Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.09.2020.
Muda, žene, štrikovi
Posvećeno jednoj superženi koju su krivo izdefinirali.
Da jedno stavimo na čisto. Nismo mi žene željele bit muškarci kad nam se zavrtilo da bi htjele biti ravnopravne. Željele smo biti ono što jesmo - ŽENE. A to bi samo značilo biti vrednovane i poštovane kao bića.
Ja kad se bilo kome požalim da mi ide na živce kako moj zakoniti stavlja rublje na štrik, u 97% slučajeva dobijem odgovor: "Šuti, dobro da ti uopće stavlja veš sušit!" Jer šta? Ja sam po rođenju stekla umješnost pranja, sušenja i peglanja rublja za sebe i obitelj? Jer to je automatski određeno činjenicom da mi se u međunožju ne klati ništa. Iako to što se klati u međunožju, i simbol je sve čvrstine i karaktera ovog svijeta, toliko je u stvari krhko i osjetljivo da bi se trebalo spominjati jedino i samo u kontekstu reproduktivnih funkcija. Pa kad bi ga i u kontekstu (organa koji je vrlo bitan kod reprodukcije i produženja ljudske vrste) tih funkcija usporedili s onim organima suprotnog spola – opet bi bio, da se izrazim jednim divnim opisom, drugotan.
Razmislite sekundu. Promislite samo koju funkciju vrše te dvije opjevane klatilice. Jeste? Super. Sad promislite koju funkciju vrše reproduktivni ženski organi. I sad to stavite sve u kontekst recimo, jedne trudnoće. Got the picture? Pet do sedam sekundi funkcije klatilica naspram devet do dvanaest mjeseci funkcije ženinih fiksnih dijelova.
Pa i to smo, kao i činjenicu da je štrik samo naš prešutno prihvatile.
Muda su čvrsta!
Štrik je naš!
Okej dečki.
Zadržite si mit o mudima. Zadržite si pravo da nemate pojma o štriku. Uzmite si i pravo da, ako se rastavite od žene i odete od djece, mjesečnim uplatama zakonom određenih iznosa završi vaša obaveza prema toj djeci, jer ONA će ih vozati po aktivnositima, liječnicima, kuhati im svaki dan, pregledavati problematičnu aknu u pubertetu, boriti se s njima u tempu svakodnevice i utiskivati im poljubac prije spavanja dok god joj budu dozvoljavali. Ponesite svu slavu svijeta kad se radi o sportu, jer vaši treninzi, ulaganje, muka, trud, znoj (poglavito kad se oko klatilica skupi) neusporedivo više vrijede. Sve nek to ostane. Vama.
Ženi dajte samo jedno: poštovanje.
Ne zato što je žena. Već što je biće.
Što ju ne definira kome pripada. Već koliko se u svojoj ulozi ostvarila i u sebe na tom putu, prepunom muda i štrikova, uložila.
četvrtak, 24.09.2020.
Kraj
In memoriam za past tense
Možda se sjećaš...
Jesen. Još jedna u nizu godina. Vjetar. Onaj mlaki, koji bi svom snagom htio imati nešto od moći bure, pa udara jako...ali oštrine nema. Kao ni među nama. Nema više soka. Nema začina. I koliko god stavljamo ovo što je još ostalo od svega na aparate, ne želimo priznati jedno drugom da se naš bolesnik iz kome probuditi neće. Kao što ni taj uporni južni vjetar, ma koliko udarao, bura nikada biti neće.
Šutimo. Sve smo si već rekli, a da riječ progovorili nismo. A i čemu govoriti? Ono što ti ja želim reći, ti ne želiš čuti. Ono što ja želim čuti, ti nikada nećeš reći. Pa šutimo. I kao da se svo olovo iz ovog sivog oblaka spustilo u centar naših grudiju.I nema tog vjetra koji bi olovo otpuhao. Dušu pročistio. Oslobodio.
Gazimo hrpe lišća kojem je svejedno. I njihovo je tijelo iščupano. Duša je ostala u nekom deblu koje se sebično, ne razmišljajući odreklo svoga tkiva.
A nismo puno razmišljali ni mi kada smo se odricali svoga tkiva. Jer da, bio si mi, bila sam ti vlastito tkivo. Sjedinjeni u vremenu koje je bilo samo naše, zarobljeni u prostoru koji smo sami stvorili. Prokrvljeni nadom opstanka. Sretni. U trenutku.
I kada je trenutak počeo slagati niz, bam! stop!
Težina koja se spustila u taj niz trenutaka, strah od moći koju može izazvati sjedinjenje, nemir koji izaziva spajanje u jedno tkivo...sve to bilo je jače. Jače od nas. Spremnih da se borimo za sebe. Nemoćnih da se izborimo za nas.
Sad koračamo po mrtvim tkivima, žestinom gazimo hrpe vlažnog lišća što prizemljila je moćna bura, a namočio ovaj mlaki vjetar koji burom bi htio se zvati. Svaki je bešćutni korak utjeha - nismo jedino mrtvo tkivo.
Možda nije ni važno. Da je vrijedilo, održalo bi se. Ovako, na kraju staze, svatko će krenuti na svoju stranu, drugim putem. Ja ću još jednom zastati. Ti se nećeš ni osvrnuti. Tako ti je lakše, rekao si jednom, dok smo imali trenutak.Uvijek si znao da ću sljedeći put opet biti tu, pa ti nije bilo potrebno se osvrnuti. A i tada, ja bih uvijek zastala, i još te jednom pogledala, jer nisam bila sigurna da ćeš sljedeći put biti tu.
