Tekst je nastao unatrag nekoliko godina. Jedan od onih svako zlo za neko dobro momenata
Četrdeset i četiri su mi godine.
Nakon paklenog sezonskog ljeta na najsunčanijem otoku u Hrvata, pozicije dnevnog voditelja drugog kluba na otoku, satnice koja se mjesečno vrtila na oko 340 sati (cca 12 dnevno BEZ slobodnog dana), pregorijevanja na svakodnevnoj vatri fine torture kolege/nadređenog pjetlića odlučujem da se nakon rollercoastera voditelja lokala vraćam onom izvornom. Želim biti konobarica. Čvrsto i opet.
Na prvi razgovor dolazim ispunjena samopouzdanjem, no ponizna. Ne bahatim se i puštam da moj solidni životopis odradi svoje. Pregršt objekata, radnih pozicija, obrazovanje, znanje, iskustvo, jezici. Aduti koji ne mogu promašiti. Spremna sam za bilo kakva pitanja. Svjesna još hrpe za naučiti, ponosna na stečeno znanje, vjerujem si.
Pjetlić. Jedan od četvoro predstavnika korporacije, od kojih niti jedan nije smatrao shodnim predstaviti se. Moderna kravata diskretnog uzorka, bijela košulja, odijelo, gel u laganim kovrčama, trendi sat na zapešću. Dok odgovaram na pitanja "komisije" on u rukama premeće moj životopis. Procjenjujem da je petnaestak godina mlađi od mene.
-Po ovome izgleda da ste dosta, onako – šarali. - izjavljuje propuštajući između palca i naredna dva prsta mojih nekoliko CV stranica.
-Molim?
-Pa kako da kažem...dosta ste... - pravi pauzu ne znajući kako da mi da do znanja da je po njegovom kriteriju malo puno lokala utkano u moj profesionalni put.
-Promijenili objekata, mislite.- olakšavam mu
-Pa da. To. -
Osmjehujem se. Dajem do znanja da sam ponosna na tu činjenicu. Jesam, prošla sam lokala, od odličnih, respektabilnih, do onih najobičnijih.
Ne govorim ništa. Pjetlić je nekoliko trenutaka u nelagodi. Pretpostavljam da je očekivao moje opravdanje za te silne lokale. A meni ne pada na pamet. Išla sam ispravnim putem. Od prve do posljednje stepenice. I kada poslodavci nisu plaćali, kada nisu prijavljivali, kada se radilo na crno ili na pola radnog vremena uz obavljanje VŠS posla s prijavom na NKV. Kada je prije posla trebalo oprati podove i wc-e, ponekad prozore (to vama ženskama bolje ide). Kada su odbijali od plaće za postojeće i nepostojeće manjkove jer – moglo im se. Od lokala do lokala gladna učenja i usvajanja znanja. Novci dođu i prođu, znanje ostaje, iskustva su neprocjenjiva Shvativši da se nemam namjeru opravdavati se izustio je:
-Pa zašto? - istog mi je trenutka bilo jasno da sam u spomenutu korporaciju došla posljednji put na razgovor.
-Zašto što?
-Zašto toliko lokala?
-Pa...negdje je bila želja za daljnjim usavršavanjem, negdje poslodavci nisu ipunjavali svoje obaveze, pa mi nije odgovaralo. A negdje ja nisam odgovarala njima. - Oslobađam se, osmjehujem se, svejedno mi.
-A – ha. Znači bilo je i toga.
-Naravno. - smješak mi ne silazi s lica. Ispunjena sam. Posao vjerojatno neću dobiti, a i da se dogodi suprotno, odlučila sam da nadalje JA biram.
Biram ne imati pjetliće netom pozavršavanih fakulteta, sa nula sati iskustva u operativi , bez upoznavanja procesa kroz rad, bez osnova ophođenja, za svoje nadređene. Biram biti osoba, a ne žensko. Biti adekvatno i redovito plaćena za svoj rad i znanje. Biti zadovljna i koliko je god moguće uživati u poslu.
Biram...
ne odabrati veliku korporaciju za poslodavca
ni pjetlića čudne komunikacije za nadređeog.
Hvala.
I doviđenja.
Post je objavljen 25.01.2021. u 19:11 sati.