Konobarica s tastature
četvrtak, 04.01.2024.
Plavo, zeleno i bijelo
Osamdesete su prelamale svoje desetljeće. Škola, pslijepodnevna smjena i dežurni učenik koji od učionice do učionice ulazi sa bilježnicom iz koje čita obavijest da možemo kućama, jer slijedi nevrijeme. Snijeg čak. Urlamo od zadovoljstva, kupimo stvari, ne sjećam se jesmo li pričekali uopće zvono, i izlijećemo van. Pahulje su već dobrano prionule poslu, talože se gdje god stignu i mekani bijeli prekrivač polako raste. Cičemo od sreće, kupimo snijeg, formiramo grude, gađamo se. U toj se radosti uspinjemo do autobusne stanice. Te se, kao i svih zima mog srednjoškolskog obrazovanja, polažu cijevi za boktepitaj što glavnom opatijskom ulicom koja se tada, baš kao i danas, maršalovim imenom naizva. Promet teče gornjom cestom koja je Nova cesta postala vjerojatno još u doba k.u.k monarhije, a naziv zadržala do danas.
Autobus stiže, krcamo se. Cesta se sve više bijeli, vijugava je, uz konstantni blagi uspon, a mi se vozimo sve sporije. Kod Vage izlazimo. Vozač, ustvari šole, odlučuje da je periskantno, klizavo i da će tu parkirati. Nemamo izbora, krećemo pješke. Veseli, smjeli, ne smeta nam ni hladnoća ni snijeg koji nam se topi po odjeći, kosi, kapama, klizi po čvrstim fensi reklamnim najlon vrećicama u kojima smo tada nosli knjige.
U odnosu na naše roditelje koji su u svojim predanjima do škole redovito pješačili po svim vremenskim nedaćama barem desetak kilometara, naša dionica od Vage do ulaska u Rijeku tek je nekoliko kilometara. Vaga je na raskrižju Tošine, iznad Voloskog. Ovdje smo poznati po tome da se slabo koristimo ulicama. Više smo od toponima. Raskrižje kod Vage, dobilo je ime po kući na samom raskrižju. Na njoj je jasno i razgovjetno godinama stajao natpis "Gradska javna vaga". Ispred ulaza razastrta golema željezna površina na kojoj se onomad vagalo prometala sa teretom. Dakle od Vage do zapadnog ulaza u Rijeku, a onda kako tko, jer i riječki su gradski autobusi zapinjali u prometu. Imam sreću, stanujem na Zametu, na strani bližoj Opatiji.
Tko će ga znati o čemu smo sve tijekom tih kilometara pješačenja razglabali. Koliko cigareta popušili, U jednom smo trenutku i zapjeavali... U nekom drugom zašutjeli.
Mi, riječka djeca na snijeg nenaviknuta.
Te su nam godine zimski praznici započeli dva dana ranije.
Snijeg koji je padao tu večer i cijelu noć, a potom i dio narednog dana, oslikao je meni najljepšu Opatiju ikada.
Treći je dan zasjalo sunce, nebo je zaplavilo sebe i i more, a bura pročistila zrak, sol, sinuse i uši.
Busevi su počeli voziti i uputili smo se u Opatiju. Plavo, zeleno, bijelo. Sva je bila u tim bojama. Nestvarna. Blještava. Spokojna.
Neumoljivo dostojanstvena.
Imala sam 16. i prvi sam put u životu pomislila Bože, umrijet ću od ljepote.