Jer, s tobom je bilo nestalno. Samnom je bilo...onako kako sam mislila da je najbolje. I sada, na kraju priče...najbolje je ovako. Na kraju staze posute vlažnim mrtvim tkivima, položiti ono naše i samo produžiti u naprijed.
Krećem svojim putem. Ne zastajem. Jesi li se ovaj put osvrnuo nije mi važno.
Jer,
ti si bio list.
Ja sam ostala vjetar.
I premda nebitno,
znam
sigurno se sjećaš...
ponedjeljak, 21.09.2020.
Post festum
Žuljevi peku. Kičma otkida u lumbalnom dijelu. Nedajbog zategnuti stopala vrhovima prstiju prema gore. Grč mšića profesionalnih nogometaša u 23. minuti produžetka utakmice, nakon regularnih 90, ništa nije u usporedbi s onim koji bi uslijedio nakon prethodno opisane radnje. Palac lijeve ruke trne, kosti u dlanu pucketaju na najmanji dodir, biceps je dodatno ojačao. Uho zavija bolom uzrokovanim inzistiranjem onih sa dvadesetdvojke da malo otovoriš prozor dok im dekantiraš vino, jer je njima vruće. Što su i ventilacija i klima uključene veze s njima nema. U lijevo ti se uho narednih pet minuta uvlači sol iz prekrasnog pogleda i pripadajuća tramontana. Jer njima je vruće.
Prvo se oslobađaš crnog novčanika i pohranjuješ ga u garderobni ormarić. Odvezuješ čvor na pregači i bacaš ju preko naslona jedine plastične stolice u prostoru. Izvlačiš komadić kartona otrgnut sa kutije šest komadnog pakovanja Rajnskog rizlinga. Bacaš ga pred stopala sa kojih polako i metodično stružeš radne cipele. One koje si platila suhim zlatom, jer su radne, dobro amortizirajuće, protuklizne (što god to značilo), đon ispod pete podignut je barem 2 centimetra da sačuvaš koljena, na njima stojiš, hodaš, trčiš, minimum osam sati dnevno i moraju biti kvalitetne. Oljuštene su. Trenutak olakšanja ravan postkoitualnom. Blaženstvo. Polažeš vruća, brideća stopala na komad kartona koji te štiti od eventualne upale mjehura.
Pomičeš glavu uhom prema ramenu. Desno. Krccc. Lijevo. Krrrrcccc. Javljaju se kosti vratne kralježnice. Malo je lakše. Skidaš nimalo mirisnu košulju koja je prije samo nekoliko sati bila svježa, snježnobijela. Skidaš s nje name tag i za svaki je slučaj, prije gužvanja u tekstilnu grudu, pomirišeš. Ritual nikome objašnjiv. Možda ipak toliko ne smrdi. Smrdi. I više od toliko. Znoj, dim, para, nekoliko vinskih kapljica, miris rada i vječne težnje za normalnijim sutra, u kojem će otići ovi zahtjevni...dok je surova istina da će doći još gori, naporniji...
Pogledavaš prema tuš kabini. Imaš svu opremu za jedno dragocjeno tuširanje. Ne da ti se. U potkošulji slijepljenoj za tijelo si i lijepo ti je. Vadiš iz ormarića vješalicu sa civilkom i zatačeš ju za vratašca garderobnog ormarića. Stropoštaš se u jedinu plastičnu stolicu uz veliki uzdah olakšanja. U iskušenju si zategnuti stopala vršcima prstiju prema gore. Znaš da ne smiješ. Odustaješ. Otkopčavaš hlače, podižeš stražnjicu, spuštaš ih do gležnjeva. Sjediš moment-dva tako u wc-pozi dok se plastika ne zagrije pod toplom kožom.
Za nekoliko trenutaka oslobodit ćeš se hlača, čarapa i vlažne potkošulje. Prije no što navučeš civilku prići ćeš lavandinu i malo saprati sad već poluznojna pazuha. Zatim ćeš u istom, jedno po jedno, oprati vruća, brideća stopala, odignorirajući činjenicu da bi ti bilo neupitno lakše to odraditi u tuš kabini. Sušiš pazuha, pa stopala. Navlačiš friške čarape.
I ostatak civilke.
Ponovno uzmaš crni novčanik. Istresaš osmjehe, šale, ljubaznost, progutane neugodnosti, bol u lumbalnom dijelu, žuljeve koji peku, isflambirane palačinke, dotočene čaše vina, istrčane kilometre...istresaš sve to formirano u papir i kovanice. Smiješiš se, ili ne. Guraš formaciju u stražnji džep. Ili ne guraš, ima i takvih dana. Vraćaš novčanik natrag u garderobni ormarić. Uzimaš prljavo rublje u naramak. Zaboravila si vrećicu, pa ga motaš u malu smrdljivu lopticu. Ostaje ti u ruci. U torbu ga ne stavljaš, da ne oskrnavi što već. Ključevi. Bravica. Škljocaj kojim zatvaraš krvavih osam-devet, u sezoni i više (jer nema poštenog kadra koji to može odraditi, pa ako možeš malo produžiti...) sati.
Do auta imaš četrdeset i sedam stepenica.
