Konobarica s tastature
četvrtak, 28.01.2021.
Paradoksi
Novi bijeli radijator fino zaobljenih bridova. Iz njega put zidova kreću male bijele cijevi. Vijugaju, nestaju negdje. Nije hladno u hodniku. Ugodno je. Ipak, svi sjede u kaputima i jaknama. Na svakoj drugoj stolici. Mama sjedi u onoj na kotače. Tako nam je lakše dok s njom putujemo negrijanim hodnicima. Ulaz u zgradu nedavno je adaptiran. Ljetos se u zgradu ulazilo sa stražnje strane, radi preuređenja glavnog ulaza. I danas smo ušli sa stražnje strane. Glavni ulaz ima četiri stepenice nakon kojih se nastavlja platforma sa laganom uzbrdicom s lijeve, i nekoliko stepenica s desne strane. Po sredini je lijepa kromirana ograda. Ispred predivnog obnovljenog glavnog ulaza plava je pločica sa strelicom i simbolom stolice sa kotačima. Zgrada je golema, ostavština još iz vremena progresa kada su dolazili sa svih strana svijeta u lučki grad, stvarali i gradili. Nakon toga u vremenu onih koji su dolazili iz svih krajeva savezne i socijalističke nije se puno marilo niti ulagalo. I na koncu ovi sada moraju adaptirati.
I pokraj predivnih novoobnovljenih glavnih ulaza ukucavati plave ploče sa simbolom stolice s kotačima koje usmjeravaju na sasvim drugi kraj goleme zgrade.
Šifra za ulaz sa te strane ponijela je broj one godine za koju svi pitaju di si bio...
Osoblje na dermatologiji izuzetno je susretljivo i ljubazno.
ponedjeljak, 25.01.2021.
Prosvjetljenje
Tekst je nastao unatrag nekoliko godina. Jedan od onih svako zlo za neko dobro momenata
Četrdeset i četiri su mi godine.
Nakon paklenog sezonskog ljeta na najsunčanijem otoku u Hrvata, pozicije dnevnog voditelja drugog kluba na otoku, satnice koja se mjesečno vrtila na oko 340 sati (cca 12 dnevno BEZ slobodnog dana), pregorijevanja na svakodnevnoj vatri fine torture kolege/nadređenog pjetlića odlučujem da se nakon rollercoastera voditelja lokala vraćam onom izvornom. Želim biti konobarica. Čvrsto i opet.
Na prvi razgovor dolazim ispunjena samopouzdanjem, no ponizna. Ne bahatim se i puštam da moj solidni životopis odradi svoje. Pregršt objekata, radnih pozicija, obrazovanje, znanje, iskustvo, jezici. Aduti koji ne mogu promašiti. Spremna sam za bilo kakva pitanja. Svjesna još hrpe za naučiti, ponosna na stečeno znanje, vjerujem si.
Pjetlić. Jedan od četvoro predstavnika korporacije, od kojih niti jedan nije smatrao shodnim predstaviti se. Moderna kravata diskretnog uzorka, bijela košulja, odijelo, gel u laganim kovrčama, trendi sat na zapešću. Dok odgovaram na pitanja "komisije" on u rukama premeće moj životopis. Procjenjujem da je petnaestak godina mlađi od mene.
-Po ovome izgleda da ste dosta, onako – šarali. - izjavljuje propuštajući između palca i naredna dva prsta mojih nekoliko CV stranica.
-Molim?
-Pa kako da kažem...dosta ste... - pravi pauzu ne znajući kako da mi da do znanja da je po njegovom kriteriju malo puno lokala utkano u moj profesionalni put.
-Promijenili objekata, mislite.- olakšavam mu
-Pa da. To. -
Osmjehujem se. Dajem do znanja da sam ponosna na tu činjenicu. Jesam, prošla sam lokala, od odličnih, respektabilnih, do onih najobičnijih.
