Naravno, Toma.
Voljela sam i svojevremeno slušala narodnjake. Pod narodnjake podrazumijevam plejadu pjevača sa istinskim umijećem pjevanja. Toma nije bio jedan od njih, ne naravno radi vokalnih sposobnosti. Imali smo doma singlicu na kojoj je bila njegova Danka. Ili Branka, ne sjećam se. I nisam je nešto često preslušavala. A i gdje ću Tomu slušat pored Tozovca. Koji sa omota jedne longplejke strši nasmiješen sa harmonikom i odmah mi vrijedi level više.
Odgledah film. Općenito, volim filmove koji su na neki romansirani način rekonstrukcije stvarnih događaja, biografije slavnih, pjevača, sportaša... Ovaj je izvrstan. Jasno je snimljen, filmski Toma mnogo je zgodniji nego pravi, a da se ne varamo pomalo ulazim u doba kad se volim vraćati u vremena djetinjstva i mladosti pa me se dojmila kompletna scenografija.
Toma se filmom provlači kroz život sa svim usponima, hitovima, radostima, padovima, ovisnostima i bolestima, svime onim što prati slavne na njihovu putu. Nešto je istina, nešto izmaštano. I kako film odmiče, mene kroz njegov emotivni splet melodija i priče o jednoj vječno nesretnoj duši, hvataju nostalgija i žal. Ne za narodnjacima, mladosti, djetinjstvom ili sličnim...
Stigne me misao kako smo u tim vremenima svi neumorno posezali za duhovnim. Koliko su nas nesvjesno neki Toma, Vlatko, Johnny, Mika, Momo, Relja, Čkalja, Zvonimiri, Dubravke, Milani, Umberti, Sidneyi, Erice, Haroldi uvlačili u druge, imaginarne svjetove nudeći nove dimenzije i otvarajući nepregledne horizonte. Koliko nam je tada više bila važna muzika, pjesma, stih, riječ, film, slika; ona prava na platnu ili papiru. Koliko nevažno Radomir si, Mustafa ili Stjepan. Samra, Snježana ili Lucija.
Bilo je važno učiti. Slušati. Hraniti se. Izvlačiti velike misli. Buniti se bezrazložno, jer bunt je sam po sebi bitan. Graditi se na jedan mnogo čovječniji način no danas.
Grabeći iz knjiga, nota, boja, filmskih platna, kvizova. Iz svega što se nudilo.
Halapljivo i neutaživo.
Kao da nema sutra.
Post je objavljen 12.09.2022. u 19:45 sati.