Konobarica s tastature
ponedjeljak, 29.01.2024.
Nakon knjige
Pravda se tiče svakoga ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umira i pravda sama. piše na stražnjoj strani korica tiskanim slovima upečatljivo crvenom bojom.
Istim fontom i bojom preko cijele naslovnice vrišti naslov knjige.
Slučaj vlastite pogibelji.
Ne znam niti želim pisati recenzije. Znam međutim, kada neka knjiga ostavi na mene dojam, kada me dotakne. Natjera na razmišljanje.
Većina je čula za Novakovu knjigu koja je postala uspješnica gotovo i prije no što je izišla iz tiska.
Osim konkretnog slučaja mladog policajca za kojeg ostajemo u neznanju počinio li je samoubojstvo ili ne, i svih likova i radnji upletenih oko tog čina, knjiga je meni otvorila pitanje koje me već nekoliko dana goni.
Koliko djelujemo kad možemo?
Koliko smo spremni uopće djelovati?
I koliko smo puta propustili djelovati jer ma bolje to pustit, ionako ne mogu ništa promijenit.
Pustiti, jer onu o lepetu leptirovih krila izrecitirati ćemo spremno samo u trenutcima kada nam to odgovara. Kada sami možemo biti lepet, propustit ćemo lepetanje i skrenuti u neko utješno lupetanje kako ionako od toga nikakve koristi. To vrijedi ionako samo za kaos i njegove teorije.
A što ako nismo zalepetali kada je trebalo, i upravo tako iza sebe ostavili kaos?
I kako je i kada postalo normalno da nam se čini da se nelepetanjem, nedjelovanjem, nereakcijom, ne ukazivanjem na nepravilnosti spašavamo od svega? Da su oni koji reagiraju crne ovce koje se u pravilu moraju sklanjati pred bijelim stadom vrhunskih debelokožaca? Savjesni, moralni, odgovorni, igrači koji štuju fair play bivaju pokošeni na sred igrališta, izneseni na nosilima, iskrcani pokraj put linije u black outu. Kad otvore oči ne vide nebo, već krvavu boju crvenog kartona kojom ih se izbacuje iz igre.
Da takvih igrača nije bilo, da nisu vodili kolone, išli u prvim redovima, stajali pred streljačkim vodovima, da nisu lepetali...
Kakav bi nam svijet danas bio? Kakva bi društvena uređenja imali? Bi li ovih dana aktualno spominjanje na najveći pogrom u povijesti čovječanstva, bilo samo to. Spominjanje. Ili bi ga još uvijek živjeli?
Knjiga ostavlja dubok dojam. Iako se može se čitati i kao običan krimić, uvjerena sam, nakon čitanja malo tko neće osjetiti mrvu nelagode ako je ikad mogao zalepetati krilima. Ma kakav kaos nakon toga nastao. Ili ne nastao.
četvrtak, 25.01.2024.
Greška
...poslijepodne se polako iscrpljivalo, a večer pristizala. Kroz poluotvorene zastore tuđeg nečijeg dnevnog boravka vidjelo se večernje nebo koje je izgaralo u plamenim tonovima nadolazeće večeri. Fine, mirne, spokojne, prave primorske večeri. One za koju bih odmah potpisala da u njoj i samo takvoj želim umrijeti i da mi posljednji pogled u životu bude uperen u plamteće nebo iznad Kvarnera.
Razvaljena.
Osjećam dva gusta mlaza kako se polagano spuštaju s unutarnje strane bedara. Jedan se kapima spušta na plahtu. Drugi natapa gaćice omotane malo iznad koljena desne noge, koje u silnom naletu nisu uspjele biti skinute .Polako, smirujem dah. Ležim na trbuhu. Nepomično. Ispunjena.
Savršenstv se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. I sada bez ikakve misli u malom mozgu ležim. Među plahtama je mokro. Među mojim nogama je bezobrazno mokro. Osjećam se taman dovoljno prljavo, da bih mogla ponoviti .Sekundu razmišljam.
Podižem se.
Na laktove i koljena. Šutke tražim još. On šuti. Trenutak se ne događa ništa, a onda osjetim njegovu ruku na bedru...I znam da, dobit ću još..
Ne smeta mu
što se njegova vlastita sluzavost već polako kori po mojim bedrima. Tamo gdje njemu treba još je dovoljno vlažno.
