Konobarica s tastature
ponedjeljak, 04.01.2021.
Koliko je to teško?
Ovo je moj fb post od neki dan. Zaredale su optužbe na račun nekih humanitarnih organizacija, institucija, sustava...I onda sam se zamislila pa ga ispisala.
No još nešto. Cynthia Mattheys iz USA jedna od naših stalnih gošći, s kojom sam u kontaktu mailom javila mi se nakon što sam pomislila na nju neki dan. Ustvari pomislila sam, onako da budem iskrena, kako me nitko ovih dana nije od tih dragih ljudi s kojima sam kliknula na nivou višem od od osoblje-gost, nije u svoj ovoj nesreći kontaktirao. Pa mi na pamet pade Cynthia. Živahna bakica koja se u Opatiju zaljubila. Dolazi jednom godišnje. Sestra joj je imućna i reče da joj neće ništa od tog imetka ostaviti, ali da će joj rado plaćati putovanja. Ameri :) Jučer mi se javi mailom i reče da joj se srce slama radi potresa i da se nada da nismo pogođeni. Hvala joj. A hvala i ostalima. Nisu se javili, al vjerujem da su pomislili slično.
Moj fb post od 02.01. 2021.
Dakle, ja sam ugostitelj I u tome sam najbolja. Okej, ide mi nešto i s riječima, pa si volim utvarati da lijepo pišem. Imam još nekih znanja. Jedno do njih nikada nije bilo matematičko ili informatičko. No nekako mi se logično nameće pitanje.
Koliko je danas, u vremenu informatike, tehnologije, start up-ova, crowfoundinga, algoritama, aplikacija kojim krcamo mobitele za sve što nam koristi ili ne koristi, uz sve informatičke i ekonomske stručnjake (a imamo ih) teško složiti neku javnu platformu, aplikaciju, stranicu, ne znam što, kojom bi u svakom trenutku bili bjelodani tokovi doniranog novca u ovoj nesreći??? Znači onako jednostavno, brojevi računa na koje se uplaćuje pomoć, uplate i imena donatora, isplate i imena primatelja. Transparentni iznosi svima na uvid u svakom trenutku.
Još u srednjoj se ekonomskoj školi pri osnovama računovodstva uči preraspodjela sredstava s konta na konto. Tijek novca. Bilanca. Prihod – rashod. Ulaz – izlaz. E pa ne mogu vjerovati da u vremenu u kojem živimo nije moguće napraviti neku platformu gdje bi svatko mogao vidjeti gdje je koja kuna otišla.
Danas u novinama čitam donacija na donaciju, firme, općine, gradovi, države…Pusti milijuni.
Ljudi, oni koji i sami malo imaju, reagiraju emotivno i s empatijom, uplate koliko mogu. Par desetaka ili stotinjak kuna...Skupi se i tu pokoji milijun.
Da će sve biti usmjereno gdje najviše treba, iluzorno je očekivati. Svaka prirodna katastrofa, nažalost, usput nosi nečasne radnje onih koji empatije nemaju. Za takve mogu samo reći, žalosna im duša. Možda je i ovo moje razmišljanje iluzorno.
Ogromna će logistika, organizacija i znanje trebati da se Banija ponovno osovi na noge.
Za one koji imaju znanja i alate da naprave ovo o čemu lamentiram – najiskrenije se nadam da će o tome barem razmisliti.
A da ćemo moći jednoga dana s ponosom pričati unucima o čistom srcu i računu kojima smo pomogli u nevolji iskreno nam svima želim.