Ne govorim ništa. Pjetlić je nekoliko trenutaka u nelagodi. Pretpostavljam da je očekivao moje opravdanje za te silne lokale. A meni ne pada na pamet. Išla sam ispravnim putem. Od prve do posljednje stepenice. I kada poslodavci nisu plaćali, kada nisu prijavljivali, kada se radilo na crno ili na pola radnog vremena uz obavljanje VŠS posla s prijavom na NKV. Kada je prije posla trebalo oprati podove i wc-e, ponekad prozore (to vama ženskama bolje ide). Kada su odbijali od plaće za postojeće i nepostojeće manjkove jer – moglo im se. Od lokala do lokala gladna učenja i usvajanja znanja. Novci dođu i prođu, znanje ostaje, iskustva su neprocjenjiva Shvativši da se nemam namjeru opravdavati se izustio je:
-Pa zašto? - istog mi je trenutka bilo jasno da sam u spomenutu korporaciju došla posljednji put na razgovor.
-Zašto što?
-Zašto toliko lokala?
-Pa...negdje je bila želja za daljnjim usavršavanjem, negdje poslodavci nisu ipunjavali svoje obaveze, pa mi nije odgovaralo. A negdje ja nisam odgovarala njima. - Oslobađam se, osmjehujem se, svejedno mi.
-A – ha. Znači bilo je i toga.
-Naravno. - smješak mi ne silazi s lica. Ispunjena sam. Posao vjerojatno neću dobiti, a i da se dogodi suprotno, odlučila sam da nadalje JA biram.
Biram ne imati pjetliće netom pozavršavanih fakulteta, sa nula sati iskustva u operativi , bez upoznavanja procesa kroz rad, bez osnova ophođenja, za svoje nadređene. Biram biti osoba, a ne žensko. Biti adekvatno i redovito plaćena za svoj rad i znanje. Biti zadovljna i koliko je god moguće uživati u poslu.
Biram...
ne odabrati veliku korporaciju za poslodavca
ni pjetlića čudne komunikacije za nadređeog.
Hvala.
I doviđenja.
četvrtak, 21.01.2021.
Grlim
Dan je zagrljaja. Malo je malo dan nečega, nekoga. Nekada je bio Dan Republike, Armije, Borca, nečeg sličnog i to bi bilo to. No dvadeset i prvo je stoljeće pa smo svi mnogo slobodniji, napredniji i nikad manjih ljudskih prava, a od političke korektonsti i nekorektnosti više ne možeš sastaviti pet rečenica u komentiranju, a da se ne ocjeni kako "to baš i nije bilo politički korektno". Osobno, o političkoj korektnosti sve sam bitno naučila još u doba prethodno navedenih Dana, a iz onih famoznih deset Božjih, kod kojih je u nas doma osobiti naglasak između još dvije bio na onoj o bližnjem svom.
E sad, koliko smo odmakli u posljednjih malo više od pola stoljeća...Nešto jesmo. Ako uzmemo u obzir da je boja kože u državi koja se voli ponositi slobodama i demokracijom, u to vrijeme segregirala tko gdje može u autobusu sjediti, i na koji ulaz u knjižnicu ili hotel ući, a da danas u zatvor možeš ako izustiš riječ "crnac", onda jesmo. S druge pak strane, zagovaramo "slobodu govora, bez govora mržnje", dok nam navijačke skupine uredno u svakom drugom pjesmuljku za bodrenje omiljenog kluba riječ "mrzim" izvikuju nekoliko desetina puta tijekom utakmice i nikom ništa.
I tako, sad kad sam izlamentirala o slobodama i svemu ponešto da se vratim na Dan zagrljaja, koji po nekom redu stiže nakon najdepresivnijeg dana u godini. Po kojem se kriteriju ti dani proglašavaju pojma nemam. No zagrljaje volim. Jako.
Ne volim mlaki stisak ruke kao ni zagrljaj koji mi govori ne znam šta sad . Ima osoba koje jednostavno, kad ih zagrliš, nemaju pojma šta da rade s tim čudnim kontaktom koji im se upravo događa...Njih nastojim što češće grliti, ne bi li spoznali ljekovitost tog totalno besplatnog genijalnog delovanja.
