Konobarica s tastature
četvrtak, 18.01.2024.
Muke po koljenu iz 2020.
Mogla sam i recimo nakon izvlačenja tekućine iz koljena i mirovanja, jednostavno još pustiti da se koljeno oporavlja, a ne ga maltretirati masažom u vlastitom aranžmanu o kojoj nemam pojma. I unerediti ga još više. Do danas bi sve to skupa bilo prošlost. Vjerojatno ne bih radila tri tjedna, kao što niti nisam, no oporavak bi bio brži, koštao bi me manje živaca, o novcima da ne govorim.
Možda sam mogla preskočiti i preopruku kolegice koja mi je za koljena ponudila stari recept njene bake Ukrajinke koji je pomogao i njoj i sestri da se oslobde vode, grčeva i ograničenosti u koljenu. Tri sam noći oblagala koljeno svježom telećom jetricom, omotavala u lanenu krpu, pa u prozirnu foliju. Iako svjesna nekih prijašnjih iskustava da mi nikakavo čvrsto omotavanje folijom n pomaže. Steže koljeno, usporava cirkulaciju, ujutro prohodam nekoliko koraka normalno dok je koljeno još izbandažirano jetricama, kupusima, plućicama na kiselo i komplet nedjeljnim ručkom. Kada skinem ovoj, situacija bude gotovo gora nego kad sam na večer omatala. No, mozak počesto radi u smjeru suprotnom od kazaljke razuma, pa gotovo svaki put pomislim a nemam što izgubiti.
Zaključak bi nakon svih milih i nemilih omatanja u koznašto bio: Ne. Pomaže. Mom. Koljenu.
Ne pomažu mu slijedeća omatanja: Teleća ili svinjska svježa jetra, svježi ili kiseli kupus, svježa na kolutove izrezana kapula; kao i slijedeća mazanja: svinjska mast, mast od senfa, krema od kanabisa, čak i voltaren mast. Crvena krema od Forevera grije, pa iako bih ju rado namazala, ne smijem.
Tako. Preporuku nisam preskočila, jer što imam izgubiti. Pa opet, pomoglo nije, hodala sam jedva. Muka mi je bila od kauča do kupaonice, što u našem stanu iznosi osam koraka. Brojala sam.
Fizikalna terapija. Dva tjedna, ukupno pet puta. I super je krenulo, lijepo se povukao otok, i krenem na vježbe. Imam neku reakciju, ali držim pod kontrolom. Onda krenem na bioterapiju. Koja je na trećem katu. Bez lifta. Znači četiri dana u nizu, po 128 stepenica. Pa se opet vratim na početak. Koljeno na kontroli kod fizijatra, nakon odrađenog seta vježbi kao dječja loptica. Ili ubrizgavnaje antibiotika direkt u koljeno odmah, ili nakon još jedne ture iste, lagane kinezioterapije ako ne bude bolje. Odlučujem se za ovo drugo. Još mjesec dana istoga, pa ako stvarno ne bude bolje zviz injekcija! Nije da se bojim.
Nakon svih milih i nemilih pregleda, operacija, manipulacija, masiranja, punkcija i maltretaže stvarno se ne bojim. No nekako mislim da je i mom koljenu dosta svega, pa ga ne želim maltretirati i koliko je moguće manje rovati po njemu.
I više ne znam na čemu sam. U međuvremenu počne zajebavat zdravo koljeno, a živac ispod lijeve lopatice na leđima u procesu je liječenja, jer pomaknuo se, pa ne znam kako bih pozicionirala lijevu ruku u koju je probilo njegovo djelovanje. Ne valja kad sjedim, ne valja kad ležim, ne valja nikako.
Henidkep na nekoliko levela.
Trenutno idem na kinezioterapije, mažem Fastum mast koja mi se pokazala kao odlična. Stavljam hladne obloge 2x dnevno na oba koljena iako mi je fizio rekao da ne treba, jer koljeno nije toplo. Votever, meni i koljenu paše. Iz kućnih vježbi izbacila sam dvije, radim samo jednu u tri serije. Pretpostavljam da su mi iziritirale zdravo koljeno. Pijem homeopatske tablete krcate NEM tvarima i jednom dnevno šumeći Brufić 400.
Leđa su puno bolje. Mada radi njih ne smijem plivati, pa čekam odobrenje. Pomoglo bi mi za koljeno. Plivanje mi čuda radi za koljeno. Ožujak mi je pun termina. Očekuje me pregled za leđa i rasterećenje koljena. Još jedan ciklus bioterapije i novih 4 x 128 stepenica. Ako budem u stanju. Ako ne, uzet ću bioterapiju na daljinu. Puno je jednostavnije bilo dok je teta terapeutica imala prostor na u prizemlju. Ovako mi je naporno, baš. Onda imam ginekološki, i na kraju, krajem mjeseca moj glavni fizijatar.
Ovako dakle. Znam da se niti jedna ustanova ne može u potpunosti posvetiti jednom pacijentu. Ono, u svim segmentima. Nerijetko i pojedinci po tim ustanovama kažu slušajte svoje koljeno (ili dio tijela-organ koji ima problem). Okej, čovjek je ponekad uistinu sam sebi najbolji doktor, terapeut, medicinski asistent...No u većini slučajeva on to ne zna biti. Ne zna slušati koljeno, bubreg, lakat. Zato ide ljudima koji su za to obrazovani. Nebitno dolaze li iz područja klasične ili alternativne medicine. Umijeće je pronaći modus, to jest liječenje koje nam najviše odgovara. E sad, kada ti oni kvalificirani iz tog modusa kažu: slušajte malo svoj – organ...popizdiš. Jer, da ga znaš odslušati, ne bi sad bio tu gdje jesi. Da ga znaš odslušati ne bi tražio pomoć od tih koji ti savjetuju da slušaš oštećeni organ ili dio tijela radi čije si nefunkcionalnosti došao K NJIMA po pomoć...Ko je tu lud? I u cijelom tom periodu, ti ne funkcioniraš, jer ti boljka ne dozvoljava. Ne radiš jer ti boljka ne dozvoljava. Ne šetaš, jer ti boljka ne dozvoljava.
Pomirila sam se s mnogima nikad više. Nikad više čučanj, nikad više trk, nikad više lopta, nikad više nogomet...Ali što ako dođe do nikad više normalan život? A daješ zaista maksimum da ne dođe do toga. I onda ti tako kaže netko kome vjeruješ i očekuješ pomoć – malo slušajte svoje koljeno. Okej frende, posudiš slušalice??? Neke za slušanje organa. Da si malo poslušam koljeno, pa da me prosvijetli što mogu, što ne.
