Kada noć posrče zadnju svjetlost dana i upali umjetnu rasvjetu ta kuća dobije novu dimenziju. Uvijek joj se iznova divim prolazeći pokraj nje. Vozim ili hodam, uvijek malo usporim. Za tame gori samo u jednom prozoru. Za dana otvoren je opet samo jedan, ali drugi. Moderna fasada, stare štukature. Nekim čudom smokva ispred onog prvog prozora raste iz kamenih ploča terase. Trijem, onaj pravi, američkojužnjački na kojem vječno su dvije stolice, stol, a na njemu plavi lončić iz kojeg strši neko patuljasto zelenilo koje glumi biljku, pruža se cijelom jednom stranom. Kuća je bijela, prozore zatvaraju zelene škure.
I nikad nikog u dvorištu joj zatekla nisam.
Tko uopće živi tu? Spravlja li se u utrobi kuhinje ručak? Voli li se neka žena, muškarac u postelji koje sobe? Kakve su špine u kupaonici? radoznalo se uvijek upitam.
Lijepa je. Baš lijepa. Tamnocrveni lim namjesto crijepova probijen je sa dva vitka cjevasta dimnjaka. Nitko više ne ugrađuje takve dimnjake. Osim onih koji su gradili bijelu kuću.
Malim se, kao ručno nasipanim asfaltom, odvojkom spaja na cestu. Kladim se da tim malim odvojkom nikada auto nije prošao. I sve to danju izgleda poprilično normalno. Jedna obična bijela kuća sa zelenim škurama.
Noću, ona nekako naraste. Postane moćna. Bjelina njena dobije čudnu sjenku, zelene škure oboje se u crnu boju, kuća se nadme i sva je važna. Krov njen sjaji pod blijedim svjetlom ulične rasvjete.
Volim proći pored moćne kuće. Nemam sposobnost procijeniti kvadraturu, ali onako odokativno mogu reći da nije velika.
Ipak, i sa malenom kvadraturom, ona je moćna. Sva važna.
I kad god me put nanese proći pored nje, mala radost.
Post je objavljen 22.09.2022. u 23:16 sati.