Konobarica s tastature
četvrtak, 25.01.2024.
Greška
...poslijepodne se polako iscrpljivalo, a večer pristizala. Kroz poluotvorene zastore tuđeg nečijeg dnevnog boravka vidjelo se večernje nebo koje je izgaralo u plamenim tonovima nadolazeće večeri. Fine, mirne, spokojne, prave primorske večeri. One za koju bih odmah potpisala da u njoj i samo takvoj želim umrijeti i da mi posljednji pogled u životu bude uperen u plamteće nebo iznad Kvarnera.
Razvaljena.
Osjećam dva gusta mlaza kako se polagano spuštaju s unutarnje strane bedara. Jedan se kapima spušta na plahtu. Drugi natapa gaćice omotane malo iznad koljena desne noge, koje u silnom naletu nisu uspjele biti skinute .Polako, smirujem dah. Ležim na trbuhu. Nepomično. Ispunjena.
Savršenstv se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. I sada bez ikakve misli u malom mozgu ležim. Među plahtama je mokro. Među mojim nogama je bezobrazno mokro. Osjećam se taman dovoljno prljavo, da bih mogla ponoviti .Sekundu razmišljam.
Podižem se.
Na laktove i koljena. Šutke tražim još. On šuti. Trenutak se ne događa ništa, a onda osjetim njegovu ruku na bedru...I znam da, dobit ću još..
Ne smeta mu
što se njegova vlastita sluzavost već polako kori po mojim bedrima. Tamo gdje njemu treba još je dovoljno vlažno.
Namještam se.
Točno onako kako najviše volim.
Spremna.
I još jednom...Osjećam sam se slatko umorno i nekako...zadovoljno. Nije mi važno ni koji je dan ni koji je sat, a niti dali se Zemlja još uvijek okreće. Tako sam spokojna da ovako mogu ostati do kraja života bez ikakve pobune. Svijest i savjest ne postoje, izbrisale su se. Postoji jedino čvrsto rame na koje sam položila glavu i umjereno disanje; moje i njegovo koje se izmjenjuje ritmički. Prva se probudila njegova savjest.
-Koliko je sati?- upitao je
-Pojma nemam.- rekoh lijeno, ne pomaknuvši se. Nasmiješio se.
-Moramo polako, dodaj mi sat.- izvukao je svoju ruku ispod moje glave i nadvio se nad mene u namjeri da se domogne svog masivnog sportskog sata sa stolića. Promrmljah:
-Moramo?- na taj se upit on odvoji od mene i pogleda me. Glasno se nasmijao.
-Ej, ubit ćeš me, pa imam ja skoro četrdeset. Ovako nešto izveo ni sa sedamnaest, čini mi se.-
Sada sam se nasmijala ja. Bio mi je ovo vraški kompliment. Iako, ni mene nije tako puklo odavno.
-Nažalost, to nije sve. Moramo još nešto.- uspravi se u sjedeći položaj .Učinih isto.
-A to je?- upitah jer je on zastao. Zapravo nisam htjela odgovor, znala sam kakav je.
-Moramo ovo ne ponoviti.- zastane i prođe mi rukom kroz kosu
Nisam ništa rekla. Privukla sam ga k sebi.Kada je već tako, pomislih, zašto ovo ne iskoristiti do maksimuma. Bez trunke protivljenja prihvatio je dodir mojih usana na svojima i sve ponuđeno. Čitao mi je i najskrivenije misli. Vođeni gladi koja je cijelo vrijeme strujala našim tijelima izgubili smo se u vrtlogu užitka.
I nije moglo drugačije biti. Želja je tinjala godinama i odjednom buknula. Sada kad je najmanje trebala.
Ovaj put trajalo je cijelu jednu malu polaganu vječnost u kojoj ja nisam bila ja. Barem ne ona koju sam poznavala. Bez kompromisa srušila sam sve ograde, pustila mu da me oslobodi do kraja.
I opet sam osjetila onaj blaženi osjećaj spokoja. Grižnja savijesti će ionako doći naknadno. Ležala sam glave položene na njegova prsa i slušala otkucaje njegova srca koji su bivali sve sporiji.
-Neznam hoćemo li uspjeti biti toliko čvrsti.- reče. Opet se on prvi probudio iz sanjarenja. Zapalio je cigaretu i pružio mi. Zapalio je drugu i duboko uvukao dim. Ja sam šutjela.
-Previše je toga na kocki.- opet je počeo.
Zar ne može jednostavno uživati u ovome trenutku, pitala sam se.Bit' će vremena za analizu ove toliko željene greške. Nisam govorila ništa, nastala je tišina. Cigarete su polako dogorijevale i bile su poput satova koje nam mjere vrijeme kada ćemo se dignuti s ovog ležaja, spremiti ovu avanturu u kutak podsvijesti rezerviran za uspomene, i nastaviti svatko svojim životom tamo gdje smo stali prije nekoliko sati.
Nebo je već poprimilo boju noći. Bilo je krajnje vrijeme da krenemo. Netko od njegovih ili, netko osim moje V, koja je sve znala a da joj riječ nisam trebala reći, mogao bi zbrojiti dva i dva .Digla sam se s namjerom da odem u kupaonicu.
-Gdje ćeš?- upitao je. Nisam htjela da sve ovo ispadne tragično kako je on to počeo nesvjesno predstavljati.
-Higijena je pola zdravlja.- rekoh od srca se nasmijavši.
Konačno se nasmijao i on. Kad sam se vratila zatekla sam ga kako poluodjeven stoji pokraj prozora i gleda negdje u daljinu. Nevjerojatno ali njegovog se napetog tijela ne bi posramio ni dvadesetogodišnjak. Ma ne možeš biti toliko dobar u četrdesetima, pomislih gotovo bolno. Prišla sam mu i položila ruku na njegovo rame. Okrenuo se. Sad je bio red da ja nešto pametno kažem o svemu.
