vječna filozofija „vojaka Švejka“ stajala je nasuprot tome – ali više kao „pojedinačna mudrost“ nego kao nešto više od toga. Socijalna kriza i rasap vrijednosti u tom razdoblju samo su dolijevali „ulje na vatru“ takve vrste socijalnog ludila.
Razdoblje „atomskih strategija“ dovelo nas je na još „višu razinu“. S iskrsavanjem globalnih oružja uništavanja – čini se iluzornim svako pitanje o heroici.
Strah postaje također globalna kategorija jer svatko računa više na strah i plašljivost nego na heroojstvo „onih drugih“
Dugo smo vibrirali na frekvencijama „ravnoteže straha“ i međusobnih prijetnji dvije supersile. To je bilo takozvano „folie a deux“ („ludilo u dvoje“) – pa je to samo prividno i privremeno nestalo jer stvari ponovo idu ka polarizacijama - bilo na razini reanimiranja takve vrste bipolarizma ili na razini globalnog sukoba „demokracije i terorizma“...Ali sve je više onih koji vjeruju kako „Svijet više neće vidjeti pobjednika“...a to, možda, znači kako smo već sada osuđeni na „vječnu patnju“ i sukobe !
A to je, po nekima – najgore, jer Svijet i ljudska civilizacija na taj način spadaju na tragičnu sudbinu Camusovog Sizifa.
|