Namještam se.
Točno onako kako najviše volim.
Spremna.
I još jednom...Osjećam sam se slatko umorno i nekako...zadovoljno. Nije mi važno ni koji je dan ni koji je sat, a niti dali se Zemlja još uvijek okreće. Tako sam spokojna da ovako mogu ostati do kraja života bez ikakve pobune. Svijest i savjest ne postoje, izbrisale su se. Postoji jedino čvrsto rame na koje sam položila glavu i umjereno disanje; moje i njegovo koje se izmjenjuje ritmički. Prva se probudila njegova savjest.
-Koliko je sati?- upitao je
-Pojma nemam.- rekoh lijeno, ne pomaknuvši se. Nasmiješio se.
-Moramo polako, dodaj mi sat.- izvukao je svoju ruku ispod moje glave i nadvio se nad mene u namjeri da se domogne svog masivnog sportskog sata sa stolića. Promrmljah:
-Moramo?- na taj se upit on odvoji od mene i pogleda me. Glasno se nasmijao.
-Ej, ubit ćeš me, pa imam ja skoro četrdeset. Ovako nešto izveo ni sa sedamnaest, čini mi se.-
Sada sam se nasmijala ja. Bio mi je ovo vraški kompliment. Iako, ni mene nije tako puklo odavno.
-Nažalost, to nije sve. Moramo još nešto.- uspravi se u sjedeći položaj .Učinih isto.
-A to je?- upitah jer je on zastao. Zapravo nisam htjela odgovor, znala sam kakav je.
-Moramo ovo ne ponoviti.- zastane i prođe mi rukom kroz kosu
Nisam ništa rekla. Privukla sam ga k sebi.Kada je već tako, pomislih, zašto ovo ne iskoristiti do maksimuma. Bez trunke protivljenja prihvatio je dodir mojih usana na svojima i sve ponuđeno. Čitao mi je i najskrivenije misli. Vođeni gladi koja je cijelo vrijeme strujala našim tijelima izgubili smo se u vrtlogu užitka.
I nije moglo drugačije biti. Želja je tinjala godinama i odjednom buknula. Sada kad je najmanje trebala.
Ovaj put trajalo je cijelu jednu malu polaganu vječnost u kojoj ja nisam bila ja. Barem ne ona koju sam poznavala. Bez kompromisa srušila sam sve ograde, pustila mu da me oslobodi do kraja.
I opet sam osjetila onaj blaženi osjećaj spokoja. Grižnja savijesti će ionako doći naknadno. Ležala sam glave položene na njegova prsa i slušala otkucaje njegova srca koji su bivali sve sporiji.
-Neznam hoćemo li uspjeti biti toliko čvrsti.- reče. Opet se on prvi probudio iz sanjarenja. Zapalio je cigaretu i pružio mi. Zapalio je drugu i duboko uvukao dim. Ja sam šutjela.
-Previše je toga na kocki.- opet je počeo.
Zar ne može jednostavno uživati u ovome trenutku, pitala sam se.Bit' će vremena za analizu ove toliko željene greške. Nisam govorila ništa, nastala je tišina. Cigarete su polako dogorijevale i bile su poput satova koje nam mjere vrijeme kada ćemo se dignuti s ovog ležaja, spremiti ovu avanturu u kutak podsvijesti rezerviran za uspomene, i nastaviti svatko svojim životom tamo gdje smo stali prije nekoliko sati.
Nebo je već poprimilo boju noći. Bilo je krajnje vrijeme da krenemo. Netko od njegovih ili, netko osim moje V, koja je sve znala a da joj riječ nisam trebala reći, mogao bi zbrojiti dva i dva .Digla sam se s namjerom da odem u kupaonicu.
-Gdje ćeš?- upitao je. Nisam htjela da sve ovo ispadne tragično kako je on to počeo nesvjesno predstavljati.
-Higijena je pola zdravlja.- rekoh od srca se nasmijavši.
Konačno se nasmijao i on. Kad sam se vratila zatekla sam ga kako poluodjeven stoji pokraj prozora i gleda negdje u daljinu. Nevjerojatno ali njegovog se napetog tijela ne bi posramio ni dvadesetogodišnjak. Ma ne možeš biti toliko dobar u četrdesetima, pomislih gotovo bolno. Prišla sam mu i položila ruku na njegovo rame. Okrenuo se. Sad je bio red da ja nešto pametno kažem o svemu.
ponedjeljak, 22.01.2024.