I sto i pedeset metara uzbrdo.
petak, 18.09.2020.
Njoj
Kao sve joj je bilo svejedno, no na neki svoj suptilan način sve drži pod kontrolom.
S druge strane, sasvim sam cool sa time i uopće ne reagiram. Dani reagiranja, nevjerojatno dugih razgovora, neke lagane zadivljenosti i međusobne platonske zaljubljenosti bile su iza nas.
Napadale godine i promijenilo nas vrijeme. Možda čak i na bolje.
Priča mi o Robertu. Sve je okej i sve je baš onako kako je htjela. A čuj, nije više ni u godinama kada je izbor prevelik. Roberta ne poznajem. Kao ni onog prije, i sve mi se čini da je tako jednostavnije. Svi ti koji ju nisu znali prepoznati, svi ti koji su više uzimali nego što su uopće svjesni bili o nekom davanju, a koji su protutnjali kroz njenih posljednjih nekoliko godina, svi oni tako su mi poznata vrsta, da ih jednostavno ne moram ni upoznavati.
Ne kažem da sam imala bolje. Nego jednostavno, eto kada gledaš sa strane, vidiš jasnije.
Valjda.
Tako da ne reagirati, ne iz inata, već zato što to zaista tako jest, poprilično lako je.
-Trebam nekoga tko će me prepoznati -nešto novo, pomislim; - nekoga tko zna o čemu pričam, tko me se ne boji i tko se ne boji ljubavi...-
Gledam u njene bademaste oči i ne vjerujem da opet i iznova slušam istu priču. Isključujem se. Previše sam takvih rečenica odslušala. Nije fer prema njoj, znam. Jer kad nikog nije bilo, nje je bilo, kad nitko ne shvaća, njoj to iz prve ide, kad treba u akciju, ne postavlja pitanja. Al ja jednostavno više ne mogu. Mogla bih kad bi htjela. Ne želim. Pogled mi pada na tek propupale krošnje. Grane se propinju u škuroj buri. Ubila bih za ovo vrijeme. Teški, olovni oblaci tromo se valjaju nad zaljevom.
Robert ne živi u našem mjestu. Već u gradu kojih četrdesetak kilometara sjevernije. Dolazi vikendima kod roditelja, obiđe nekoliko prijatelja, i bit ću malo gruba, obavi tih par snošaja. Odgovara im oboma. Njoj pogotovo. Nakon raznoraznih lokalnih koji bi ju odmah nakon trećeg spoja ženili, ne iz ljubavi već iz potrebe za loncem toploga i opranim gaćama, ili pak nekolicine onih s kojima je morala upravo tamo četrdesetak kilometara sjevernije da ih ne vide žene, cure il' neki lokalci koji bi istima mogli dojavit, Robert je bio pun pogodak.
Vidjela sam ga jednom, slučajno. Prejako je u cijeloj priči što uistinu ne poznajem neko takvo prijateljstvo, vezu il ne znam kako to nazvati, a da niti jedna nema potrebu upoznati partnera one druge. Ne iz zavisti il ljubomore. Nego iz čiste nepotrebnosti. A nekada je bilo tako važno. Pa je postalo naporno. Upravo zato što kad gledaš sa strane – vidiš jasnije.
Valjda.
A bilo je tu malo i neke njene komocije. Voljela je biti komotna. Djelovati i živjeti bez puno propitkivanja o njenim postupcima i načinu na koji živi. Ako bi do propitkivanja i dolazilo davala je odgovore koji bi uvijek vodili ka opravdanju za njenu komociju.Nikada nije prva pozivala. Nikada se prva nikome javljala (onako barem čisto iz znatiželje). Jer sve što se treba dogoditi, dogoditi će se, doći će. Kad bude vrijeme. Jednom. Onda. Tada.
Kako god, navikla sam se. Navikla na njene Roberte, nju, na mentalitet ove naše pripizdine, na činjenicu da mi je najbliža frendica na neki čudan način postala višak. Voljela sam ja nju i dalje. Za nju bih bez puno dvojbi i premišljanja napravila milijun stvari na koje kod ostalih ne bi ni trepnula.
-Misliš da ne bi? -hvatam njeno pitanje kojim zaključuje monolog kojeg sam čula početak i ovaj upitni kraj. Vraćam pogled na dva živahna badema.
-Da ne bi šta? - dajem joj otovreno do znanja da ju nisam slušala. Zločesto.
-Di si bila? - pita uz osmijeh. Nikada se nije ljutila na moja lutanja tijekom naših razgovora. Nisu bila česta. Ja sam nju sa zadovoljstvom gotovo uvijek slušala. No sada, iskreno rađe bih bila za svojim radnim stolom i dok se vani ćudljivi april poigrava sa svim krošnjama ovog svijeta, stvarala nove retke mom Asusu. Retke koje će objaviti samo portal anonimnih pisača poput mene. Čitati ih samo najbliži prijatelji. Poput nje. Nema veze. Meni dovoljno. I kad/ako nas jednom više ne bude u ovakvoj interakciji, ona će i dalje klikati na portal. Biti moj vjerni čitač. A ja ću neometano uživati u prevrtljivosti travanjskog vremena. I maštanje o udaranju po tipkovnici neće biti samo maštanje.
-U svojoj kućici kraj mora. - odgovaram. Kima glavom, gnječi opušak u pepljari.
