Bila je sretna. Onako sretno sretna. Sve je posloženo. Svi su zdravi, nema dugova, dan je prasnuo vedrinom i ožujsko sunce prosulo se po terasi. Neoprezno, samo u kućnoj trenerci, ponešena unutarnjim mirom i čistim zadovoljstvom zakoračila je, sa šalicom mirisne kave na zrak. Bura je zavijorila uvojcima njene sjajne smeđe kose. Udahne duboko, do posljednje pore pluća. Godinama je sanjala ovakvo jutro. Jutro u kojem neće biti nikakvih briga, tlake, tuge, sjete ni žaljenja. Bremena.
Dočekala je.
Pitali su je hoće li joj biti dosadno sada kad nema jutarnje budilice i tablica u koje treba pet dana u tjednu unositi suhoparne podatke. Hoće li joj faliti ovi hodnici, uredi, šištanje printera, zvonjava telefona... Hihotala je već lagano omamljena mjehurićima iz flute čaše. Naravno da neće. Napunila je godine. Života, radnog staža. Protekle su rijekom življenja koja je ponekad tromo vijugala skupljajući usputne naplavine, češće hučala bukovima, i sve se tako prema dalekoj delti valjala iz dana u dan.
Tokom su neki odlazili, drugi se rađali, jedne je ispraćala, druge dočekivala.
Odradila je sve.
Sama je.
Bilo je krasno i kad je bila u paru. Iako se nije posložilo da sada, kad bi lijepo bilo kuhati jutrom punu džezvu, uživa u dvoje, nije tužna. Tako je bilo zapisano. Tugovala je. Odbolovala je. Odradila.
Pitali su je hoće li joj biti dosadno.
U još jednom moćnom refulu vjetar ju dodirne i prožme cijelu.
Nema šanse, pomisli i osmjehne se.
U delti njena smiraja kava joj jače zamiriši.
Tamo u daljini, more se namreška srebrom sunca.
Post je objavljen 05.09.2022. u 18:56 sati.