Konobarica s tastature
četvrtak, 29.09.2022.
Rokanje
Potopilo nas.
Nekoliko sati padalo je kao da nikad više neće.
Strahota.
Slike koje gledaš kako se po pravilu događaju nekom drugom dogode se tebi, tvojim sugrađanima.
Vrtiš portale, TV kanale, pališ radio. Ne vjeruješ očima da voda nesmiljenom silinom bukti ulicama, odnosi sve pred sobom, ne dozvoljava otvoriti vrata automobila, trga registarske pločice, obara ljude u svoje grotlo...odnosi život.
I sve se to dogodi u nekoliko sati.
Blokiran grad. Bujica.
Kiša je doslovno tutnjala.
Ne sjećam se slične žestine ritma kapi koje strelovito zatrpavaju ulice.
Poznanica je napisala objavu kako su ona, suprug i dvoje male djece uhvaćeni u vodenom klinču autom milili kroz potopljenu ulicu prožeti dotad nedoživljenim strahom dok se razina vode naočigled povećavala.
Nekim čudom od jučerašnje apokalipse ostao je samo mulj. I spoznaja da je izgubljen jedan život.
Sve, baš sve se može nadoknaditi. I fasade, i potopljene knjige i igračke, podignuti laminati, otkinute registarske pločice... Taj život više ne.
Ispod tekstova svakakvih komentara, na radiju u kontakt emisiji svatko svoju pamet nudi.
Ono što je činjenica - na ovakvu silinu oborina, kad u svega par sati padne cijeli mjesečni prosjek kiše, teško da je itko ikada mogao računati.
Mišljenja sam da ne treba zamjerati. Ni onima što su se našli u sred nevolje na poplavljenim cestama i pločnicima, ni onima što možda nisu obavili propisno čišćenje šahtova kao ni onima što su sve to dokumentirali sa sigurne pozicije.
Treba se jednostavno zahvaliti što je sve (ako je) prošlo.
Jer, da je itko mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja, teško da bi namjerno krenuo put grada. Održavanje i čišćenje odvodnog sustava vjerojatno je, kao i mnogi drugi poslovi, limitirano nedostatkom radne snage (iako sumnjam da bi pomoglo i da su odvodi grada upravo jučer ujutro bili ama baš svi očišćeni i prohodni do savršenstva). A oni što su dokumentirali, snimali sa svojih balkona ili iz nekog portuna - kao prvo dali su nam informaciju, kao drugo neki od njih vjerojatno nisu u mogućnosti istrčati na ulicu i nešto drugo poduzeti.
Tako da samo - ne ponovilo se.
ponedjeljak, 26.09.2022.
Filozof s bordogradnje
Sve na kraju bude kako je trebalo biti. Sjeća se frenda koji nije volio glagol trebati.
-Ali kako, glagol trebati je potreban, govorila mu je.
-Je, ako imaš potrebu. Ja sam ti rijetko kad, gotovo nikad u potrebi. Imam što želim, radim što volim. Nemam potrebu trebati.
Suprotno tome, njoj se sviđalo imati potrebu za nečim.
-Okej, ako moraš odvrnuti vijak, onda ti treba šarafciger, to je već potreba iako ju nisi izrekao na glas, pokušavala je.
-Ako imam potrebu za šarafcigerom, jednostavno uzmem šarafciger. Ne definiram. Samo napravim, kužiš?
Nasmijala se.
-Ja obožavam to tvoje neizrečeno, nedefinirano trebovanje. Odradiš pa misliš da si to izbjegao, a u suštini si izvršio neku radnju koji si trebao.
Smiješno, jer njih su dvoje jednostavno trebali jedno drugo u tom komadu vremena. Baš ga je voljela. Njen otkačeni filozof. Potpora. Rame za smijanje i plakanje. Problemi ko planina, a ni do gležnja sadašnjima.