Javljanje
Toliko sam večeras u poslovnim prepiskama da ne stignem složiti pošten post.
Od četvrtka idem na godišnji pa se čitamo onako pravo.
Pozdrav dragi blogići!
I da, skoro zaboravih, hvala adminu na novoj fotkici. Supać je.
četvrtak, 18.01.2024.
Muke po koljenu iz 2020.
Mogla sam i recimo nakon izvlačenja tekućine iz koljena i mirovanja, jednostavno još pustiti da se koljeno oporavlja, a ne ga maltretirati masažom u vlastitom aranžmanu o kojoj nemam pojma. I unerediti ga još više. Do danas bi sve to skupa bilo prošlost. Vjerojatno ne bih radila tri tjedna, kao što niti nisam, no oporavak bi bio brži, koštao bi me manje živaca, o novcima da ne govorim.
Možda sam mogla preskočiti i preopruku kolegice koja mi je za koljena ponudila stari recept njene bake Ukrajinke koji je pomogao i njoj i sestri da se oslobde vode, grčeva i ograničenosti u koljenu. Tri sam noći oblagala koljeno svježom telećom jetricom, omotavala u lanenu krpu, pa u prozirnu foliju. Iako svjesna nekih prijašnjih iskustava da mi nikakavo čvrsto omotavanje folijom n pomaže. Steže koljeno, usporava cirkulaciju, ujutro prohodam nekoliko koraka normalno dok je koljeno još izbandažirano jetricama, kupusima, plućicama na kiselo i komplet nedjeljnim ručkom. Kada skinem ovoj, situacija bude gotovo gora nego kad sam na večer omatala. No, mozak počesto radi u smjeru suprotnom od kazaljke razuma, pa gotovo svaki put pomislim a nemam što izgubiti.
Zaključak bi nakon svih milih i nemilih omatanja u koznašto bio: Ne. Pomaže. Mom. Koljenu.
Ne pomažu mu slijedeća omatanja: Teleća ili svinjska svježa jetra, svježi ili kiseli kupus, svježa na kolutove izrezana kapula; kao i slijedeća mazanja: svinjska mast, mast od senfa, krema od kanabisa, čak i voltaren mast. Crvena krema od Forevera grije, pa iako bih ju rado namazala, ne smijem.
Tako. Preporuku nisam preskočila, jer što imam izgubiti. Pa opet, pomoglo nije, hodala sam jedva. Muka mi je bila od kauča do kupaonice, što u našem stanu iznosi osam koraka. Brojala sam.
Fizikalna terapija. Dva tjedna, ukupno pet puta. I super je krenulo, lijepo se povukao otok, i krenem na vježbe. Imam neku reakciju, ali držim pod kontrolom. Onda krenem na bioterapiju. Koja je na trećem katu. Bez lifta. Znači četiri dana u nizu, po 128 stepenica. Pa se opet vratim na početak. Koljeno na kontroli kod fizijatra, nakon odrađenog seta vježbi kao dječja loptica. Ili ubrizgavnaje antibiotika direkt u koljeno odmah, ili nakon još jedne ture iste, lagane kinezioterapije ako ne bude bolje. Odlučujem se za ovo drugo. Još mjesec dana istoga, pa ako stvarno ne bude bolje zviz injekcija! Nije da se bojim.
Nakon svih milih i nemilih pregleda, operacija, manipulacija, masiranja, punkcija i maltretaže stvarno se ne bojim. No nekako mislim da je i mom koljenu dosta svega, pa ga ne želim maltretirati i koliko je moguće manje rovati po njemu.
I više ne znam na čemu sam. U međuvremenu počne zajebavat zdravo koljeno, a živac ispod lijeve lopatice na leđima u procesu je liječenja, jer pomaknuo se, pa ne znam kako bih pozicionirala lijevu ruku u koju je probilo njegovo djelovanje. Ne valja kad sjedim, ne valja kad ležim, ne valja nikako.
Henidkep na nekoliko levela.
