Ne može se zavaravati i ne pita se više. Proći će. Sve. I ovo će se igličasto inje pod prstima otopiti čim sunce proviri iza zidova visoke stambene dvokatnice. Sve je baš prolazno. Osim ovih stabala. Ukorjenili se upravo u ovom kutku svijeta, okružili mirisne grmiće lovora i mirte, stazice po kojima kamenčići pršte pritisnuti potplatima šetača i klupice neizostavno okrenute prema jugu, moru i onom otoku u daljini.
Ponekad joj se čini da je poput tih platana koje je netko nekad, vjerojatno kakav nadobudni plemić, vlastelin ili kako su se već gazde koji su gradili i uređivali parkove bez velike pomoći danas neizostavnih krajobraznih arhitekata tada nazivali, formirao u kružni drvored. Svaki se put zaustavi pokraj barem jednog debla iznova propitujući koja li je sila prirode tako nepogrešivo maštovito dizajnirala njegovu koru.
Iako joj se neizmjerno sviđa, nikada nije kupila niti jedan komad odjeće sličnog uzorka. Mladost je prošla u devedestima kada je maskirni dezen postao jedino mjerilo svih vrijednosti čovjeka na ovim nikada dovoljno mirnim, i nikada dovoljno našim, onako svoj-na-svome, prostorima.
Sunce je krenulo u misiju otapanja inja. Polako, zimski sporo vinut će se na vrh neba, a onda stropoštati iza brda prebrzo, u kasno poslijepodne.
Gazila je preko hrustavih vlati trave. Namjerno. Stazice su bile dosadne, poznato škriputave i predvidljive. Vlati trave zarobljene u staklastu bjelinu koja će za nekoliko trenutaka nestati novi su gušt.
Tko zna koliko su čudaka poput nje ispratile stare platane. I tko zna zašto je netko odlučio baš njih postaviti za čuvarice okruglog parka. Nije ni važno.
Sunce je sasvim izvirilo iza zidova i krenulo u misiju. Osmjehnula se novom danu, životu...
i zagrlila deblo stare platane.
Jer još od tamo one Oluje,
jedini je to maskirni uzorak
kojeg grli...
Post je objavljen 01.01.2024. u 22:43 sati.