Iako sve na kraju bude kako je trebalo biti, žao joj što je trebalo biti da se on odselio tamo gore, četiri države dalje. Ona je ostala. Fali joj jezično pripetavanje s njim. On je sve dizao na višu razinu. Filozof s brodogradnje, nazivala ga je. Jer koliko god je dobar bio povlačeći linije nacrta po golemim papirima, izračunavanjem nekih njoj nepoznatih sila i potisaka uvjerena je da bi jednako dobar bio rasčlanjujući i čerečeći neke stihove, heksametre, epistoralne romane i semantičke zavrzlame. Mogao je gotovo istom lakoćom iščitavati Ovidija i Alan Forda.
Baš je bio lik.
I genijalno je što joj i sada, i nakon tolikih godina dolazi u misli i izmami osmijeh.
Kroz orošeno staklo balkonskih vrata, dok grije dlanove u koje je učahurila šalicu sa mirisnom turskom, gleda u daljinu. Jugo je spojilo nebo s morem i golemi se narančasto crni tanker jedva pomiče kroz valove. Svijetla točka tmurnog popodneva.
Sad već sasvim uvučena u magičan prizor, pitala se koliko je vjerojatno da barem dio plovećeg diva potpisuje njen filozof s bordogradnje.
A moguće je.
četvrtak, 22.09.2022.
Moćna kuća
Kada noć posrče zadnju svjetlost dana i upali umjetnu rasvjetu ta kuća dobije novu dimenziju. Uvijek joj se iznova divim prolazeći pokraj nje. Vozim ili hodam, uvijek malo usporim. Za tame gori samo u jednom prozoru. Za dana otvoren je opet samo jedan, ali drugi. Moderna fasada, stare štukature. Nekim čudom smokva ispred onog prvog prozora raste iz kamenih ploča terase. Trijem, onaj pravi, američkojužnjački na kojem vječno su dvije stolice, stol, a na njemu plavi lončić iz kojeg strši neko patuljasto zelenilo koje glumi biljku, pruža se cijelom jednom stranom. Kuća je bijela, prozore zatvaraju zelene škure.
I nikad nikog u dvorištu joj zatekla nisam.
Tko uopće živi tu? Spravlja li se u utrobi kuhinje ručak? Voli li se neka žena, muškarac u postelji koje sobe? Kakve su špine u kupaonici? radoznalo se uvijek upitam.
Lijepa je. Baš lijepa. Tamnocrveni lim namjesto crijepova probijen je sa dva vitka cjevasta dimnjaka. Nitko više ne ugrađuje takve dimnjake. Osim onih koji su gradili bijelu kuću.
Malim se, kao ručno nasipanim asfaltom, odvojkom spaja na cestu. Kladim se da tim malim odvojkom nikada auto nije prošao. I sve to danju izgleda poprilično normalno. Jedna obična bijela kuća sa zelenim škurama.
Noću, ona nekako naraste. Postane moćna. Bjelina njena dobije čudnu sjenku, zelene škure oboje se u crnu boju, kuća se nadme i sva je važna. Krov njen sjaji pod blijedim svjetlom ulične rasvjete.
Volim proći pored moćne kuće. Nemam sposobnost procijeniti kvadraturu, ali onako odokativno mogu reći da nije velika.
Ipak, i sa malenom kvadraturom, ona je moćna. Sva važna.
I kad god me put nanese proći pored nje, mala radost.
ponedjeljak, 19.09.2022.
Život
Pa pticom srebrnih krila od kapitola do kapitola. Moliš se i strepiš, gledaš na sat. Brojiš devedeset minuta i ovaj put ih ne vežeš uz zeleni travnjak već uz ticanje gumenih nogu sa atestiranim asfaltom piste. I kad ti stigli smo zabipa porukom, odahneš.
I jutros si već, na još mrakom obavijenom kolodvoru, vlažnih očiju, strepila. Cijedilla se tama iz neba oštro u prsa.