Nekih se zagrljaja ne mogu zasititi. Potonem u njih bez straha od utapanja. Upravo suprotno. Vanjski je to dodir dodir koji poput magije, izljušti sve ono teško sa stijenki nutrine i putem dubokog izdaha izbaci težinu van, u nepovrat. U njima se želim utapati. Uvijek.
Pamtim mnoge davne čvrste, tople, iskrene, zagrljaje dodijeljene mi u tuzi, sreći, ljubavi i ljubovanju. Na svima sam zahvalna.
I nikad mi ih dosta.
Besplatan je, dijelite ga, pružajte i s radošću primajte - ako vam nije problem. Vrijedi.
ponedjeljak, 18.01.2021.
Voljela bih
Na ovom blogu manje svađa, manje ujedanja, manje ego balona.
Moderniji dashboard (a nisam neki informatički ekspert)
Mogućnost da kliknem na link bloga kojeg pratim, pa da ga otvorim, i pratim.
Mogućnost da pohranim blogove koje pratim u rubriku "Blogovi koje pratim" i "Novo a blogovima koje pratim"
Da ukucam u tražilicu ime bloga, pa da mi ga ista pronađe.
I tako, štošta nešto
A možda sam samo blog nepismena.
Možda puno volim pratiti.
I ne volim kad ne pronađem.
Bit će da su u bunaru.
četvrtak, 14.01.2021.
Stara žvrljotina i nova lamentacija
Oni tipovi ljudi koji ne piju, ne puše, umjesto kave piju čaj i kod kuće ga imaju nebrojeno mnogo vrsta. Po najvećoj vrućini muškarci tog tipa nose bermude i košulje dugih rukava, sandale i torbicu o ramenu. Ne preko prsa, pa da pada na suprotni bok, već onako old fashion na bok koji stoji ramenu s iste strane. Slamnati šešir koji veze s modom nema, nego upravo svrsi služi..Kada prislone mobitel na uho, pričaju mekanim engleskim jezikom za kojeg, kad ga čuješ pomisliš da će se raspasti dok dođe do sugovornika s druge strane bežične veze. Kad ne pričaju na mobitel, lice im ima onaj vječni tupasti, dobroćudni osmjehić.
Žene pak, po toj istoj najvećoj vrućini nose suknje koje skrivaju gležnjeve ili haljine dugih rukava. Lepršave, šarene. Do gležnjeva, pa i duže, da im prekriju sandale s milion kaišića. Majice su im jednobojne, nerijetko crne ili bijele i bez rukava.A ako su košulje onda sasvim druga krajnost...naravno, dugi rukav.
Ti ljudi putuju posvuda s nekom čudnom mirnoćom u očima i osmjehu. Vjerojatno su proputovali, ali doslovno pola svijeta...I niti jedna im policijska uprava nije strana...
Zapis iz čekaonice MUP-a 14.09.2011.
Nabasah danas na ovaj zapis. Materijal dragulj. Može se razraditi u kvalitetnu priču. Mnogo sam ovakvih žvrljotina napisala kada bi me zaskočilo neko čekanje. Za planirana čekanja uvijek imam neko štivo.Nesreća je - danas kad me čekanje zaskoči, mobitel iskoči. Prerijetko gledam oko sebe i bilježim, premalo sakupljam ovakve bisere. Ne znam koji sam mobitel imala 2011. al obzirom da sam bila sklona Nokiji ne sumnjam da je te marke i bio. I da je od zanimljivih sadržaja imao onu zmija igricu.
Pametni telefon sam prvi kupila prije dvije godine. Do tada bih uglavnom dobijala, ili za sitne pare kupovala odbačene, ali još sasvim funkcionalne modele frendice koja luduje za gadgetima. Dva polovna Blackberry modela koja mi je poklonila i danas ne mogu prežaliti. Odlični su mi bili. Al da se ne lažemo, i na ovaj pametni sam se brzo navikla.
Žao mi ponekad bude koliko i kako brzo.
I zato me žvrljotine iz nekih bivših dekada razvesele. I često dobro posluže.
ponedjeljak, 11.01.2021.