-Onoj uz magistralu? - namiguje mi ispuhujući posljednji dim iz pluća. Pauziram. Nije bilo puno toga što o meni nije znala. Znala je za kućicu kraj mora uz magistralu. U koju sam se u svojoj mašti svakoga travnja povlačila i u dnevnom boravku čiji je balkon gledao na more, u pamučnoj bijeloj majici uz mirise citrusa i lavande pomiješanih s mirisom netom skuhane kave, ispisivala retke koje sam pretakala u novi bestseler.
-Aha.- odgovaram kratko.
Pričala bih radije o svojim imaginarnim junacima i njihovim (ne)djelma. O tome kako je u posljednjoj priči kamena ploča u Sanjinom dvorištu otkrila tko ju nikada nije dočekao. Kako su se u pretposljednjoj dva neprijatelja toliko respektirala da im i samima nije bilo jasno zašto. Pričala bih o nekim drugim Robertima, o uspjesima bacača diska, o čekanju u redu na benzinskoj, o kolegi zelenih očiju i nevjerojatnog osmjeha, o onom filmu kojeg nismo zajedno pogledale, jer je ona čekala Roberta, a ja sam otišla na koncert sa Bojanom. Da bi na kraju ona film pogledala sa Anjom i njenim dečkom, a ja sa mojom sestrom. Pričala bih o kućici kraj mora i pitala bih je gdje mi se izgubila ona lavanda u mirisu citrusa i lavande. O milijun tema bih pričala.
Samo o još jednom Robertu ne.
Kao da mi čita (a ne znam zašto "kao" kada znam da mi čita) misli govori:
-Reci mi kakvo je nebo.- štrecne me negdje u pleksusu. Pomnije se zagledam u nasmiješene bademe. Po prvi se put tog popodneva osmjehnem.
-Nebo je...najjebenija gradacija sive koju si ikada vidjela.- odgovaram
-A more?-
-Najolovnije ikad.-
srijeda, 16.09.2020.
Đedo Dragan
Imao je 90 godina. Rođak ga je posjeo u vlak. Direktna veza Virovitica-Rijeka. Nije trebao presjedati nigdje. Došao je u ponedjeljak. Tata je otišao dva dana ranije. U subotu nešto prije ponoći, u svojoj šezdeset i drugoj.
Đedo Dragan bio je onaj dio obitelji koji je znao za samo jednu religiju – rad. Voljela sam, obožavala, topla ponekad vrela popodneva u čardaku, dok bi ja i đedo sami runili kuruze i pričali. Jednom sam ga, sjećam se, bacajući kovaljicu ( to je ono što ostane kad se sa klipa izruni sav kuruz) na hrpu, upitala:
-Đedo, šta bi ti napravio, i kako bi se osjećao da su ti sinovi kriminalci, da su u zatvoru.- tada je to naime bila neizmjerna sramota. Bila su neka druga vremena. A možda je to bilo samo u mom dječjem svijetu. Ne podižući pogled s kuruza u rukama, (đedo je jednim runio drugog, a ja sam uvijek imala runjač, željezno pomagalo), kao iz topa, odgovorio je:
-A šta b' uradio? Kakvi su takvi su – moji su.-
Ovaj sam mali flash mnogo puta odvrtila u glavi. U tu njegovu rečenicu mogla bih sažeti kakav je đedo bio.
Blag, radišan. Kada mu nešto nebi bilo po volji, odmahnuo bi rukom i krenuo u nekom smjeru samo njemu znanom. Nije ulazio u bespotrebne diskusije. Mada, bio je ljubopitljiv, volio se informirati, volio je puno znati, o svemu.
Kada bi odlazili u Slavoniju, nosili smo brdo starih novina. Đedo ih je s užitkom iščitavao. Nejasnoće bi rješavao s tatom i uglavnom se čudom čudio. Neke stvari nisu se uklapale u njegovu seljačku logiku, pa je on iznalazio druga objašnjenja koja su nama jako bila simpatična. Nerijetko bi rukom peglao zgužvane stranice u koje smo zamatali stvari, pa i s njih upijao stare novosti.
Tata je znao pričati da je đedo bio strog, prije, dok je tata bio mali. Nikada pretjerano strog, ali reda je moralo biti. Meni je taj dio o đedinoj strogoći bio totalni iks ipsilon, a ovaj drugi da je reda moralo biti, logičan.
Najviše sam uživala gledati kako đedo uživa. U kavi. Đedo je obožavao kavu. Toliko da bi uredno, iz poprilično duboke šolje u koju bi mu moja mama utočila mirišljavu, crnu, toplu, tekućinu, ispivši do posljednje kapi posrkao i soc. Talog kave koji ostaje na dnu šalice. One sitne mrvice, koje kad osjetimo na jeziku, nepcu, prestajemo piti kavu pa, ako je u blizini neka osoba koja čita iz šolje, hitro okrećemo, i puštamo ih da se spuste niz stijenke šolje, nebi li nam se iz njih iščitala kakva budućnost. Gotovo uvijek se u tim čitanjima tete Bose, njegove sestre, pojavljivala crna žena na pragu. Svima osim đedi. On bi crnu ženu, zabacivši glavu i nagnuvši šolju, pospremio put želuca. Lupkajući po dnu šolje da se ne predomisli, pa ostane.
Teta Bosa bila je druga u nizu koja ga je napustila. Puno prije nje otišla je baka Angelina. Srce. Nakon tete Bose,otišao je stric Momir. U svojim niti pedesetima. pod nekim čudnim okolnostima. Jedni kažu da je isto bilo srce, drugi – alkohol. Ja znam da je bila depra.