Ne daš suzama na obraz dok u čvrsti zagrljaj trpaš svu ljubav želju i nadanje, pozdrav, sretno i javi se kad stignete.
Odbrojavanje minuta dok nije došla prva poruka, da je vrijeme grozno, gužva velika, al sretno se stiglo i čeka se prijevoz do terminala.
Posljednjih dana postaješ svjesna da ti se život mijenja. Da, ma koliko kopirala i lijepila mudre misli kako im treba dati krila i pustiti ih da odlepršaju svojim putem, ma koliko bila ponosna na to mlado samosvjesno biće ipak malo sebično želiš da ju još malo, malo samo držiš za ručicu, uzmeš u naručje, posadiš na bok, tepaš joj, čitaš priču o kokotu, igraš čovječe, držiš sic dok ne zamahne pedalama prvi put bez pomoćnih, ispleteš još jednu nepravilnu kiku, napušeš kolut za plivanje, namažeš malo tjelešce mirisnim losionom nakon kupanja, skuhaš juhu od rajčice i zarolaš hrenovke u tijestu... Sve ti to tako dođe dok sebe, nju i kofer od devet i pol kilograma voziš kroz tamno jutro, prema Žabici.
Totalno ti je nebitno kakav će rezultat pobrati na sutrašnjem prijemnom i hoće li sljedećih godinu dana biti ona pauze ili brucoška. Svejedno je. Odlomio se komad života.
Odrasla je.
I odlazi.
Najprije na prijemni.
Kada papir potvrdi brucošku godinu umnožit će tamna jutra, vožnje, pomno napunjene kofere, prelete ptica srebrnih krila.
Od kapitola do kapitola
Vremenom, postat će rutina.
Možda i lakše.
četvrtak, 15.09.2022.
Pohano
Žvače sendvič sa pohanim od svinjskog buta. Pa ovo je odlično! Nekada se grozila svih tih faca koje na plažu dovuku nedjeljni ručak i trpaju svima od djece do supružnika u usta, a kad ih pogodi fakt da imaju višak hrane i da je cijelo pleme podmireno, nude ostatke nepoznatoj ekipi sa susjednih peškira. Da, peškira, jer u tim "nekada" vremenima on je ručnike nazivao peškirima pa je spremno prihvatila taj naziv.
U stvari u moru svega što je tada prihvaćala peškir je bio potpuno benigni sinonimić.
Prihvatila je da nema svinjskog pohanog na plaži, da se doma poha samo piletina, da su žene s dlakavim nogama bolje u krevetu, da joj ne treba boja za prekrivanje tek izniklih sjedina, da ne treba postavljati suvišna pitanja i da je sinoć radio duže. Sve je to lakoćom prihvaćala.
Jer nije znala drugačije.
Spokojno sad, žvače ovaj sendvič. Zadovoljno ispod trendi šešira promatra plemena po ručnicima, sluša ciku nahranjene djece u plićaku, a glatka joj koža na nogama sjaji. Pripremila ju je dobro ove godine. I kupila najbolji džem za tamnjenje. Ne zamara se ničijim radnim vremenom. Poha i prži kad, što i koliko hoće. Ako hoće. Evo jučer baš, došlo joj je ispohati par šnicli od svinjskog buta. Prekjučer otišla je s Majom na izložbu.
A večeras ide na koncert.
Zadovoljno melje donjom čeljusti. Poput krave što uživa u preživanju. Zna li krava uopće da uživa? Pojma nema. Zna samo da je njoj dobro. Odlično.
Otkad je peškir ponovno proglasila ručnikom, odlično je.
ponedjeljak, 12.09.2022.
Naše pjesme, naši snovi
Naravno, Toma.