Heroji, a ne samo chefovi
"Da se ne lažemo, godinama kolektivno stvaramo atmosferu gdje nekompetenciji dajemo na značaju zbog sitnih osobnih interesa. Sada nam se svima to vraća." - Mate Janković
Dvije rečenice u koje je poznati hrvatski chef sabio dugogodišnju boljeticu hrvatskog društva. Nekompetenciju. Jer dali smo, negdje putem svi mi, da nam struke vode nekompetetni, neobrazovani, bez iskustva ljudi. Svi zadiremo u sve i svi se u sve razumijemo. Odlučuju oni koji imaju veću moć, više novca, bolje utjecaje, veze posvuda.
Ostat ću u okvirima svoje struke.
U vrijeme divljeg zapada druge polovine devedesetih lokale, ugostiteljske objekte, pa i hotele vodili su nećaci, bratići, zetovi, kćeri i sinovi gazdini ili gazdinih pozanika. Bez dana rada u operativi. Drmali sudbinama ljudi koji su iskustvo sticali godinama i učili od gospode kuhara, konobara, hotelijera. Plaće se nisu isplaćivale. Ili jesu. pola na račun pola na ruke (čitaj nikad). Gazdine su osobe od povjerenja hodale lokalom u cipelama vrijednim mjesečne radničke plaće, dok za plaće radnika nije bilo. Početkom devedesetih dobar dio kvalitetnog kadra je otišao van granica umrle države. Nakon toga svojim su ponašanjem novokomponovane gazde uspjele otjerati dobar dio ostatka druge polovice van granica suverene i samostalne.
Al preživjelo se. Nekako.
Krenuo je neki novi val, turizam je postao glavnom strategijom države i nešto se pomaklo. Državi. Turizmu. Ugostiteljima. I umjesto da turizam generira zamah u ostalim granama privrede, pa da prodišu mnogi osim ugostitelja - ništa. Tromo, neizvedivo, ne ide, stoji. Interesi.
Korona.
Koliko je krhko graditi strategiju razvoja države na takvoj jednoj grani poput turizma, postalo je očigledno u vrijeme još uvijek aktualne pandemije. Mjere i zatvaranja ponovno prijete turizmu i ugostiteljstvu.
I onda nam se, nažalost dogodi 6,2.
I shvatimo paradoks apsurdistana u kojem živimo.
Državi koja je uslijed epidemioloških mjera pozatvarala ugostiteljske objekte, od kojih mnogi uopće više neće biti u mogućnosti otvoriti ponovno svoja vrata, guzicu spašavaju isti ti kojima je ona zalupila vrata.
Skupe se cure i momci iskoriste svoje kontakte, postave kazane, kotlove, rezervoare, dovuku roštilje, peći za pizzu, izorganiziraju kuharske brigade u kojima se kao u profesionalnoj kuhinji punoj perverzija poput konvektomata, shokera, hladnjaka, dry agera, indukcijskih ploča nemilo kuha u onom luđačkom ritmu u kojem su navikli. Od ujutro do uveče. U organiziranom sistemu. U papirnato evidentiranoj potrošnji doniranih namirnica. Zaboravi se na pjenice, posteljice, crumbleove, mousseove, saus videove, carpacciove...Rokaju se grahovi, bolonjezi, pohana mesa, tripice, kotleti, čevapi, pizze, variva...Po 15 tisuća porcija dnevno.
Petnaest tisuća porcija.
Trinaest dana.
Većinom u combo uvjetima.
Volonterski. Radi ljudi u potrebi.
Drugi dan po potresu stvorili su se na Baniji. Postavili sistem, sproveli ga, krenuli, rade. Oni nisu specijalizirani za krizne situacije. Po školama i edukacijama nisu učili o djelovanju pri prirodnim katastrofama. Možda su neki od njih u prvi put u životu vidjeli kazan od tisuću litara. No navikli raditi u sustavu gdje se DJELUJE, poštuje hijerarhija i gdje je svakodnevna borba. Za opstanak.
