Alejandra sam upoznao u Ciudad de Mexicu 12. siječnja 1984. godine.
Umro je u Ciudad de Mexicu 12, siječnja 2007. godine.
Dnevnik "Milenio" objavio je priopćenje INSTITUTO NACIONAL DE BELLAS ARTES (Nacionalnog Instituta za Lijepe Umjetnosti) : "Profesor i dramaturg, čovjek koji je zacrtao neizbrisivu liniju u teatru, radiju, filmu i umjetnosti..aktivno sudjelujući u svima njima - Čovjek koji je radio zajedno s Federicom Fellinijem i Sergiom Leoneom, Alejandro Cessar Rendon y Rendon - umro je od srčanog udara 12. siječnja."
Alejandro je umro u HOSPITAL SANTA FE, u ulici San Luis Potosi 143, na odjelu za Intezivnu njegu u krevetu br. 7. Pokojnikovo tijelo preneseno je u mrtvačnicu na Aveniji Felix Cuevas u južnom dijelu Ciudad de Mexica.
Dobri moj Alejandro!
Život je čudnovata priča. Morao sam doći u daleki Meksiko da upoznam Alejandra...sasvim slučajno, preko Vicky...da bi smo kasnije toliko toga zajedno prošli kroz druženje i vjećnu priču, razgovor, beskrajni razgovor - koji nikada nije završio.
Alejandro je bio vrhunski meksički intelektualac, rođen u Glavnom gradu 24. travnja 1936.g. Kada sam ga upoznao imao je 48. godina. Bio je u naponu svoje ljudske i inlektualne snage. Već važno ime u meksičkim kulturnjačkim, literarnim dramaturškim, filmofilskim i televizijskom krugovima.
Uvjereni ljevičar!
Završio je Dramsku umjetnost na UNIVERSIDAD NACIONAL AUTONOMA DE MEXICO kao i studij Humanističkih znanosti na CLAUSTRO DE SOR JUANA. Od 1960. g. radi kao profesor na različitim kolegijima vezanim za teatar i teatrologiju, književnost, scenaristiku....na različitim privatnim i javnim Sveučilištima - između ostalih i na ESCUELA DE ARTE TEATRAL (INSTITUTO NACIONAL DE BELLAS ARTES)
Nacionalni Institut za Lijepe Umjetnosti.
Prelijepa i kultna Palača usred Ciudad de Mexica.
Koliko li smo samo puta tamo zalazili na koncerte i druga zbivanja!
Bio je osnivač i direktor ESCUELA DE TEATRO DE LA UNIVERSIDAD AUTONOMA DE ZATACETAS i Koordinator "Podsustava za Scenaristiku" (DE SUBSISTEMA DE GUIONISMO EN EL CLAUSTRO DE SOR JUANA)
Stalno me nagovarao da održim par sati predavanja o problemima "radničke participacije" i "iskustvima samoupravljanja" u Claustro de Sor Juana - gdje je najviše radio! Osim toga, bio je prvi direktor "Škole Pisaca" (ESCUELA DE ESCRITORES DE LA "SOCIEDAD GENERAL DE ESCRITORES DE MEXICO") Udruge meksičkih pisaca.
S Fellinijem je radio još prije našeg poznanstva, kao njegov asistent na snimanju filma "Roma"...a Sergiu Leoneu je bio poseban savjetnik. Živio je u Italiji i Francuskoj. Pariz i Rim bili su mu "drugi domovi".
Napisao je niz filmskih scenarija, TV scenarija..Bio je šef "Odjela za pisce, redaktore i scenariste". Bavio se kulturološkim i uopće društvenim istraživanjima kao važan suradnik u nizu značajnih meksičkih časopisa. Primio je niz nagrada za svoje emisije na Kanalu 11 meksičke "javne televizije" koja se suprostavljala onome što je u "TV životu" Meksika bio Jacobo Zabludovsky i koncept "žutog novinarstva". Nagrađen je za emisije o Rosariu Castellanosu, Jaime Torres Bodetu (ja sam stanovao baš u ulici Jaime Torres Bodet u "koloniji" Santa Maria la Ribera a Alejandro - sasvim u blizini), o Davidu Alfaru Siqueirosu (velikom slikaru-muralisti, radikalnom ljevičari i jednom od neuspjelih atentatora na Trockog - nakon čega završava u zatvoru), Pablu Nerudi, Carlosu Pelliceru, Pieru Paolu Pasoliniju i Joseu Clementeu Orozcu.
