Sve na kraju bude kako je trebalo biti. Sjeća se frenda koji nije volio glagol trebati.
-Ali kako, glagol trebati je potreban, govorila mu je.
-Je, ako imaš potrebu. Ja sam ti rijetko kad, gotovo nikad u potrebi. Imam što želim, radim što volim. Nemam potrebu trebati.
Suprotno tome, njoj se sviđalo imati potrebu za nečim.
-Okej, ako moraš odvrnuti vijak, onda ti treba šarafciger, to je već potreba iako ju nisi izrekao na glas, pokušavala je.
-Ako imam potrebu za šarafcigerom, jednostavno uzmem šarafciger. Ne definiram. Samo napravim, kužiš?
Nasmijala se.
-Ja obožavam to tvoje neizrečeno, nedefinirano trebovanje. Odradiš pa misliš da si to izbjegao, a u suštini si izvršio neku radnju koji si trebao.
Smiješno, jer njih su dvoje jednostavno trebali jedno drugo u tom komadu vremena. Baš ga je voljela. Njen otkačeni filozof. Potpora. Rame za smijanje i plakanje. Problemi ko planina, a ni do gležnja sadašnjima.
Iako sve na kraju bude kako je trebalo biti, žao joj što je trebalo biti da se on odselio tamo gore, četiri države dalje. Ona je ostala. Fali joj jezično pripetavanje s njim. On je sve dizao na višu razinu. Filozof s brodogradnje, nazivala ga je. Jer koliko god je dobar bio povlačeći linije nacrta po golemim papirima, izračunavanjem nekih njoj nepoznatih sila i potisaka uvjerena je da bi jednako dobar bio rasčlanjujući i čerečeći neke stihove, heksametre, epistoralne romane i semantičke zavrzlame. Mogao je gotovo istom lakoćom iščitavati Ovidija i Alan Forda.
Baš je bio lik.
I genijalno je što joj i sada, i nakon tolikih godina dolazi u misli i izmami osmijeh.
Kroz orošeno staklo balkonskih vrata, dok grije dlanove u koje je učahurila šalicu sa mirisnom turskom, gleda u daljinu. Jugo je spojilo nebo s morem i golemi se narančasto crni tanker jedva pomiče kroz valove. Svijetla točka tmurnog popodneva.
Sad već sasvim uvučena u magičan prizor, pitala se koliko je vjerojatno da barem dio plovećeg diva potpisuje njen filozof s bordogradnje.
A moguće je.
Post je objavljen 26.09.2022. u 20:46 sati.