Trenutno idem na kinezioterapije, mažem Fastum mast koja mi se pokazala kao odlična. Stavljam hladne obloge 2x dnevno na oba koljena iako mi je fizio rekao da ne treba, jer koljeno nije toplo. Votever, meni i koljenu paše. Iz kućnih vježbi izbacila sam dvije, radim samo jednu u tri serije. Pretpostavljam da su mi iziritirale zdravo koljeno. Pijem homeopatske tablete krcate NEM tvarima i jednom dnevno šumeći Brufić 400.
Leđa su puno bolje. Mada radi njih ne smijem plivati, pa čekam odobrenje. Pomoglo bi mi za koljeno. Plivanje mi čuda radi za koljeno. Ožujak mi je pun termina. Očekuje me pregled za leđa i rasterećenje koljena. Još jedan ciklus bioterapije i novih 4 x 128 stepenica. Ako budem u stanju. Ako ne, uzet ću bioterapiju na daljinu. Puno je jednostavnije bilo dok je teta terapeutica imala prostor na u prizemlju. Ovako mi je naporno, baš. Onda imam ginekološki, i na kraju, krajem mjeseca moj glavni fizijatar.
Ovako dakle. Znam da se niti jedna ustanova ne može u potpunosti posvetiti jednom pacijentu. Ono, u svim segmentima. Nerijetko i pojedinci po tim ustanovama kažu slušajte svoje koljeno (ili dio tijela-organ koji ima problem). Okej, čovjek je ponekad uistinu sam sebi najbolji doktor, terapeut, medicinski asistent...No u većini slučajeva on to ne zna biti. Ne zna slušati koljeno, bubreg, lakat. Zato ide ljudima koji su za to obrazovani. Nebitno dolaze li iz područja klasične ili alternativne medicine. Umijeće je pronaći modus, to jest liječenje koje nam najviše odgovara. E sad, kada ti oni kvalificirani iz tog modusa kažu: slušajte malo svoj – organ...popizdiš. Jer, da ga znaš odslušati, ne bi sad bio tu gdje jesi. Da ga znaš odslušati ne bi tražio pomoć od tih koji ti savjetuju da slušaš oštećeni organ ili dio tijela radi čije si nefunkcionalnosti došao K NJIMA po pomoć...Ko je tu lud? I u cijelom tom periodu, ti ne funkcioniraš, jer ti boljka ne dozvoljava. Ne radiš jer ti boljka ne dozvoljava. Ne šetaš, jer ti boljka ne dozvoljava.
Pomirila sam se s mnogima nikad više. Nikad više čučanj, nikad više trk, nikad više lopta, nikad više nogomet...Ali što ako dođe do nikad više normalan život? A daješ zaista maksimum da ne dođe do toga. I onda ti tako kaže netko kome vjeruješ i očekuješ pomoć – malo slušajte svoje koljeno. Okej frende, posudiš slušalice??? Neke za slušanje organa. Da si malo poslušam koljeno, pa da me prosvijetli što mogu, što ne.
ponedjeljak, 15.01.2024.
Kad si žensko
Nedjelja oko 11 ujutro. Odlučim da ću na plivanje. Zakoniti kaže kako mu je zadnji x bilo hladno u bazenu, pa on neće. On će u šetnju. Super, rekoh. Kad se vratiš možeš ručak napravit. Može. Par sati ranije dok smo se još protezali u krevetu, zamolih ga da on složi doručak. Može. Ako išta volim u danima kada sam slobodna volim taj doručak. Polako, lijeno, bez žurbe, dok se još nisu utvrdili planovi za nastavak dana. Meni je najveća trauma na nekom odmoru u hotelu ograničenje vremena trajanja hotelskog doručka. Na jednom takvom doručak je bio (bezobrazluka li) 6.30 - 9.00. Užas.
Uglavnom, nedjeljni doručak, vani sivulja, na TVu skijaški slalom. Falile su jedino nedjeljne novine, ali kako trgovci imaju te, nikad ne znaš koja trgovina ili centar, neradne nedjelje nekako smo u posljednje vrijeme odustali od potrage za nedjeljnim novinama. Čitamo ili podlistak iz subotnjih ili gledamo slalom, misu, nešto...