Snimio je neke od najnagrađivanijih dokumentarnih filmova (na svjetskim festivalima dokumentarnog i alternativnog filma)...dobijao nagrade za programe na TV iz područja kulture i politike....pa je nagrađen i za najbolji TV Dnevnik na Internacionalnom festivalu u Sofiji.
Upoznali smo se na večeri koju sam ja, uz pomoć prijatelja Petera, "skužinao" jedne večeri kod Vicky - koja je pozvala i Alejandra. Od tada počinje naše drugovanje! Bio je genijalan čovjek. Veliki i priznati meksički intelektualac koji je više od svega - gušta kuhati.
E, tu smo se odmah našli!
Ja bih spremao obično brujetadu i hobotnicu na salatu - ali s krumpirima, ili bi peka i friga...a ponekad i poha ribu. Moj dobri Perić mi je iz Splita sla recepte - uglavnom šoltansko - sinjske. Naizgled dvi "suprostavljene" ali, u biti, "plemenite kužine". A Alejandro - Alejandro je bija najveći genij kojeg sam vidija što se tiče kuhanja i spremanja najneobičnijih jela. Za njega je to bilo više nego umjetnost. Kult! Živi kult! On je sprema najljepša i najnemogućija jela koja sam do tada probao. Sam je pekao male kruhove ukrašavajući ih bojama koje je dobivao od bilja. Odlazili bi smo u njegov stan prepun starih knjiga i relikvija, namještaja iz doba konkviste i najčudnovatijih mirisa začina i kraljevskih jela. Ponekad sam s poštovanjem uzimao te jedinstvene kruhiće..- i kao "žrtvu" prinosio ih ustima. Alejandro nije stao na tome. Odlučio je napisati doktorat iz "povijesti kulinarstva". Taj veliki intelektualac otkrio mi je čitav jedan novi tajni, nepoznat i čaroban svijet.
Do dugo u noć ispijali smo čašice španjolske Rioje ili "cubite" (Cuba Libre) zavisno od prigode i čakulali...ponekad i do jutra, slušali jedne druge..jer slušati je, možda, najveće umijeće. A i čuti što drugi govori..
Kasnije je Alejandro postao član "Društva za Gastronomiju i Enologiju" ("Sociedad de Gastronomia y Enologia")..
Nešto manje od godinu dana prije njegove smrti CONSEJO NACIONAL PARA LA CULTURA Y LAS ARTES (NACIONALNI SAVJET ZA KULTURU I UMJETNOSTI) organizirao je čitav mjesec zbivanja posvećen četrdesetogodišnjici djelovanju Alejandra.
Siječam se kada je govorio, još osamdesetih godina, o tome kako će napisati scenarij za "Meksičko labuđe jezero" - za veliki spektakl o različitim periodima i osobama iz meksičke povijesti.
I napisao ga je.
Njegovo "labuđe jezero" bilo je "jezero Chapultepec" u čijim parkovitim šumarcima i livadama sam se izgubio svog prvog dana boravka u Ciudad de Mexicu. Koliko smo puta tamo prosjedili u travi blagujući i veseleći se izložbama, koincertima i kazališnim predstavama koje su nas čekale.
A Grad ih je uvijek bio prepun. Prava poslastica za nas!
Neposredno prije smrti Alejandro je primio jedno od najvećih meksičkih priznanja: odlikovnje MEDALLA NEZAHUALCOYOTL. Prijedlog je došao od Udruženja meksičkih pisaca a odlikovanje mu je uručeno u sali Manuel M. Ponce u Palacio de Bellas Artes. U dvorani u kojoj smo odslušali toliko gitarističkih koncerata. Sve što je nešto značilo u meksičkom "kulturnom životu" slilo se u tu dvoranu. Mogu zamislit skromnog Alejandra kako sluša ovacije i prima odlikovanje. Mogu ga zamislit - onako nonkonformističkog i bohemskog, skromnog i nesklonog pompama kako drži svoj govor.
Cijeli mjesec izvodile su se njegove drame, prikazivala njegova djela i izvodile predstave.
A zadnji smo se put vidjeli na večeri mog odlaska, našeg "rastanka" (despedide) kada smo prvo slušali mariachije na Trgu Garibaldi a onda otišli kod mene na večeru za koju je on pripremio nezaboravno jelo od mesa i šipka. Pili smo Chatillon i nazdravljali našoj blizini. Društvo je bilo razdragano i prijateljsko.
Violine, trube , gitare i harmonike nikada neće prestati svirati pjesme tog velikog meksičkog patriote, građanina Svijeta, intelektualca i ljevičara koji mi je otvorio jedan od onih životnih prozora kroz koji još uvijek gledam i imam što da vidim!
Adios companero mio!
|