Voljela sam i svojevremeno slušala narodnjake. Pod narodnjake podrazumijevam plejadu pjevača sa istinskim umijećem pjevanja. Toma nije bio jedan od njih, ne naravno radi vokalnih sposobnosti. Imali smo doma singlicu na kojoj je bila njegova Danka. Ili Branka, ne sjećam se. I nisam je nešto često preslušavala. A i gdje ću Tomu slušat pored Tozovca. Koji sa omota jedne longplejke strši nasmiješen sa harmonikom i odmah mi vrijedi level više.
Odgledah film. Općenito, volim filmove koji su na neki romansirani način rekonstrukcije stvarnih događaja, biografije slavnih, pjevača, sportaša... Ovaj je izvrstan. Jasno je snimljen, filmski Toma mnogo je zgodniji nego pravi, a da se ne varamo pomalo ulazim u doba kad se volim vraćati u vremena djetinjstva i mladosti pa me se dojmila kompletna scenografija.
Toma se filmom provlači kroz život sa svim usponima, hitovima, radostima, padovima, ovisnostima i bolestima, svime onim što prati slavne na njihovu putu. Nešto je istina, nešto izmaštano. I kako film odmiče, mene kroz njegov emotivni splet melodija i priče o jednoj vječno nesretnoj duši, hvataju nostalgija i žal. Ne za narodnjacima, mladosti, djetinjstvom ili sličnim...
Stigne me misao kako smo u tim vremenima svi neumorno posezali za duhovnim. Koliko su nas nesvjesno neki Toma, Vlatko, Johnny, Mika, Momo, Relja, Čkalja, Zvonimiri, Dubravke, Milani, Umberti, Sidneyi, Erice, Haroldi uvlačili u druge, imaginarne svjetove nudeći nove dimenzije i otvarajući nepregledne horizonte. Koliko nam je tada više bila važna muzika, pjesma, stih, riječ, film, slika; ona prava na platnu ili papiru. Koliko nevažno Radomir si, Mustafa ili Stjepan. Samra, Snježana ili Lucija.
Bilo je važno učiti. Slušati. Hraniti se. Izvlačiti velike misli. Buniti se bezrazložno, jer bunt je sam po sebi bitan. Graditi se na jedan mnogo čovječniji način no danas.
Grabeći iz knjiga, nota, boja, filmskih platna, kvizova. Iz svega što se nudilo.
Halapljivo i neutaživo.
Kao da nema sutra.
četvrtak, 08.09.2022.
Čuđenje
I sam se čudio. Čudio se životu. Živosti. Jer, nije li čudno da mu tijelo odbrojava skoro osamdeset godina. Da to srce u srednjeprsištu njegovom kuca postojano već preko dvadeset i osam hiljada dana. Dvadeset i osam hiljada dana po dvadeset i četiri sata, neumorno, redovito, bez premišljanja. Bez stentova, pomoći pilula, pogonjeno samo krvlju koja se pravilno i bez zastoja i nakupina godinama već upinje i istiskuje iz žila klijetki, pretklijetki, i kojih već sve ne dijelova tog čuda.
Ponekad, u danima teškog olovnog juga malo teže funkcionira. Brže se umori, a na prsa zasjedne nešto. Tada uvijek pomisli kako je vrijeme da pođe. I da bi tako bilo bolje. Da ne muči ni srce, ni sebe još manje svoje najbliže koji ga na dnevnoj bazi obilaze. Poživio je lijepo i svrhovito. Ispunjeno. Išlo je sve kako treba. Volio bi reći kao na filmu ili kao u priči, ali po tim se filmovima i pričama uvijek nešto zakomplicira, netko biva prevaren, ranjen, ubijen, udari požar, potres, nesreća neka.
U njega je bilo, nikad preobilno, ali onako baš lijepo. I malo za čim žali.
Kad tusto jugo rastjeraju svježi vjetrovi i s njima odleprša teret s prsa, već zaboravi primisli o odlasku. Ne ide mu se. Želio bi da srce još neko vrijeme obavlja svoj zadatak. Jer, ako se nije umorilo za ovih dvadeset i skoro devet tisuća dana, što bi mu problem bio još koju tisućicu.
