Pa pticom srebrnih krila od kapitola do kapitola. Moliš se i strepiš, gledaš na sat. Brojiš devedeset minuta i ovaj put ih ne vežeš uz zeleni travnjak već uz ticanje gumenih nogu sa atestiranim asfaltom piste. I kad ti stigli smo zabipa porukom, odahneš.
I jutros si već, na još mrakom obavijenom kolodvoru, vlažnih očiju, strepila. Cijedilla se tama iz neba oštro u prsa.
Ne daš suzama na obraz dok u čvrsti zagrljaj trpaš svu ljubav želju i nadanje, pozdrav, sretno i javi se kad stignete.
Odbrojavanje minuta dok nije došla prva poruka, da je vrijeme grozno, gužva velika, al sretno se stiglo i čeka se prijevoz do terminala.
Posljednjih dana postaješ svjesna da ti se život mijenja. Da, ma koliko kopirala i lijepila mudre misli kako im treba dati krila i pustiti ih da odlepršaju svojim putem, ma koliko bila ponosna na to mlado samosvjesno biće ipak malo sebično želiš da ju još malo, malo samo držiš za ručicu, uzmeš u naručje, posadiš na bok, tepaš joj, čitaš priču o kokotu, igraš čovječe, držiš sic dok ne zamahne pedalama prvi put bez pomoćnih, ispleteš još jednu nepravilnu kiku, napušeš kolut za plivanje, namažeš malo tjelešce mirisnim losionom nakon kupanja, skuhaš juhu od rajčice i zarolaš hrenovke u tijestu... Sve ti to tako dođe dok sebe, nju i kofer od devet i pol kilograma voziš kroz tamno jutro, prema Žabici.
Totalno ti je nebitno kakav će rezultat pobrati na sutrašnjem prijemnom i hoće li sljedećih godinu dana biti ona pauze ili brucoška. Svejedno je. Odlomio se komad života.
Odrasla je.
I odlazi.
Najprije na prijemni.
Kada papir potvrdi brucošku godinu umnožit će tamna jutra, vožnje, pomno napunjene kofere, prelete ptica srebrnih krila.
Od kapitola do kapitola
Vremenom, postat će rutina.
Možda i lakše.
Post je objavljen 19.09.2022. u 21:21 sati.