Država je nakon 13 dana uspjela pronaći tvrtku (u svom poluvlasništvu, a koja je običaje s početka priče - pronađi kod druge polovice devedesetih - zadržala), koja će, još se ne zna po kojem ključu, preuzeti kuhanje obroka u reduciranom obimu. Država će tvrtku platiti. Koliko će sistem tvrtke biti učinkovit, ostaje za vidjeti. Iskreno se nadam da hoće, jer ovo je situacija koja ne dozvoljava obilježavanje teritorija, već pomaganje ljudima pogođenim prirodnom katastrofom. Država u slučaju prirodne katastrofe treba imati plan i sustav.
Kakav i koliko ga ima, pokazalo se na ovom primjeru.
I neka sutra tvrtka započne sa poslom koji su tih trinaest dana odrađivali ovi heroji, ostaje pitanje. Da njih nije bilo, da li bi uistinu trebalo proći pola mjeseca da se ljudima omogući pijat toplog fažola?
Ne umanjujući trud sve i jednog volontera koji na bilo koji način pomaže da se ljudi na Baniji čim prije osove na noge, s pravom svi pred hrvatskim chefovima, kuharima, konobarima, i onima koji u tom segmentu djeluju možemo skinuti kapu.
Jer zorno su nam svima pokazali - kako djeluje i kako se poštuje sustav. Kad postoji.
četvrtak, 07.01.2021.
Mir božji...
U životu se nisam toliko misa i liturgija putem TV-a nagledala kao u zadnjih petnaest dana.
Gledali smo Bozanića. Gledali Porfirija. Gledali neke anonimne.
Da se razumijemo, nisam osobiti vjernik. Žao mi je onih koji govore da su u umrloj državi bili radi svoje vjere na bio koji način šikanirani, jer baš u to doba imala sam sreću da sam vjeronauk učila od divnog protojereja kojem pamtim samo ime. Lazar.
Obitelj nam je šarolika po pitanju vjere. Svega ima. U mojoj najužoj, Zakoniti ateist, kćer katolkinja, ja pravoslavka. Da imamo sina, on bi vjerojatno bio musliman, kako nam ide...
Majka katolkinja, otac pravoslavac.
Moj prvi susret sa crkvom bio je u Sv. Srca Isusova u koju me majka ponekad vodila na mise. Majka koja je, ustrajna da obavim vjeronauk i potom sve po pravilima, samnom otišla u Hram Sv.Nikole i tražila velečasnog. Kojeg pravoslavna crkva nema. Majka koja, dok oca nije upoznala, pojma nije imala da na svijetu postoji neka druga vjera osim njene. I nije joj bilo važno. Vjeruje i danas, moli i dalje, a donedavno je na nedjeljnoj misi u Sv. Srca Isusova bila redovita.
Sve smo odradili. Sve sakramente imamo svi osim Zakonitog. Njega su zaboravili krstiti, pa je postao ateist.
Pretprošle godine na samu Staru godinu na vrata je nam je pozvonio svećenik, tj njegov asistent i upitao ako želimo blagoslov doma. Bila sam u depri i nimalo dobrog zdravstvenog stanja. Pristala sam. Svećenik je dolazio iz župe Sv. Nikole kojoj pripadamo. Iste one iz koje me protjerao unatrag 17 godina jedan drugi nečovjek koji je na moje "Dobro veče" rekao "Ako vi kažete da je dobro veče, onda je dobro veče", a zatim, kad sam mu rekla kojim sam poslom stigla, sasuo na mene salvu gluposti i hrpu rečenica što božjem poslaniku nikako ne pristaju. Posao smo obavili u susjednoj župi sv. Josipa. Malena je sa svojih devet mjeseci bila najmirnija beba koja prima prvi sakrament. Naredna dva primila je u svojoj župi. Uz neke druge divne svećenike i blagoslov, po mom mišljenju, najboljeg biskupa države. Blagoslov doma tog dana odradio mi je divan svećenik. Okrijepu razgovorom pružio mi je pravi božji poslanik, čovjek.
Mnogo sam ovdje župa, svetaca, likova i svega udrobila. Neka.
Kad sam u prilici, najviše volim otići u malu crkvicu Sv. Jerolima u centru, u hram Sv. Nikole ili pohoditi Trsatsko svetište.
Nema mi razlike. Svaka je moja. U svakoj molim, meditiram il samo sjedim u miru.