Kako bilo, na gruntu je đedo ostao sam u 86. godini. Kronološki, otišli su njegova žena, potom sestra i na kraju mlađi sin. To je bila njegova zajednica. Moj tata, stariji sin, šezdesetih je došao u Rijeku i na grunt se više nije vratio.
Đedo ih je sve ispratio put neba. Tatu posljednjeg. Vrelog kolovoza, dvije tisuće i druge...
Imao je već 90 godina. Rođak ga je posjeo u vlak. Direktna veza Virovitica-Rijeka. Nije trebao presjedati nigdje. Došao je u ponedjeljak.Tata je otišao dva dana ranije.U subotu nešto prije ponoći.
I sjećam se kao danas...
Kapelica, sanduk otvoren, posljednji pozdrav. Pogrbljeni starac, usporena koraka, oslanja se na Peđinu ruku...Stojim sa strane i vruće mi je...Izbrazdani dlan tvrde kože prilazi spokojnom licu kojem je sad svejedno...Plač starca i dvije riječi dok se nabori kože drhtavo spuštaju na nepomični hladni spokoj čela:
-Anđele moj...-
Prvi puta, nakon što je tata zauvijek sklopio oči, zaplakala sam.
O đedi sam se nakon toga brinula koliko sam mogla, šaljući mu svaki mjesec neke novce. Dok je tata bio, mjesečno smo se izmjenjivali u slanju. Đedo je živio bez ikakvih prihoda jer nekim se Ukazom, netko, olovnih devedesetih sjetio ukinuti prvoborcima bilo kakav novac. A đedi je to bio jedini novac koji je dobijao. Kako je preživljavao uz te sitne donacije, samo on je znao.
U kasno proljeće 2005. doveli smo ga u Rijeku da vidi prauunuku. Ona gotovo još beba od godinu i pol i đedo devedeset i tri, savršeno su se razumjeli.
Naredne godine, s početkom jeseni, umorno đedino tijelo na starom slavonskom gruntu, napustila je duša. Vjerujem da je put neba krenula plemenita i ponosna i s osmjehom u onim nestvarno plavim, iskričavim zjenicama u kojima se, uz tračak sjete, ćutila sva dobrota svijeta.
Grunt je sada u mom vlasništvu.
Nakon đedina odlaska, nisam nogom kročila na njeg...
Čardak se urušio davno. Prazan od kuruza i kovaljica.
Mjesec ne prođe, a da putem moderne tehnologije, ne pogledam satelitski snimak na kojem grunt miruje.
Prazan...uhvaćen u vremenu...
..... bez duše.
"Grandpas hold our tiny hands for just a little while, but our hearts forever”
Rijeka, 10.06. 2009.
ponedjeljak, 14.09.2020.
DODIR ZA MILIJUN DOLARA
Saginjem se i prstima ju dotičem. Smješkam se i nastavljam dalje. Škljocam fotićem. Zelena je, prošarana bijelim dijagonalama i vertikalama, krugom, dva polukruga, a na četiri mjesta oznakom za kut. Uglavnom je na prostoru pedeset puta sto metara, plus još nešto sitno izvan bijelih međa. Obožavam ju od do kad seže pamćenje.
Nije me otac na ramenima nosio put stadiona kao u većini opjevanih ljubavi prema njoj. Tek smo nekoliko puta zajedno, kao veliki Zvezdaši, otišli do Kantride pogledati omiljeni nam klub, koji je, iako jedan od sastvanica tadašnje jugoslavenske "velike četvorke" i najtrofejniji u ondašnjoj državi, sa Kantride gotovo uvijek bivao ispraćen negativnim rezultatom. Svaki klub ima "crnu mačku", ekipu s kojom teško ili nikako izlazi na kraj. Zvezdi je to bila Rijeka. Moja ljubav prema klubu tada je bila rangirana na Zvezdu, Rijeku pa Hajduk. Tako da mi Zvezdini porazi na Kantridi nisu osobito teško padali. Ako je već morala gubiti nek je bilo od Rijeke.
Ljubav prema zelenom omeđenom travnjaku nije dakle došla klasičnim putem. Iako ne mogu reći da očeve zasluge u tome nema. U nekadašnjeg golmana seoskog tima ljubav prema bubamari (a tada su lopte još bile tog dizajna) nikada nije umrla. Odlaskom iz rodnog sela otišao je i sa gola. Među vratnice stao je još nekoliko puta na sindikalnim putovanjima u prijateljski odigranim utakmicama. Nogomet je volio na svoj način. Uz cigaretu dok prelistava crno bijele Sportske ili šareni Tempo. Uz prijenose važnih utakmica na tadašnjem Drugom programu. Uz emisiju "Nogomet i sport u karikaturi" na TV-u, te "Sport i glazba" na radiju. I, nikako nevažno, uz nabijanje lopte sa svojom kćeri na parkiralištu ili "u šumi" kako smo zvali naše nedjeljne, obiteljske izlete u prirodu, a koji su uvijek bili ne u šumi, već na nekoj livadi.
Iako luda za tom travom zarobljenom u bijele linije, prilično sam kasno počela čepove vlastitih nogo-cipelica zabijati u zemlju iz koje je izrasla. Sve sam se nešto ustručavala i sramila. A onda totalno nespremna krenula. Pa otišla u novi stadij ludila. Počela sam obožavati svaki blatni busen nakon kiše kao i svu tvrdoću nepomočene zemlje iz koje strše vlati koje mole za malo vlage i za što nježnijim dodirima beskompromisnih čepova i udaraca bubamara koje su odavno izgubile svoje točke. Obožavala sam slijepljene ostatke blata i trave na kopačkama. Mazohistički ih što manje otresajući na betonu ispred svlačionice, čekajući da se osuše slijedeći dan da bi se uspješno odijepili sa kopački. Odavno već ne otresam suho blato i osušene vlati trave sa vlastitih nogo-cipelica. Onih sedefasto bijelih, udobnih poput tenisica. Bile su mi i ostale jedine. Loš meniskus nije dao drugačije.
Počesto napravimo neke rutinske radnje i ne misleći da nam je možda posljednji put da ih činimo. Ne znam kad sam ih tada posljednji put otresla i očistila. No kristalno se jasno sjećam jutra kad sam ih, uvjerena da ih više neću navući na stopala, pospremila ulaštene u platnenu vrećicu pa u drvarnicu. Kristalno jasno. Sahranila sam toga dana mogućnost za još jednim duplim pasom, oduzetom loptom, kratkim dodavanjem...Za ijednm udarcem. Tog sam jutra malo umrla iznutra.
I dalje otresam blatne ostatke sa kopački, njurgam što se neodgovorno odnosi prema nejeftinom, netom kupljenom posljednjem paru, brišem ih krpicom i stavljam na prozorsku prečkicu na sušenje. Ona mi odgovara logikom i drskošću trinaestogodišnjakinje. U njenih trinaest godina života i šest trčanja po, u bijelo omeđenom zelenilu promijenila je nekoliko modela, brojeva i marki. Neke je brzo prerasla, neke istrošila no sve je prerijetko otresala, čistila i laštila. Jednom je u nuždi morala navući one moje. Njenim stopalima, koja kao i nekad majčina imaju zadaću čuvati onu zadnju liniju ispred čuvarice mreže, veličinom su bile savršene. Samo veličinom. Boja, dizajn, udobnost, sve ostalo bilo joj je bez veze. Ona isto voli, znam. Samo na svoj način. Moja je ljubav prema zelenom travnjaku išla drugim putevima, priliku dobila kasno, a uživanje u njoj trajalo je kratko. Svatko putevima travnjaka i života kroči kako mu je dano.
Sedefaste nogo-cipelice ipak povremeno navučem na stopala. Pa istrčim nekoliko puta duž bijele međe. Dobro je za nikad oporavnljeni meniskus. Trinaestogodišnjakinja za to vrijeme, u svom ne znam kojem po redu paru, odrađuje trening. I u tim trenutcima, kao da je prvi put uživam u mirisu travnjaka. Prenatopljenog vlagom ili vlage žednog.
U prilikama kad po nekoj drugoj dužnosti izlazim na travnjak uvijek se saginjem i prstima ju dotičem.
Dodir za milijun dolara. Smješkam se.
Iznutra dodirnem sebe.
Malo zaplačem.
petak, 11.09.2020.
Što vidi
Stoji pred ogledalom. U desnoj ruci Njegova mašinica za šišanje. Iako je mašinica Njegova jedino ona njom rukuje. Svaki treći tjedan okreće na dužinu broj dva, i redi mu slatku, okruglu, sjedinama obraslu čupu na glavi. Svaki drugi tjedan, ovako pred ogledalom malo zastane prije no što krene dužinom broj dva sebi dovesti u red frizuru. Moderna irokeza zahtjeva održavanje. Čupe joj sređuje Ivana. Njih ne dira. Glat površine sa strane krati sama. Nitko od ukućana za to nema muda.
Mama. To je ono što prvo uvijek ugleda u ogledalu. Iako ima potomka, odraz ne govori o toj mami. Neizostavno, ona ugleda svoju Majku. Identične bore, obrve guste, ukroćene periodičnim čupkanjem dlačica svaki sedmi-osmi dan, duple brazde oko kuteva usana, niz još malih detalja. Uklesani u njen obraz svako jutro u ogledalu najprije joj ponude sliku njene Majke, zatim nje same.
Rupice od kozica. Jer nije mogla kao svako normalno dijete vodene kozice odbolovati kad je bilo vrijeme. Njeno Dijete je to odradilo sa normalnih tri i pol, zarazilo je radošću točkastog zaostatka u njenoj trideset i šestoj. Rupice ostaše u amanet.
Šest dlaka na bradi koje iz uvijek istih korijena strše dok ih pinceta ne sustigne. Kao mala sjeća se, smijala se svojoj staroj Noni da joj "raste brada". Nona, dijete škrte istarske crvenice poživjela je do osamdesete. Žilavo korijenje daje zdrave potomke. Neka dlaka.
Za boju očiju pojma nema. Čini se da su preskočile jednu generaciju. Tata je imao zelene (i obožavao je pjevati svojevremeni mega folk hit upravo tog naziva), Mama smeđe (no pjevala je uvijek uz njega). Njene su kao Đedine. Plave. Onako, baš lijepo plave. Jedini im je nedostatak što za sunčanih sati obavezno moraju biti prekrivene sjenilom sunčanih naočala. Malo su mimozaste. Inače, baš voli što su joj tako plave Odnedavno je kapke iznad njih trajno obojala crtom crne tinte. Pa ih još više istakla. Sad joj oči vrište:"Vuuu-huuu. Evo naaaass. Tuuuuuu smo."
Mnogi vide neku promjenu, al je ne mogu odogonetnuti, pa misle da je čak zategla lice. A to ne bi nikad. Kad ostari izgledat će kao rasni Shar – pei. Kao i Mama. Nije važno. Mama je nedavno napunila osamdeset. Žilavo korijenje daje zdrave potomke.
Podiže ruku. Pali mašinicu na dužini broj dva.
četvrtak, 10.09.2020.
TU
Polako idem Vukovarskom. Nakon dugo vremena spuštam se u centar. Kalkuliram gdje parkirati. Petak je prijepodne i sve su parkirne površine vjerojatno popunjene, a meni je na tri ne baš blizu punkta obaviti nekoliko sintica. Već kod škole Gelsi mnoštvo mladih brodi pločnikom. U pratnji su učitelja. Veseli, bura im raznosi kapuljače i kose, smiju se. Pomislim neka je vanškolska ativnost u pitanju. Nastavljam polako Vukovarskom. Kod predivnog murala u ime grada heroja još veća skupina mladosti. Pale svijeće. Jedan dječak viče nama koji milimo u koloni "Trubi, trubi!". Prolazim, ne trubim. Misli mi staju kao i suza u oku. Kroz mutni pogled hvatam par riječi s početka murala "Nikad se zaboravit neće..." dalje ne stižem, moja kolona mili dalje.
Dva kruga, parking "kod Socijalnog", mali je autić, uspijevam. Spuštam se u Dolac ulicu, tražim broj 14. Idem polako. Upijam tekuću Rijeku. Studeni je konačno ove godine opravdao svoje ime. Školarci sjede po zidovima, natežu bočice s vodom, grickaju sendviče, tegle ruksake, puše, brbljaju, smiju se, viču. Nalazim broj 14. Obavljam što trebam, nastavljam dalje.
Dijelom Kružne, kroz živopisnu terasu Conce, na Korzo. Bože što ga volim!!
Godine rada u centru grada. Kroz restorane su mi prolazili mnogi. Sportaši, glazbenici, obični, neobičini, kulturnjaci, glavešine, političari. Trčala bih jutrima u nabavku na tržnicu, polagati novce na Finu ili banku, na sastanke u Upravu, odrađivala smjene jutarnje, večernje, dvokratne, kako je ritam zahtijevao. I zasitila se. Centra. Kolotečine. Gužve, nervoze, tustog riječkog ritma koji se prestao bibati. Postao mi opterećenje. Jedino je Korzo ostao. Neokaljan, nepotrošen dragi frend koji je uvijek tu. Strpljiv, podnosi, čeka.Puštam da uđe u mene. Dišem sve dublje. Zadržavam trenutak. Duboko.
Koraci me trebaju odvesti na tržnicu. Nekad svakodnevno hodočaćše. Sada prerijetko.
Nebo je preplavo.
Nakon pješačkog ipak skrećem.
On i ja imamo odnos koji nam odgovara. Ne događa nam se na liturgiji, u hramu, nego gdjegod. No kad je, prilika pordužimo se i tu, u utrobi Sv. Nikole.
Legenda kaže da su vjernicima Srbima, pet stoljeća unatrag gradski glavešine, nakon dugotrajnog opiranja, jednom poručili:"Eto, tu gradite crkvu!" bacivši kamen u more.
Prema istoj legendi vjernici su sa glavešinama potpisali ugovor, latili se posla, nasuli more i sagradili hram. Danas je on u samom srcu grada. Stoji. Krštena, miropomazana i pričešćena sam u kršćanskoj, pravoslavnoj vjeri. I štujem ju. No i u nekoj drugoj, ne bi mi bilo tijesno.
Ulazim. Na dvije svijeće palim plamen. Jedna je za mir živima. Druga pokojnima. Ljubim ikonu, izričem molitvu, kažem Mu sve što imam. Ne zadržavam se dugo, ali me sve to dobrano ispuni pa prema izlazu lebdim par cenitmetara iznad tla. Onda opet zasuzim. Tamo gdje gore moje dvije, žena sa hidžabom, oko nje troje djece, moli na meni nepoznatom jeziku, pali svijeću gdje plamičci trepću za žive. Okrznem ih pogledom, u sebi se ponadam da nije neka nevolja. Izlazim.
Tržnica. Placa. Pjaca. Kako god. Moj se blentav osmjeh ne vidi u masi. Zeleno, žuto, crveno, grakće, giba se, vibrira, mrmori, hvala-doviđeenja, trideset i osam, kilo, trikvarti, raštike, badema, jedan, radića, šampinjoni, mandarina kilo, vrećicu, osam, nisam ja, hvala vaaam, tri i pool, mjericu salatine, ooopa-la, oćete ovako manje, pošto vam je, koliko, pol dvanajst. Vrvi. Ulazim u ribarnicu. Ona puca. Nema što nije isplivalo na kamene tezge. Propuh, mokro, miriše, smrdi. Ako pomisliš da ti je posao težak, valja se prisjetiti prodavačica ribe. Nije kopanje, al teško brate. Kupujem par kila, napravim ritualno još jedan đir. Oba su mi spora, mnogo poznatih lica. Nije me dugo bilo. Kaže Nataša da se pojavim svake dvije godine. Izlazim, kupujem još kilo blitve i gotovo. Imam posljednji punkt za odraditi.
Na putu prema posljednjoj obavezi prolazim nedaleko Mosta hrvatskih branitelja. Preslika Vukovarske. Mnogo mladosti, nešto odraslih. Dužinom mosta plamte svijeće, dok bura fijuče u krošnjama nekih stabala koja definitivno vrbe nisu.
Tu.
Gdje crkve, zgrade, tvornice, željeznice, bolnice gradili su Srbi, Talijani, Mađari, Austrijanci...
Gdje je ovaj grad još 1911. imao dvadeset hotela, dvanaest kina, dok glavni grad toga ima tri i dva.
Gdje žena sa hidžabom u pravoslavnoj crkvi kazuje molitvu i pali svijeću.
Gdje mladost štuje grad heroj i svu žrtvu onog besmisla koji se dogodio dok još rođeni bili nisu.
Gdje smo još uvijek za neke previše crveni.
Baš tu. I nigdje drugdje.
Ja.
srijeda, 09.09.2020.
Prva s tastature
Priča koja je pokrenula moj noviji ciklus pisanja. Tipkovnica odvojena od tijela mašine, tastatura duboka, sve novo i neobično. Mučila sam se s tekstom. Znala sam što bih napisala no nespremna za kuckanje, nisam znala kako. Jedino što me zabavljalo bila je činjenica da je moguć novi piši-briši sustav. Nije trebalo pažnje kao do sada. Pogreške pravopisne i misaone u nekoliko klikova bivale bi poništene, ispravljene.
Uglavnom, unatrag devetnaest godina krenulo je s ovom pričicom. Na kraju je, čini mi se još dobro i ispala. Za ovu objavu jedina je korekcija prored i mali razmak nakon točke i početka sljedeće rečenice.
1. PRVA S TASTATURE
Vrijeme je upravo onakvo kakvo treba biti za napisati priču. A priča može biti sve.Priča je život i život je priča. Kako kaže naša poznata književnica, nerijetko se priča iz teksta pretoči u zbilju, ako prethodno nije bilo obrnuto. Impresionirao me taj susret jedne tople svibanjske večeri, u popunjenoj prostoriji Matice hrvatske ogranka Rijeka. Bez pompe i glamura u, čini mi se, sobi koja služi kao učiona glazbe, a što sam zaključila nakon susreta, kada su dva mladića unosila ogromnu ploču s notnim crtovljem dok je književnica još upisivala posvete i potpisivala svoja djela nama, sretnicima, koje je u sat i pol vremena nevjerojatnom lakoćom uvjerila da je sve jedan krug i da se zbilja i fikcija tako lako mogu ispreplesti. Dolje na Korzu, tri kata niže počinjala je predizborna kampanja jedne od vladajućih stranaka u gradu.
Njena je, kaže, priča nastala zbog pucanja po šavovima, i goleme želje da papir otrpi ono što se gomilalo u njoj. Ono što je papir otrpio desetci tisuća čitatelja i vjerojatno pedesetak kritičara pročitalo je u dahu, uvjereni da čitaju zbilju. Ja znam da sam prvu knjigu, u biblioteci uspjela posuditi nakon nekih šest mjeseci intenzivne potrage, i upornoga uvjeravanja knjižničarke da je ona nemoćna, jer knjiga se gotovo i ne vraća, već kruži interno, a korisnici samo dođu i zaduže ju po sistemu :"...molim vas zadužite me za Matanovićku, bila je na ovom broju i kod ovog korisnika, a sada je kod mene, na broju...".Tako da sam ja saznala za njene "laži" u vremenu kad sam pročitala gotovo sve književne kritike, osvrte i naposljetku intervjue s doktoricom književnosti i književnicom koja je svojom prvom knjigom "Zašto sam vam lagala" zasigurno uvećala broj čitatelja u Hrvatskoj.
Ja večeras sjedim za svojim starim pisaćim stolom i po prvi puta u životu pokušavam napisati priču tipkama tastature, a ne mojim najdražim nalivperom. Vrijeme je upravo onakvo kakvo treba biti da bi se složila impresija. Kroz prozor ulazi proljetnom kišom pročišćeni zrak svibanjskog predvečerja. Kroz isti taj prozor ulazi i slika dvije rascvale ruže u vrtu, a kišom okupani pupoljci ružina grma tek će kroz koji dan pokazati svu ljepotu.
Smiraj tjedna, kakav sam često puta zamišljala negdje tamo davno i daleko, utopljena u močvari nečega za što sam mislila da je ljubav. Moja jača polovica zavaljena u jednu od dvije naše bijele fotelje prati sportski televizijski program i uvjerena sam, uživa dok strpljivo, uz izlaganje predsjednika nekog nogometnog kluba, sluša i moje kuckanje po tastaturi.
I kao nebrojeno puta do sada moja će impresija vjerojatno ovdje negdje završiti, jer na početku i nemam neku priču u glavi, već samo počnem pisati duboko u sebi uvjerena da će nit vodilja naići nakon nekoliko redaka.Kada ona i preko svega ne naiđe, ja impresiju uredno završim, ne završivši ju.
Ostavim je, i nakon nekoga vremena, nagradim je dobrom poantom, jer priča je život i...život je priča...
Rijeka, nedjelja, 06.05.2001.