Tada ne računa u koliko godina stane tisućica dana. Sjedne u svoj mali Opel i spusti se do lučice. Ekipa se prorijedila prirodnom selekcijom i novine, koje je nekoć uvijek vrtio od posljednje prema prvoj strani, izbjegava uzeti u ruke. Mrzi ga ona treća stranica po tom redu, na kojoj bi sve češće u crnom kvadratiću prepoznao poznato lice. Rađe sa preostalima raspravlja o nebitnome. Jer što im više bitno biti mora u ovim dobu. Ne mare više za mnoge brige. Odmarili su ih.
Sada im je samo ispuniti i odraditi dan. U priči, laganoj zafrkanciji, sa neizbježnim staračkim čuđenjem kakva su ovo vremena došla i nostalgičnim divanima o onim prošlim, puno, puno boljim.
Kad s večeri legne u postelju i navuče mirisni lancun do brade zahvali se na danu.
I poželi buđenje u sljedećem.
Da se otkucajima još malo čuditi može...
ponedjeljak, 05.09.2022.
Smiraj
Bila je sretna. Onako sretno sretna. Sve je posloženo. Svi su zdravi, nema dugova, dan je prasnuo vedrinom i ožujsko sunce prosulo se po terasi. Neoprezno, samo u kućnoj trenerci, ponešena unutarnjim mirom i čistim zadovoljstvom zakoračila je, sa šalicom mirisne kave na zrak. Bura je zavijorila uvojcima njene sjajne smeđe kose. Udahne duboko, do posljednje pore pluća. Godinama je sanjala ovakvo jutro. Jutro u kojem neće biti nikakvih briga, tlake, tuge, sjete ni žaljenja. Bremena.
Dočekala je.
Pitali su je hoće li joj biti dosadno sada kad nema jutarnje budilice i tablica u koje treba pet dana u tjednu unositi suhoparne podatke. Hoće li joj faliti ovi hodnici, uredi, šištanje printera, zvonjava telefona... Hihotala je već lagano omamljena mjehurićima iz flute čaše. Naravno da neće. Napunila je godine. Života, radnog staža. Protekle su rijekom življenja koja je ponekad tromo vijugala skupljajući usputne naplavine, češće hučala bukovima, i sve se tako prema dalekoj delti valjala iz dana u dan.
Tokom su neki odlazili, drugi se rađali, jedne je ispraćala, druge dočekivala.
Odradila je sve.
Sama je.
Bilo je krasno i kad je bila u paru. Iako se nije posložilo da sada, kad bi lijepo bilo kuhati jutrom punu džezvu, uživa u dvoje, nije tužna. Tako je bilo zapisano. Tugovala je. Odbolovala je. Odradila.
Pitali su je hoće li joj biti dosadno.
U još jednom moćnom refulu vjetar ju dodirne i prožme cijelu.
Nema šanse, pomisli i osmjehne se.
U delti njena smiraja kava joj jače zamiriši.
Tamo u daljini, more se namreška srebrom sunca.
četvrtak, 01.09.2022.
Kratko, kasno je
Mislila sam da ću stići, ali s dobrim razlogom ne stignem ukucati onoliko riječi koliko bih htjela. Malo je do kraja dana koji je bio baš ispunjen :)
Upravo smo sa Ljetne pozornice. Odgledali hit predstavu Casabianca. . Irena Grdinić i Mario Lipovšek Battifiacca. Nasmijali se do suza. Svima koji su u prilici, čakavski im dijalekt nije stran i uspiju dobiti karte, preporuka od srca. Nećete požaliti ni sekunde.
Jesu lokalci i nisu profesionalci, ali dva sata i kvarat punokrvne predstave uistinu se isplati pogledati.
Idemo nanati.
Sutra se radi.
:)
