Konobarica s tastature

ponedjeljak, 14.09.2020.

DODIR ZA MILIJUN DOLARA

Saginjem se i prstima ju dotičem. Smješkam se i nastavljam dalje. Škljocam fotićem. Zelena je, prošarana bijelim dijagonalama i vertikalama, krugom, dva polukruga, a na četiri mjesta oznakom za kut. Uglavnom je na prostoru pedeset puta sto metara, plus još nešto sitno izvan bijelih međa. Obožavam ju od do kad seže pamćenje.

Nije me otac na ramenima nosio put stadiona kao u većini opjevanih ljubavi prema njoj. Tek smo nekoliko puta zajedno, kao veliki Zvezdaši, otišli do Kantride pogledati omiljeni nam klub, koji je, iako jedan od sastvanica tadašnje jugoslavenske "velike četvorke" i najtrofejniji u ondašnjoj državi, sa Kantride gotovo uvijek bivao ispraćen negativnim rezultatom. Svaki klub ima "crnu mačku", ekipu s kojom teško ili nikako izlazi na kraj. Zvezdi je to bila Rijeka. Moja ljubav prema klubu tada je bila rangirana na Zvezdu, Rijeku pa Hajduk. Tako da mi Zvezdini porazi na Kantridi nisu osobito teško padali. Ako je već morala gubiti nek je bilo od Rijeke.

Ljubav prema zelenom omeđenom travnjaku nije dakle došla klasičnim putem. Iako ne mogu reći da očeve zasluge u tome nema. U nekadašnjeg golmana seoskog tima ljubav prema bubamari (a tada su lopte još bile tog dizajna) nikada nije umrla. Odlaskom iz rodnog sela otišao je i sa gola. Među vratnice stao je još nekoliko puta na sindikalnim putovanjima u prijateljski odigranim utakmicama. Nogomet je volio na svoj način. Uz cigaretu dok prelistava crno bijele Sportske ili šareni Tempo. Uz prijenose važnih utakmica na tadašnjem Drugom programu. Uz emisiju "Nogomet i sport u karikaturi" na TV-u, te "Sport i glazba" na radiju. I, nikako nevažno, uz nabijanje lopte sa svojom kćeri na parkiralištu ili "u šumi" kako smo zvali naše nedjeljne, obiteljske izlete u prirodu, a koji su uvijek bili ne u šumi, već na nekoj livadi.

Iako luda za tom travom zarobljenom u bijele linije, prilično sam kasno počela čepove vlastitih nogo-cipelica zabijati u zemlju iz koje je izrasla. Sve sam se nešto ustručavala i sramila. A onda totalno nespremna krenula. Pa otišla u novi stadij ludila. Počela sam obožavati svaki blatni busen nakon kiše kao i svu tvrdoću nepomočene zemlje iz koje strše vlati koje mole za malo vlage i za što nježnijim dodirima beskompromisnih čepova i udaraca bubamara koje su odavno izgubile svoje točke. Obožavala sam slijepljene ostatke blata i trave na kopačkama. Mazohistički ih što manje otresajući na betonu ispred svlačionice, čekajući da se osuše slijedeći dan da bi se uspješno odijepili sa kopački. Odavno već ne otresam suho blato i osušene vlati trave sa vlastitih nogo-cipelica. Onih sedefasto bijelih, udobnih poput tenisica. Bile su mi i ostale jedine. Loš meniskus nije dao drugačije.

Počesto napravimo neke rutinske radnje i ne misleći da nam je možda posljednji put da ih činimo. Ne znam kad sam ih tada posljednji put otresla i očistila. No kristalno se jasno sjećam jutra kad sam ih, uvjerena da ih više neću navući na stopala, pospremila ulaštene u platnenu vrećicu pa u drvarnicu. Kristalno jasno. Sahranila sam toga dana mogućnost za još jednim duplim pasom, oduzetom loptom, kratkim dodavanjem...Za ijednm udarcem. Tog sam jutra malo umrla iznutra.

I dalje otresam blatne ostatke sa kopački, njurgam što se neodgovorno odnosi prema nejeftinom, netom kupljenom posljednjem paru, brišem ih krpicom i stavljam na prozorsku prečkicu na sušenje. Ona mi odgovara logikom i drskošću trinaestogodišnjakinje. U njenih trinaest godina života i šest trčanja po, u bijelo omeđenom zelenilu promijenila je nekoliko modela, brojeva i marki. Neke je brzo prerasla, neke istrošila no sve je prerijetko otresala, čistila i laštila. Jednom je u nuždi morala navući one moje. Njenim stopalima, koja kao i nekad majčina imaju zadaću čuvati onu zadnju liniju ispred čuvarice mreže, veličinom su bile savršene. Samo veličinom. Boja, dizajn, udobnost, sve ostalo bilo joj je bez veze. Ona isto voli, znam. Samo na svoj način. Moja je ljubav prema zelenom travnjaku išla drugim putevima, priliku dobila kasno, a uživanje u njoj trajalo je kratko. Svatko putevima travnjaka i života kroči kako mu je dano.

Sedefaste nogo-cipelice ipak povremeno navučem na stopala. Pa istrčim nekoliko puta duž bijele međe. Dobro je za nikad oporavnljeni meniskus. Trinaestogodišnjakinja za to vrijeme, u svom ne znam kojem po redu paru, odrađuje trening. I u tim trenutcima, kao da je prvi put uživam u mirisu travnjaka. Prenatopljenog vlagom ili vlage žednog.

U prilikama kad po nekoj drugoj dužnosti izlazim na travnjak uvijek se saginjem i prstima ju dotičem.
Dodir za milijun dolara. Smješkam se.
Iznutra dodirnem sebe.
Malo zaplačem.


14.09.2020. u 21:53 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  rujan, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2021 (8)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/marival01
https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi
https://blog.dnevnik.hr/litterula

Arhiva

Dok ne shvatim kako sve djeluje, samo ova rečenica
Kasnije dodam.
Nešto.
Valjda.