Konobarica s tastature

četvrtak, 08.09.2022.

Čuđenje

I sam se čudio. Čudio se životu. Živosti. Jer, nije li čudno da mu tijelo odbrojava skoro osamdeset godina. Da to srce u srednjeprsištu njegovom kuca postojano već preko dvadeset i osam hiljada dana. Dvadeset i osam hiljada dana po dvadeset i četiri sata, neumorno, redovito, bez premišljanja. Bez stentova, pomoći pilula, pogonjeno samo krvlju koja se pravilno i bez zastoja i nakupina godinama već upinje i istiskuje iz žila klijetki, pretklijetki, i kojih već sve ne dijelova tog čuda.
Ponekad, u danima teškog olovnog juga malo teže funkcionira. Brže se umori, a na prsa zasjedne nešto. Tada uvijek pomisli kako je vrijeme da pođe. I da bi tako bilo bolje. Da ne muči ni srce, ni sebe još manje svoje najbliže koji ga na dnevnoj bazi obilaze. Poživio je lijepo i svrhovito. Ispunjeno. Išlo je sve kako treba. Volio bi reći kao na filmu ili kao u priči, ali po tim se filmovima i pričama uvijek nešto zakomplicira, netko biva prevaren, ranjen, ubijen, udari požar, potres, nesreća neka.
U njega je bilo, nikad preobilno, ali onako baš lijepo. I malo za čim žali.
Kad tusto jugo rastjeraju svježi vjetrovi i s njima odleprša teret s prsa, već zaboravi primisli o odlasku. Ne ide mu se. Želio bi da srce još neko vrijeme obavlja svoj zadatak. Jer, ako se nije umorilo za ovih dvadeset i skoro devet tisuća dana, što bi mu problem bio još koju tisućicu.
Tada ne računa u koliko godina stane tisućica dana. Sjedne u svoj mali Opel i spusti se do lučice. Ekipa se prorijedila prirodnom selekcijom i novine, koje je nekoć uvijek vrtio od posljednje prema prvoj strani, izbjegava uzeti u ruke. Mrzi ga ona treća stranica po tom redu, na kojoj bi sve češće u crnom kvadratiću prepoznao poznato lice. Rađe sa preostalima raspravlja o nebitnome. Jer što im više bitno biti mora u ovim dobu. Ne mare više za mnoge brige. Odmarili su ih.
Sada im je samo ispuniti i odraditi dan. U priči, laganoj zafrkanciji, sa neizbježnim staračkim čuđenjem kakva su ovo vremena došla i nostalgičnim divanima o onim prošlim, puno, puno boljim.
Kad s večeri legne u postelju i navuče mirisni lancun do brade zahvali se na danu.
I poželi buđenje u sljedećem.
Da se otkucajima još malo čuditi može...


08.09.2022. u 21:55 • 20 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< rujan, 2022 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2024 (4)
Ožujak 2024 (8)
Veljača 2024 (8)
Siječanj 2024 (9)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (8)
Rujan 2023 (6)
Kolovoz 2023 (9)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Svibanj 2023 (9)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (8)
Siječanj 2023 (9)
Prosinac 2022 (9)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (9)
Kolovoz 2022 (7)
Srpanj 2022 (9)
Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva