Pravda se tiče svakoga ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umira i pravda sama. piše na stražnjoj strani korica tiskanim slovima upečatljivo crvenom bojom.
Istim fontom i bojom preko cijele naslovnice vrišti naslov knjige.
Slučaj vlastite pogibelji.
Ne znam niti želim pisati recenzije. Znam međutim, kada neka knjiga ostavi na mene dojam, kada me dotakne. Natjera na razmišljanje.
Većina je čula za Novakovu knjigu koja je postala uspješnica gotovo i prije no što je izišla iz tiska.
Osim konkretnog slučaja mladog policajca za kojeg ostajemo u neznanju počinio li je samoubojstvo ili ne, i svih likova i radnji upletenih oko tog čina, knjiga je meni otvorila pitanje koje me već nekoliko dana goni.
Koliko djelujemo kad možemo?
Koliko smo spremni uopće djelovati?
I koliko smo puta propustili djelovati jer ma bolje to pustit, ionako ne mogu ništa promijenit.
Pustiti, jer onu o lepetu leptirovih krila izrecitirati ćemo spremno samo u trenutcima kada nam to odgovara. Kada sami možemo biti lepet, propustit ćemo lepetanje i skrenuti u neko utješno lupetanje kako ionako od toga nikakve koristi. To vrijedi ionako samo za kaos i njegove teorije.
A što ako nismo zalepetali kada je trebalo, i upravo tako iza sebe ostavili kaos?
I kako je i kada postalo normalno da nam se čini da se nelepetanjem, nedjelovanjem, nereakcijom, ne ukazivanjem na nepravilnosti spašavamo od svega? Da su oni koji reagiraju crne ovce koje se u pravilu moraju sklanjati pred bijelim stadom vrhunskih debelokožaca? Savjesni, moralni, odgovorni, igrači koji štuju fair play bivaju pokošeni na sred igrališta, izneseni na nosilima, iskrcani pokraj put linije u black outu. Kad otvore oči ne vide nebo, već krvavu boju crvenog kartona kojom ih se izbacuje iz igre.
Da takvih igrača nije bilo, da nisu vodili kolone, išli u prvim redovima, stajali pred streljačkim vodovima, da nisu lepetali...
Kakav bi nam svijet danas bio? Kakva bi društvena uređenja imali? Bi li ovih dana aktualno spominjanje na najveći pogrom u povijesti čovječanstva, bilo samo to. Spominjanje. Ili bi ga još uvijek živjeli?
Knjiga ostavlja dubok dojam. Iako se može se čitati i kao običan krimić, uvjerena sam, nakon čitanja malo tko neće osjetiti mrvu nelagode ako je ikad mogao zalepetati krilima. Ma kakav kaos nakon toga nastao. Ili ne nastao.
< | siječanj, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!