Dan ranije, dvije frendice i ja uputile smo se malo u Italiju u shopping. Vedar dan, mi raspoložene, sve idealno. Posložile smo rasporede, mame, djecu, ja i muža (one su se svojih nedavno riješile) i sve obaveze prilagodile našem izletu u poznati outlet. Prošle ga uzduž i poprijeko, popile kavu, nešto i pazarile i zadovoljne se navečer uputile natrag. U autu pjevale na hitove Magazina, vezale neke stihove na događaje iz mladosti, prisjećale se frendova. Malo, ali stvarno malo se jadale dok smo čekale u višekilometarskoj koloni pred naplatnim kućicama (jer skijaški vikend). Baš dobar i tako potreban odmak od svakodnevice, od tlake na poslu, od obaveza prema familiji, jer svaka od nas ima neku dodatnu obiteljsku brigu na koju nije računala u nekim prošlim vremenima ali eto tako se posložilo, odmak od svega.
Kad sam se navečer u pidžami i ogrtaču stropoštala na kauč bila sam satrana. Pregažena. Dan prije na poslu bio je naporan (bio je to ustvari cijeli tjedan, jer nekako lakše je raditi po špranci i u najvećoj špici nego svoditi završne račune, inventure i popise kad se hotel zatvori), a noćna vožnja produžena spomenutim stajanjem u koloni dodatno me iscrpila. Ma okej, iscrpilo nas je i špartanje po outletu da se ne lažemo.
Naredni dan sam se naspavala. Zakoniti je složio doručak. Otišla sam na plivanje, potom do mame. Doma me čekao gotov ručak. Da napomenem još da je Zakoniti u subotu usisao podove, obrisao prašinu i otišao po špežu.
Ukratko - prošli sam vikend bila kraljica.
Ono što u cijeloj slici mog idealnog vikenda malo bode jest činjenica da je, nemojte se dečki naljutiti ali istina je, muškarcima od malena pa do uvijek kraljevski vikend svaki dan.
U petak poslijepodne nakon posla očistila sam i oprala auto kojim smo u subotu putovale. Unutrašnjost je bila poprilično kokošinjasta. Auto, tzv. prvi u obitelji, inače voze Zakoniti i Juniorka a ja u ovakvim prilikama. Čišćenje auta sam im naplatila 10 eura. Zatražila da mi uplate na račun svaki po 5 eura uz naznaku "za pranje auta".
U budućnosti svaki posao koji se tiče svih nas zajedno, a nepisano je pravilo da ga obavljam samo ja, koštat će ih ili obavljanja tog posla ili deset eura po satu.
Zaključih da moje vrijeme nikako ne vrijedi manje od njihovog.
Došlo doba da prestanemo biti žene, majke kraljice samo u stihovima, pričama i laudama, dragi svi.
Do sljedećeg kraljevskog vikenda, srdačan pozdrav :)
I nek budu sretni da ne naplaćujem retroaktivno :)
četvrtak, 11.01.2024.
Sivo
Nije se nadala da će je sustići, no osjet je bio tu. Jači od onog kave bez šećera. A ako išta nije mogla, nije mogla kavu bez šećera i juhu bez soli. I nije mogla ovo, a morat će.
Gorko i bljutavo. Jadno i ponižavajuće.
Još je jučer Mirnu uvjeravala kako je život lijep i neka samo pogleda oko sebe. Mirna se osvrnula lijevo pa desno i jedino što je ugledala bila je hrpa njihovih kolegica u bijelim košuljama sa otisnutim logom banke po kragnama.
-Ma predivan je, ne znam koja mi je od nas ljepša.- frknula je rezignirana Mirna, zagrizla drugu polovicu banane i dodala; - Sve iscijeđene od života.
Nasmijala se. Mirnin je sarkazam nerijetko bio ona mala slamčica za koju bi se hvatala kad joj i samoj nije išlo. U posljednje vrijeme sve je nekako bilo okej i u nirvani, a puzle života slagale su se baš kako je zamišljala. Zanesena tim tijekom pokušavala je Mirni usaditi svijest o fluidnosti dobroga sipajući mudrolije kako samo treba pogledati oko sebe i pronaći ljepotu.
-A Roman the zgodni? Jel' ti i on iscijeđen od života? – upitala je.
Mirna je od ovojnice zubima odstranila posljednji komadić banane i predano ga krenula mljeti. Žućkastosmeđu je koru sistematski zarolala i odložila na papirnati ubrus na stolu.