Crkva kao institucija, nažalost, gubi sve više na vjerodostojnosti.
Vjera je nešto meni sveto. Vjerovati treba, vjere moramo imati.
Bog nije neki starac sa bradom koji sjedi na oblacima i upravlja zemaljskim svijetom. Bog je u svima nama. I u ateistima. Bog je ljubav, energija je.
Religija - e za nju nisam sasvim sigurna i bojim se da ona ne ljulja sve.
Četiri pojma koja se uporno u iste uzde upregnuti hoće.
Meni totalno različita.
...Hristos se rodi
ponedjeljak, 04.01.2021.
Koliko je to teško?
Ovo je moj fb post od neki dan. Zaredale su optužbe na račun nekih humanitarnih organizacija, institucija, sustava...I onda sam se zamislila pa ga ispisala.
No još nešto. Cynthia Mattheys iz USA jedna od naših stalnih gošći, s kojom sam u kontaktu mailom javila mi se nakon što sam pomislila na nju neki dan. Ustvari pomislila sam, onako da budem iskrena, kako me nitko ovih dana nije od tih dragih ljudi s kojima sam kliknula na nivou višem od od osoblje-gost, nije u svoj ovoj nesreći kontaktirao. Pa mi na pamet pade Cynthia. Živahna bakica koja se u Opatiju zaljubila. Dolazi jednom godišnje. Sestra joj je imućna i reče da joj neće ništa od tog imetka ostaviti, ali da će joj rado plaćati putovanja. Ameri :) Jučer mi se javi mailom i reče da joj se srce slama radi potresa i da se nada da nismo pogođeni. Hvala joj. A hvala i ostalima. Nisu se javili, al vjerujem da su pomislili slično.
Moj fb post od 02.01. 2021.
Dakle, ja sam ugostitelj I u tome sam najbolja. Okej, ide mi nešto i s riječima, pa si volim utvarati da lijepo pišem. Imam još nekih znanja. Jedno do njih nikada nije bilo matematičko ili informatičko. No nekako mi se logično nameće pitanje.
Koliko je danas, u vremenu informatike, tehnologije, start up-ova, crowfoundinga, algoritama, aplikacija kojim krcamo mobitele za sve što nam koristi ili ne koristi, uz sve informatičke i ekonomske stručnjake (a imamo ih) teško složiti neku javnu platformu, aplikaciju, stranicu, ne znam što, kojom bi u svakom trenutku bili bjelodani tokovi doniranog novca u ovoj nesreći??? Znači onako jednostavno, brojevi računa na koje se uplaćuje pomoć, uplate i imena donatora, isplate i imena primatelja. Transparentni iznosi svima na uvid u svakom trenutku.
Još u srednjoj se ekonomskoj školi pri osnovama računovodstva uči preraspodjela sredstava s konta na konto. Tijek novca. Bilanca. Prihod – rashod. Ulaz – izlaz. E pa ne mogu vjerovati da u vremenu u kojem živimo nije moguće napraviti neku platformu gdje bi svatko mogao vidjeti gdje je koja kuna otišla.
Danas u novinama čitam donacija na donaciju, firme, općine, gradovi, države…Pusti milijuni.
Ljudi, oni koji i sami malo imaju, reagiraju emotivno i s empatijom, uplate koliko mogu. Par desetaka ili stotinjak kuna...Skupi se i tu pokoji milijun.
Da će sve biti usmjereno gdje najviše treba, iluzorno je očekivati. Svaka prirodna katastrofa, nažalost, usput nosi nečasne radnje onih koji empatije nemaju. Za takve mogu samo reći, žalosna im duša. Možda je i ovo moje razmišljanje iluzorno.
Ogromna će logistika, organizacija i znanje trebati da se Banija ponovno osovi na noge.
Za one koji imaju znanja i alate da naprave ovo o čemu lamentiram – najiskrenije se nadam da će o tome barem razmisliti.
A da ćemo moći jednoga dana s ponosom pričati unucima o čistom srcu i računu kojima smo pomogli u nevolji iskreno nam svima želim.
