Konobarica s tastature
četvrtak, 08.09.2022.
Čuđenje
I sam se čudio. Čudio se životu. Živosti. Jer, nije li čudno da mu tijelo odbrojava skoro osamdeset godina. Da to srce u srednjeprsištu njegovom kuca postojano već preko dvadeset i osam hiljada dana. Dvadeset i osam hiljada dana po dvadeset i četiri sata, neumorno, redovito, bez premišljanja. Bez stentova, pomoći pilula, pogonjeno samo krvlju koja se pravilno i bez zastoja i nakupina godinama već upinje i istiskuje iz žila klijetki, pretklijetki, i kojih već sve ne dijelova tog čuda.
Ponekad, u danima teškog olovnog juga malo teže funkcionira. Brže se umori, a na prsa zasjedne nešto. Tada uvijek pomisli kako je vrijeme da pođe. I da bi tako bilo bolje. Da ne muči ni srce, ni sebe još manje svoje najbliže koji ga na dnevnoj bazi obilaze. Poživio je lijepo i svrhovito. Ispunjeno. Išlo je sve kako treba. Volio bi reći kao na filmu ili kao u priči, ali po tim se filmovima i pričama uvijek nešto zakomplicira, netko biva prevaren, ranjen, ubijen, udari požar, potres, nesreća neka.
U njega je bilo, nikad preobilno, ali onako baš lijepo. I malo za čim žali.
Kad tusto jugo rastjeraju svježi vjetrovi i s njima odleprša teret s prsa, već zaboravi primisli o odlasku. Ne ide mu se. Želio bi da srce još neko vrijeme obavlja svoj zadatak. Jer, ako se nije umorilo za ovih dvadeset i skoro devet tisuća dana, što bi mu problem bio još koju tisućicu.
Tada ne računa u koliko godina stane tisućica dana. Sjedne u svoj mali Opel i spusti se do lučice. Ekipa se prorijedila prirodnom selekcijom i novine, koje je nekoć uvijek vrtio od posljednje prema prvoj strani, izbjegava uzeti u ruke. Mrzi ga ona treća stranica po tom redu, na kojoj bi sve češće u crnom kvadratiću prepoznao poznato lice. Rađe sa preostalima raspravlja o nebitnome. Jer što im više bitno biti mora u ovim dobu. Ne mare više za mnoge brige. Odmarili su ih.
Sada im je samo ispuniti i odraditi dan. U priči, laganoj zafrkanciji, sa neizbježnim staračkim čuđenjem kakva su ovo vremena došla i nostalgičnim divanima o onim prošlim, puno, puno boljim.
Kad s večeri legne u postelju i navuče mirisni lancun do brade zahvali se na danu.
I poželi buđenje u sljedećem.
Da se otkucajima još malo čuditi može...