-Roman theVladko Šaretić. Neka, fala.
-Ha?
-Kažem, Roman theVladko Šaretić.
Još joj je manje bilo jasno, i taman je zaustila pitati o čemu ona to, kad se Mirna opet oglasila.
-Ne znaš tko je Vladko Šaretić?
Kratko je razmislila. Roman se prezivao Petrović. Vlatko Šaretić nije mogao biti nego netko od klijenata.
-Pojma. Klijent?
Sreća pa je Mirna dovršila bananu. Nasmijala se iz dna pluća. Pričekala je da Mirna završi sa privatnom zabavicom.
-Okej, ko je?
-Pa nisi daleko. Lik je ustvari sličan mnogim našim klijentima.
-Danas, Mirna. Za sedam minuta otvaramo. – uprla je ne bi li saznala tko je taj lik.
-Jes, a ja moram još po kasu.
-Hej curke! Spremne? – upao je Roman u njihov dijalog prolazeći pokraj njih. Morao je biti uvijek prvi na poziciji. Prvi je dolazio u buksu, kako su zvali ovaj prostor za break, prvi sjedao na šalter, prvi uskakao šefici, prvi kupio Garmin sat, prvi završio edukaciju za osobnog bankara prvi …sve je on prvi bio.
Što bi dala da se može vratiti u jučer. Zalediti se u tom jutru u kojem je Mirni prosipala zen fore i nije saznala identitet gospodina Šaretića. No u samo tridesetak sati njen flow razbio se poput vjetrobranskog stakla u milijun komadića. Cjelina njena vjetrobrana sada je mozaik otkrhnutih djelića koje ni Bog sastaviti ne može.
Tusta južina lijepi zrak. Krpe etera udiše polako. Sjeća se bure koja bi silinom lomila valove o ove tu stijene, čistila nebo i blještala suncem po nemirnom moru. Tamo u daljini sasvim bi bistro u tim igrama pročišćene svjetlosti gledala oštre obrise otoka i onaj mali prostor kojim se more slilo u zaljev. Danas gleda sivilo. Isto onakvo koje pluta njenim plućima i prsima.
Ne pomaže puno ni činjenica da ga je poslala u nepovrat.
Jedan bi bi-bip, jedan pogled na zaslon, jedna znatiželja i sve je otišlo kvragu. Rođendani, godišnjice, zajednički stan, renovacije, krediti, vrtići i škole, ljetovanja.
Srče kavu, traži u daljini linije koje označavaju more, otok i nebo i osjeća se tupo. A ne bi trebala. Nije ona primila poruku u pet ujutro. Nije ona sinoć išla na koncert sa frendom i kumom i vratila se izjutra praćena lirikom sa zaslona mobitela. Nije ona bila ta koja je sve zanijekala, dokazima usprkos. Pa zašto se onda osjeća krivom. Poraženom. Zašto se taj vražji osjećaj mora uvijek javiti njima. Nama. Određen li nam je uistinu zajedno sa skrivenim parom reproduktivnih organa kojima ne možemo klatiti kao oni svojima, taj prokleti osjećaj da smo iskrivljene do te mjere da posumnjamo u svaku ćeliju sebe. Moglo li je drugačije? Gdje sam pogriješila? Što je moja krivnja?
------
-Pokupi stvari i idi. Kamo god, nije me briga.
-Slušaj, znam da si ljuta, ali daj da ti objasnim.
-Nemaš mi što objašnjavati, samo idi.
-Ali kako ćemo…
-Nekako hoćemo, nemoj više ništa govoriti, pitati, nemoj se uopće truditi. Gotovo je.
-Molim te…
-Kasno je za molitve. Samo idi.
Tišina, pauza, pogled. Poželjela je da se rastvore pločice i beton ispod njih i da propadne u najcrnju rupu koja u svemiru postoji. Skupio je ramena, sporo ustao sa stolice i krenuo prema sobi. Nakon dvadesetak minuta pogledom će ispratiti njegova leđa koja se pod teretom krcate sportske torbe blago naginju u desno.
-----
Ljuta?
Nije čak ni ljuta. Kad se samo sjeti da se toliko puta ljutinom služila za pošalice koje ostalima i nisu padale ekstra dobro. Mislila je da će biti smiješno nekome tko se osjeća ljuto baciti foru kao papričica ili kao kajenski. Nije bilo Ustvari nije ona kriva. Glupo je što se za osjećaj ljuto izražavaš isto kao za čili. Nisu li jezičari mogli izmisliti neki drugi izričaj za to stanje duha kada si – ljut. Negdje je pročitala da postoje četiri osnovna okusa. Slano, slatko, kiselo i gorko. O ljutini nitko ne priča u toj gastronomskoj klasifikaciji. Iako, bilo bi joj nemjerljivo lakše u ovoj situaciji biti čili papričica. Kajenski papar. Tabasco. Jalapeńo. Nešto.
Dobro je ovako malo kroz misli pustiti gluparije dok ti se život urušava. Surfati gastro terminima ne bi li definirala svoju ljutinu. Na koju bi imala puno pravo. Ustvari, da. Ni ne može biti ljuta, već ljutita. Razlika je. Mogla bi biti očajna, rezignirana, kriviti njega, život, krivo posložene karte ili pobacana zrna graha. Mogla bi ovdje na ovom hladnom kamenju sjediti, naginjati mlačnu kavu iz kartonske čašice sa plastičnim poklopčićem, prebirati po mozgu i prsima, tražiti uzroke… Vjerovala je da su njih dvoje odabrani. Godinama. Davno je pročitala u romanu svoje omiljene autorice da ima vječne ljubavi, ali da je ona za odabrane. Voljela ga je baš.
Kako god…
Nit' je ljuta kao papričica, nit' je ljutita.
Samo je, kao i ovo more i nebo iznad njega, i kao ona crta koje nema na obzoru – siva. I urušena.
Jesi dobro? zabipala je Mirna porukom.
Aha. Nego, Vlatko Šaretić? Trebalo joj je nešto van sivila i krivo posloženih karata.
Vladko. Guglaj. Isti Roman.
ponedjeljak, 08.01.2024.
Mi
Mi govorimo nekoliko jezika,
znamo korisiti tablice,
računati,
i da krastavac ide uz kopar,
a bosiljak uz rajčicu.
Normalno je da s poslodavcima
komuniciramo na kojem god
osim materinjem jeziku
I postalo je normalno da nam je to normalno.
Servilni do bola,
podnošljivi do neba.
Trpeći smo i tihi.
Njurgamo u pauzama,
po kantinama i
na sve rjeđim cugama nakon posla.
Dobri odlaze, ostali glume gljive i drveće.
Znanje odavno nije kvalifikacija.
Već deformacija.
Kompetencije kroje
oni
sa punim kesama.
U prolazu nam dobace
Hi, how are you.
Dok im se ustvari živo fućka
How are we.
Ispred zgrade na stijegu
zastava njihove zemlje.
Uz našu
vijori.
I nikome ne smeta.
I sve je za pet.
četvrtak, 04.01.2024.
Plavo, zeleno i bijelo
Osamdesete su prelamale svoje desetljeće. Škola, pslijepodnevna smjena i dežurni učenik koji od učionice do učionice ulazi sa bilježnicom iz koje čita obavijest da možemo kućama, jer slijedi nevrijeme. Snijeg čak. Urlamo od zadovoljstva, kupimo stvari, ne sjećam se jesmo li pričekali uopće zvono, i izlijećemo van. Pahulje su već dobrano prionule poslu, talože se gdje god stignu i mekani bijeli prekrivač polako raste. Cičemo od sreće, kupimo snijeg, formiramo grude, gađamo se. U toj se radosti uspinjemo do autobusne stanice. Te se, kao i svih zima mog srednjoškolskog obrazovanja, polažu cijevi za boktepitaj što glavnom opatijskom ulicom koja se tada, baš kao i danas, maršalovim imenom naizva. Promet teče gornjom cestom koja je Nova cesta postala vjerojatno još u doba k.u.k monarhije, a naziv zadržala do danas.
Autobus stiže, krcamo se. Cesta se sve više bijeli, vijugava je, uz konstantni blagi uspon, a mi se vozimo sve sporije. Kod Vage izlazimo. Vozač, ustvari šole, odlučuje da je periskantno, klizavo i da će tu parkirati. Nemamo izbora, krećemo pješke. Veseli, smjeli, ne smeta nam ni hladnoća ni snijeg koji nam se topi po odjeći, kosi, kapama, klizi po čvrstim fensi reklamnim najlon vrećicama u kojima smo tada nosli knjige.
