"Da se ne lažemo, godinama kolektivno stvaramo atmosferu gdje nekompetenciji dajemo na značaju zbog sitnih osobnih interesa. Sada nam se svima to vraća." - Mate Janković
Dvije rečenice u koje je poznati hrvatski chef sabio dugogodišnju boljeticu hrvatskog društva. Nekompetenciju. Jer dali smo, negdje putem svi mi, da nam struke vode nekompetetni, neobrazovani, bez iskustva ljudi. Svi zadiremo u sve i svi se u sve razumijemo. Odlučuju oni koji imaju veću moć, više novca, bolje utjecaje, veze posvuda.
Ostat ću u okvirima svoje struke.
U vrijeme divljeg zapada druge polovine devedesetih lokale, ugostiteljske objekte, pa i hotele vodili su nećaci, bratići, zetovi, kćeri i sinovi gazdini ili gazdinih pozanika. Bez dana rada u operativi. Drmali sudbinama ljudi koji su iskustvo sticali godinama i učili od gospode kuhara, konobara, hotelijera. Plaće se nisu isplaćivale. Ili jesu. pola na račun pola na ruke (čitaj nikad). Gazdine su osobe od povjerenja hodale lokalom u cipelama vrijednim mjesečne radničke plaće, dok za plaće radnika nije bilo. Početkom devedesetih dobar dio kvalitetnog kadra je otišao van granica umrle države. Nakon toga svojim su ponašanjem novokomponovane gazde uspjele otjerati dobar dio ostatka druge polovice van granica suverene i samostalne.
Al preživjelo se. Nekako.
Krenuo je neki novi val, turizam je postao glavnom strategijom države i nešto se pomaklo. Državi. Turizmu. Ugostiteljima. I umjesto da turizam generira zamah u ostalim granama privrede, pa da prodišu mnogi osim ugostitelja - ništa. Tromo, neizvedivo, ne ide, stoji. Interesi.
Korona.
Koliko je krhko graditi strategiju razvoja države na takvoj jednoj grani poput turizma, postalo je očigledno u vrijeme još uvijek aktualne pandemije. Mjere i zatvaranja ponovno prijete turizmu i ugostiteljstvu.
I onda nam se, nažalost dogodi 6,2.
I shvatimo paradoks apsurdistana u kojem živimo.
Državi koja je uslijed epidemioloških mjera pozatvarala ugostiteljske objekte, od kojih mnogi uopće više neće biti u mogućnosti otvoriti ponovno svoja vrata, guzicu spašavaju isti ti kojima je ona zalupila vrata.
Skupe se cure i momci iskoriste svoje kontakte, postave kazane, kotlove, rezervoare, dovuku roštilje, peći za pizzu, izorganiziraju kuharske brigade u kojima se kao u profesionalnoj kuhinji punoj perverzija poput konvektomata, shokera, hladnjaka, dry agera, indukcijskih ploča nemilo kuha u onom luđačkom ritmu u kojem su navikli. Od ujutro do uveče. U organiziranom sistemu. U papirnato evidentiranoj potrošnji doniranih namirnica. Zaboravi se na pjenice, posteljice, crumbleove, mousseove, saus videove, carpacciove...Rokaju se grahovi, bolonjezi, pohana mesa, tripice, kotleti, čevapi, pizze, variva...Po 15 tisuća porcija dnevno.
Petnaest tisuća porcija.
Trinaest dana.
Većinom u combo uvjetima.
Volonterski. Radi ljudi u potrebi.
Drugi dan po potresu stvorili su se na Baniji. Postavili sistem, sproveli ga, krenuli, rade. Oni nisu specijalizirani za krizne situacije. Po školama i edukacijama nisu učili o djelovanju pri prirodnim katastrofama. Možda su neki od njih u prvi put u životu vidjeli kazan od tisuću litara. No navikli raditi u sustavu gdje se DJELUJE, poštuje hijerarhija i gdje je svakodnevna borba. Za opstanak.
Država je nakon 13 dana uspjela pronaći tvrtku (u svom poluvlasništvu, a koja je običaje s početka priče - pronađi kod druge polovice devedesetih - zadržala), koja će, još se ne zna po kojem ključu, preuzeti kuhanje obroka u reduciranom obimu. Država će tvrtku platiti. Koliko će sistem tvrtke biti učinkovit, ostaje za vidjeti. Iskreno se nadam da hoće, jer ovo je situacija koja ne dozvoljava obilježavanje teritorija, već pomaganje ljudima pogođenim prirodnom katastrofom. Država u slučaju prirodne katastrofe treba imati plan i sustav.
Kakav i koliko ga ima, pokazalo se na ovom primjeru.
I neka sutra tvrtka započne sa poslom koji su tih trinaest dana odrađivali ovi heroji, ostaje pitanje. Da njih nije bilo, da li bi uistinu trebalo proći pola mjeseca da se ljudima omogući pijat toplog fažola?
Ne umanjujući trud sve i jednog volontera koji na bilo koji način pomaže da se ljudi na Baniji čim prije osove na noge, s pravom svi pred hrvatskim chefovima, kuharima, konobarima, i onima koji u tom segmentu djeluju možemo skinuti kapu.
Jer zorno su nam svima pokazali - kako djeluje i kako se poštuje sustav. Kad postoji.
Post je objavljen 11.01.2021. u 20:42 sati.