U odnosu na naše roditelje koji su u svojim predanjima do škole redovito pješačili po svim vremenskim nedaćama barem desetak kilometara, naša dionica od Vage do ulaska u Rijeku tek je nekoliko kilometara. Vaga je na raskrižju Tošine, iznad Voloskog. Ovdje smo poznati po tome da se slabo koristimo ulicama. Više smo od toponima. Raskrižje kod Vage, dobilo je ime po kući na samom raskrižju. Na njoj je jasno i razgovjetno godinama stajao natpis "Gradska javna vaga". Ispred ulaza razastrta golema željezna površina na kojoj se onomad vagalo prometala sa teretom. Dakle od Vage do zapadnog ulaza u Rijeku, a onda kako tko, jer i riječki su gradski autobusi zapinjali u prometu. Imam sreću, stanujem na Zametu, na strani bližoj Opatiji.
Tko će ga znati o čemu smo sve tijekom tih kilometara pješačenja razglabali. Koliko cigareta popušili, U jednom smo trenutku i zapjeavali... U nekom drugom zašutjeli.
Mi, riječka djeca na snijeg nenaviknuta.
Te su nam godine zimski praznici započeli dva dana ranije.
Snijeg koji je padao tu večer i cijelu noć, a potom i dio narednog dana, oslikao je meni najljepšu Opatiju ikada.
Treći je dan zasjalo sunce, nebo je zaplavilo sebe i i more, a bura pročistila zrak, sol, sinuse i uši.
Busevi su počeli voziti i uputili smo se u Opatiju. Plavo, zeleno, bijelo. Sva je bila u tim bojama. Nestvarna. Blještava. Spokojna.
Neumoljivo dostojanstvena.
Imala sam 16. i prvi sam put u životu pomislila Bože, umrijet ću od ljepote.
ponedjeljak, 01.01.2024.
Platane
Ne može se zavaravati i ne pita se više. Proći će. Sve. I ovo će se igličasto inje pod prstima otopiti čim sunce proviri iza zidova visoke stambene dvokatnice. Sve je baš prolazno. Osim ovih stabala. Ukorjenili se upravo u ovom kutku svijeta, okružili mirisne grmiće lovora i mirte, stazice po kojima kamenčići pršte pritisnuti potplatima šetača i klupice neizostavno okrenute prema jugu, moru i onom otoku u daljini.
Ponekad joj se čini da je poput tih platana koje je netko nekad, vjerojatno kakav nadobudni plemić, vlastelin ili kako su se već gazde koji su gradili i uređivali parkove bez velike pomoći danas neizostavnih krajobraznih arhitekata tada nazivali, formirao u kružni drvored. Svaki se put zaustavi pokraj barem jednog debla iznova propitujući koja li je sila prirode tako nepogrešivo maštovito dizajnirala njegovu koru.
Iako joj se neizmjerno sviđa, nikada nije kupila niti jedan komad odjeće sličnog uzorka. Mladost je prošla u devedestima kada je maskirni dezen postao jedino mjerilo svih vrijednosti čovjeka na ovim nikada dovoljno mirnim, i nikada dovoljno našim, onako svoj-na-svome, prostorima.
Sunce je krenulo u misiju otapanja inja. Polako, zimski sporo vinut će se na vrh neba, a onda stropoštati iza brda prebrzo, u kasno poslijepodne.
Gazila je preko hrustavih vlati trave. Namjerno. Stazice su bile dosadne, poznato škriputave i predvidljive. Vlati trave zarobljene u staklastu bjelinu koja će za nekoliko trenutaka nestati novi su gušt.
Tko zna koliko su čudaka poput nje ispratile stare platane. I tko zna zašto je netko odlučio baš njih postaviti za čuvarice okruglog parka. Nije ni važno.
Sunce je sasvim izvirilo iza zidova i krenulo u misiju. Osmjehnula se novom danu, životu...
i zagrlila deblo stare platane.
Jer još od tamo one Oluje,
jedini je to maskirni uzorak
kojeg grli...
